JEDNE NE ZANIMA TUĐA MUKA, DRUGE NE ZANIMA TUĐA SREĆA

Naše društvo podijeljeno je na gubitnike, koji priželjkuju neku veliku metlu, i neveliki, ali ipak postojeći građanski sloj kojem je dobro i koji se plaši bilo kakvog "talasanja"

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Mislim da sam upoznao svaku vrstu ljudi: i dobre i loše, i bogate i siromašne, i uspješne i one kojim ništa ne ide od ruke. Donedavno sam mislio da su mi time moja profesija i životne okolnosti priuštile nešto zbog čega treba da budem zadovoljan, čak i srećan. No, sad više u to nisam siguran.

Razlog za to potiče iz toga što sve teže podnosim jednu činjenicu u koju se, kroz druženje s ljudima, sve češće uvjeravam. A to je da, ovisno o tome kako prolaze u ovim gadnim vremenima, ljudi ne žele da vide ništa izvan sebe i svojih interesa. Jedne ne zanima tuđa muka, druge ne interesuje tuđa sreća. 

Sa onima koji danas nemaju ezistencijalnih nedaća, pogotovo sa onim koji dobro zarađuju, skoro svaki razgovor o krizi i lošem stanju u Bosni i Hercegovini osuđen je na - njihovu ćutnju! Štaviše, mnogi među njima odmah na oči stavljaju naočare sa ružičastim staklima. Oni ne vide, i ne žele da vide, ništa loše od svega onoga  što drugi vide.

Jedino se strasti uzburkaju kad se na dnevnom redu nađu međunacionalni odnosi. Sve ostalo: nerad i neodgovornost vlasti, nezaposlenost, korupcija, socijalno raslojavanje i slično, njih ne zanimaju. Svjesni da u životu dobro prolaze, oni ne žele da razgovaraju o krizi, o njenim uzrocima i uzročnicima.

Ono što ih, ipak, zna iznervirati, to je pominjanje protesta, demonstracija, štrajkova, nereda i svega onog čime prijete gubitnici. Jer, njima nikakva promjena ne treba. Njima je dobro, bez obzira da li su to svojim radom i sposobnostima zaslužili ili nisu. Stoga kod njih, po starom načelu da sit gladnom ne vjeruje, rijetko možete izazvati iskreno nastojanje da objektivno progovore o stvarnom stanju u kojem se nalazi BiH. Oni misle da je sve to prenaglašena kuknjava, da se danas, čak, živi i bolje nego u predratnom periodu kojeg većina pamti kao vrijeme u kojem su živjeli lakše i udobnije.

No, nije mlada ni istina da ni gladan ne vjeruje sitome. Možete ljudima kojim u životu loše ide, koji krpe kraj sa krajem, dati stotinu argumenata da sve i nije toliko loše kako se najčešće predstavlja, da mnogi dobro žive jer su sposobni, stručni, na visokoj cijeni kod poslodavaca - nećete naići na razumijevanje. Njima je sve crno pred očima. Njima je profiter svako ko živi mirno, komotno, bez egzistencijalnih problema, bez obzira što ništa nije ni ukrao niti bilo koga prevario.

Uz sve nedaće koje su nam se dogodile, ova je jedna od onih kojih ljudi nisu dovoljno svjesni. Govorim o velikim i dubokim podjelama koje su ušle u ljude, koje najčešće potiču od sve izraženijih socijalnih razlika, ali se polako pretvaraju u dva međusobno zavađena bloka, zavađena u gotovo svim pogledima na stanje u društvu, na njegove mane, na potrebu da se nešto mijenja.

Obično se kod nas stvari pojednostavljaju, pa se - kad kažemo “mi” i “oni” - među prvima vide svi građani. “Oni” su, naravno, vlast, političko-poslovna oligarhija koja dominira društvom i koja je, u vrlo izraženom siromašenju i propadanju društva i države, pronašla svoju sreću, uspjeh, udoban život... Procjenjuje se da je na jednoj strani ogromna većina, a na drugoj vrlo uska manjina. Između njih je tzv. srednji građanski sloj. 

Taj sloj ovdje ne postoji u mentalnom, kulturološkom i psihološkom smislu. No, u materijalnom - on ipak postoji! Ko zna koliko, ali nemalo ljudi i u ovoj teškoj krizi nema nikakvih problema sa svojim životnim standardom. Stoga ni kriza ni loša vlast za njih nisu ono na šta najviše treba obraćati pažnju. Oni misle da ne treba izazivati vraga i usijavati stanje u društvu.

