Stid bi trebao da postane naš dominantni kolektivni osjećaj, sram zbog niskih kriterija kojim smo se u mnogo čemu predali i kojih ćemo se, kad se jednom osvijestimo, teško osloboditi
PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ
Zabrana korištenja plastičnih kesa danas je stupila na snagu u Keniji. Svako ko bude uhvaćen u njihovoj prodaji, proizvodnji ili nošenju rizikuje novčanu globu do 38.000 dolara. Predviđena je čak i zatvorska kazna do četiri godine. Za ovu mjeru, vlada ove afričke zemlje motivisana je unprijeđenjem zaštite prirodne sredine.
Isti razlog ranije je na istu zabranu ponukao još neke afričke zemlje, među njima i Ruandu i Eritreju, koje oduvijek tretiramo kao poludivlje banana-države. A mi, kobajagi pitomi, u tim istim najlonskim vrećicama gušimo se do grla, nema gdje ih nema - od rijeka i njihovih obala do cesta po kojim lebde koliko ih zahuktali automobili nose.
Imamo mi, doduše, jednu sličnu mjeru, i to pet-šest godina. Tržnim centrima je zabranjeno da kupcima pakuju kupljenu robu u besplatne kese. I kao što se kod nas sve na zlo izvrgne, tako je i ova mjera pokazala svoje ružno naličje.
Prodaja vrećica, naime, nije zabranjena, pa se one odmah kupuju na blagajnama tržnih centara. Obzirom na cijenu i količinu, mislim da su plastične vrećice najunosniji artikl za ovdašnje trgovce. Em se nemilice kupuju, em su zarade astronomske. U nekim trgovinama kesa košta pet, u nekim čak deset pfeniga. Nabavna cijena im, inače, ne prelazi jedan pfenig po komadu. Pa vi računajte koliko se u trgovačke kase dnevno slije samo od tih kesa.
Nismo krivi, rećiće trgovci, nikoga ne tjeramo da ih kupuje. Krivi su oni koji ih traže, kojim je mrsko da sa sobom nose papirne vrećice, a kamoli cekere i ruksake na koje su se potrošači u većini kulturnih zemalja svijeta ponovo naviknuli. No, nismo mi kulturna zemlja, u tome je stvar.
Ne radi se ovdje samo o potrošačkoj ili ekološkoj nekulturi. Uza sav nered izazvan ratom i tranzicijom državnog sistema i društvene nadgradnje, svjedočimo i svojevrsnoj ličnoj tranziciji koja nas je vratila barem pet decenija unatrag, ako ne i više. Papanluk je postao dominantno stanje našeg duha, opšta kultura srozana je do dna.
Nekad smo posprdno govorili o toj Ruandi ili o Bangladešu, s osjećajem znatne društvene ili kulturne nadmoći. I sad nam se zna oteti takva usporedba, jer uglavnom nismo svjesno koliko smo se srozali, a koliko su drugi u međuvremenu poskočili. Stid bi, u stvari, trebao da postane naš dominantni kolektivni osjećaj. Sram zbog niskih kriterija kojim smo se u mnogo čemu predali i kojih ćemo se, kad se jednom osvijestimo, teško osloboditi.
Hiljade je razloga zbog kojih ovakvoj državi i njenoj vlasti treba svakodnevno da pokazujemo srednji prst. No, umjesto da ih upozorimo i opametimo, i mi sve više na njih ličimo, na tu državu i takvu vlast. Dobitna je to kombinacija za potpunu afrikanizaciju Bosne i Hercegovine, u kojoj su i vlast i građani zavukli glavu u najlonsku kesu.
Eh, kako lijepo zvuči riječ - balkanizacija! Da se vratimo bar u to stanje, ne bi bilo loše. Za početak!
