Domino-efekt

Sličnosti Krima i naše zemlje izmišljaju domaći razbijači i njihovi ruski politički šaptači

Domine su davno ustuknule pred novim društvenim igrama. Preživjelo je jedino pravilo takozvanog domino-efekta, po kojem jedna pločica obara sve oko nje. Taj efekt naročito je prisutan u politici.

BiH je već jednom bila u pozicije domine, i to glavne. Prije dvije decenije bi, da je naša zemlja rasparčana i upokojena, njena sudbina dobila kopije u još nekim evropskim državama, naročito u onim koje su nastale na ruševinama Sovjetskog Saveza. Kako smo mi ostali u komadu, tako ni Gruzija, Ukrajina, Moldavija i još poneka zemlja nisu krenule u rasulo.

Sad nas, kad plamti na Krimu, opet kače za domine, s tim što bi sad plima sa drugog mjesta navodno trebala i nas da preplavi. Ako taj ukrajinski poluotok, sa uvjerljivom ruskom etničkom većinom, može da se otcijepi od matice, nekima se čini da bi RS još lakše mogla to isto da napravi u BiH. Pa, tu je uvjerljivija srpska većina nego ruska na Krimu. Samo treba potegnuti referendumski buzdovan i – gotovo!

Između nas i Krima su, međutim, ogromne razlike. Ona ključna, koja briše sve moguće sličnosti, ogleda se u činjenici da je kod nas krimska nacionalna “čistoća“ postignuta nedavno, i to silom i zločinom.

Moskva je tristo godina umnožavala Ruse na području Crnog mora, sve dok nisu brojčano poklopili Tatare i Ukrajince. Kod nas se, pak, etnička slika promijenila brzim potezom agresivne srpske politike. Koliko jučer, ona je nesrbe sa tog područja rastjerala po svijetu ili bukvalno zatjerala u crnu zemlju.

Bosansko-krimske sličnosti izmišljaju Dodik i drugi domaći separatisti, koje u tome ohrabruju politički šaptači iz daleke Moskve, kako juče u Sarajevu reče Pedi Ešdaun. Nadamo se da to vide i vodeće svjetske sile, koje su ključni garant naše državne cjelovitosti.

(Dnevni avaz) 

Vlast ima svoje batinaše i cinkaroše

U cijelosti prenosim intervju koji je sa mnom danas objavljen na internet portalu www.sarajevo365.com

Kolega Mijoviću, Aldin Širanović iz Tuzle, pokretač masovnih protesta u BiH, morao je da napusti Bosnu i Hercegovinu nakon prijetnji koje su mu upućene, a koje je proslijedio svim relevantnim institucijama u BiH i stranim ambasadama, što nije urodilo plodom. Čak ni njegov uži krug familije ne zna u kojoj se državi nalazi, iz sigurnosnih razloga. Da li to znači da je došlo vrijeme novih Miloševića u odijelima drugih nacija, i novih policija u nekim neobilježenim uniformama, samo u nekoj drugoj državi i u nekim novim okolnostima?

- Vlast je najteži protivnik. Lakše se izboriti s obojicom braće Kličko u ringu, nego sa storukom hobotnicom režima koji danas gospodari Bosnom i Hercegovinom. Tu spoznaju mora da ima svako ko uđe u ovakvu bitku. Mora računati na rane, i fizičke i psihičke. Jedini faktor koji može da osnaži i zaštiti lidere građanskog otpora, isključivo su građani, odnosno njihova brojnost i istrajnost.

Mladi Širanović pokazao je da ima utjecaj, jer je uspio za sobom da povuče znatan broj svojih sugrađana i time pokrene jedan uistinu istorijski proces u BiH – proces glasnog građanskog otpora. No, logično je da je „imperija“ uzvratila udarac: da je Širanović postao građanski heroj, diglo bi glavu stotine lidera lokalnih pobuna. Kao što obično padaju, domine se ponekad, po istom principu, i podižu.