Ne znamo precizno ni koliko je onih drugih, ljudi koji su danas u situaciji da se bori za goli opstanak. Procjene o broju siromašnih variraju od 20 do 30 posto. Smatra se da još toliko ljudi može vrlo brzo, sa trenutno ipak podnošljivog nivoa, da sklizne naniže. Time bi se značajno povećali i negativni naboji.

Do toga će svakako doći ukoliko vlast nastavi po starom. A kad se to dogodi, tada ćemo vidjeti da ukupnost svojih problema još nedovoljno poznajemo. Vidjećemo da gubitnicima jedini protivnik nije vlast. Njihov protivnik su i oni koji će biti uz vlast, bez obzira kakva ona bila, jer im se ne dopada nikakva pomisao na radikalne promjene, pogotovo na socijalne i slične nemire.

Ta zasad prilično skrivena podjela u našem društvu tada bi se ukazala u punom svjetlu. A njene posljedice sigurno ne bi bile poticajne za miran i efikasan rasplet situacije koja je na rubu podnošljivosti.

RADONČIĆ ILI ZVIZDIĆ?

Ukoliko šef SBB-a uistinu za sebe traži Zvizdićevu poziciju u Vijeću ministara BiH, on će narediti svojim stranačkim ljudima da blokiraju i saradnju sa SDA u Federaciji i kantonima, čime bi koalicija postala samo mrtvo slovo na papiru

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Smjena u vrhu Vijeća ministara BiH ipak je moguća, iako sama ideja djeluje više fantastično nego realno. Po tim najavama, umjesto Denisa Zvizdića, na čelo državne vlade zasjeo bi Fahrudin Radončić!

Da se ne radi o praznoj priči potvrdilo je, za N1 televiziju, i “više izvora iz Stranke demokratske akcije”. Oni su kazali da lider SBB-a od Bakira Izetbegovića traži tu političku funkciju. Isti izvori navode da se na taj način Radončić želi revanširati Izetbegoviću zbog sudskog procesa koji se vodi protiv njega.

Danas je posredna potvrda da se tu nešto ipak “kuha” stigla i iz SBB-a.

- Nismo zadovoljni stanjem na državnom nivou, Zvizdić ne radi dobro!

Ovo je za TV OBN rekao Mirsad Đonlagić, koji trenutno figurira kao glavna ličnost u SBB-u, dok je Radončić pod zvaničnom optužnicom..

Neke želje očito su prisutne. No, podijeljena su mišljenja da li je Bakir Izetbegović spreman da se odrekne Zvizdića kako bi udovoljio Radončiću. U kuloarima se, doduše, već duže priča kako Zvizdić i Izetbegović nisu u dobrim odnosima, a nagađa se i da Izetbegović strahuje od nekih mogućih Radončićevih revanšističkih poteza, zbog čega bi mogao i da pristane na ovakav "spektakl".

Ova varijanta je, međutim, apsolutno obeshrabrujuća za javnost. Jer, sve i da se Izetbegović i Radončić dogovore o smjeni na vrhu Vijeća ministara, to znači da bi ono dugo djelovalo samo formalno. Radončić je u kućnom pritvoru i iz takve pozicije sigurno nije u stanju da obavlja državničku dužnost, i kad bi je dobio.

Drugo, ako između koalicionih partnera postoje ove vrste ucjenjivanja, to je znak da ta koalicija ne može djelovati ni na drugim nivoima. Ukoliko želi Zvizdićevu poziciju, Radončić će narediti svojim stranačkim ljudima da blokiraju i saradnju sa SDA u Federaciji i kantonima.

A to sve, na kraju, znači da od ozbiljnog političkog posla u ovoj državi još nema ništa, da ona ima samo formalnu, ali ne i stvarnu vlast.

ČUJ USTAV, HA-HA-HA

Samo za ljude iz naše vlasti, koji najčešće krše Ustav na koji su položili zakletvu, trebalo bi uvesti ekavicu. Pa da se ministri, premijeri, predsjednici i parlamentarci, prilikom primanja visokih dužnosti, zaklinju u svoju DECU - rakije!

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Dok su ljudi bili obrazli, zakletva je imala veću vrijednost od bankarske mjenice ili notarski potvrđene izjave. Ako vam se neko zakune u djecu ili u boga, mogli ste biti sigurni da neće slagati.

