Kratak fitilj

Sav naš čemer i beznađe stisnuti su u gorku tužbalicu po kojoj je i u ratu bilo lakše

Gadno nas je vrijeme zapalo. U Bosni i Hercegovini više nije sramota ni biti lud. Prije bi se moglo reći da je, pored tolike nesreće, ovdje sramota biti – sretan!

Psihijatri računaju da svaka četvrta osoba u našoj zemlji pati od nekog psihičkog poremećaja, da nam je fitilj sve kraći. Sarajevski psihijatar Omer Ćemalović čak zaključuje da kompletno naše društvo boluje. U prilog tome idu i apotekarske statistike. One kažu da najbržim tempom raste upravo prodaja lijekova za smirenje.

Za razliku od kravljeg ludila, ptičijih, svinjskih i drugih gripa i virusa, koje nam stižu izdaleka, ova vrsta bolesti potpuno je domaćeg porijekla. Ratne patnje i stradanja ubrali su skupi danak: teško da je iko iz te huke izašao bez manje ili veće duševne rane. A onda je stigao mir, ali ne da nas uspravi nego da nas dotuče: i psihički i fizički i materijalno.

Mirnodopske rane čak su i teže od ratnih. Ljudi su gajili nadu da, kad puške zamuknu, sve može i mora da bude bolje. A onda se ushićenje pretvorilo u ogromno razočarenje. Koliko ste puta u svom okruženju, uostalom, čuli ovu gorku tužbalicu: U ratu je bilo lakše!

U tu rečenicu stisnuo se sav naš čemer i beznađe. U njoj je sadržana i najtačnija dijagnoza društvenog, političkog, ekonomskog i svakog drugog stanja u koje se ova zemlja odavno zaglibila.

Nažalost, i kad bi sve to jednom postalo bolje, većina duševno poljuljanih ljudi ne bi uspjela ponovo da se uspravi. Štaviše, prije se nadati da će broj žrtava dalje da se povećava. Na vidiku, naime, nema ni trunke nade da bi nas, makar kroz ključaonicu, moglo obasjati sunce koje tako očajnički priželjkujemo.

(Dnevni avaz)

Smokvin list

Stvaranje predizbornog političkog kvinteta (SDA, SDS, PDP i dva HDZ-a), koji se zakitio i gizdavom deklaracijom, više ulijeva strah nego nadu

Sa političkim strankama u Bosni i Hercegovini nikad niste načisto. Najčešće obmanjuju javnost, ponekad i međunarodnu zajednicu, a poigravaju se i sa svojim stranačkim rivalima i koalicionim partnerima.

Naše stranke često obmanjuju i same sebe. Ponekad povjeruju u sopstvene laži, misleći da zaista jesu onakve kakvim žele da se predstave u javnosti.

Jedan čudan poduhvat prošlog petka pokrenulo je čak pet stranaka. One su se javno zaklele u demokratiju, evropske vrijednosti, odgovoran odnos prema građanima... Potpisivanjem deklaracije o "Evropskim vrijednostima i zajedničkim ciljevima“ obećali su toliko lijepoga da onaj ko živi u ovoj zemlji jedino što može da zaključi to je da mu se opet nudi neka velika laž!

Predstavnici SDA, dva HDZ-a, SDS-a i PDP-a prihvatili su inicijativu Evropske narodne stranke i njenog predsjednika Josepha Daula. Nakon toga su se srdačno rukovali i, puni sebe, pomislili da su Evropi pokazali kako u BiH ipak ima političkih snaga koje mogu da povedu ovu državu uzbrdo.

Posebno su zanimljive izjave stranačkih lidera koje su novinarima izrekli nakon potpisivanja pomenute deklaracije. Mladen Bosić je ocijenio da se tih pet stranaka ovim činom obavezalo da, u dolazećoj predizbornoj kampanji, neće potpirivati nacionalne strasti niti će u podizanju etničkih strahova tražiti svoju izbornu šansu. Bakir Izetbegović je naglasio da je ovim stvoren predizborni koalicioni blok, koji će se međusobno programski usaglašavati. A Dragan Čović je dodao da bi, nakon izbora, bilo prirodno da se ovaj predizborni savez pretvori u novu vladajuću koaliciju.

