DNEVNIK POBUNE: Uplašeni Dodik

Bijes osiromašenih građana Republike Srpske neminovno će pokucati i na vrata Miletovog predsjedničkog kabineta

Federalnim vlastima tresu se gaće. Kako i neće kad ih narod grčevito hvata za vratove.

No, Dodika niko ne dira, u RS-u je građanski očaj još uvijek sveden na šapat. Ali predsjednik već vrišti kao da ga ujeda roj ubojitih osa. Toliko pameti on u svakom času ima da uvidi kako se mečka bliži i njegovoj avliji. Danas ili sutra, svejedno, bijes osiromašenih i potlačenih građana RS-a pokucaće i na vrata njegovog kabineta. Obespravljeni građani sabrat će kuraži da Dodiku skrešu u brk ono što je davno-davno zaslužio.

Svjestan da su i njegovi podanici poniženi i opljačkani, Dodik panično pokušava da se od polaganja predsjedničkih računa odbrani izmišljanjem tobožnje nacionalne zavjere. Federacija se, po njegovim riječima, trese samo zato da njega i RS izbace iz sedla!

U grozničavoj potrazi za ličnim spasom, Dodik mlatara jezikom po kom stigne. Do očaja ga dovode i ocjene iz svijeta, koje najavljuju da će građanska pobuna zahvatiti kompletnu BiH. Svuda je, naime, stanje isto. Na prosjački štap svedeni su i Bošnjaci i Srbi i Hrvati; u istu socijalnu i ekonomsku kaljugu zaglibila su se oba entiteta.  

Dodika posebno ujedaju riječi evropskog parlamentarca Jelka Kacina, koji pruža podršku federalnim demonstrantima. „Mislim i odgovorno tvrdim da je s protestima u Tuzli BiH krenula ka Evropskoj uniji“ – kaže Slovenac. Eh, kako bi mu Dodik, da može, šakom začepio usta... Ali ne može!

Federalna vlast prva je došla na red. Kako reče bivši visoki predstavnik Kristijan Švarc-Šiling (Christian Schwarz Schilling), ovaj entitet u naprednijem je demokratskom stadijumu od RS-a. Ali, u svemu ostalom, pogotovo u ekonomskoj i socijalnoj propasti, jad je svuda isti. Stoga proteste niko i ne treba izvoziti u Republiku Srpsku: tamo već stanuju svi razlozi potrebni za grubu prozivku nenarodne, trule dodikovske vlasti.

(Dnevni avaz)                              

DNEVNIK POBUNE: Vatra se neće brzo ugasiti

Ako vlast i dalje bude ignorisala zahtjeve svojih obespravljenih građana, možda će nam stvarno i trebati „trupe EU“ koje pominje visoki predstavnik Valentin Incko

  

Tokom socijalnih protesta koji su obilježili prošlu sedmicu, vlast je pokazala koliko slabo poznaje svoj narod. Sad već bivši premijer Sarajevskog kantona Suad Zeljković (SDA) postao je simbol gluposti i bezobrazluka sa svojim ocjenama da se ovdje ne živi loše i da ljudi nemaju razloga da se žale na svoj životni standard.

Posebno začuđuje totalno loša procjena koju je vlast imala o spremnosti građana da joj se suprotstave. Otkud ovoliki gnjev, nervoza, agresivnost i nasilje – začuđeno su se pitali čak i šefovi policijskih i sličnih službi.

Ova njihova pitanja izraz su totalne nesposobnosti za ozbiljno vođenje državnih poslova. Od prvih poratnih dana u Sarajevu, na primjer, građani sami sebe opisuju kao luđake! Iz ratne opsade niko nije izašao čiste glave i sačuvanih živaca. Svoj glavni grad sami nazivamo „najvećom ludnicom na svijetu“.

A šta se od ljudi takvog mentalnog stanja može očekivati? Upravo ono što se i dogodilo!

Svi treba da budemo srećni što su se bijes i pravi nervni slom građana ograničili na samo dvije zgrade. Psihički nestabilni i socijalno uništeni ljudi čine mnogo opasnije stvari od onih koje su tokom protesta činile Sarajlije.