No, doskoči čovjek svemu. Prvo igrom riječi, kojom ekavski Srbijanci, na primjer, duhovito, ali podmuklo izvrdavaju svoj zavjet. Zaklinjući se u “decu”, oni ne misle na svoje potomke nego na decilitar rakije!

Ozbiljniju vrstu zavjeta daju ljudi u vlasti. Prilikom preuzimanja dužnosti u Predsjedništvu BiH, u federalnom vrhu, u parlamentma i svim mogućim vladama, oni se zaklinju da će raditi isključivo po Ustavu. Do te svoje zakletve, međutim, drže kao do prošlogodišnjeg snijega. Vlast je dio društva i države koji najčešće krši propise po kojim treba da se ravna sve u Bosni i Hercegovini.

I danas nas je na to podsjetio jedan primjer. Potpredsjednik Federacije BiH Milan Dunović pokrenuo je prema Ustavnom sudu FBiH Zahtjev za ocjenu ustavnosti nacionalnog sastava Vlade FBiH.

"Zahtjev se odnosi na period od 15. 06. 2015. do 28.10.2015. godine kada je u Vladi FBiH bilo šest ministara iz reda bošnjačkog naroda, dok je Ustavom FBiH jasno definisano da nacionalni sastav Vlade treba činiti osam ministara iz reda bošnjačkog, pet ministara iz reda hrvatskog i tri iz reda srpskog naroda... Sve do dana popunjavanja Vlade FBiH novim ministrima, dok u nju, umjesto predstavnika DF-a, nisu ušli kadrovi SBB-a, Vlada je djelovala neustavno, što je trajalo skoro četiri mjeseca. Dakle, i sve uredbe, odluke, imenovanja i drugi akti doneseni u tom sastavu Vlade FBiH također su neustavni”, ističe Dunović.

Ne trebamo čekati odluku prozvanog suda da bi zaključili kako je Dunović potpuno u pravu. Sud će to sigurno i potvrditi. No, i u ovom slučaju, kao i u nekoliko stotina ranijih presuda ustavnih sudova, fioke će se samo dopuniti dobrim odlukama. U praksi će one ostati mrtvo slovo na papiru.

A kad bi bilo po zakonskim paragrafima, čak i zatvorskim kaznama bili bi, u ovom slučaju, kažnjeni federalni ministri i parlamentarci koji su (sa)učestvovali u četvoromjesečnoj neustavnoj praksi.

Eh, nemamo mi toliko ćelija u koje bi se smjestilo sve funkcionere koji su se na ovaj način oglušili o slovo zakona. I na Dunovićevu prijetnju oni gledaju sa podsmijehom. Stvarno je glup taj potpredsjednik kad ne vidi da je ovo zemlja bezakonja, da u njoj vlada politička volja i urota, a ne pravni red!

Od šest mjeseci zatvora, pa naviše trebali bi biti kažnjeni svi koji već osam godina ne poštuju odluku Ustavnog suda FBiH o gradu Mostaru, još duže o nazivima teritorijalnih jedinica, gdje se kantone neustavno preimenuje u županije, sve do donošenja odluka kojim bi RS trebala da koriguje svoje propise o državnim praznicima i referendumu o državnom pravosuđu. Niko se i ne obazire ni na bezobrazluk Dragana Čovića i protuzakonito isticanje zastave Herceg-Bosne u njegovom kabinetu. Trebao bi pred zakonom da odgovara i Mladen Ivanić, koji je, na božićnom prijemu, salu državnog Predsjedništva “ukrasio” i zastavom Republike Srpske!

Desetine ostalih “sitnijih” izigravanja sva tri ustava koje danas imamo, da i ne pominjem. I bez toga je vidno da ovdje nema ni trunke vladavine zakona i pravne države. U kršenju čak prednjače oni koji su dužni da štite osnovne akte i principe na kojim BiH počiva.

Ništa u tome neće promijeniti ni Dunovićeva inicijativa. Možete vi prijaviti koga hoćete iz vlasti, njih to nimalo ne zabrinjava. Jer, tužilaštva su na to i gluha i nijema. Nijedno tužilaštvo u BiH još nije čak ni pokrenulo istragu i podiglo optužnicu protiv funkcionera koji su očito lagali kad su se zaklinjali u svoju odanost nekom od tri ustava, To znači da bi i tužioci morali pred sud, jer žmure na očito kršenje zakona i propuštaju da za to zatraže kaznu.