U zemlji u kojoj se političarima više ne vjeruje ni u jednu riječ, zaista je teško povjerovati da preko noći može doći do nekog velikog i produktivnog političkog dogovora. On može biti tekstualno divno formuliran, odštampan i potpisan, ali pitanje dosljedne realizacije veće je od Himalaja.

Nije sporna mogućnost da se nacionalne stranke međusobno iskreno povežu. One to, na bazi čistog interesa, rade još od prvih višestranačkih izbora u BiH. Sad su na takav savez dodatno motivisane, jer su njihovi rivali ojačali. Jasno je da iza socijaldemokratskog prefiksa, koji u svom nazivu imaju Lagumdžijina i Dodikova stranka, ne stoji ni zrno socijaldemokratske ideje i pravedničke političke platforme, da i oni mlataraju lažljivim jezicima. No, za njih je na prethodnim izborima ipak glasalo više građana nego za donedavno neprikosnovene stranke sa jednonacionalnim predznakom.

Slabe su šanse SDP-a i SNSD-a da u oktobru ponove rezultate iz 2010. godine, ali stranke koje su se u petak uhvatile pod ruku ipak ocjenjuju da je bolje za svaku od njih da se objedine u jedan politički blok. Na taj način će steći više šansi da se ujesen domognu vlasti, bez obzira koliko će ko u tom bloku da dobije glasova. Samo je potrebno da ispoštuju dogovor od prošloga petka i u parlamentarnom sistemu kakav praktikuje BiH oni ne bi trebali imati nikakvih problema da dobiju političku većinu i na državnom i na entitetskim nivoima. Za tako nešto, u krajnjem zbiru, tih pet stranaka bez problema bi trebalo da dobije dovoljno izbornih glasova.

Međutim, sporno je nešto drugo. SDA, SDS i dva HDZ-a simboli su nacionalne isključivosti u BiH. Za dvije i po decenije svoga postojanja i česte saradnje u organima vlasti, oni su uvijek pokazivali da ih ne zanima nikakva građanska demokratija. Oni vjeruju samo u logiku nacionalnih stada koja vode nacionalno uskogrudi pastiri. Oni su, od 1990. do danas, redovito pokazivali da BiH ne vide kao cjelinu nego kao zbir tri etničke skupine, pa i tri etničke teritorije.

U tome je nevolja sa strankama koje su u petak potpisale famoznu proevropsku deklaraciju i međusobni pakt o predizbornoj saradnji. Ničim što su dosad radile one ne ulijevaju povjerenje da će odjednom početi da rade potpuno drugačije.

Osobno mislim da oni takvih namjera i nemaju. Jedino što ih zanima, to je da se dokopaju vlasti u onakvom obliku u kakvom su je imali tokom većeg dijela 24-godišnje državne nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

Taj stil vladanja dobro poznajemo: da svako gazduje na „svom“ komadu bosanske zemlje. Ali znamo i da nam taj stil nije donio ničega dobroga. Stoga i na ovaj politički savez i gizdavu deklaraciju kojom se pokrio, kao smokvinim listom, prije treba gledati sa strahom nego sa nadom.
(Bosnia Daily)

Diplomatski juriš

Stranci više ne vjeruju našim političarima, ovi ne vjeruju strancima - još jedino ne znamo da li građani vjeruju u vlastitu političku moć

Prošle sedmice bili smo svjedoci diplomatskog juriša na BiH. U jednoj sedmici nikad prije nismo ugostili toliko visokotituliranih stranaca: od Amerikanca Mura (Moore), preko Engleza Hejga (Hague), do Vesne Pusić i još gomile „krunisanih“ glava.
Jedni misle da se radi o dogovorenoj međunarodnoj paradi smišljenoj da se, u jeku ukrajinske krize, poruči da BiH njome ne može biti ni okrznuta. Drugi su to iščitali kao predigru velikog rješenja pod šifrom „Dejton 2“.
Imajući i to u vidu, ipak mi se čini da ova najezda nosi samo jednu jasnu poruku. A ona glasi: domaći političari su dotrajali, velike sile ne misle krojiti neko svoje „konačno rješenje“, nego se izlaz vidi na trećoj strani – u građanima!
Da li će naši sunarodnici protresti svoju kilavu vlast na ulici ili će se u oktobru, glasanjem, dogoditi „izborni državni udar“, gotovo da je svejedno. Svi stranci koji su došli da nam nešto kažu, listom su isticali upravo potrebu da se građani, ovako ili onako, pobrinu sami za sebe.
Već godinu dana isto slušamo iz OHR-a i Američke ambasade, šapuću nam to i iz Brisela. Stranci, očito, više ne vjeruju u reformski potencijal naše sadašnje vlasti. No, ni domaći lideri nimalo ne drže do stranih savjeta: na jedno im uho uđe, na drugo odmah izađe.
žJedino što još ne znamo, to je građanski odgovor na krizu. Još nije jasno da li su Bosanci i Hercegovci svjesni svoje velike moći. I još više: da li su spremni da je konačno upotrijebe u svom obračunu s bajatim i jalovim vladarima koji su ih davno satjerali u životni ćošak.
(Dnevni avaz)