Narušeno je duševno zdravlje i ljudi u ostalim gradovima koji su zahvaćeni agresivnim protestima. Da vlast i policija ozbiljno rade svoj posao, davno su iz medija mogli saznati jednu jako važnu činjenicu: da ovdje, iz godine u godinu, dramatično raste potrošnja antidepresiva, odnosno lijekova za saniranje psihičkih poteškoća. Naš prosječni građanin stalno je na rubu nervnoga sloma! Malo mu nedostaje da eksplodira.

Tu vrstu frustracije ljudi su do sada uglavnom ispoljavali prema sebi ili bližoj okolini. Puno je nasilja i kriminala. No, u času kad psihički labilni, obespravljeni i egzistencijalno ugroženi ljudi izlaze na ulicu da protestuju, njihovo mentalno stanje postaje jako važan faktor.

Za to vrijeme, vlast se ponaša potpuno kontraproduktivno. Zlatko Lagumdžija, Nermin Nikšić, Bakir Izetbegović i drugi, umjesto smirivanja, ljude samo dodatno iritiraju. Je li moguće da oni nisu svjesni šta rade sa, na primjer, širenjem laži da je među sarajevskim demonstrantima pronađeno 12 kilograma droge! I to nastavljaju da govore i nakon službenog policijskog demantija!

Pomenuti funkcioneri ulje na vatru dolijevaju i proglašavanjem demonstracija huliganskim. U njima jeste bilo mnogo lošega, no – to ni najmanje ne utječe na ocjenu o opravdanosti protesta, čak i njihove agresivnosti.

Mnogi ljudi u današnjoj BiH su hodajuće bombe, teškim životom izranjavane  osobe koje se bore za biološki opstanak. Ako svi takvi izađu na ulicu, plašim se da bi se u plamen pretvorilo pola Sarajeva!

U tom slučaju, na udaru bi, osim zgrada u kojim sjedi vlast, mogla biti i imovina visokih funkcionera. Ona je, uostalom, već napadnuta u Bihaću. Tamo su demonstranti udarili na porodičnu kuću kantonalnog premijera Lipovače i na  privatni hotel za koji se govori da je u vlasništvu tog političara. A sinoć je u Sanskom Mostu spaljena vikendica federalnog ministra Halimovića (SDA).

BiH je bure baruta. Protesti i nemiri mogu se smirivati samo kratkotrajno: oni će vjerovatno trajati do časa u kojem će konačno početi da se rješavaju egzistencijalni problemi koji su ljude i natjerali na građanski otpor.

Do tada, ogroman je rizik od još većih nereda. Stoga raduje vijest da predstavnici međunarodne zajednice o tome razmišljaju ozbiljnije od domaće vlasti. O tome govori današnja izjava Valentina Incka.

„Ako stanje bude eskaliralo, moraćemo eventualno da razmišljamo i o trupama Evropske Unije“, najavio je Visoki predstavnik.

Nadam se da se ta mogućnost zaista i planira u međunarodnim krugovima, da ovo nije samo neobavezujuća Inzkova misao. Jer, ono što smo dosad vidjeli, moglo bi da bude samo blaga uvertira za mnogo veću eksploziju.

I građani i vlast i međunarodna zajednica moraju totalno ozbiljno da shvate veličinu opasnosti i izazova pred kojim se nalazimo. Protesti i opravdani zahtjevi osiromašenog i obespravljenog stanovništva moraju imati apsolutnu podršku, ali i pomoć od svih faktora koji mogu utjecati da se u ovim događajima izbjegnu ljudske i materijalne žrtve.

Kao glavnu opasnost za građanski red i mir pri tome trebamo tretirati vlast i njene lidere. Kako su nečovječno dosad vladali, ne bi nas začudilo da upravo oni, ubacivanjem svojih plaćenika u redove demonstranata, pokušaju da insceniraju haos i bezakonje, sve do ljudskih i drugih žrtava. To bi samo njima bilo od koristi.

DNEVNIK POBUNE: Prelivena čaša

Nikakav palež ni grabež ne mogu da umanje opravdanost gnjeva koji naše ponižene i obespravljene sugrađane izvodi na ulicu

Građanske pobune, kakva se i kod nas zametnula, redovito su praćene neredom, pa i nasiljem. Vatra, pljačka, opća zbrka i strka obilježavaju protestne skupove i u svjetskim metropolama: Parizu, Londonu, Njujorku...

Nasilje je, međutim, i tamo i ovamo, samo prateća pojava. Ono je za svaku osudu. No, ono  glavno, ono što nikakav palež ni grabež ne mogu da umanje, to je opravdanost gnjeva koji ljude izvodi na ulicu.

