NEMA SAVRŠENOG UBISTVA, A NI TOTALNE KORUPCIJE

Hrabra borba porodice i prijatelja svirepo ubijenih mladića Dženana Memića i Davida Dragičevića treba da postane motor u procesu raskrinkavanja kriminogene, korumpirane i raspojasane vlasti koja nas, na rate, teroriše i ubija već decenijama

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Ponavljam po stoti put: jednom ćemo im dohakati, zasluženo će se valjati po blatu ta raspojasana, kriminogena, korumpirana i svakom masti premazana vlast koja se začešljala da nam ispije i posljednju kap krvi, da nam zguli kožu i ubije dušu, da nas teroriše i zavađa te da na tome gradi svoje prljave lične i klanovske profite.

Jednom će se to dogoditi. Ne mogu ljudi dovijeka krotko trpjeti njihovu tiraniju. Ako ne uspiju kroz sistem, glasanjem i drugim oblicima legalnog obračuna sa lošom vlašću, građani Bosne i Hercegovine mogu u određenom trenutku biti prinuđeni da to izvedu onako kako se od pamtivjeka radi sa odrođenim, surovim vladarima: kukom i motikom!

Borba koju uporno, hrabro i uspješno vode porodica i prijatelji svirepo ubijenih mladića Dženana Memića (već dvije i po godine) i Davida Dragičevića (otprije šest mjeseci) već je postala obrazac obračuna sa kriminogenom i korumpiranom vlašću i sa sistemom koji je ona okamenila. Dženanov otac javno maše prijetnjom da će “uzeti pravdu u svoje ruke”, za šta je dobio halal hiljada Sarajlija pred kojim je to izrekao u subotu, 21. jula. Upustiće se u to ukoliko njegova pravna borba ne urodi plodom i ne dovede do otkrivanja i kažnjavanja ne samo ubica njegovog sina nego i svih onih pravosudnih i političkih pokrovitelja koji ne dopuštaju da istina izađe na vidjelo, koji se, štaviše, iz petnih žila upinju da sve zataškaju i sakriju.

Ovaj slučaj uči nas, prije svega, da svoje tirane pokušamo raskrinkati i kazniti legalnim metodama, kroz sistem. Dženanov otac i njegovi hrabri pomagači ne padaju u vatru, iako im mozak gori od nepravde i grube sile kojoj su izloženi: oni na čisto pravni način, kombinovan sa podrškom javnosti, uporno i strpljivo idu ka svom cilju, od imama Foče, preko advokata Ferageta, do Dženanove porodice. I zasad su, na čuđenje mnogih koji misle da se s rogatim nije bosti, požnjeli veliki uspjeh. Oborena je monstruozna konstrukcija o saobraćajnom udesu: Kantonalni sud u Sarajevu oslobodio je krivnje one koji su bili optuženi da su Dženana pregazili svojim kombijem. Time je otvoren put, nakon što presuda postane pravosnažna, za hajku na prave krivce, na ubice i njihove pomagače - od egzekutora ubistva do policije i pravosudnih funkcionera koji su činili sve da zataškaju istinu.

Jednog dana pred sudije treba biti izvedena čitava četa Dženanovih dželata: ubice, policajci, tužioci, istražitelji te još neki civili koji su učestvovali u uklanjanju pravih dokaza, u njihovom krivotvorenju ili, pak, izmišljanju i fabrikovanju. Svako od njih treba, adekvatno krivici, da pretrpi zasluženu kaznu, bez obzira na mjesto koje zauzima u važnim državnim organima i institucijama. Kazna, zapravo, mora biti još i veća, s obzirom da se radi o ljudima koji su plaćeni i zaduženi upravo za suprotno od onoga što su činili: da štite poredak i pravdu, a ne da je ometaju, izvrdavaju i onemogućavaju, kako već 2,5 godine čine predvođeni osramoćenom tužiteljicom Dalidom Burzić.

“Slučaj Memić” je slučaj neviđene korupcije, pregrube čak i za državu koja je, kao naša, ogrezla u mito. S pravom se sumnja da je za sve koji su ometali istragu i pravdu motiv bio finansijski: ili su kupljeni šuškavim, podebelim kovertama, ili obećanjem za napredovanje u službi. A i ono se na kraju iskazuje u novcu, primanjima na odlično plaćenim poslovima. Stoga je precizni motiv pravosudnih bijednika nebitan: u svakoj varijanti je to korupcija.

Jednu bitku Dženanova porodica i prijatelji su dobili. No, da li će dobiti i rat? Hoće li pred lice pravde biti izvedene ubice i oni koji su ih skrivali?

Uvjeren sam da će taj rat oni dobiti, ma koliko vremena bilo za to potrebno. Ali pod dva uslova: (1) da nastave započeto, s jednakom upornošću i hrabrošću i (2) da podrška javnosti, koja se stalno uvećava, postane još veća, totalna. Mislim da se, sudeći po brojnosti onih koji su ih u subotu došli podržati ispred Narodnog pozorišta te po ponašanju brojnih medija, koji posvećuju sve veću pažnju ovom slučaju, tome možemo nadati.

To što se dogodilo Dženanu, sutra se može dogoditi bilo čijem djetetu u ovom jadnom društvu prepuštenom na milost i nemilost zlih gospodara. Mislim da su to ljudi shvatili i mislim da preko toga neće ćutke preći, da neće ustuknuti pred onima u koje je s govornice ispred Narodnog pozorišta prstom upro otac ubijenog mladića. A prozvao je Nezir Memić mnoge: od “Ilidžanskog bega”, preko grupe tužilaca, do direktorice KCUS-a, koja je otpustila ljekare koji su svojim vještačenjem pomogli da se raskrinka ključna svedokinja - “Gospođica Amnezija”.

“Slučaj Memić” može postati toliko čekana inicijalna kapisla za veliko pospremanje u ovom nesređenom, naopako nasađenom, korumpiranom i siledžijskom sistemu. Na tapet će, osim politike, čiji ljudi su umiješani u čitav slučaj, ići i istražni, policijski organi i njihovi pripadnici, a naročito tužilaštva i njihovi osramoćeni šefovi. No, i sudovi ne smiju ostati netaknuti.