Znam da će i ovaj komentar, kao i Dunovićeve ispravne zaključke i kasniju odluku Ustavnog suda FBiH, otpuhati vjetar. Ipak, neka bar i u ovom obliku ostane sjedočanstvo o jednom periodu u kojem je BiH bila država bezakonja. U njoj bi, dok se ne uvede neki stvarni red, samo za ljude iz vlasti, kao službenu varijantu, trebalo uvesti ekavicu. Pa da se ministri, premijeri, predsjednici i parlamentarci, prilikom primanja visokih dužnosti, zaklinju u svoju DECU - rakije!

fokus.ba

IRINEJ I DALJE BUNCA

Umjesto da se brani od teških optužbi kardinala Puljića, srpski patrijarh Irinej nastavlja sa guslanjem o teškim srpskim žrtvama, i ne pomišljajući da baci oko na strašne zločine koje su pripadnici njegovog naroda počinili u BiH i Hrvatskoj

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Srpski patrijarh Irinej vratio se iz Kanade, ali ipak nije odgovorio na pismo koje je još prije dvije sedmice dobio od vrhbosanskog nadbiskupa, kardinala Vinka Puljića. Štaviše, današnjom posjetom Jasenovcu i onim što je tamo rekao, on je posredno potvrdio da stoji iza onoga što je o “mučeničkoj Republici Srpskoj” rekao 9. januara.

Jedno ipak nije kazao, iako je upravo to bilo razlog da baš sada ode na veliko stratište Srba (i povećeg broja pripadnika drugih naroda) iz Drugog svjetskog rata. Na umu mu je bila misao: Ovo vam je za ono! Patrijarh, naime, smatra da sve novije grijehove srpske politike i njenih krvožednih jurišnika, koji su žarili i palili po BiH i Hrvatskoj, može opravdati tim nekadašnjim zločinom.

Jasenovac su i Hrvati i Bosanci uvijek poštovali kao mjesto na kojem su ustaše počinile ogroman zločin. No, on ni u kom slučaju ne može biti izlika za ono što su Srbi kasnije uradili. A to patrijarh ne želi da primi k pameti, dalje potpirujući svoje ranije izrečene zapaljive ocjene, kojih bi svaki vjerski dostojanstvenik trebao da se stidi.

Kako prenose mediji, gospodin Irinej je danas naglasio kako su “Srbi u ovim krajevima doživjeli strašnu tragediju, njihovu žrtvu ne smijemo zaboraviti, ali moramo oprostiti, da sve ono što se ovdje događalo više nikada ne dogodi". On je ponovio i davno raskrinkanu preuveličanu ocjenu o “stotinama hiljada žrtava” u logoru Jasenovac.

- Mi smo mislili da ono što se desilo ovdje da je to iza nas. Na žalost, kvasac onih zbivanja izgleda da je ostao i danas u nekoj mjeri - naveo je patrijarh.

Tačno je, gospodine Irineju. Ostalo je i više od kvasca, ostale su prevelike poljane grobova u koje su nevine ljude, što nožem što metkom, između 1991. i 1995. pospremili srpski zločinci, oni koje Srpska pravoslavna crkva (bože sačuvaj!) i danas slavi i smatra pravim sinovima srpskog naroda.

Iluzije gaji svako ko se nada da će prvosveštenik jedne obrukane crkvene zajednice, koja je blagoslovila srpske zločine, ikad postati samokritčan i, s obzirom da je u “božijoj službi”, human i pravedan. Ne, on ostaje zaslijepljeni navijač koji do posljednje minute maše zastavom sa lobanjama i bunca o "nebeskoj nepravdi počinjenoj nad Srbima".

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović počastila je Irineja pratnjom svoje delegacije, koju je predvodio javno profanisani ministar kulture Hasanbegović, čovjek prljave prošlosti, poklonik lika i djela ustaškog poglavara iz Drugog svjetskog rata, Ante Pavelića. Ovaj, naravno, nije Irineju ništa spočitnuo na njegovu nepriličnu govoranciju.

Zmija zmiju ne ujeda, zar ne?

KRITIČKI SUD O ALIJI POTREBAN JE OVOJ GENERACIJI

Jedni ga obožavaju, drugi mu zamjeraju da je čak i izdao Bosnu i Hercegovinu. Istina o političkom djelu Alije Izetbegovića nije tako jednostavna, nije crno-bijela. Ona je u -  koloru!