Brzim povlačenjem iz „ringa“, bez obzira na razloge koje je za svoj odlazak iz Tuzle naveo, Širanović je izgubio početnu harizmu. Ljudski se uplašiti prijetnji i pritisaka. No, ne dopada mi se što je njegov šaptač u svemu ovome jedan Mirnes Ajanović, petparački političar u odori advokata. Njegov i Širanovićev imidž su potpuno oprečni jedan drugome.

Februarski događaji pokazali su da vlast ima i batinaše i špijune i cinkaroše i trojanske konje, plus legalne poluge za situacije u kojim masa podigne glavu. Te strukture oduvijek djeluju, s tim što su sada imale više posla. Zar o tome ne govori i „analiza“ sekcije za sigurnost SDA? Ona je doznala i kodno ime – Maršal – navodnog šefa kompletne februarske pobune. Time je poslala prijeteći signal i Širanoviću i svima koji se drznu da kritički udare po ovoj stranci i, općenito, po vlasti.

To nije smislio Milošević niti naša vlast njega kopira. Uvijek i svugdje vlast je imala konje za svaku vrstu trke, uključujući i one lažirane, a naročito one najprljavije.

FUP je tražio od svih medija koji su detaljno pratili najžešće proteste da dostave sav tekstualni, audio i video materijal, čime je prekršena Povelja EU o slobodnom novinarstvu. Mediji su, doduše, to morali da učine (jer ko zna šta bi im se desilo da nisu). Da li je to konačni udarac BH novinarstvu i nezavisnim news medijima?

- Mediji su tu da pomažu društvu, pa i vlasti – ako je ona u funkciji odbrane društva. Video svjedočanstva mogu pomoći da se rekonstruira dio demonstracija u kojem je bilo grubih nezakonitosti. Oni će ukazati na počinioce, ali mogu i pomoći da se odbrane oni koji su privođeni bez razloga.

Mislim da su novinarska udruženja trebala zatražiti da se, sve ono što je tražila policija, dostavi i njima: da ne bude zloupotreba tog materijala.

Nezavisnim medijima niko i nikad neće staviti omču oko vrata. To je bezizgledna pretenzija vlasti. Jedne ugase, drugi se rode. S tim što će nezavisni mediji uvijek biti izuzetak. Pravilo su režimski, klanovski mediji, i kod nas i svuda u svijetu. Oni su alat vlasti, kojim ona drži građane u pokornosti.

Nezavisni mediji mogu postati snažni samo u slučaju da iza njih masovno stanu građani. Nažalost, kod nas se to još nije nijednom desilo. Većina se gasila jer nisu imali dovoljno publike koja će finansirati njihovo djelovanje.

Krivci za to ne moraju biti samo građani. Nezavisni mediji su usitnjeni, ograničeni na par vrsnih novinara, što je nedovoljno. Samim tim su i nesposobni da se na tržištu i u javnosti ravnopravno bore sa režimskim ili klanovskim dijelom medijske branše.

Da li su oni koji su tokom najžešćeg perioda protesta smjeli biti i službeno nazvani "teroristima" od strane Dragana Lukača i FUP-a ili je mogao da se nade neki drugi izraz/razlog, s obzirom na to šta zapravo tačno znači biti terorista?

 - I kad se narod zakašlje, vlast reaguje kao da je kancer u pitanju. Sa opasnim dijagnozama, poput ove o terorizmu, građane se lako zastrašuje. Pokušava im se ogaditi i sama pomisao na otpor. Može pred Predsjedništvo doći i stado ovaca, ali vlast i njen aparat će među njih ubaciti svoje vukove i potom sve proglasiti opasnim terorističkim čoporom.

Mislim da se to dešavalo i početkom februara. No, i pored katastrofalne klime koja kod nas vlada, i dominacije kvazipravne države, siguran sam da niko neće biti presuđen kao terorista. Ta etiketa prilijepljena je sa rokom trajanja od par mjeseci, kako bi u kućama ostavila mnoge nezadovoljnike koji su, što se tiče javnog ispoljavanja otpora, bili i jesu u dilemi: hoću – neću!