Mnogo je indicija da je sudsko vijeće Kantonalnog suda, koje je donijelo presudu kojom je odbačena kvalifikacija saobraćajne nesreće, bilo pod ogromnim pritiskom da igra po taktu Dalide Burzić. Stoga je velika sreća da je predsjedavanje sudskim vijećem dospjelo sudiji koji je imao kuraži da se svemu tome odupre.

Da li bi ishod bio isti da je ovaj predmet dodijeljen nekom drugom iz Kantonalnog suda? Nisam siguran! Teško je, naime, povjerovati da je svo osoblje tog suda časno i pošteno kao Igor Todorović, ako imamo u vidu kako teške ocjene se u javnosti izriču o korumpiranosti našeg pravosuđa, čiji značajan segment je upravo sarajevski Kantonalni sud.

U konačnom raspletu “slučaja Memić” ogromnu ulogu će, pored svih pomenutih, imati i oni pošteni ljudi kojih, kako je rekao Dženanov otac, ima i u policiji i u politici i u tužilaštvima. Oni su mu i dosad pomagali, iako nisu smjeli javno o tome da govore. Nisu smjeli od svojih korumpiranih kolega. E, kad bi takvi otvoreno progovorili, bitka za čišćenje pravosuđa ovim povodom bi bila puno brža i obuhvatnija. Nadajmo se da će i do toga doći.

“Slučaj Memić” uči nas nešto veliko: da nema savršenog ubistva, a ni totalne korupcije. Mali, anonimni ljudi uspjeli su raskrinkati farsu o saobraćajnoj nesreći, koja je podmetana kao istina. Takođe, ni para koja buši gdje burgija neće ovaj put nije sve proburgijala. Izazovu prljavog novca odolilo je dovoljno ljudi u pravosuđu da jedna monstruozna namještaljka ne prođe, da se čitav slučaj vrati na početak: na poštenu istragu.

Može li sve ovo biti začetak toliko potrebnog pospremanja nakaradnog sistema u kojem živimo već decenijama? Može, ali pod uslovom da građansku hrabrost i poštenje počne da iskazuje znatno više ljudi nego što je to sada slučaj. Otpor tiraniji i korupciji još uvijek je samo iznimka, stvar je u tome da to postane pravilo!

Intervju za televiziju N1, 17. 07. 2018.

https://www.youtube.com/watch?v=53irOVz_fEQ&feature=youtu.be

KUPLJENE UŠI

Samo za 20 KM, koliko su dobijali učesnici skupa u Zetri, moglo se dva sata slušati bezočne laži o stanju u BiH

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Nesretni sa svakom dosadašnjom vladajućom garniturom, najlošije prolazimo, izgleda, sa ovom koja je na vrh zasjela prije četiri godine. Neodoljivi je utisak da sve nazaduje i propada.

BiH je, s njima na čelu, postala evropska naj-zemlja. Najgori smo u svim kategorijama: od ekonomskog (ne)rasta i (ne)zapošljavanja do stepena korupcije. Nastranu naši utisci, tako govore analize specijalizovanih međunarodnih agencija na čijim tabelama je za nas rezervirano posljednje mjesto. Svakog dana vidimo se prikovane za dno evropskih rang-lista, premda su nam i dva vlastita oka dovoljna da vidimo gdje smo.

Da nam je do šale, o društvenom trošku bi trebalo svakog mjeseca upriličiti veliko sijelo SDA, kao ono jučerašnje u Zetri. Pa da čujemo kako kod nas caruju “stabilnost, ekonomski rast i razvoj i kretanje zemlje u pozitivnom smjeru”, kako je zaključeno na tom skupu. A biće još bolje, s obzirom na njihovu opredijeljenost “protiv korupcije i organiziranog kriminala”.

Još gomila ohrabrujućih poruka čula se sa skupa za koji se nisu plaćale ulaznice. Štaviše, za prisustvo ovoj “ljekovitoj” seansi dobijalo se 20 maraka. SDA-ov federalni premijer Novalić stoga se javno, na dobrom odzivu, zahvalio Begi Gutiću. Njegove SMS poruke dovele su, iz Tuzlanskog kantona, najviše onih koji će u Zetri aplaudirati Izetbegoviću, Zvizdiću i Novaliću, bez obzira na podle laži kojim su bombardirali mikrofon:

- Ispunili smo više od planiranog, smanjili smo zaduženje i povećali izvoz (Novalić).

- Premašili smo broj zaposlenih koje je obećao Bakir Izetbegović (Zvizdić).

- Zabilježen je porast izvoza i evidentan pad nezaposlenih osoba u našoj državi (Izetbegović).

Niko nije očekivao da SDA samu sebe kritikuje. Ali da se osloni samo na gole, bezočne laži, ni to se nije očekivalo. Stoga su i njihovi po 20 KM plaćeni slušatelji, razilazeći se, morali zaključiti da svoju nadnicu nisu zaradili nimalo lako.

LJEVICA SA OBJE LIJEVE NOGE

Od priče o ujedinjenju, za četiri stranke mnogo je važnije da krenu pravcem istinskog zastupanja ljevičarskih ideja, koje su u SDP-u i DF-u davno zamrle i koje se ne mogu nadoknaditi lažnim verbalnim perjem

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Takozvane ljevičarske stranke u BiH će prije nestati sa političke scene nego što će se ujediniti i krenuti putem renesanse. U njima, jednostavno, više nema nikakve živosti, političke strasti, umijeća i energije kojim bi se u izbornom ringu ostvario povoljan rezultat. Pri tome nije baš lako odrediti ko je u dubljem ambisu, SDP, DF ili GS, tri patuljka nekad moćne i jedinstvene partije.

