Kad bi se u državnu kasu slivale dodatne dvije milijarde, koliko se godišnje utaji na raznim porezima, ne bi nam trebao ni MMF ni bankarski zajmovi
PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ
Uprava za indirektno oporezivanje pohvalila se ovih dana svojim pojačani učinkom. Kažu da su u prvih šest mjeseci 2017. godine prikupili 3 milijarde i 290 miliona KM. To je više za 183 miliona KM ili 5,91 % u odnosu na isti period 2016. godine kada je ova vrsta prihoda iznosila 3 milijarde i 106 miliona KM.
Obzirom da je potrošnja u drugoj polovini godine tradicionalno veća, a s njom i prilivi indirektnih poreza, možemo očekivati da na kraju 2017. saldo bude oko 7 milijardi maraka.
Možemo li time biti zadovoljni? Ne, nikako!
Nije lako, ali nije ni nemoguće izračunati koliko je novca u prvoj polovini ove godine, umjesto u državnoj poreskoj kasi, završilo u džepovima raznih biznismena, proizvođača, trgovaca, ugostitelja... I kad u zakonu nema rupa, spretni i nesavjesni ih pronađu, pogotovo kad se služe i kažnjivim mahinacijama, bez straha od kazne.
Eksperti procjenjuju da bi prihodi od PDV-a i direktnih poreza bili čak za trećinu obilniji kad bi svi tržišni akteri poslovali po zakonu i uredno izmirivali propisane obaveze. No, to je kod nas samo sanak pusti. Česte afere sa Upravom za indirektno oporezivanje, čiji službenici, pa i direktori su hapšeni i suđeni, podupiru sumnju da među poreskim obveznicima i poreznicima postoje tajne sprege. Kroz njih nestaju stotine miliona maraka. A kad se tome dodaju mahinacije koje se realizuju kod krajnjeg potrošača, to se pretvara u milijarde.
Ako je tačno što eksperti procjenjuju, godišnje se u PDV kasu i druge poreske blagajne ne ulije, a trebalo bi, i po dvije milijarde konvertibilnih maraka. O kolikom novcu se radi, pokazuje usporedba sa našim kreditnim zaduženjima. Svake godine, na primjer, samo od MMF-a pozajmljujemo 300-400 miliona maraka, sa brojnim uslovljavanjima koja nas dovode u situaciju da nismo gospodari svoje finansijske, pa i ukupne sudbine.
Sa dvije pomenute milijarde svi naši problemi ne bi bili riješeni, ali bi se disalo kudikamo lakše. Sadašnje budžetske panike svakako ne bi bilo, država bi pokretala i kapitalne projekte za koje sada nema ni pfeniga, znatno bi se poboljšala i socijalna zaštita ugroženih kategorija stanovništva.
Sve ovo izgleda suviše jednostavno da bi postalo stvarno. Nije lako, štaviše - jako je teško presijeći kanale kroz koje se, umjesto u državnu blagajnu, silni novac slijeva u džepove pojedinaca i kompanija, na kraju i političkih stranaka, odnosno ljudi iz vlasti. Oni su pokrovitelji ovog milijarde vrijednog potkradanja države i građana.
Nema te države u svijetu koja je doskočila crnom tržištu, sivoj ekonomiji i poreskim mahinacijama. Njihovi akteri su čak i najveće svjetske kompanije. No, snaga pravne države mjeri se upravo stepenom blokiranja pomenutih kanala za odliv državnog novca. Lijek za to su jaki i razuđeni propisi, ažurne i nepotkupljive poreske i incpekcijske službe.
Imamo mi solidne propise. No, imamo i ogroman stepen korupcije koja je ključna riječ za funkcionisane crnog tržišta, sive ekonomije i poreske neučinkovitosti. Inspekcije su u svemu tome možda i ključna rak-rana. One nam se skoro svakodnevno hvale raznim pljenidbama i kaznama, ali kad se sve skupa stave na vagu - težina im je gotovo neznatna. Oni obično udaraju na sitnu ribu, dok one velike migolje, ako se uopšte i na koga udara.
Naše inspekcije, u suštini, samo nasitno talasaju po pravom okeanu nepravilnosti koje se svakodnevno dešavaju, na primjer, u trgovini i ugostiteljstvu. Kažu: Znamo, ali nas nema dovoljno, ne možemo ni jednom godišnje prekontrolisati svakoga na koga sumnjamo.
Ovu žalopojku, odnosno opravdanje nikad nije pratila nikakva ideja za poboljšanje inspekcijske efikasnosti. Ne pominje se čak ni ona osnovna mjera koja bi, bez ikakve sumnje, dala rezultat - čak i dvostruk!
Mislim na povećavanje broja uposlenika u svim inspekcijskim službama. Nema te plate koju novi inspektor ne bi zaradio kontrolišući one kojim inspekcija još nikad nije zakucala na vrata, pogotovo onim velikim, koji promeću golem novac, a poslovanje im se kontroliše jednom ili dva puta godišnje.
Efekat bi sigurno bio izražen u stotinama miliona maraka “presretnutog” novca, koji bi iz privatnih džepova bio preusmjeren u državnu kasu. I drugi efekat bio bi grandiozan. Na stotine, ako ne i na hiljade sada nezaposlenih ljudi ekonomskog, pravnog, veterinarskog, poljoprivrednog i sličnog profila došlo bi do zaposlenja. Hranili bi sebe, ali bi efikasnijim inspekcijskim nadzorom hranili i državnu blagajnu.
Rješenje je jednostavno. Ali, počesto su baš jednostavna rješenja neizvodiva. Država se ne laća ove mjere. Zašto? Zato što u sivoj ekonomiji, crnom tržištu i poreskim mahinacijama svoj poveliki ćar imaju upravo ljudi koji vode državu. Bez njihove naklonosti i saučestvovanja ne bi bilo ni mahinacija. No, ne bi bilo ni njihovih dodatnih prihoda, na koje su se odavno navikli.
Riba, očito, smrdi od glave, kao i u svakom nečasnom poslu. Da bismo sredili inspekcijske i poreske službe, moramo utegnuti, disciplinovati i dekriminalizirati jako korumpiranu vlast. Kad bi to uspjeli, u budžete bi godišnje stizale nove milijarde, i to naše, ne tuđe, kreditne. I finansijsko i opšte zdravlje države time bi sticalo šanse za brži oporavak.
Tako bi bilo kad bi bilo. A kad će, sutra baš i neće. Neće ni prekosutra, ni naredne godine, vjerovatno ni one iza nje. Trenutno se ne dešava ništa što bi jačalo nadu u skoro presijecanje lopovske hobotnice koja nas krade svojim znanim i neznanim kracima.