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Ogromno zanimanje čitalaca izazvao je moj jučerašnji komentar, u kojem sam zaključio da je Alija Izetbegović izigrao one Srbe koji su na referendumu 1992. godine glasali za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. On je iznevjerio njihove nade da će se zalagati da ta država bude nastavljač dobrih tradicija u etničkim, komšijskim, međureligijskim i drugim odosima. Nikad ih Izetbegović nije tretirao kao svoju “braću” Bošnjake, čime je oslabio front otpora nacionalističkim najezdama iz susjedstva.

Ako neko zna kako su u Izetbegovićevim kalkulacijama stvarno stajali oni na kojim je, za međunarodnu javnost, gradio imidž etnički i vjerski tolerantnog lidera, onda je to Jusuf Pušina. Bio je uz bok Aliji, posebno u vrijeme dok je u njegovom kabinetu obavljao savjetnički posao. Upravo na njegove ocjene juče sam se i pozivao, i to one po kojim ta uloga dijela Srba nije dovoljno poštovana. Mogao je Pušina logički dovršiti svoju misao i reći da je to bilo diktirano Izetbegovićevom voljom, ali nije. Njegova stvar.

Izetbegović je u svom političkom djelovanju ključni oslonac tražio u jačanju pozicije islama u BiH (što mu niko nije zamjerao, jer je do tada svaka vjera bila manje-više u socijalističkoj ilegali). No, premalo se bavio "civilnim" dijelom posla, pokušajima da bude pravi politički vođa nove države u kojoj je svoje mjesto tražilo, sa Bošnjacima, i more normalnih ljudi srpske nacionalnosti, koji su priznavali njegovo predsjednikovanje i svoju državu (ne tražeći rezervnu), koji se nisu poveli za fašističkom politikom Beograda i onim što su za BiH spremali Karadžić, Mladić i drugi zločinci. Time su oni samo ostali pravi Bosanci, ono što jesu i što su vijekovima bili. Griješili su, nažalost, misleći da će ih Izetbegović i njegov štab tretirati kao što su tretirali svoje sunarodnike.

No, iznevjerio je Izetbegović i nade i želje mnogih Bošnjaka, takođe stopostotnih Bosanaca (ili Hercegovaca). Njihov grijeh je bio što nisu izražavali svoju pripadnost islamu. To je bio kriterij koji Izetbegović nikad nije uspio duhovno i politički da prevaziđe, da jednako gleda i vjernike i “civile” iz vlastitog etničkog korpusa. On je i Bošnjake nemuslimane držao u drugom “safu”, dajući prednost vjerskoj liniji unutar najbrojnijeg našeg naroda, posebno pri odbiru ljudi koji će biti na čelnim državnim i drugim pozicijama..

Mnogo znakovitih tragova ostavilo je čitanje mog jučerašnjeg komentara. Na Facebooku je bilo na hiljade reagovanja, da ne navodim kakvih je bilo ubjedljivo najviše. Bitnije je da se time pokazalo da javnost jako zanima analitičko razmatranje lika i djela Alije Izetbegovića, ono čega kod nas ima samo u minimalnoj mjeri.

Mnogi novinari, pisci, političari, intelektualci i drugi ustručavaju se da kažu šta misle o pojedinim Izetbegovićevim političkim epizodama, pogledima i potezima, jer odmah uslijedi horsko etiketiranje tih ljudi najcrnjim uvredama. To je već uigrana predstava na koju mora računati svako ko pokušava o Aliji progovoriti i kao o nimalo bezgrešnom i, što da ne, lošem političaru. Pa zar i sam nije u više navrata govorio da on uopšte i nije političar!? Govorio je, ali nije odstupao sa ključnih političkih pozicija. Vlast mu bila draga, šta bi drugo!

Povodom nedavnog izlaska jedne knjige o Izetbegoviću, rukovodstvo SDA čak je odredilo jedini način na koji se može izricati mišljenje o njihovom osnivaču. Javno je saopštilo da će “sud o djelu Alije Izetbegovića izreći historija”!

Neozbiljan je to, politički krut, naučno i publicistički nekultivisan pogled na nužnost da kao društvo odrastemo, da se ozbiljno suočimo i sa manama vlastitog djelovanja, da značajne ljude izučavamo iz svih uglova, onako kako se to čini u svim normalnim zemljama i društvima.