Komšićevo društvo je pri tome postalo predmet sprdnje u javnosti; prvo nakon kratkog izleta u koaliciju sa SDA, u ovom mandatu vlasti, a potom osipanjem nakon prošlogodišnjih lokalnih izbora. Tada se desetak DF-ovih izabranih općinskih vijećnika preko noći preprodalo na buvljoj pijaci labilnih političkih karaktera, varajući pritom i Demokratsku frontu, ali još više ljevičarske glasače koji su im poklonili svoje povjerenje.

Stoga mislim da DF na jesenjim izborima neće ni preći izborni prag te da će ubrzo nakon toga i praktično nestati sa domaće stranačke pozornice. U međuvremenu se, od Komšićeve pobune protiv Lagumdžije i odlaska iz krila SDP-a, pokazalo da on nema dovoljno ni političkog talenta ni energije ni lukavosti ni spretnosti. A pred sebe ne da nikome iz svog društva, koje se zbog toga ubrzano rasipa u posljednje tri godine.

U proklamovanoj renesansi, nakon odlaska Zlatka Lagumdžije iz partijskog vrha, SDP nije odmakao daleko. Štaviše, stranka tapka u mjestu, bez ikakve djelotvorne ideje koja bi njenu energiju pomakla sa mrtve tačke. Postala je to “stranka saopćenja”, umjesto stranke akcije, kakva bi jedino mogla da je ponovo omili glasačkoj publici.

Bez nove političke platforme i bez novih ljudi, SDP teško da može računati da za nju glasaju i stare pristalice, a kamoli da se osvoje novi. Gorki okus lošeg rada i lopovluka iz vremena kad je SDP bila u vlasti (2001-2002. i 2010-2014.) još je u grlu glasača, koje samo neki novi zamah te stranke može još jednom navesti da joj se pokloni povjerenje.

I treći patuljak, Građanski savez, u lošoj je političkoj poziciji. Jedva da je promolio glavu na velikoj sceni, bez nagovještaja da bi se to moglo i dogoditi na pravi način. Ušutila su se i dvojica “prvaka” te stranke, Reuf Bajrović i Emir Suljagić, a da pritom nije afirmisano ni ime novog predsjednika. Kako se ono zove!?

I šta mogu da stvore tri slabe pojedinačne karike? Ništa do jednako slab lanac. Otud nikakvo ujedinjavanje takozvane ljevice ne može ništa dobroga donijeti ni pomenutim strankama ni BH ljevici.

Umjesto sage o ujedinjavanju, čiji značaj se u tim krugovima precjenjuje, i SDP i DF i GS imaju jedan mnogo preči zadatak: da se istinski legitimišu kao ljevičari, kao socijaldemokrate. U programima to pomalo i jesu, ali u praksi - nimalo.

Pogledajmo kako se definiše pojam političke ljevice:

Po MacMillanovom «Rječniku političke misli» ljevica je odbojnost prema privatnom vlasništvu i vjera u socijalnu pravednost; odbojnost prema klasnom društvu, posebno prema onom koje je napravio politički sistem; odbojnost prema establišmentu u svim njegovim formama; želja za besklasnim društvom, bez privilegija, patronaže ili principa nasljedstva; vjera u progres, koji je izdejstvovan revolucijom ili reformama; želja za jednakim pravima, demokratijom i socijalnom pravdom; anti – nacionalistička tendencija, itd.

Pristaše ljevičarskog pristupa politici pozivaju na ukidanje struktura koje smatraju odgovornim za iskorištavanje ekonomski neprivilegiranih dijelova stanovništva.

Pojam politička ljevica se upotrebljava za nekoliko revolucionarnih pokreta od kojih su najpoznatiji anarhizam, komunizam i socijalizam, ali se također upotrebljava kako bi opisao socijaldemokraciju i socijalni liberalizam. Roderick Lang, američki utjecajni profesor s harvardskom diplomom, ukratko je opisao program političke ljevice: "Briga o pravima radnika, protivljenje plutokraciji, zabrinutost oko feminizma i socijalna jednakost".

Prepoznajete li u ovome neku od naših stranaka koje se kite ljevičarskom etiketom? Ja ne prepoznajem. Nema tu ljevičarenja ni od korova, ni u SDP-u ni u DF-u ni u GS-u. Osim što su zatajile u praksi, totalnom pasivnošću u procesima ipak postojećeg građanskog otpora, ne ističu se ni u širenju ljevičarskih ideala. SDP, DF i GS ne znaju čak ni da sanjaju, a kamoli da uspješno šire idealističku “zarazu” u zemlji u kojoj je toga nekad bilo previše, a danas je svedeno na golu nulu.

Ako neko od četiri stranke čije se ujedinjavanje pominje ima barem trunku naznaka liberalno-ljevičarskih pogleda, onda je to Naša stranka. Ništa čudno, jedino ona nije izašla ispod Lagumdžijinog čekića. I trudi se da napreduje, ne po broju zastupničkih i vijećničkih mjesta u organima vlasti nego u stvaranju istinske lijeve platforme na kojoj bi se mogli pridobiti građani sa ljevičarskim simpatijama.

Stoga bi eventualno “veliko ujedinjenje” njima nanijelo ogromnu štetu. Tri slabe karike i njih bi, četvrte, oslabile i utopile u opšte sivilo. Mislim da Naša stranka neće nasjesti na taj zov lažnih ljevičara i time zaustaviti svoju uzlaznu putanju.

S druge strane, u Bosni i Hercegovine još ima dovoljno ljevičarski nastrojenih građana koji bi se lako zalijepili za stranku koja propagira te političke ideale. Ali ne samo da propagira nego i da se svakodnevnim akcijama za njih bori, da stalno bude uz radnike, uz slabe i nemoćne, uz potlačene i obespravljene.

BH društvo ogrezlo je u sve oblike tiranije nad građanima, klasno se razdvaja uz najveće moguće socijalne razlike, svakodnevno dalje pada u (ne)poštivanju demokratskih pravila i ljudskih prava, prepušteno je na milost i nemilost račundžijskih stranaka koje vlast gotovo isključivo koriste za vlastite dobitke i učvršćivanje nedemokratskog poretka.