Zar mi svoju vlast već godinama ne upozoravamo da je čaša prelivena, da nas ne mogu dovijeka jahati kao magarce? Zar za sobom nemamo dugu povijest takozvanih dostojanstvenih protesta? To je ono kad ponižena grupa ljudi dođe pod prozor vlasti i potiho joj se požali na svoje jade. Požale se i skrušeno raziđu kućama, a vlast nastavi po starom: šiša ljude kao ovce!

E, to je vrijeme bespovratno prošlo. Svoju maćehinsku vlast građani više ne misle moljakati. Došlo je drugo vrijeme: vrijeme prinuđavanja, vrijeme energičnog pritiska.

Ovih dana građani pokazuju da u svojoj opravdanoj borbi više nemaju ni straha ni obzira prema vlastitim dželatima. A i što da se ustručavaju prema onima koji, kao preksinoć u zgradi Federalne vlade, vanredno zasjedaju samo zato da se dogovore kako da uplaše i zavaraju svoje potlačene građane? Gdje su, sa takvim sastancima, bili svih ovih godina u kojim je narod upirao prstom u lopovluk, u krajnji nemar i harčenje tek rođene, ratom poharane zemlje?

Još je jedan neoborivi dokaz da je pobunjeni narod na pravom putu. Zar ne vidite da su se oni protiv kojih su ljudi ustali sakrili u mišiju rupu!

U toj rupi mogu i da ostanu. Umjesto njih, hitno nam treba nova vlast, ona koja će nas voditi srčano, odgovorno, stručno i nesebično.

(Dnevni avaz)

DNEVNIK POBUNE: Dva vruća šamara

Ohrabrenje građanima da se po svaku cijenu obračunaju sa parazitskim vlastima stiglo je čak i od evropskih političara, koji takođe prizivaju "Bosansko proljeće" 

Slučajnost je htjela da dvije potpuno različite grupe ljudi istog dana na dva udaljena mjesta skinu rukavice i grubo progovore o stanju u Bosni i Hercegovini. Datum može biti i plod slučajnosti. No, ono drugo – vrući šamari u lice BH vlasti - logički su se poklopili i u Briselu i u Tuzli.

U Tuzli smo u srijedu vidjeli pravo bojište. Psovke, kamenje, povrede i hapšenja, obilježili su masovne građanske demonstracije. Ministri su pod zaštitom policije bježali iz svojih ureda. Njihova sigurnost zaista je bila ugrožena, jer je kroz protestnu masu, uz ostalo, krenula i opasna rušilačka energija.

U Briselu su se stanjem u BiH bavili zastupnici Evropskog parlamenta. Ovaj put oni nisu tražili uglađene i sterilne izraze, kao toliko puta do sada. Doris Pack, na primjer, za govornicom je gotovo poskakivala od bijesa. S vidnim osjećajem lične povrijeđenosti, uzviknula je: U Bosni nam se rugaju, njihovi političari nas ismijavaju, ali hoće naš novac!

I Sarah Ludford, predstavnica britanskih liberala, suštinski je na račun vlasti u BiH izrekla isto ono što govore i demonstranti u Tuzli. Ona je izrazila nadu da sa tim događajima kreće "Bosansko proljeće". Time je poslala ohrabrenje građanima BiH da se, mimo institucija, obračunaju sa svojim zlim gospodarima.

Političko “proljeće” u BiH će se svakako dogoditi. Ništa drugo građanima nije ni preostalo u pokušaju da discipliniraju svoju vlast. Stoga su masovni protesti, nemiri, čak i neredi – neminovni! Uostalom, u srijedu su bespovratno i počeli. A neće stati sve dok vladajuća bagra ne dobije zasluženu kaznu.

Naredni izbori nisu daleko. No, oni za BiH nisu spasonosna metoda. I kad se dogode, i kad građani možda glasaju za one koji nude odgovorniji rad, male su šanse da se ta obećanja i realizuju. Jer, kako stoje stvari, ovdje nijedna ozbiljna i odgovorna stranka ne može dobiti tako krupnu parlamentarnu većinu da bi uopće mogla doći u poziciju da provodi program radikalnih rezova.