Lagumdžija: Sam svoj dželat

Predsjednik SDP-a tvorac je i dirigent ubjedljivo najlošije vlasti koja je dosad viđena na ovim prostorima

Zlatni dečko bosanske politike, kako su nekad tepali Zlatku Lagumdžiji, vjerujući da će se razviti u vrsnoga lidera, iznevjerio je sve nade. Danas o njemu sa zgražavanjem govore i protivnici i saradnici. Njegovi glasači sami sebi se gade jer su povjerovali u Zlatkovu predizbornu pjesmicu-lažljivicu.

I u stranačkom vrhu je strka i panika. Vođa baulja kao slon po staklarskoj radnji, a oni ne znaju kako da ga uklone sa trona na kojem se usjedio već sedamnaestu godinu.

Možda su u pravu oni koji, pola u šali – pola u zbilji, govore da su Lagumdžiju politički uništili biološki uzroci. Nekim čudom, njemu se iz godine u godinu pojačava moć govora, a pri tome dramatično smanjuje sposobnost slušanja. Šef SDP-a svakome komanduje i soli pamet, ali je na tuđe riječi potpuno gluh. I Englez, kojeg je doveo za šaptača, hvata se za glavu zbog toga što se prihvatio nemoguće misije čišćenja Zlatkovih fleka.

Lagumdžija odavno ne želi ni s kim da se savjetuje, a kamoli da s nekim dijeli odluke. On je za sve postao „sam svoj majstor“. Kome je po volji, neka ga uz njega. Kome takva šefovska narav ne odgovara, eno mu izlaznih vrata! Prvo Durakoviću i Bogićeviću, na kraju i Željku Komšiću.

Gazio je Zlatko pri tome i po kumstvu i prijateljstvu, a kamoli po političkom fer-pleju. Zato je i ostao okružen, uglavnom, klimoglavcima i bolesnim karijeristima poput sebe. A šta onda može da proistekne iz takvog društva nego blamaža za blamažom, neuspjeh za neuspjehom.

Prvo je, da sravnimo samo ovomandatno Zlatkovo djelo, dobacio pojas spasa Stranci demokratske akcije. Nakon izbora 2010. godine stekli su se uslovi da stare kvariše i dugoprstaši konačno propadnu kroz fotelje. I sami su se s tim bili pomirili, dok im se odjednom nije ukazao milosrdnik. Lagumdžija im je ponudio stranački pakt i već time naznačio da njegovo ponašanje u vlasti neće biti ni nalik predizbornim obećanjima, odnosno lažima.

Prvu veliku grešku pratila je druga, još veća. U stvaranje „države za čovjeka“ krenuo je SDP sa sljedbenicima ideja koje su svojedobno stvorile državu zločina (NDH). Kroz iglene uši u vlast je Zlatko uvukao crnokošuljaše iz HSP-a, koji i danas obožavaju Antu Pavelića. Već tada je barem pola „crvenih“ glasača kazalo: Jednom si nas ovako namagarčio, Zlatko, ali nećeš više nikada!

Obje pomenute greške Lagumdžija je ubrzo priznao. Pokušao se riješiti i „zelenih“ i ustaša. Umišljeni genije, a ustvari neviđena politička šeprtlja, time je zatvorio krug svojih nakaradnih  eksperimenata. Postao je tvorac i dirigent najlošije vlasti koju je ovdje iko ikada sklepao. Uzgred, ona je izazvala i dosad najveći talas masovnih građanskih protesta.