Još će biti ovakvih podvala i strašila, ali sam siguran da ćemo mi ovdje vidjeti neuporedivo veće gomile demonstranata od onih koji su se pod prozorima vlasti okupljale ovoga februara.

Možda je samo do kalendara, ali podsjećam da je najvećoj revoluciji u povijesti čovječanstva, Oktobarskoj u tadašnjoj Rusiji, prethodila uvodna, znatno manje uspješna, februarska. No, da nije bilo nje, ne bi bilo ni one druge.

Kako ocjenjujete rad mnoštva Plenuma u kojima se nalaze raznorazni tajkuni i članovi političkih partija na vlasti?

- Narod odrasta. Moraju se preboljeti i dječije bolesti, prepoznati virusi ubačeni sa strane. Svaki plenum koji eventualno izda ideju zbog koje je nastao, završiće na smetljištu. Ali će nastati novi. Neki će i proći, sazreti, omasoviti se i opametiti. Vrludav je to proces koji treba cijeniti po trendu napredovanja ili nazadovanja, a ne po trenutnim učincima.

Još je rano i pomisliti da šaka uzbunjenih ljudi može disciplinovati i opametiti moćnu i bahatu vlast. No, nada će jačati ukoliko budemo imali osjećaj da plenumsko dijete raste i sazrijeva, makar malo po malo.

Kod nas je to ono trenutno u predškolskoj fazi. Slijedi mu devetoljetka, gimnazija, pa – nadajmo se – i velika fakultetska diploma. Ona će označiti da je vlast u građanima dobila zrelog i stručnog korektora svoje (sve)moći.

Kakav je Vaš stav vezano za smjenu gospodina Fahrudina Radončića sa pozicije ministra sigurnosti i zašto je za SDA ova smjena bila toliko bitna?

- Vlast je morala ukloniti simpatizera građanske pobune, koji se našao u njenim redovima. Inače bi sami sebi namicali omču oko vrata.

Uvjerljiva je Radončićeva metafora sa grudvom koja je krenula i koja se uvećava. Dobro bi bilo da i svaki sljedeći talas protesta ima saveznika u vlasti, pogotovo na poziciji kakva je bila Radončićeva. Da je na tom mjestu u februaru bio SDA-ov Ahmetović, naprimjer, on ne bi, kao Lukač, lijepio terorističke etikete: on bi sumnjivce već smjestio u neki svoj Guantanamo.

Postoji li, po Vama, realna mogućnost palestinskog scenarija u BiH u skoroj budućnosti, po modelu u kojem će sa jedne strane biti milicije onih što su na vlasti, a s druge milicije onih koji su na strani naroda (Fatah i Hamas), koje bi se međusobno obračunavale zbog svojih političkih i ekonomskih interesa?

- Sumnjam da će doći do tako grubog unutrašnjeg sukoba, iako su građani interesno jako razdvojeni na profitere i gubitnike. Prvi su prislonjeni uz vlast, kljukaju manje ili veće mrvice sa njene trpeze. Drugima preostaje da životare ili da masovno i odlučno pokušavaju promijeniti odnose snaga.

Nije stvar samo u promjeni vlasti: treba skratiti prste i njenoj vojsci, onoj od koje je vlast napravila građane prvog reda, svoje bespogovorne glasače i poslušnike.

Okrenite se oko sebe i odmah možete u svojoj blizini prepoznati one koji profitiraju. To su čak i čistačice u školama, koje su pri zapošljavanju dobile prednost nad nekim ko je realno bio pogodniji za to radno mjesto. A da o boljim poslovima i ne govorimo...

Kad se pravi država, kao što se to kod nas upravo dešava, vlast podiže i stubove svoga režima, od Telekoma da komunalnog preduzeća u Čeliću. Većinu se odbacuje na marginu, na kojoj će i ostati sve dok ne urliknu protiv nepravde koja im se nanosi.