No, kad nas i dalje ide stara inercija: sve dok kudite i žigošete hrvatske i srpske političke vođe, to je dobrodošlo. Je li dirnete Aliju ili Bakira - e, to ne može. Kao da su njihovi putevi biserjem posuti.

Svima nama koji volimo Bosnu i Hercegovinu i borimo se za jačanje njene državnosti potrebno je da kritički sagledavamo rabote naših krvnika i protivnika, koji su počinili ubjedljivo najviše zla i u ratu i kasnije. No, bilo je mnogo grešaka, bilo je i loše politike i procesa unutar bedema koji je branio Bosnu i Hercegovinu. I o tome moramo kritički govoriti, radi svog duhovnog zdravlja.

Jesu Bosnu poharali katili iz susjedstva, u savezništvu sa domaćim nacionalistima i ljudima od mržnje i nertrpeljivosti. U ponečemu su je, međutim, znali dobro obrukati i oslabiti i ljudi koji su vodili mladu državu i njen pokret otpora, što zbog neznanja - što zbog svoje nezrelosti, pa i pogrešnih pogleda na samu bit Bosne i Hercegovine i nepoznavanja njene “duše”..

Ozbiljne greške, sa velikim posljedicama po BiH, činio je i Alija Izetbegović. I njih treba objektivno sagledati, raščlaniti i ocjenjivati po mjeri raspoloživih činjenica i argumenata.

Za sve loše što nam se dogodilo nisu odgovorne samo velikosrpska agresija i ispomoć koju je ona imala sa Tuđmanove strane. To je naišlo na svjetsku osudu. No, iako smo svi mi koji smo neraskidivo vezani za BiH doživjeli svakovrsne teške žrtve, sami sebi ćemo pomoći ako što hladnokrvnije procijenimo i vlastite propuste, sve do procjene (ne)sposobnosti i (ne)dobronamjernosti vođa kojim se bespogovorno vjerovalo. Oni su sigurno na neke zadatke jako loše odgovorili. Nekad nisu ni htjeli da podmetnu leđa pod probleme, nego su ih prebacivali na grbaču naroda.

Političku karijeru Alije Izetbegovića treba pomno izučiti. Ima tu mjesta za dugačku policu knjiga. Uostalom, toliko ih je već na onoj koja je namijenjena za slovopojke na njegov račun, u kojim su krivotvorene ili sakrivane brojne činjenice.  SDA se nije ljutila što takvi nisu čekali "historiju", čak ih je i javno hvalisala.

Općenito, o ljudima koji su u nekoj epohi imali ogromnu ulogu, a Izetbegović svakako jeste, treba pisati i govoriti dok još ima svjedoka, dok žive generacije koje su trpjele posljedice takvog rukovođenja, dok od toga možemo imati koristi i izvlačiti pouke bitne za dalji način upravljanja Bosnom i Hercegovinom, u mjeri u kojoj je to ovisno o njenim istinskim rodoljubima.

Tapiju na ljubav prema Bosni i Hercegovini nemaju samo Bošnjaci; tu su i Bosanci, Hercegovci, ali i Srbi, Hrvati i pripadnici drugih naroda, koji nisu slijepo letjeli ka “svome jatu”. Njihovo jedino pravo jato je bila i jeste BiH. Mnogi Srbi su to, uz ogromnu većinu Bošnjaka i Hrvata, svojim glasanjem, pokazali i na predratnom referendumu kojem će ovih dana biti obilježena 24-ta godišnjica.

Patriotski je kritikovati greške onih koji su u sudbinskim trenucima vodili napadnute ljude Bosne i Hercegovine. Jedini uslov koji za to treba ispuniti je znati razmišljati i analizirati - i to pošteno, argumentovano, dobronamjerno, bez navijanja bilo koje vrste, oslanjajući se na činjenice, procjenjujući procese i poteze u kontekstu vremena u kojem se to dešavalo.

Nadam se da će toga, i o Aliji Izetbegoviću, ovdje biti sve više, bez nastojanja da ga se - kad se rezultat zbroji - podigne u nebo ili sroza u kaljugu.

Istina nikad nije crno-bijela: ona je i u Alijinom slučaju u - koloru!