Za univerzitetskog profesora i dijete iz fine kuće, nažalost, još se mnogo ružnog zalijepilo. Optužuju ga za lopovluk i korupciju. Čačka ga i njegov dojučerašnji intimus Željko Komšić, koji se javno „iščuđava“ nad Zlatkovim imetkom iz bajke. A znali su jedan o drugome bezmalo sve, zar ne?

Žalosna je sudbina Zlatka Lagumdžije. No, sam je za nju kriv, sam je postao svoj dželat. U svaku stupicu, koju je drugima pravio, sam je upadao!

(Dnevni avaz)

Zlatne kašike

Onaj ko starim lažima lovi nove mandate, poput SDP-a, uloviće samo javni podsmijeh

Sva sreća pa naši političari ne ispunjavaju svoja obećanja. Da danas jedemo zlatnim kašikama, da strujom snabdijevamo pola Evrope, da hranimo i vodom napajamo cijeli Arabijski poluotok, teško da bismo uopće bili živi. Izobilje kvari i umrtvljuje ljude, pa ni mi ne bismo bili iznimka.
Naša vlast, srećom, sa svojim obećanjima samo se šalila. Pa jedemo prstima, jedva natežemo kućni budžet da platimo struju i druge komunalije, ali barem ne moramo da radimo. Otpuštanje je u modi, pa je još više vremena za dangubu i lendohanluk. Nema fabričkih dimnjaka, inače bismo se svi potrovali da je vlast napravila sve tvornice koje je obećala.
Stare stranke varalice u svom loncu opet kuhaju velika predizborna obećanja. SDP je, evo, već zamahnuo hidroelektranom Vranduk! Očito su zaboravili da je jednu već „sagradio“ Haris Silajdžić, prije četiri godine. I u njoj doživio političko utapanje, kakvo se bliži i Lagumdžijinoj stranci.
Narod više ne vjeruje u nova obećanja starih prevaranata. Vrijednost imaju samo djela. I to ne ona s rokom realizacije od nekoliko godina. To što ljudi od njih očekuju, ako zaista žele da promijene ćud, to se mora dogoditi sad i odmah!
Jedino čime takvi mogu da kupe barem malo povjerenja građana to je da se žestoko obračunaju sami sa sobom. Neka pred javnost istresu svoj prljavi veš, neka pred sud sami upute svoje predsjednike i druge perjanice ogrezle u korupciji, lopovluku i neradu. Neka kazne one koji su godinama sijali lažna obećanja i neka se djecom zakunu da nas više neće na taj način zamajavati.
Ko za to smogne snage, još će i imati neke šanse. No, onaj ko starim lažima lovi nove mandate, poput SDP-a, uloviće samo javni podsmijeh. Dosta su se, uostalom, oni smijali svojim namagarčenim biračima.

(Dnevni avaz)

Sramne pohvale Valentina Inzka

I bez All-Shiddija, Sarajevo već ima dovoljno simbola korupcije, bahatosti, urbanističkog divljanja i kršenja privatizacijskih propisa

  

Nije lako obavljati dužnost Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini. Za utjehu, ta osoba ima odličnu platu i prvoklasne povlastice. Može računati i na svijetlu diplomatsku i političku budućnost. No, ta osoba ima i jedno veliko ograničenje.

Dok obavlja pomenutu dužnost, ona je lutka na koncu: nije vlasnik svojih odluka i zvaničnih izjava. Svaki potez Visokog predstavnika plod je komplikovanih računica štaba koji osmišljava i odobrava međunarodno ponašanje u našoj zemlji.

Bosanski političari i javnost stoga Inzku osobno ne zamjeraju na pasivnosti ili lošim političkim odlukama. No, ako su Visokom predstavniku na taj način ruke vezane, on je sigurno slobodan u nizu društvenih aktivnosti koje vodi tokom svoga mandata.

Valentina Inzka, na primjer, njegovi poslodavci nisu natjerali da ode na otvaranje All-Shiddijevog shoping centra u Sarajevu. Sam je odlučio da se tamo pojavi, čak i da službeno otvori ovaj objekat. Odvažio se Inzko i da iznese krupne ocjene o gradu koji je dobio još jednu prodavnicu krpica i sličnih dragunlija.

Visoki predstavnik tamo se uopšte nije trebao pojaviti. Naprotiv, morao je ignorisati, ako već neće javno da žigoše, ovu bruku od „strane investicije“.