Ujedinjavanje koje se predlaže neće samo po sebi ojačati front političke, društvene i socijalne borbe protiv rečenih devijacija u današnjem BiH društvu i državi. Štaviše, mislim da je bolje da u tome imamo konkurenciju, da egzistira više ljevičarskih stranaka te da se one međusobno natječu. Pa vremenom, od sadašnje četiri, možemo stići i do jedne. Ako stignemo, biće to ona koja će svoje programe i politički aktivizam uskladiti sa barem nekoliko osnovnih ideja koje ljevicu odvajaju od ostalih pravaca i pokreta na političkoj sceni.

Dogovornim trpanjem četiri sadašnje stranke u istu vreću, to se ne može postići. Na njoj bi pisalo: Lažno perje! 

DINO „PROPJEVAO“, HOĆE LI NASTAVITI?

Gomila prljavština vlasti izbila bi na vidjelo kad bi nam Konaković povjerio sve što zna. Gdje bi bio kraj kad bi o mutnim poslovima SDA progovorili i njeni raniji odmetnici: Šepić, Kasumović, Kukić...

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Što god ružno kažete o vlasti, nećete pogriješiti, premda se mnogo rečenog ne može dokazati. A moglo bi kad bi iz stranačkog podzemlja u javnost izbilo sve ono što se u njemu kuha. No, tamo ne mogu da zavire nikakve inspekcije i istražni organi, pogotovo ne mediji: jedini način da istina izbije na vidjelo je da o tome progovori neko od aktera brižljivo skrivanih prljavština.

Puno toga poznato je upravo smijenjenom sarajevskom premijeru Elmedinu Dini Konakoviću, bivšoj uzdanici SDA. Samo je pitanje koliko od toga će on, u svom obračunu sa starim društvom, povjeriti javnosti.

Jedno, ali vrijedno, već je podijelio sa nama. Za govornicom Skupštine Kantona Sarajevo priznao je da je SDA od njega tražila da na poziciju policijskog komesara MUP-a KS ne bude imenovan Mevludin Halilović. „To su tražili zato što im Halilović nije javio da će neki članovi SDA biti uhapšeni“ - kazao je Konaković.

Ovo priznanje jako je neprijatno za pomenutu stranku. Koliko puta su se njeni funkcioneri zaklinjali u poštovanje principa političkog nemiješanja u pravosuđe i policiju, u kojim nezavisna tijela biraju ključne dužnosnike?

Jedno su, očito, javno govorili, drugo su – po Konakoviću – tajno radili. I šta bi se desilo da im je Halilović na vrijeme dojavio da se priprema hapšenje generalnog sekretara SDA Amira Zukića i još nekolicine značajnih stranačkih aktivista? Zna se – hapšenja ne bi ni bilo.

Stoga i pitanje: koliko je dosad bilo sličnih slučajeva u kojim su, u posljednji čas, nečija optužnica i nalog za uhićenje premješteni u ladicu? Koliko u policijskim i istražnim organima SDA ima svojih odanih ljudi, koji im, kad zatreba, dojavljuju o nečemu što bi za stranku i njene ljude moglo biti neprijatno?

Sve smo ovo, i bez Konakovića, davno naslućivali, pa i znali. No, jedno je kad o tome šuškaju javnost i mediji, a drugo je kad „propjeva“ neko ko je u to bio direktno umiješan, kao što je u ovom slučaju bio Konaković.

Parlamentarne strukture ovim povodom bi trebale otvoriti ozbiljnu istragu protiv SDA. Trebale bi se angažirati i strane ambasade, čije zemlje su uložile mnogo truda i novca u reformu naših policijskih struktura, a da, eto, ništa nije pomaknuto ni za pedalj. Stranke ne dižu ruke sa daljinskog upravljača kojim se usmjerava rad policije.

Nešto drugo takođe bi bilo dobro i poželjno. A to je da Dino Konaković, koji očito želi da olakša svojoj savjesti, ali i da napakosti stranci u kojoj je napravio političku karijeru, nastavi da „pjeva“. Zna on mnogo više „pjesmica“ od ove jedne, čak i mnogo značajnijih. Samo je pitanje hoće li (ili smije li) o tome da govori?

I ovako je Konaković, otkako je otkazao poslušnost stranci, već rekao puno toga što je SDA mislila vječito čuvati u svom sefu prepunom raznih prljavšina, kriminala i političkih zloupotreba. Time je Konaković na sebe navukao bijes dojučerašnjih kolega koje će svakako nastojati da mu se osvete. No, prvo što žele to je da ga spriječe da „pjeva“ dalje. Stoga se treba nadati brzom odgovoru SDA, u kojem će svog bivšeg „zlatnog dečka“ ocrniti kao da je rodom iz Afrike.

Konaković nije jedini bivši funkcioner SDA koji je puno znao o tajnim poslovima te stranke. No, zasad je jedini koji je bar nešto od toga povjerio javnosti. Drugi „mudro“ šute, od Šepića do Kasumovića, a bili su još bliže mutnim poslovima vrha SDA. Šta bi tek mogao da kaže Mirsad Kukić, sad već bivši član SDA, koji je u ime te stranke čitavu posljednju deceniju vedrio i oblačio u Tuzlanskom kantonu?

Zašto oni šute?

Odgovoru su najbliže dvije varijante: ili se plaše odmazde starog društva ili su u tome prljali i vlastite prste, pa bi optuživanjem stranke bacali ljagu i na sebe. Zbog toga će mnoge tajne visoke politike zauvijek ostati nevidljive očima javnosti.

PUT KA DNU

U posljednjoj deceniji plaće su porasle 11 posto, a cijene poskočile za najmanje 21 procenat. Pa računajte kojim kursem plovi ovaj brod...

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Svu svoju muku vidimo golim okom i opipavamo u vlastitom novčaniku. Ipak, nije zgoreg istaknuti da čak i statistika pokazuje da smo na neprestanom putu ka dnu. Jedan korak naprijed uvijek je praćen sa barem dva koraka unatrag.