KAKO JE ALIJA IZIGRAO SRBE KOJI SU '92 GLASALI ZA NEZAVISNU BiH

Bez srpskih glasova, ne bi bilo ni nezavisne BiH. Sve nakon referenduma iz 1992-e bilo je, međutim, obilježeno odbacivanjem tih građana, čemu je odlučujuće kumovala licemjerna politika Alije Izetbegovića i njegovih nasljednika

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Podaci referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine se jako malo eksploatišu, ukazao je juče, uoči obilježavanja 24. godišnjice nezavisnosti Bosne i Hercegovine, Jusuf Pušina, bivši ministar unutrašnjih poslova RBiH i savjetnik predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića. U intervjuu portalu klix.ba on je istakao da je tada 66 posto građana Bosne i Hercegovine reklo svoje DA za rađanje nove, naše države.

Međutim, kako je rekao, "stalno se zaboravlja utjecaj srpskog naroda u Bosni i Hercegovini koji je, također, velikom većinom glasao za samostalnost Bosne i Hercegovine. Najčešće se potenciraju Hrvati i Bošnjaci. Međutim, i Bošnjaci i Hrvati, da su sami glasali na referendumu za nezavisnost Bosne i Hercegovine, bez glasova značajnog dijela Srba, Bosna i Hercegovina ne bi bila samostalna država. I to se mora naglasiti", poručio je Pušina. 

U tom kontekstu, istakao je, posebno se mora spominjati ime gospodina Bogića Bogićevića, člana Predsjedništva SFRJ, koji je, kako cijeni Pušina, "praktično promijenio tok historije na ovim prostorima". 

"Kao član Predsjedništva SFRJ, njegovo 'ne' dalo je legitimitet odbrani Bosne i Hercegovine i međunarodnom priznanju BiH te zahtjevu da ona aplicira za pomoć međunarodnih snaga u sprečavanju agresije na nju. Drugačijim stavom Bogića Bogićevića sve bi se okarakteriziralo kao unutrašnja stvar u bivšoj Jugoslaviji i tada bi Jugoslovenska armija, tada još uvijek JNA, imala legitimno pravo intervencija na prostoru bivše Jugoslavije. To bi se tako tretiralo i to bi olakšalo međunarodnoj zajednici da pusti da se događa u BiH intervencija JNA. Sve ono što bi se u takvom kontekstu događalo, bilo bi unutrašnja stvar", navodi Pušina. 

Bogić Bogićević je, prema njegovim riječima, jedna od historijskih ličnosti, čovjek kojem se mora odati veliko priznanje. 

"Mislim da čak i njegova izjava, njegovo ponašanje, padaju u zaborav i nisu dovoljno manifestovane i obrađene na način na koji Bosna i Hercegovina, a samim tim i gospodin Bogićević, to zaslužuju. Naravno, on je samo jedan od onih koji su iz srpskog naroda. Međutim, tu su bili i članovi Predsjedništva BiH u tom periodu, kao što su Tatjana Ljuić Mijatović i Miro Lazović, predsjednik Skupštine RBiH, u toj funkciji također su dali legitimitet Bosni i Hercegovini. Stoga, ne treba zaboravljati ljude iz drugih naroda i njihove doprinose, ne samo Bošnjaka nego i svih drugih", istakao je Pušina. 

“Ukupan broj Srba u odnosu na broj stanovnika u Bosni i Hercegovini bio je u referendumskom trenutku oko 33 posto. Tako da bez Srba, Bosna i Hercegovina, samim glasanjem ljudi - glasača iz hrvatskog i bošnjačkog naroda, ne bi bila dovoljna podrška da dobijemo tih 66 posto i da dobijemo međunarodni legitimitet i budemo primljeni u UN”, naglasio je Pušina.

Tako je bilo 1992-e. No, 24 godine kasnije, sve je drugačije. Može se slobodno zaključiti da je potencijal koji je BiH tada imala, sa pomenutim referendumskim opredjeljenjem Srba, potrošen i odbačen. Mnogo je za to razloga, no prvi i najvažniji je taj da su Alija Izetbegović i bošnjačka politika (prvenstveno SDA) to opredjeljenje srpskih građana praktično zloupotrijebili. Od početka života nezavisne BiH oni su vodili uskonacionalnu politiku, ne obazirući se mnogo na činjenicu da su mnogi Srbi pristupili Armiji BiH te da su mnogi u kasnijem velikom boju izgubili i život. Umjesto Bosne i Hercegovine, države tri naroda, Izetbegović je forsirao zbijanje redova svoje nacije i vjere.