Takozvani Sarajevo City Center gradi se već pet vodina. Trebao je biti završen i otvoren još 2012. Vlast je, za svo to vrijeme, gledala kroz prste investitoru iz Saudijske Arabije. Mimo zakona i ugovora dopustila mu je da objekat gradi u znatno većim dimenzijama od planiranih i odobrenih. Žmurila je vlast i na nedovoljan tempo investiranja novca i u više navrata Saudijcu produžavala rokove u kojim mora to da ispoštuje. On to ni do danas nije učinio.

Pomenuti objekat, tokom jako spore izgradnje, bio je ruglo Sarajeva. Zna se, naravno, kome se takvo ponašanje dopušta. Onome ko dobro potplaćuje nadležne organe ili ima jaku političku zaleđinu.

Šta je od toga imao Sulaiman All-Shiddi, ne znamo. Ali znamo da je Valentin Inzko dovoljno iskusan i pametan čovjek da vidi šta se tu radi. Tog dana, umjesto da presijeca svečanu vrpcu, bolje da je bio na nekom planinskom izletu, da ni prisustvom u gradu ne bude dio ove sramote.

Ali, kad je već došao i kad je već odlučio da preuzme glavnu protokolarnu ulogu, morao je u svom govoru da ukaže na prethodno pomenute činjenice. Ne, on je istupio onako kako istupaju plaćeni lobisti: punih usta pohvala na račun objekta i njegovih investitora.

„„Osobito mi je drago da su na ovoj zgradi radile domaće firme i svi mogu biti ponosni na kvalitetu radova. Još više mi je drago da će ovdje posao dobiti najmanje 1.000 ljudi“, poručio je Inzko.

Sarajevske arhitekte i građevinski stručnjaci nasmijali su se na ove riječi Visokog predstavnika. Uostalom, upotrebna dozvola za objekat dobijena je nekoliko minuta prije otvaranja, i to pod nečijim velikim pritiskom. Investitorima je produžen rok da urede još neke elementarne detalje, što se ne dopušta ni minijaturnom fast-foodu.

Što je najružnije, velika pompa napravljena je otvaranjem samo jedne desetine objekta! U njoj neće raditi ni stotinu ljudi, a kamoli Inzkova „hiljadarka“.

Visoki predstavnik razočarao je Sarajlije svojim neumjesnim gestom i pohvalama. A onda nas je dotukao riječima „da će SCC postati jedan od simbola grada“.

Imamo mi, gospodine Inzko, već dovoljno simbola korupcije, bahatosti, urbanističkog divljanja i elementarnog nepoštivanja građevinskih i privatizacijskih propisa. Novi su suvišni. To bi i Vi trebali javno da kažete!

I još jedna sitnica: za razliku od Vas, mi u Sarajevu nikad nećemo svojim simbolom smatrati uvoz običaja koji su nama strani i kojim se Bosnu pokušava učiniti onakvom kakva ona nikad nije bila. Zar ne vidite, gospodine Inzko, kako Sarajlije ignorišu hotel „Bristol“, također u vlasništvu pomenutog All-Shiddija? Bili ste tamo, znate o čemu govorimo.

Nemam ništa protiv takvih objekata i običaja koji se u njima praktikuju. Zabrana točenja alkohola nije nikakav problem. Ima takvih hotela i centara i u Beču i Londonu. Ali oni, pogotovo kad se grade bez obaziranja na ugovore i propise, nisu i nikad neće biti simboli tih gradova. Uprkos Vašoj nadi, takvi neće biti ni simboli Sarajeva.

Ne mogu da vjerujem da nam Vi tako nešto priželjukujete?

(Bosnia Daily)

Pijuni (ne)plaćaju ceh

Strankama koje su odgojile i štitile čitavu generaciju lopova, poput Obradovića i Brankovića, trebalo bi zabraniti izlazak na izbore i oduzeti imovinu stečenu njihovim mahinacijama

Mehu Obradovića, nekadašnjeg direktora Elektroprivrede BiH, javnost je zaboravila. U njenom fokusu odavno nema ni bivšeg federalnog premijera Nedžada Brankovića. No, sjetilo  ih se pravosuđe, koje je protiv njih ovih dana aktiviralo krivične prijave koje su po ladicama skrivane desetak godina.