Agencija za statistiku ove sedmice nas je obradovala podatkom da je prosječna mjesečna plaća u januaru iznosila 870 KM. Viša je za “čak” 2,7 posto u odnosu na prošlogodišnji isti mjesec. Upoređeno sa 2008-om godinom, dolazimo do još veselije cifre: u tom periodu plaće su skočile za čitavih 11 procenata.

A onda - otriježnjenje. U istom tom razdoblju, naime, indeks paketa osnovnih cijena porastao je za 21 odsto. Sa uvećanom januarskom plaćom živi se lošije i kupuje manje nego prije deceniju, i to za 10%.

Obzirom da Agencija za statistiku barata sa političkom matematikom, taj procenat je sigurno još izraženiji. Veliki je pritisak vlasti da državni statističari štimaju podatke, ali se ni to ne može raditi toliko da pokrije naše ogromne rupe.

Nije nikakva tajna da nazadujemo. Još manje je tajnovit uzrok zbog kojeg letimo ka dnu: on je u - politici.

Potvrđuju to zaključci vodeće svjetske agencije za ocjenu kreditnog rejtinga „Standard & Poor's“(S&P). Oni ovih dana poručuju, u svom izvještaju o stanju naše ekonomije, da “politika stvara usko grlo koje zaustavlja sav do sada postignuti napredak”. Slijedi niz konkretnih primjera kojim politika koči ekonomiju. Upire se prstom i u “povećanje političkih tenzija u vezi s izmjenama Izbornog zakona BiH uoči općih izbora u oktobru, koje bi moglo opet potkopati vanjske tokove finansiranja i privredni rast zemlje”.

Politika je druga riječ za vlast, za upravljanje državom. Stoga nije nikakva tajna ni pravac puta za izlazak iz siromaštva. To je disciplinovanje ili mijenjanje vlasti.

Da nam je barem takva koja će zaustaviti dalje propadanje; o nekim velikim uzletima da i ne sanjamo!

ŠESTOAPRILSKA NAGRADA: ČETVOROSTRUKI PORAZ SDA

Zaljuljanoj stranci i njenom lideru vjerovatno je najteže palo nagrađivanje prof. dr. Ismeta Gavrankapetanovića, kojeg je Sebija Izetbegović istjerala iz naše najveće bolnice

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Gradsko vijeće Grada Sarajeva tajnim glasanjem je odabralo tri pojedinca i tri organizacije kojim će pripasti ovogodišnja Šestoaprilska nagrada, najveće priznanje glavnog grada Bosne i Hercegovine. Imena pobjednika svakako su iznenađujuća, jer je poraženo lobiranje Stranke demokratske akcije da među nagrađene progura svoje miljenike. Pogotovo teško im je palo to što je priznanje dodijeljeno i čovjeku protiv kojeg je SDA upregla sve svoje snage.

Riječ je o prof. dr. Ismetu Gavrankapetanoviću koji je prestižno sarajevsko priznanje dobio u oblasti zdravstva i socijalne zaštite. Dobio je, na tajnom glasanju gradskih vijećnika, više glasova od Udruženja ''Bosanska islamska medicinska asocijacija'' (BIMA). Za tu nevladinu organizaciju iz sveg glasa je navijao gradonačelnik Abdulah Skaka, jer se radi o udruženju koje je osnovao njegov otac, a kojem je sada na čelu gradonačelnikov tetak. Među vijećnicima su to navijanje i kuloarski pritisci protumačeni kao familijarna pristrasnost gradonačelnika Skake.

Osim što su se oduprli grubim pritiscima, gradski vijećnici su odbirom pobjednika u toj kategoriji još više gurnuli prst o oči SDA. Doktor Gavrankapetanović je, naime, postao simbol otpora nestručnom i bahatom vođenju Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (KCUS), kojim rukovodi Sebija Izetbegović, supruga predsjednika SDA i člana Predsjedništva BiH. Time je nedvosmisleno pokazano ko je na većoj cijeni od dvoje ljekara koji mjesecima javno vode oštre polemike.

Rezultat svakako nije po volji SDA, štaviše - može se smatrati ogromnim porazom u vremenu u kojem Bakir Izetbegović potpuno nekritički protežira svoju suprugu nevelikih medicinskih i poslovnih kvaliteta.

Zanimljiv je i rezultat glasanja o kandidatima iz oblasti privrede, gdje su favoriti bili kompanija „Centrotrans-Eurolines“ i Amer Bukvić, malezijski student i generalni direktor BBI banke, glavna uzdanica SDA u ekonomskom sektoru. Bukvić skoro svake godine dobije neku režimsku nagradu, a okitio se i međunarodnim priznanjima koja, međutim, nemaju nikakvu vrijednost, jer se ustvari - kupuju!

Dodjela nagrade „Centrotrans-Eurolinesu“ stoga je veliki poraz  razmaženog Bukvića, ali i njegove stranke i samog koncepta tzv. Islamske ekonomije koju ti krugovi sve više forsiraju u BiH, ponajviše preko Bukvićeve BBI halke.

Kad znamo ovu pozadinu, jasno je zašto su gradski vijećnici odlučivanje morali provesti tajnim glasanjem. Time su zaštitili one vijećnike iz same SDA koji nisu željeli da provedu volju svoje stranke i da nasjednu na lobiranje gradonačelnika Skake i drugih “šaptača”. I to je još jedan, četvrti poraz SDA u procesu dodjele Šestoaprilske nagrade. Pokazalo se da u njoj nisu sve sami slijepi poslušnici koji ruku dižu na mig svojih stranačkih šefova.

SDA će procijeniti koji od ovih poraza joj najteže pada. U svakom slučaju, ovogodišnja Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva još jedno je svjedočanstvo da se toj stranci ozbiljno ljulja tlo pod nogama, da jača otpor njenoj strahovladi i familijarnosti na kojoj je zasnovana. Pogotovo je u tome važno, vrijedi ponoviti, što poslušnost takvoj politici očevidno otkazuju i neki njeni predstavnici u vlasti. A oni dobro znaju koliko i šta time rizikuju, jer su svojim glasanjem žestoko naljutili, i politički i privatno, lidera SDA Bakira Izetbegovića.

