Kad niste vladari svoje sudbine, kao što mi nismo, možete samo slijegati ramenima i čekati. Koliko dugo, ko to zna?
PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ
Velike sile imale su ogroman, možda i ključni utjecaj na način raspada bivše Jugoslavije. Uz njihove poticaje zaplelo se krvavo kolo, a po njihovom aršinu su skrojeni i mirovni sporazumi za Hrvatsku i za Bosnu i Hercegovinu.
Proces smirivanja tla ipak još nije ni izbliza završen, premda je od prve pucnjave prošlo i više od 26 godina. Kompletan region je u neprestanoj krizi, bez vidljivih naznaka stabilizacije i nekog “konačnog rješenja”.
Štaviše, može se zaključiti da se konci dodatno zapliću, prijeteći da još više blokiraju i zamrse izglede za konačni brzi epilog.
Rusija je tokom rata i velike političke krize svakog časa bila u kontri Zapadu, koji je diktirao procese na ovom komadu Balkana. No, budući da je u tome bila usamljena, njen utjecaj je bio praktično zanemariv.
Da je Turska ono što je u to vrijeme bila, ni savez Moskve sa Ankarom ne bi značajnije pomjerio raspored snaga i političkih utjecaja. No, i Rusija je ponešto geopolitički ojačala, dok se Turska čak i razmahala. Od zemlje okrenute sebi i svom burnom razvoju, ona je polako ali sigurno stjecala status velikog svjetskog igrača.
Udružena, odnedavno, sa Rusijom, Turska je postala faktor koji se nipošto ne smije zaobići u analizi raspleta u našoj regiji. Pored usaglašavanja poteza u Siriji, Moskva i Ankara u tandemu pokušavaju da se ubace i u određivanje sudbine BiH i Srbije, Albanije i Makedonije.
Na Zapadu su, posebno u Evropskoj uniji i Njemačkoj, uočili da im se novi igrač ubacio u “njihovu” interesnu zonu. Sad već kod njih ima i nemalo panike zbog osjećaja da bi im rusko-turski savez mogao pomrsiti konce.
Kakve god zamisli da su EU i Berlin imali za nas, one su danas mnogo teže provodive nego prije, recimo, pet-šest godina. S druge strane, šta god smišljali i preduzimali u našoj regiji, Rusija i Turska teško će to provesti u djelo. Ako ne može da ih nadjača, Zapad može da umrtvi njihove utjecaje, da uradi isto ono što, doduše, i tursko-ruski savez može, zauzvrat, da učini njima.
U konačnici, stanje u našoj zemlji i susjedstvu ostaće onakvo kakvo jeste: ni tamo ni ovamo. A to je za nas loše, mi prosto vapimo za nekim rješenjem, dijeleći se na one koji više vjeruju Zapadu i one koji se uzdaju u Rusiju i Tursku.
Stiješnjeni između velikih svjetskih igrača moraćemo, međutim, postati još strpljiviji nego što smo sada. Mi ćemo doći na red tek kad se među njima dovrše nesuglasice i usaglase međusobni interesi u ovom regionu. Tek nakon toga, kad se u njihovoj velikoj ukrštenici pokaže koje “polje” kome pripada, tada će i krenuti “veliki radovi” na našem terenu.
Rješenja naše krize, koje nikako ne može biti postignuto domaćim snagama i političkim voljama, očito ćemo se načekati. Rusija i Turska, s jedne, i Evropska unija i Njemačka s druge strane, još se tek zagrijavaju za međusobni oštriji sukob oko toga kome će, kao interesna sfera, pripasti ovaj dio Balkana.
U međuvremenu je naša sudbina u status quo stanju. Nije to dobro, ali kad niste vladari svoje sudbine, možete samo slijegati ramenima i čekati. Koliko dugo, ko to zna?