Kad znamo da su ovi slučajevi teškog kriminala dugo zataškavani zbog utjecaja na pravosuđe njihovih političkih sponzora iz SDA, onda je jasno da se Obradovića i Brankovića, ustvari, nije sjetio zakon. Niz vodu ih je, indirektno, pustila stranka kojoj su služili i pod čijim su pokroviteljstvom harali državnim i narodnim novcem.

Nisu samo Nedžad i Meho naglo postali bogati. Doteklo je pronevjerenog novca i za njihove stranačke šefove, ali i za stranačku kasu. Od čega je SDA provodila bombastične izborne kampanje i davala visoke plate svojim funkcionerima nego od novca koji su obezbjeđivali Meho, Nedžad i njima slični?

No, došlo je vrijeme kad se neki korupcijski računi ipak moraju položiti. Iza rešetaka će morati da idu pojedinci kojim se državni novac „lijepio“ za prste. Kako bi bar malo primirio bijes građana, vlast će morati da žrtvuje neke ljude iz svojih redova. Pred gladni narod mora se baciti poneka kost.

Nakon Brankovića i Obradovića, pred lice pravde će izlaziti i ljudi poput Jate, čuvenog Silajdžićevog „biznismena“ iz Srebrenika, zatim i nekolicina bivših ministara iz vlada kojim su rukovodile SDA i Stranka za BiH. Aktiviraće se možda i istrage koje su uporno zataškavane i protiv niza omiljenih biznismena tih politički struktura, sve do Hilme i Muje Selimovića iz „Sarajevske pivare“.

Svim tim osobama koje su, uz pomoć vlasti, dugo finansijski divljale, zajedničko je to da više nisu jako bliske vladajućim vrhovima. To je ključni razlog zbog kojeg će pravdi biti dopušteno da konačno brižljivije pročešlja njihovo ponašanje i poslovanje.

Stari mućkaroši tim strankama više ne trebaju. No, potrebni su im kao žrtveni jarci. Neko mora biti isporučen pod korupcijski mač. Naravno da to neće biti oni koji sada vladaju i osmišljavaju mutne poslove u dosluhu sa strankama odanim pojedincima.

Sve pomenute osobe davno su trebale doći pod udar istrage i zakona. No, bolje ikad nego nikad. Neka ih sustigne ono što su zaslužili. Ali ne bi bilo dobro da bez kazne ostanu ključni krivci, oni koji su korupciju i lopovluk sistemski osmislili i time se služili u stalnom potkradanju države i građana. To su stranke, od SDA i HDZ, koje vladaju decenijama, do SNSD i SDP, koje su u svojim mandatima takođe bili motori pljačke.

Te stranke trebale bi biti osuđene kao kriminalne organizacije. One su se služile raznim izvršiocima, ali su svi prljavi poslovi osmišljavani pod njihovim krovovima. Vlast je pravila i zakone koji su pogodovali lopovluku i korupciji. Drugo, vezivali su ruke tužiocima i sudijama, koji su se sklanjali u ćošak i kad se iz aviona vidjelo ko i gdje krade u javnim i državnim preduzećima, ali i iz javnih budžeta.

Stranke su u BiH, pogotovo one koje sam pomenuo, udarna pesnica pljačke i korupcije. Stoga bi, kad bi se protiv tog zla zaista razmahala prava borba, kazna trebala prvo njih da stigne. Zbog počinjenih šteta, njima bi trebalo zabraniti da se u određenom vremenskom periodu pojavljuju na izborima. Uostalom, kad nekog direktora ili političkog funkcionera sud osudi, onda se obično, uz zatvorsku kaznu i oduzimanje nezakonito stečene imovine, u presudi određuje i period u kojem ta osoba ne može obavljati rukovodeće funkcije.

Pomenute stranke takvu su presudu sigurno zaslužile, iako je teško vjerovati da će ova država ikad postati dovoljno ozbiljna da tako i postupi. No, može se od tih stranaka, čiji nekadašnji značajni funkcioneri odlaze pred sud, barem tražiti da vrate nezakonito stečene novce koji su završili u njihovoj kasi. Presudom Ivi Sanaderu, sud u Hrvatskoj je, uostalom, odredio i da stranka koju je on vodio, HDZ, mora državi vratiti oko 10 miliona eura koje su stekli preko malverzacija svog nekadašnjeg predsjednika.

Tu vrstu kažnjavanja stranaka, koje su odgojile i štitile čitavu generaciju lopova, i naši sudovi obavezno bi morali da praktikuju.

(Bosnia Daily)