Ne bih se začudio da bešćutna vlast, kakvu sada imamo, pojača to već postojeće sjeme razdora između samih građana i da onda – kao tobožnji pomiritelj – uđe između njih, računajući da će za to dobiti aplauze. Jer, svi se plaše haosa, koji bi bio potpun ukoliko bi se građani okretali jedni protiv drugih. A malo je nedostajalo da se to desi u Sarajevu, kad je vlast pokušala da organizira kontrademonstracije u režiji jednog udruženja ratnih veterana.

Tokom svog boravka u BiH gradonačelnik Zagreba je otvoreno i javno pozvao na osnivanje trećeg entiteta u BiH. Šta mislite šta bi se desilo da gradonačelnik Sarajeva u Zagrebu izjavi da Srbi u Hrvatskoj zaslužuju svoju "autonomiju", te zašto je izostala reakcija svih relevantnih BH političara na vlasti na ovu izjavu Milana Bandića?

- Slično Bandiću govore u posljednjih mjesec dana mnogi strani političari. Oni imaju pravo na svoje mišljenje. Za nas, pak, najpametnije je da beremo svoju brigu. Neće nas razbiti Bandić niti ćemo mi nauditi Hrvatskoj svojim pakosnim kontraizjavama.

Pažnju treba usmjeriti na domaće aktere koji manje pričaju, a više konkretno rade na razbijanju BiH. Za njih treba čuvati političku i drugu energiju.

U isto vrijeme pojavljuje se priča po kojoj bi Milorad Dodik mogao iskoristiti način na koji Putin uzima Krim za sebe i iskopirati taj model ovdje u BiH, uz pomoć saveznika iz Srbije i Rusije. Po Vama, da li je ovo uopšte moguće i, ako jeste, kakve bi posljedice imalo po budućnost Bosne i Hercegovine kao države?

- Nema Dodik razloga da prepisuje ništa sa Krima. Rusi, ustvari, prepisuju stari bosanski scenarij. Samo se prisjetimo 1991. i biće jasno kako se osvaja tuđa teritorija, kako je Srbija osvajala našu.

No, za razliku od nas, koje je Evropa lako žrtvovala, mislim da će Ukrajina proći bolje. Njen geostrateški i drugi značaj kudikamo je veći od našega. Ne vjerujem, takođe, u automatizam po kojem bi, ako padne Krim, pala i Bosna. Ima tu puno detalja koji ova dva slučaja čine nespojivim za rješavanje u paketu i po istoj recepturi.

Kako gledate na činjenicu da u BiH ne postoje više kvalitetni novinari koji misle svojom glavom nego partijskom, jer vlasnici koji su u stanju da im plate onoliko koliko njima treba obavezno imaju vezu sa nekom politickom opcijom?

- Svaki novinar misli svojom glavom, obično se rukovodeći svojim interesom. Onaj poslušni shvata da su mu životne šanse bolje ako se sliže sa režimom. Hrabriji „igraju za raju“ i obično završe u magarećoj klupi, puni časti i praznih džepova.

Svako pravi svoj izbor. S tim da u medijskoj banši izbora gotovo da i nema. Jedino ne volim kolege koji se zalaguju svojom tobožnjom nezavisnošću, a ližu iz tanjira vlasti. Ljudskije je priznati nemoć.

Osobno mislim da je veliki domet današnjeg novinara u BiH da bude manje prljav od većine svojih kolega.

Mediji su alat vlasti i klanova, a ne advokati javnosti, kako misle pošteni ljudi dobrih namjera. No, uvijek će biti utopista koji vjeruju u moć kritičke i samostalne riječi. Male su šanse da takvi ikad prevladaju, ali i borba sa vjetrenjačama ima draži i nepokolebljivih zanesenjaka.