Ako u BH politici uopće ima “dobrih momka”, ako na izborima i dobiju puno glasova, oni će ipak morati da stvaraju koalicije sa strankama koje su dvadesetak godina uništavale Bosnu. “Loši momci” će uvijek imati dovoljno glasova da se bez njih ne može formirati praktično nijedan organ vlasti. Jer, mnogi glasači interesno su vezani upravo za njih.

Iz opšte propasti u BiH nisu profitirali samo političari i stranke nego i poveliki broj takozvanih “običnih ljudi”. Pod kišobranom SDA, SDP, SNSD ili HDZ oni su dobili mnogo toga nezasluženoga. Nije ovdje korumpirana samo vlast; korumpiran je i dobar dio naših komšija, koji imaju interesni pakt sa strankama koje su dosad najduže bile za državnim kormilom.

Pošto se izborima ne mogu postići potrebni rezultati, građani moraju na drugi način da utječu na kvalitet rada svoje vlasti. Taj način može biti sadržan samo u stalnoj i intenzivnoj kontroli izvršavanja obaveza koje vlast preuzima i obećanja koje daje građanima. Taj način se ogleda i u grubim pritiscima kojim vlast treba da bude izložena. To su protesti i demonstracije, kao i pozivanje na odgovornost pojedinačnih funkcionera i stranaka.

Ljudi koji su glasali za one koji ne rade onako kako su najavljivali, imaju svako pravo da ih tokom mandata pozivaju na odgovornost i da na njih vrše svaku vrstu pritiska.

Ako se građani budu tako ponašali, BiH će ući u vrlo rizičnu socijalno-političku i sigurnosnu zonu. Sa nezadovoljnim masama uvijek se manipuliralo, među njih se ubacivalo provokatore i svakakve mešetare. Njihov je zadatak da proteste pretvaraju u opasne događaje, sa obiljem incidenata, sa ljudskim i materijalnim žrtvama. To bi trebalo da u očima većine građana stvori dojam da protesti protiv vlasti mogu stanje da učine samo još lošijim nego što ono jeste.

Taj rizik svakako da postoji. No, s pravom ogorčeni i životno ugroženi građani moraju s tim da računaju i da pronalaze načine da se od tih zloupotreba zaštite. Jer, ulog je za njih ogroman: ako ne uspiju natjerati svoju vlast da radi bolje i odgovornije, ceh će za to platiti upravo građani. Svi sadašnji loši trendovi postaće još lošiji.

BiH zapljuskuje novi val problema. Nadam se da će njegovu cijenu, umjesto građana, ovaj put platiti vlast i političari. Takvu sudbinu višestruko su zaslužili za posljednje dvije decenije svoje katastrofalno loše vladavine.

U toj ocjeni, kako vidimo, slažu se i evropski parlamentarci i ovdašnji “obični ljudi”. Nije nimalo nevažno da za svoj konačni obračun sa parazitskim vlastima dobijemo podršku i od tzv. međunarodne zajednice.

(Bosnia Daily) 

DNEVNIK POBUNE: Tuzlanski fitilj

Svi problemi koji su Tuzlake jučer izveli na ulicu imaju svoje blizance diljem Bosne i Hercegovine

Fitilj ogorčenja konačno je potpaljen. Iz Tuzle bi se, brzinom šumskog požara, mogao proširiti diljem BiH. Jer, svi problemi koji su Tuzlake izbezumili i jučer izveli na ulicu imaju svoje blizance po čitavoj zemlji. Svuda su fabrike opustošene, a privatizacijska mafija je, u saradnji sa politikom, preduzeća ogulila do gole kože. Liste nezaposlenih stalno se produžavaju, a životni standard sunovraćuje se u bezdan.

Prva velika varnica nije slučajno bljesnula u Tuzli. Taj kraj je ekstremni primjer zle sudbine koja nas je sve pogodila. Tamo je privreda nekad bila najjača. Tamo je i nezaposlenost bila najniža, a životni standard najujednačeniji. I sindikalistički pokret tamo ima najdublje korijenje. Otud i logična činjenica da se baš tu začne i dosad najozbiljniji socijalno-politički otpor bezdušnoj i nesposobnoj vlasti.

U Tuzli je jučer na nogama bilo najmanje dvije hiljade ogorčenih građana. Bilo je vriske i teških riječi, čak i tuče i policijskih intervencija, na kraju i uhapšenih i povrijeđenih osoba.