ZAŠTO ĆUTE PACIJENTI?

Cijenu ljekarskih povišica plaćaju bolesnici, za čiji tretman i njegu sad ostaje još manje novca

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

U zdravstvu se ipak nešto mrda. Zaslužni su za to ljekari i one kantonalne vlade koje su imale sluha da im povećaju plaće. Poučeni tim uspjesima svojih kolega, sutra će i hercegovački ljekari provesti protestnu šetnju do sjedišta Vlade HNK u Mostaru. Na koncu će se i tamo, vjerovatno, poboljšati status ljekarskog osoblja.

Sa zadovoljnijim liječnicima zdravstvo bi trebalo da krene naprijed. Pitanje je, međutim - hoće li?

Velika prepreka je raspoloženje medicinskih sestara i tehničara, koji su tamo gdje su i ranije bili, jako nezadovoljni svojim primanjima. Još značajnije su finansijske posljedice ljekarskih povišica. One će se namirivati iz postojećih prihoda zdravstva. A to znači da će za tretmane, opremu, operacije i druge bolničke aktivnosti ostajati još manje novca nego sada. Cijenu ljekarskog boljeg raspoloženja tako će platiti pacijenti!

Na sve to bolesnici i osiguranici reaguju ćutke. Jeste li možda čuli za neki organizovani pokušaj da se ukaže na njihov loš položaj? Niste, naravno, jer toga nije ni bilo. Pacijenti mirno trpe sve što im se u zdravstvu servira.

Ljekari su svoj cilj postigli vikom i ljutnjom, pregovorima sa vlastima. Sličan metod jedini bi, stoga, bio efikasan i za pacijente. Eh, koja bi zaglušujuća buka nastala kad bi oni naglas kazali to što, o svom liječenje, govore među sobom i sa rodbinom?

A ne moraju ni galamiti. U času kad dođu izbori, na primjer, taj bi aršin možda trebao da bude i najvažniji: šta koja stranka planira i predlaže u zdravstvu. U SAD, recimo, ova tema decenijama dominira u predizbornim okršajima predsjedničkih kandidata. Obama je dva puta pobijedio uglavnom zahvaljujući programu poboljšanja zdravstvenog sistema.

Ako bi i naš pacijent tako rezonovao, drukčije bi se prema zdravstvu odnosile i stranke. Umjesto šarenih laža, prema glasačima bi možda krenuli i sa osmišljenim mjerama za ono što je najvažnije - zdravlje!

OLOVKA ILI ULICA?

Građanski otpor gotovo uvijek je praćen sukobima s policijom, od Londona do Njujorka. Zašto bismo mi bili izuzetak?

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Na prste jedne ruke mogu se nabrojati tiranski režimi koji su dugo i nekažnjeno jahali po leđima naroda. Dođe uvijek taj trenutak da se, ili olovkom ili na ulici, njihovoj torturi učini kraj.

Učiniće to, svakako, i ovaj naš, višestruko poniženi, potlačeni i obespravljeni narod. Možda će to biti već ove jeseni, kada bi mogla da se ostvari prijetnja jednog od demobilisanih boraca koji su ovih dana Federaciju digli između neba i zemlje.

“Idu izbori, a njih nek je sramota. Pobijedit ćemo ih olovkom”, uzviknuo je taj ratni veteran, upućujući poruku Bakiru Izetbegoviću, Fadilu Novaliću i Salki Bukvareviću.

Još nesmirene boračke proteste treba razumjeti kao možda i posljednji pokušaj da se mirno ukaže na očigledne nepravde. Već sutra to može prerasti u svojevrsni ustanak u kojem sve neće ostati na riječima i parolama. Sumnjam da će borci lako progutati poniženje koje im je priređeno u osvit subotnje zore, kad ih je policija silom “počistila” sa Šićkog Broda.

Naredni put to možda i neće proći tako lako. Građanski otpor gotovo uvijek je praćen sukobima s policijom, od Londona do Njujorka. A što bi mi bili izuzetak?

Mislim da je na isteku vrijeme u kojem su naši gubitnici s ponosom isticali da su njihovi protesti bili “dostojenstveni”. Kakva je od toga korist kad je potom vlast nastavljala da radi po starom, kao da se ništa nije ni događalo.

Belaj je svakome suvišan. Stoga priželjkujemo da se vlast mijenja na miran način, olovkom. No, dogori li prije oktobra strepljenje obespravljenih i poniženih, pa se masovno sjure na ulicu, i Bakiru i Fadilu i Salki treba biti jasno da policija neće biti njihovo nepobjedivo oružje. Najpoznatiji je slučaj iz 1989-te, kad su Rumuni svrgnuli diktatora Čaušeskua, a još je sličnih primjera, u kojim je policija u ključnim trenucima prelazila na stranu pobunjenog naroda.

Loša vlast uklanja se izborima ili protestima. U oba slučaja, odlučuje narod!

ZAPETE PUŠKE: POLITIČARI BEZ DUŠE, GRAĐANI BEZ GLAVE!

Koji od pet mogućih razloga potiče entitetske vlasti na dodatno gomilanje oružja?

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Veliko krvoproliće i ogromna razaranja započeta devedeset druge mislim da se zadugo ne mogu ponoviti. Ključni razlog zbog kojeg u to vjerujem sadržan je u činjenici da su strani interesi, poglavito finansijski, ovdje već čvrsto ukorijenjeni da bi se dopustilo njihovo ugrožavanje. Da su velike evro-američke banke i kompanije prije 26 godina u BiH imale ovo što sada imaju, od rata ne bi bilo ništa. No, upravo je on tada bio dobrodošao svjetskim moćnicima da i kod nas i svuda po bivšoj Jugoslaviji zavedu novi poredak u kojem ćemo, dabome, potpasti pod njihovu kontrolu, tržišnu i svaku drugu dominaciju.