Mnogim Srbima to je bilo jasno već tokom odbrane od agresije, dok je Izetbegović kao smokvin list koristio takozvanu Građansku platformu, ističući da napadnuta BiH ima multinacionalne snage i pobornike. Kao ikebanu za to je koristio i višenacionalni sastav Predsjedništva BiH, u kojem je bilo i dvoje Srba koji su se usprotivili razbijanju države.

Puni čas istine uslijedio je u prvim poratnim godinama, kroz jednu naizgled banalnu izjavu Alije Izetbegovića. Tada je rekao da kod svog kolege iz Predsjedništva BiH (kasnije osuđenog ratnog zločinca) Momčila Krajišnika cijeni to što je u ratnom vremenu “ostao uz svoj narod”.

Bila je to kristalno jasna poruka Srbima, koji su se borili protiv agresije i koji su svojedobno glasali za našu nezavisnost, da bi ih predsjednik najradije vidio negdje drugdje, u srpskom nacionalnom jatu. I onda su i oni najokorjeliji bosnoljupci među njima počeli da traže izlaznu kartu iz takve BiH. Većina ju je i pronašla.

Kad za sedam dana budemo slavili referendumski praznik, biće puno podsjećanja na taj značajni datum. No, hoće li se konačno, tim povodom, otvoreno progovoriti i o dvoličnosti Alije Izetbegovića i njegove politike? Njemu su domoljubni Srbi bili samo paravan, zastava za mahanje pred međunarodnom zajednicom. U praksi su, međutim, snage SDA i bošnjačke politike, svoju pažnju svele samo na svoju naciju, kao jedinu koja je za njih državotvorna i važna.

Jasno mi je zašto se o tome malo piše i govori. Potrebno je, u tom kontekstu, ukazati na licemjerje “velikog vođe” Alije Izetbegovića. A to nosi nemale rizike u ovom manipulisanom javnom mnjenju, zbog čega se mnogi koji o tome sve znaju ustručavaju da iznesu svoje ocjene.

Utoliko su i vrijednije riječi i ocjene iz intervjua Jusufa Pušine. One pokazuju da su muslimani/Bošnjaci te 1992-e godine imali izdašnu pomoć i istomišljenike među mnogim Srbima. Na posredan način, to je i podsjećanje na jednu veliku propuštenu šansu, za koju isključivu krivicu snosi bošnjačko političko vođstvo.

A zna se ko je u njemu žario i palio! Znaju se i sljedbenici i nasljednici takve antibosanske politike Alije Izetbegovića, kojom su podmuklo izigrani oni Srbi koji se 1992-e nisu odazvali na gromoglasne zvukove Miloševićeve nacionalističke trube.

PRIJATELJA NIKAD PREVIŠE, MAKAR I NA FACEBOOKU

Davno sam popunio dozvoljeni Facebook limit od 5.000 prijatelja. Molim sve koji žele da se povežemo, da posjete moju FB stranicu i kliknu dugme "Sviđa mi se". Time ćemo takođe postati prijatelji na ovoj društvenoj mreži

Poštovani, hvala na pažnji koju ukazujete mojim komentarima. Posebno se zahvaljujem onima koji su postali moji prijatelji na društvenim mrežama Facebook i Twiter. Svakodnevno dobijam veliki broj novih zahtjeva, odnosno prijedloga, na koje - nažalost - ne mogu potvrdno da odgovorim, iako bih to rado učinio. Neki prijedlozi "kisele" se mjesecima na spisku FB-a i želim da te osobe znaju zbog čega ih ne potvrđujem.

Razlog je sadržan u tome što sam davno popunio dozvoljeni Facebook limit od 5.000 prijatelja. Molim sve koji žele da se povežemo, da posjete moju FB stranicu i kliknu dugme "Sviđa mi se". Time ćemo takođe postati prijatelji na ovoj društvenoj mreži.

Takođe, sve svoje čitaoce molim da ne čekaju najave na društvenim mrežama. Na ovom mjestu (mijovic.net) svakog dana plasiram bar jedan moj komentar, a češće i po 2-3. Uskoro će ih, svakodnevno, biti još, više ovu web stranicu dograđujem da postane moj portal sa puno više sadržaja politikih i društvenih tema.

Link za povezivanje na Facebooku:

https://www.facebook.com/vlastimirmijovic/?ref=hl