Ono što se dugo kuhalo, izgleda da je i prokuhalo! A gdje i kako će se nastaviti, samo je pitanje termina i lokacije. Nema, naime, nikakve dileme da poniženi i osiromašeni građani više neće ćutke pratiti svoje propadanje i nehaj onih kojim su dali vlast u ruke.

Protesti i nemiri naš su novi problem. No, za razliku od većine ostalih, iz ovog bi moglo da se iznjedri i nešto dobro. U prvom redu je to kažnjavanje aljkave, korumpirane i nesposobne vlasti. Ona mora platiti svoj sramotni ceh.

Kako će se to dogoditi, potpuno je svejedno. Pred razbješnjelom masom premijeri mogu bježati na sporedne izlaze, kao jučer tuzlanski, ali ih masa može sama istjerivati i na glavne. Ispred njih su davno izblijedili svi crveni tepisi i sve nade građana u tobožnju narodnu vlast.

(Dnevni avaz)

Tragikomične potjernice

Režiseri „Slučaja Orić - Meholjić“ pokušavaju od građana još jednom da naprave budale, da po ko zna koji put, umjesto hljeba, narodu podmetnu – igre!

Naša tragedija se nastavlja. Zločini su prvo bili ratni, sad su politički. Uz tragiku su, vremenom, kombinovani sa elementima komike.

Povodom za ove zaključke je farsa koja je iz Beograda pokrenuta raspisivanjem potjernica za srebreničkim vođama otpora Naserom Orićem i Hakijom Meholjićem. Znamo kako su okončana ranija hapšenja Ejupa Ganića i generala Jovana Divjaka, do kojih je došlo po istom principu koji se i sada pokreće iz Beograda. Srpsko pravosuđe i država u tim su se slučajevima obrukali pred međunarodnim pravom i javnošću.

Isto će se, bez ikakve sumnje, dogoditi i sada. Stoga se postavlja pitanje: zašto Beograd pokreće projekte koji su unaprijed osuđeni na neuspjeh?

Svakome pametnom sve je jasno. Prvo, Srbija će uvijek pokušavati da ublaži ili zamaskira  svoju krivicu za ratne zločine koji su pod njenim patronatom izvršeni svojedobno u Bosni i Hercegovini. Drugo, lažnim patriotizmom i tobožnjom brigom za nacionalne interese i ova srpska vlast će, kao i sve prethodne, pokušavati da odobrovolji  svoje glasače u trenucima kad oni kreću prema glasačkim kutijama. A taj se trenutak bliži i u Srbiji i u BiH: tamo već za dva mjeseca, kod nas za pola godine.

Sva ova atmosfera jako odgovara i Miloradu Dodiku, koji je naučio da živi od izmišljanja nacionalnih strahova, umjesto od rješavanja konkretnih problema. Ni bošnjačkoj politici nije mrsko što se sve ovo dešava, jer ni ona nema snage ni volje da povede brigu o onome od čega građani žive. I ona se radije bavi prošlošću. To su problemi o kojim se godinama može pričati, a da se pri tome ništa ne riješi. Ali se zato dobijaju „odlikovanja“ za nacionalnu pravovjernost.

Sve što se već desetak dana dešava u „Slučaju Orić - Meholjić“ u suštini je jedan novi, mirnodopski zločin protiv čovječnosti. Režiseri tog slučaja pokušavaju od građana još jednom da naprave budale, da po ko zna koji put, umjesto hljeba, narodu podmetnu – igre! I tako će se nekih mjesec dana gomilati teške riječi, prijetnje, optužbe i kontraoptužbe, da bi potom na sve legla prašina. Niko se ubrzo neće ni osvrtati na „Slučaj Orić – Meholjić“, kao što se danas ne osvrće na „Slučaj Ganić“ ili „Slučaj Divjak“. A sjećamo se kakva drama je od njih svojedobno pravljena i u međunarodnoj i u domaćoj javnosti.

Ove prljave igre odvijaju se u trouglu Beograd – Sarajevo – Banjaluka. Međutim, u njih je svaki put upletena i međunarodna zajednica, njene organizacije ili pojedine države. Jednom je to bila Velika Britanija, drugi put Austrija. No, u svim tim slučajevima neizbježni akter je i Interpol. Preko njega se manipulira potjernicama i drugim oblicima potrage za ljudima nečiste savjesti.