Čemu, onda, ovo ubrzano i prekomjerno naoružavanje policijskih struktura pod komandom Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića? Javna povika je nastupila kad je policiji RS izdata dozvola za kupovinu 2.500 komada tzv. dugih cijevi. No, nakon što je federalni ministar MUP-a Aljoša Čampara na to rekao „Nabavljamo i mi“, postalo je jasno da barut smrdi s obje strane. Koliko, to bi saznali tek kad bi bio objavljen ukupni saldo ratnih igračaka pohranjenih u zvanične i one druge, tajne arsenale.

Pomenute puške tek su sića u odnosu na to, čak i na zvanične nabavke oružja u prošloj godini. Kako potvrđuju iz Uprave za indirektno oporezivanje BiH, u našu zemlju uvezeno je oružja, municije i pripadajućih dijelova i opreme u vrijednosti od oko 14,2 miliona KM. A za pomenute puške je MUP RS platio oko dva miliona, dakle ni 15 posto od ukupno potrošene sume u 2017. godini. Tako da su i strahovi koje sada osjećamo, preračunato u konvertibilne marke, šest puta manji od razmjera nelagode za koju imamo razloga.

U svakom slučaju, ubojitih igračaka ima dovoljno za svih pet mogućih scenarija zbog kojih se oružje nemilice kupuje ili čuva još iz preddejtonskog vremena. To su sljedeće varijante:

1. Pokušaj Republike Srpske da se jednostranom odlukom otcijepi od Bosne i Hercegovine, na šta se ne može ni pomisliti bez odgovarajuće oružane podrške. U tom slučaju, oružje je neophodno i onima koji bi, a to su prvenstveno Bošnjaci, branili državnu cjelovitost.

2. I jednima i drugima oružje je potrebno i za slučaj dogovornog komadanja zemlje, mimo institucija i političkih procedura. Jednostavno bi se inscenirale ratne čarke u područjima na kojim se entiteti dodiruju, u kojim bi pale i mrtve (uglavnom povratničke) glave, pa bi potom dvije do zuba naoružane policije, bolje rečeno paravojske, stale svaka na svoj dio međe. I onda bi to tako ostalo decenijama, kao na Kipru koji i dalje slovi kao jedinstvena država, a već pola stoljeća su u pitanju dvije, od kojih je jedna (etnogrčka) čak i članica Evropske unije.

3. Dodiku i Izetbegoviću, koji imaju dominantnu ulogu u entitetima, pa tako i odlučujući utjecaj na punjenje magacina s oružjem, sve to možda je potrebno i za slučaj da najesen dođu u situaciju da predaju vlast u ruke svojih političkih protivnika. Udružena opozicija u RS trenutno je u prednosti nad Dodikom, a mala je i vjerovatnoća da primat u Federaciji zadrži Izetbegovićeva SDA. Možemo li biti sigurni da se oni neće latiti i oružja kako bi spriječili primjenu za njih nepovoljnih izbornih rezultata? Ne možemo, pogotovo što bi gubitak vlasti za njih mogao biti ne samo politički poraz nego i početak sudskog procesuiranja za brojne nezakonitosti koje im se stavljaju na dušu.

4. U četvrtoj varijanti, vlast se gomilanjem oružja priprema da odgovori na eventualnu narodnu bunu. Podignu li se građani na masovne i agresivne proteste, do kojih će jednog dana sigurno doći, odmah bi bile aktivirane policijske i stranačke militanatne snage koje bi pobunu gušile u krvi. Što više oružja bi imali, to bi ovi branitelji režima imali veću šansu da ukrote razljućene građane, bez obzira što bi to bilo kratkog daha. Jer, razjareni narod još nijedna vlast u svijetu nije pobijedila, mada ne smijem ni pomisliti koliko krupna cijena bi za to bila plaćena u ljudskoj krvi.

Bilo koji scenarij i varijanta bili u pitanju, loše nam se piše ako se neki od njih ostvari. Jedini lijek za to je opštenarodni otpor ovom podmuklom poslu.

Opet se, zbog toga, prisjećam događaja koji su prethodili paklenoj devedeset drugoj godini. Trajalo je to još od Titove smrti, ali od 1989. godine smo upravo mi u Bosni i Hercegovini, naročito u Sarajevu, najbolje svjedočili užurbanom i ratnoplanskom razmještanju agresorskog oružja i ukopavanju vojnih položaja po našim brdima. Sa papirima o prevozu banana, žvakaćih guma i još kojekakvih banalnih tereta, Bosnom su špartali konvoji kamiona i šlepera sa jednom jedinom robom: oružjem! U neko doba to je već bila javna tajna. Ljudi su za to znali, ali nisu mogli da vjeruju da nekome na pamet pada krvoproliće, pogotovo tako masovno kakvo se desilo.

Cijena naivnosti tada je skupo plaćena. Kad je oružje progovorilo, za kajanje i proteste bilo je kasno. Uostalom, prvi meci i sasuti su u masu koja se nakon prvih oružanih čarki u proljeće '92 na demonstracijama protiv započetog krvoprolića okupila na trgu pred današnjim sjedištem Parlamenta i Vijeća ministara BiH. Ratni mehanizam već je bio pokrenut i ništa ga nije moglo zaustaviti. Građanska pobuna stigla je prekasno.

Taj luksuz kašnjenja sa odgovorom na jednu veliku opasnost ne smijemo sebi još jednom dopustiti. Svaki građanin ove zemlje, ma koje vjere i nacije bio, zna koliko rat boli, svježa su sjećanja na to vrijeme. Stoga je i neophodan brz, snažan i združen javni odgovor i otpor gomilanju oružja u rukama beskrupuloznih političara. Ako to dođe u času kad se pokrene prst na obaraču zapetih pušaka, od građanske akcije neće biti ništa, kao u proljeće '92. Opet bi, zbog političara bez duše, nevini ljudi ostajali bez glave.

5. Na petu varijantu zbog koje se gomila oružje u BiH ovih dana najčešće upire prstom stranačka opozicija. Oni smatraju da se na ovaj način, u međusobnom dosluhu, nameće predizborna atmosfera straha, kako bi se birači ponovo čvrsto zbili u nacionalna stranačka stada. U tom poslu, kako oni misle, Dodik i Izetbegović zavjerenički se drže za ruke.

