Vladarima se strah uvijek uvećavao baš u trenucima kad njihovi potlačeni podanici ćute, baš onako kako danas jezik za zubima drže ojađeni Bosanci i Hercegovci!
PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ
Gunđanje u vlastitu bradu postalo je, vremenom, jedini oblik izražavanja građanskog nezadovoljstva. Ili su se ljudi pomirili sa svojom bijednom sudbinom ili će opravdani bijes da se nakuplja sve do tačke na kojoj neće početi protesti ili drugi oblici uobičajenog građanskog otpora nego će se dogoditi strašna eksplozija: sav nakupljeni gnjev u momentu će da se sastavi i da izbije na površinu, izazivajući haos, društveni nered i anarhiju.
Ko će to moći da kontroliše, pogotovo da smiri? Kakve strašne i teško popravljive posljedice u tom vrenju mogu da nastupe?
Nekome ko to gleda sa strane nikako ne može biti jasno da, na primjer, Sarajlije tako stoički, ćutke podnose žestoki udar na svoju osnovnu, fizičku egzistenciju. Ovu tropsku kataklizmu kompletan grad preživljava sa nestašicama pitke vode, a pola stanovništva koristi gradski prevoz čija vozila neodojivo podsjećaju na gasne komore. Na 40 stepeni ljudi se voze u nekim tramvajima u kojim se, zamislite, ne može ugasiti grijanje! Da u ostalim nema klimatizacije, to je postalo posve normalno i uobičajeno.
A za taj prevoz cijena karte samo deset posto je niža nego, na primjer, u Zagrebu, u tramvajima u kojim je ugodnije nego u vlastitom domu. Zar ne bi bilo prirodno da, zbog neuslovnosti ovdašnjeg gradskog saobraćaja, on barem pojeftini? Zar ne bi bilo normalno da su građani već više puta masovno protestovali zbog terora kojim ih je vlast izložila preko svog GRAS-a. Uostalom, kantonalna vlada odavno priznaje taj grijeh, stalno obećava da će se stanje popraviti. Na djelu, međutim, sve je još gore no što je bilo.
Isto je i sa vodom. Nje je sve manje, ali su zato računi koji se ispostavljaju domaćinstvima sve viši i viši. Kakve tu ima pameti?
Nikakve! Osim one da je vlast spoznala kim vlada, krotkim ovčicama, pa ih bjesomučno muze i maltretira. Nikakve njihove reakcije, a kamoli otpora, ona se ne plaši.
Sve mudrosti svijeta odavno su poznate i svima razumljivim jezikom sročene i ostavljene za upotrebu. Jedna od njih je i ona, ko zna koliko stara, koja poručuje: Možeš kako hoćeš, ali ne možeš dokle hoćeš!
Čas istine i pobune kad-tad stiže. A onda na naplatu, đuture, dolazi sve: od korupcije i lopovluka, preko katastrofalnog vođenja državnih poslova, do zdravstva koje liječi samo odabrane, dok većini nastoji skratiti ovozemaljske dane.
Nikad nijedna diktatura ni tortura nije prošla bez kazne. Dođe čas kad ona bude svaljena u blato, kao što će biti i sa ovom koja se nama dešava. Ćutnja i mir potlačenih građana neće vječito potrajati. Uostalom, vladarima se strah uvijek uvećavao baš u trenucima kad njeni uzazid pribijeni podanici ćute, baš onako kako danas jezik za zubima drže ojađeni Bosanci i Hercegovci!