Na posredan način u sve ovo umiješan je i Haški tribunal. U Orićevom slučaju, naprimjer, haški istražitelji od „A“ do „Ž“ su svojedobno utvrdili ulogu srebreničkog komandanta u tamošnjim ratnim dešavanjima. Znamo da je Orić oslobođen odgovornosti. Stoga pokretanje nekog novog procesa protiv njega, za stare „grijehove“, u suštini nije nikakvo regionalno pitanje na relaciji Beograd – Sarajevo. To je direktni udar na međunarodno pravosuđe i zakonodavstvo. Zašto Beograd, umjesto neozbiljnih potjernica, ne pokrene pred Haškim tribunalom proces ozbiljnog preispitivanja suđenja Oriću, naprimjer?

Jasno je zašto to Beograd ne čini. Dobiće iz Haga glatku odbijenicu. Stoga nije jasno zašto se u sve ovo, na autoritativan način, ne umiješaju te dvije institucije: Interpol i Haški tribunal. U svojim kartotekama oni imaju precizne fajlove i Nasera Orića i Hakije Meholjića, kao što su imali i dosijee Ganića i Divjaka. Iz njih se jasno iščitava da nema nikakvih elemenata koji opravdavaju progon pomenutih ljudi.

Zašto rukovodstvo Interpola to nijednom nije jasno kazalo Beogradu? Zašto nisu zaprijetili i kaznom svojim „nestašnim“ kolegama koje se poigravaju tako ozbiljnim sredstvima u kakva spadaju međunarodne potjernice?

Umjesto zaključka, evo pitanja: je li moguće da i međunarodnoj zajednici i njenim institucijama odgovara da se ovaj roviti region neprestano vraća u vremena zbog kojih smo i Srbija i mi unakaženi društveno, politički, ekonomski i na svaki drugi način? Ako to međunarodnoj zajednici ne odgovara, ona to u „Slučaju Orić – Meholjić“ jasno može pokazati jednostavnim reagovanjem preko Haga i Interpola.

Takvog reagovanja, nažalost, i ne vidimo i ne čujemo.

(Bosnia Daily)

Rasuto bosansko biserje

Naši najbolji izdanci, trbuhom za kruhom, napuštaju zemlju koja ih tretira maćehinski, a koja time grubo ugrožava i vlastitu budućnost

Naša nogometna liga po kvalitetu tavori na evropskom dnu. U isto vrijeme, naša reprezentativna selekcija vinula se u svjetski vrh. Imamo dobrih igrača, ali u svojoj zemlji, nažalost, nemamo sportski ambijent po mjeri velemajstora.

U još mnogo čemu smo slika i prilika ovog sportskog usuda. Kad bi se formirale takve reprezentacije, BiH bi igrala važnu ulogu i na svjetskim takmičenjima u medicini i informatici, u naučnoistraživačkim i inovatorskim disciplinama, u menadžerskim vještinama. Nažalost, ogromna većina tih selekcija bila bi, poput nogometne, sastavljena od tzv. internacionalaca.
U ovim novinama često smo pisali o vanserijskim ljudima, koji su naše gore list, ali svoje zvjezdane trenutke doživljavaju daleko odavde. Većini je zajednička nostalgija za rodnom grudom, ali i razočarenje činjenicom da ih niko ne zove natrag. Odbijamo ih čak i kad se sami nude!
Ista sudbina namijenjena je i ovoj i narednim generacijama. Više od dvije hiljade stručnjaka napustilo nas je samo od marta prošle godine, kada se za njih otvorila slovenačka rampa. Usisivač je potom, posebno za medicinske kadrove, postala Njemačka, u koju su već otišle stotine ljudi, a njemački jezik užurbano uči gotovo svaki mlađi Bosanac i Hercegovac iz te struke.
Žal zbog ovoga osjećaju i oni koji odlaze i oni koji ostaju. Oni prvi rado bi ostali blizu kućnog praga, ali za njih tu nema hljeba. Žalimo i mi koji ostajemo, jer nas napuštaju naši najbolji izdanci.
Pametni, školovani i ambiciozni ljudi negdje drugdje će naći svoju budućnost. Problem je, međutim, sa njihovom i našom zemljom. Crna je budućnost države koja svoje najbolje sjeme, kao mi, gubi upravo u trenucima kad ono treba da urodi toliko potrebnom plodnom žetvom.
(Dnevni avaz)