Tako je i sada. Uprkos torturi interesnog novinarstva, uvijek se nađu prostor i pojedinci koji idu uz dlaku lošoj vlasti, nepravdi i sili. 

Iskusan i ugledan sportski novinar Nermin Bise, koji je godinama prenosio utakmice Veleža, dobio je otkaz na BH Radiju zbog statusa na Facebooku. Neki novi trend ili...

- Gazde ne trpe kritiku. A kolega Bise je iznio žestoke primjedbe na račun kuće s kojom je sarađivao. Bio je u pravu, ali je dobio ono što svi slični u medijima dobijaju – otkaz! Kod nas je puno „groblje“ takvih ljudi i novinara.

Možete misliti kako je tek u privatnim medijima, kad je ovako u kući koja nominalno pripada javnosti i građanima, koji je finansiraju svojom pretplatom.

Tako je stradao naš najbolji sportski reporter. No, kakva smo mi javnost i društvo kad se na ovo i ne osvrćemo, izuzimajući simboličnu podršku koju je Bise dobio od prijatelja na Facebooku? Nekako smo oguglali na nepravdu i silu, koja počesto mete sa scene one koji bi trebali da se množe, a ne da jedan po jedan sa nje nestaju.

Šta bi mogli da poručite onima koji danas studiraju u BiH da bi postali žurnalisti, i koji žele da se bave tim poslom u budućnosti?

Oni se spremaju za ulazak u vučju jazbinu. Nikad u medijima neće biti lijepo i lako. No, za njihovog vijeka ipak će se raspored snaga stabilizirati, pa bar neće biti u ulozi pijuna u vječitim prljavim političkim i poslovnim tučama.

I kod nas će jednom mediji postati prostor za širenje informacija, kojim trebaju autori i serviseri. Mnogi će u tome moći da iskažu svoj talenat. No, ko misli da mediji kreiraju i opamećuju svijet, pa da će i sami u tome učestvovati, rizikuju veliko lično razočarenje.

Apatija će, u suštini, stići sve medijske poslenike u ovoj zemlji. Ona nije velika, ima tri podijeljene nacionalne publike, a svi ti ljudi, opet, nisu privrženi knjizi i novinama, čak ni ozbiljnijim TV sadržajima. Stoga je medijima kod nas suđeno finansijsko dno, i vlasnicima i onima koji se bave ovim naizgled atraktivnim, ali višestruko nezahvalnim poslom.

Sa zla nagore

Od naroda koji sam sebi ne pomaže, i Bog diže ruke 

Čovjeku se život zgadi kad vidi naše ekonomske pokazatelje: sve gori od gorega. Želudac se dodatno prevrne kad ljudi iz vlasti na sve to odmahnu rukom, u stilu: Ma, nema to nikakve veze, sutra će ovdje stići stotine miliona maraka! Oni su, kobajagi, u završnici pregovora sa svjetskim bogatunima koji jedva čekaju da svoj kapital ulože kod svojih „prijatelja“.

Nema ga ko se sa svojih bjelosvjetskih ekskurzija, od Izetbegovića do Lagumdžije, nije vratio sa punom vrećom dolarskih i drugih obećanja. Kad zbrojimo cifre iz njihovih izjava, i milijarda je premalena da to poklopi. No, kad naopako izvrnemo svoje novčanike i pogledamo brižljive statistike, vidimo da neko laže.

Brojkama je, dabome, bolje vjerovati. A one, na našu žalost, kažu da je stranih ulaganja u BiH sve manje i manje. Milijardi ni od korova!

Ukupna nova strana ulaganja u prošloj godini su, kako je juče službeno saopćeno, iznosila 283,86 miliona KM. Kad to sravnimo sa prethodnom, 2012. godinom, pokazuje se da je ljetina umanjena za čitavu jednu trećinu (34 posto). Pa ni utjehe tome nema: ovog januara, u odnosu na prošlogodišnji, strane investicije su dodatno prepolovljene: za 55 odsto!

Tamo gdje ima para, u razvijenom svijetu, tamo nema magaraca. Jer, stvarno treba biti šašav pa nešto uložiti u ovu ruinu od zemlje. U njoj ni propisi nisu dobro napisani, a kamoli da je stvoren poticajan ambijent za investiranje i, općenito, za ekonomsko razmahivanje. Država je rasklimatana kao stara sećija, politika jalova i zavađena do srži, a narod trpeljiv do iznemoglosti.

Ništa nam ne ide na ruku. Vidljivo je to hiljadama kilometara uokolo. A ni sadaki se nije nadati. Zar ne znamo da i svete knjige lijepo kažu da, od naroda koji sam sebi ne pomaže, i Bog diže ruke!?

(Dnevni avaz)

Krupna buranija

Na proteste se može izaći i u finim odijelima, sa svilenim kravatama – šta fali? 

Svi znaju šta ovdje ne valja, ali se rijetki usuđuju da to javno kažu, a kamoli da imenuju krivce. Negdje na pola ovoga puta ostali su čelnici privrednih komora Sarajeva i Goražda.

Oni su jučer ocijenili da je „od 2006. godine došlo do apsolutnog zaustavljanja napretka u BiH“. No, umuknuli su kad je za taj fijasko trebalo prozvati glavne kočničare. Tobože je, po njima, radnicima lakše nego privrednicima. Imaju štrajkove kao odgovor na nepravdu, dok su biznismeni, kako kažu, uskraćeni za sličnu metodu otpora.

To je apsolutno netačno. I ljudi od biznisa, naša krupna buranija, imaju načina da podviknu na državu koja ih guši. Eno im onih istih mjesta na kojim vlast proziva ojađena sirotinja! Na proteste se, ako za to ima razloga, može izaći i u finim odijelima, sa svilenim kravatama – šta fali?

Onako kako se još odupiru građani, sazivanjem tzv. plenuma, preko svojih davno formiranih udruženja vlast mogu da pritišću i privrednici. Nije im valjda ispod časti da priznaju kako ih vlast zamajava, ucjenjuje, razvojno ograničava, poreski i na druge načine guli.

Otpor lošoj vlasti nije samo oružje onih koji traže krišku hljeba. Na manjku su u ovoj državi i mnogi sposobni, solidno situirani, preduzimljivi, čak i imućni ljudi. U pravom ambijentu, njihova krila bila bi još šira. Mnogi od njih također su prikraćeni u svojim mogućnostima, od univerzitetskih profesora do vlasnika privatnih firmi.

U lošoj državi dobro je samo profiterima koji su je skrojili po vlastitoj mjeri. Stoga im se moraju snažno oduprijeti svi koje nešto žulja. Što više bude onih koji se opiru, cijena tog opasnog posla biće niža, a šansa za uspjeh, s druge strane, kudikamo veća!

(Dnevni avaz)

Lider u oblacima

Ruski predsjednik opasno se zalijeće prema ukrajinskim zalogajima koje on i njegova zemlja vjerovatno ne mogu progutati

Petnaesta je godina otkako Vladimir Putin vedri i oblači na političkom nebu Rusije. Ponekad na predsjedničkoj, katkad na premijerskoj poziciji, on je uvijek gazda Kremlja.

Onako kako je naučio u svom političkom djetinjstvu, provedenom u krilu obavještajnih službi (KGB), Putin radi i danas. Šefovska riječ je prva i posljednja.

Putin je politička kombinacija Supermena, Ramba i Džems Bonda. Majstor je borilačkih vještina, oči u oči izlazi i pred najopasnije divlje životinje, skija i vozi sve: od glisera do aviona. Slika je nedavno kompletirana i pratiljom, kakve su redovito ukrašavale pomenute filmske junake.

Ruski predsjednik pronašao je novu, mlađu partnericu. Nikakvo čudo: Rusi se često razvode već nekoliko godina nakon vjenčanja. Dužina Putinovog braka u tom smislu je imala predsjedničku ozbiljnost.

Ozbiljni su i liderski uspjesi Vladimira Putina. Iz političke i ekonomske anarhije u koju su Rusiju uveli Gorbačov i Jeljcin, on je zemlju stabilizirao, pa i unaprijedio. Rusija je postala ekonomski aktivna, iako se uglavnom oslanja na uzbrzano crpljenje bogatstava svoje utrobe: nafta, gas, rude...

Putin u predsjedničkoj vazi ima ruža. Za vratom mu je, međutim, i tovar optužbi za tiraniju, diktaturu, samovlašće, grubost, korupciju... Prilično su brojni oni koji ga ne vole. Teško je pri tome odrediti čije je trnje bodljikavije: ono iz Brisela i Vašingtona ili ono kojim ga bocka domaća opozicija i dio javnosti.

Pokušavajući da Rusiju brzo podigne iz pepela, u koji je zapala u sovjetskoj socijalističkoj eri, Vladimir Putin je u svojoj zemlji sigurno postao jedna od najvećih ličnosti posljednjeg stoljeća. Od svih njegovih prethodnika veći autoritet i vlast vjerovatno nije imao niko osim Staljina.

Utisak je, ipak, da su Putinovi zvjezdani trenuci na zalasku. Svaka energija se troši, pogotovo kad lideri ne stvaraju sposobne nasljednike koji, u nekom trenutku, mogu preuzeti štafetu u svoje ruke. Suviše krugova Putin je već optrčao da bi ga noge hitro i čvrsto nosile kao 1999. kada je, kao 48-godišnjak, prvi put u ruke uzeo ključeve Kremlja.

Najgrublje se o tome ovih dana izrazila njemačka kancelarka Angela Merkel. Ona se javno zapitala da li je Putin ''još uvijek u kontaktu sa realnošću''. U telefonskom razgovoru s američkim predsjednikom Obamom kazala je da on ''živi u nekom svom svijetu''.

Povod za ovako grube ocjene radno-mentalne sposobnosti ruskog predsjednika je ponašanje Moskve u plamtećoj ukrajinskoj krizi. Vidno je da Rusija pokušava, po svaku cijenu, da zadrži Ukrajinu u svom krilu. Ako ne bude išlo, kao što ne ide, Putin pokazuje da ne bježi ni od (ne)skrivene vojne intervencije kojom bi otkinuo dio ukrajinske teritorije.

Zubi su naoštreni prema Krimu, iako je teško povjerovati da bi Rusija ostala samo na tome. Dobar dio ukrajinskog jugoistoka, od Donjecka do Harkova, na spisku je moskovskih želja.

Merkelova uočava pomenute Putinove apetite i ne može da vjeruje da je nogama na zemlji onaj ko gaji takve iluzije. Računajući na ogroman otpor koji ovoj ruskoj odiseji pruža moćni Zapad, zaista treba biti i Bond i Supermen i Rambo, sve u jednom, pa uspjeti u onome u šta se, izgleda, zalijeće ruski predsjednik.

I za svijet i za Putina bilo bi dobro da uskoro pokaže kako, i pored slave koja ga je zanijela, ipak nije izgubio smisao za realnost.

(Dnevni avaz)

Halapljivi Putin

Kao da ruskoga predsjednika ničemu nije naučila bahatost i krakovidost Slobodana Miloševića

Bio sam na licu mjesta kada se, prije 23 godine, raspadao Sovjetski Savez. Suvremenici tog povijesno važnog čina čudili su se kako je sve leglo tako mirno, kako je Rusija – kao okosnica komunističke imperije – mirno progutala gomilu povelikih knedli.

Najveća od njih bila je Ukrajina, naglo osamostaljena zemlja, sa puno repova prošlosti i ruskom nogom na gotovo svakom pedlju svoje zemlje. Obje strane, i Moskva i Kijev, mudro su tada shvatale da se njihov brakorazvodni račun mora prepustiti dužoj „baršunastoj“ završnici.

U to ime, Ukrajina je pristala na prilično uslovljenu nezavisnost. Odobrila  je da na njenom tlu ostane i ruska vojna čizma, crnomorska flota, ali i prst na raketnim i nuklearnim okidačima.

Premda nevoljko, oslabljena Rusija morala je, sa svoje strane, da oćuti neizbježno snaženje ukrajinske državnosti, pa i njeno očijukanje sa Zapadom, kojem se ona počela priklanjati zbog vlastitih nacionalnih interesa.

Ali se i ta odložena završnica jednom, ipak, morala dogoditi. No, da li baš sada i da li baš na ovakav način?

Odgovor najbolje zna ruski predsjednik, potpuno svjestan svekolike zamršenosti rusko-ukrajinskih odnosa, međusobnih dugova i potraživanja. Zna Putin i da između Rusije i velikih sila danas nema većih razmirica od ukrajinskih, u kojim su svi laki na teškim riječima, a možda i na okidaču.

Je li moguće da to Putin nema u vidu? Zar ga ničemu nije naučila bahatost, halapljivost i krakovidost Slobodana Miloševića? Čovjek je sanjao preveliku Srbiju, ali se osvijestio u onome što ga zaista i pripada.

Nastavi li se ponašati u agresivnom stilu, slično buđenje očekuje i Putina. Obuzet je prevelikom političkom i velikodržavnom vatrom. Kao da mu nije poznato da onaj koji nervozno žuri najčešće vrat slomi – i to svoj!

(Dnevni avaz)

Šta nas snađe?

Zvjersko umorstvo malog Smaje žalosno svjedoči o sudbini zemlje čijim je ljudima užas odavno postao najbliži susjed

Zapalo nas je da živimo u gadnom vremenu. Loši ljudi dočekali su svojih pet minuta. Čak su se i dobri prozlili. Nismo ni znali kakvi sve naboji ovdje čuče i prijete našem društvenom, političkom, ekonomskom, ali – pokazuje se – i duhovnom zdravlju.

Svako od nas mogao bi da ispriča neku šokantnu priču. Ko zna, među nikad ispričanim možda bi se našla i neka ružnija od one iz Hadžića, ako je nešto gadnije uopće moguće smisliti, a kamoli susresti u životu, tu, kraj sebe.

Zvjersko umorstvo četvorogodišnjeg dječaka doprlo je i do najtvrđeg srca u zemlji čijim je ljudima užas odavno postao najbliži susjed. Zle sudbine utrkuju se jedna s drugom, danas nas šokirajući ovako, sutra onako. Ovdje i smrt ponekad postaje olakšanje. Malom Smaji i mezar je bolja kuća od one u kojoj je bio izložen obijesti i teroru. Svašta čovjek čovjeku danas radi, čak i rođenom djetetu.

Istražitelji će otkriti kakvi su mozak i psiha onih koji su na dječaku izljevali neki svoj čemer, niske strasti i porive u koje su ko zna kad i kako potonuli. Biće izrečena i zaslužena kazna. Ali, kakva god da bude, neće biti surova ni blizu počinjenom zlodjelu.

Javnost je zgranuta i zgrožena, kao i uvijek kad se suočimo sa mrakom koji se nad ovo društvo davno spustio i nikako da se razmakne. Ružne vijesti smjenuju jedna drugu, kao i naše bespomoćno razmahivanje rukama: Bože, šta nas snađe!

Od davnina se zna da nesreća nikad ne dolazi sama. Po nama sipa kao kiša iz kabla; nema šta nas ne sustiže. Napadnuti smo svakojakim zlom, ljudskim i drugim ognjem. I čelik bi to istopilo. A takvi smo kakvi jesmo, od krvi i mesa, kao nedužni i nesrećni Smajo.

Svijet i ova zemlja bili su mu zla maćeha, kao i mnogima među nama.

(Dnevni avaz)