Jedan vid efikasnog otpora u tom slučaju se nameće sam po sebi: sa spiska eventualnih ličnih izbornih miljenika odmah treba izbrisati one koji se iznova igraju vatrom i nabavljaju cijevi kroz koje bi tu vatru možda i bljunuli. Tako bi im se vlastita zavjera obila o glavu: umjesto da raspirivanjem straha uvećaju svoja stada, ona bi se uveliko prorijedila. Zašto, uostalom, glasati za one koji se tako podlo igraju našim živcima?

Mislim da bi bilo dobro da se nešto ovakvo dogodi, da sijači straha požanju suprotno od onog što priželjkuju. Priznajem, doduše, da baš i nisam optimista: naši ljudi neprestano se pokazuju kao teške političke naivčine koje redovito nasjedaju na slične marifetluke pokvarene vlasti.

DOBRODOŠLI NA POPRAVNI!

Iako se čini da su Vučićeve i Konakovićeve namjere čiste i dobre, za uspješnu metamorfozu loših momaka u dobre potrebno je mnogo više od gole želje

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Većina ljudi život proživi pravolinijski, po principu “Što bešika zaljulja, to lopata zakopa”. Tom svojom tvrdokornom dosljednošću čak se i diče, ponosni što nikad ne mijenjaju ni mišljenje ni postupke. A bilo bi dobro da se, s vremena na vrijeme, bar malo preispitaju i samokritički sebi zadaju druge kriterije u vlastitom životu. Više bi od toga koristi imali i oni i društvo.

Premda je politika jedno stalno vrludanje, sa čestim promjenama stavova i pravaca djelovanja, i tu su suštinske promjene u mišljenju i ponašanju jako rijetke, iako bi, s obirom na važnost politike po sudbinu kompletnog društva, bilo dobro da u njoj ima više preispitivanja i promjena kolektivnog i pojedinačnog kursa. Iznimki ipak ima, a nekim upravo svjedočimo.

Zanimljivo je iz ovog ugla razmotriti političko-životna preispitivanja, na primjer, Aleksandra Vučića i Elmedina Dine Konakovića, koja su upravo u toku. Prije njih ogromnu ličnu metamorfozu doživio je Stjepan Stipe Mesić, čija politička karijera se može izučavati gotovo kao udžbenik za mijenjanje mišljenja i stavova.

U posljednjih godinu-dvije, s ciljem da se predstavi kao politički golub, mirotvorac, srbijanski lider svašta je lijepoga o sebi rekao, a da niko ozbiljan u to nije mogao da povjeruje. Pa ni u onu njegovu prošlosedmičnu tvrdnju da nikad nije bio četnik, kao ni bilo ko iz njegove porodice. Ako on, na početku političke karijere, nije četnikovao, onda zaista ne znam ko jeste! Jer, da nije, ne bi ga vojvoda Šešelj držao ni na puškomet udaljenosti, a kamoli uz svoju bok.

Bio je u to vrijeme Vučić zajapureni četnik-početnik, bez ikakve sumnje. Ali to ne mora biti čitavog svog života, zar ne. Može se on okrenuti i za kompletnih 360 stepeni, oko vlastite ose, ukoliko iskreno promijeni svoja politička uvjerenja. Preduslov za to je, dakako, samokritičnost. A ona se u Vučićevoj glavi, izgleda, pojavila. Jedna njegova izjava ozbiljno najavljuje mogući veliki salto.

Radi se o priznanju koje je Vučić izrazio u svom autorskom tekstu objavljenom nakon ovodnevne posjete Hrvatskoj. “Sada znam da je moja zemlja platila visoku cijenu za ekstremni nacionalizam” - piše srbijanski predsjednik.

Ova izjava formalno ne liči na bilo kakvo izvinjenje ili priznanje krivice za agresorsko i zločinačko ponašanje Srbije u nedavnoj prošlosti. Suštinski, međutim, ona jeste upravo to. Po mom uvidu, ovo je dosad najozbiljnija samokritika jednog srbijanskog lidera, jača čak i od onih u kojim su se neki Vučićevi prethodnici “izvinjavali” za Srebrenicu i još neke zločine. Osim priznanja da je njegova zemlja potonula u nacionalizam, i to ne bilo kakav nego ekstremni, kojim je nanijeta ogromna šteta u susjedstvu, ovim je izražena i spoznaja da je cijenu tog primitivnog i agresivnog ponašanja platila i njegova zemlja. Srbija je zbog toga postala bjelosvjetsko ruglo, ma koliko novca trošila na šminkanje svog imidža, a nacionalizam je unutar Srbije postao mjerilo poželjnog ponašanja.

Pomenutu izjavu vidim kao najavu politike kojom će Vučić uznastojati da potkreše korijenje srpskog nacionalizma. Uspije li u tome, svima će nam na ovim prostorima biti lakše i ljepše. Ne uspije li, jer tako tešku bolest ne može baš prvi ljekar izliječiti, ipak će, uloženim trudom i dobrom namjerom, isprati bar dio krupnih mrlja sa svojih političkih početaka kojih se, po vlastitim riječima, stidi i koje opravdava mladošću i neiskustvom.

Veliku pažnju ovih dana je izazvala i politička katarza sarajevskog kantonalnog premijera Elmedina Konakovića. Do juče najperspektivniji SDA kadar, odjednom se oturio u hajduke i drvljem i kamenjem osuo po stranci u koju se donedavno zajapureno zaklinjao.

“S merakom ću žrtvovati ne samo poziciju premijera za ovaj proces, žrtvovat ću i političku karijeru, a i mnogo više od toga ako zatreba”, uzvikuje Konaković koji je, nakon 15 godina vjernog službovanja u njoj, SDA prepoznao kao najveće zlo u ovom društvu i državi. Obećava nam da će “izvući na čistac ako Bog da sve ove koji su uvezani u hobotnicu zbog koje stanje u društvu nije ni izbliza onako kako bi trebalo biti”.

Ko zna šta je sve utjecalo na Konakovićev salto, da li samo silni lopovluk koji mu se odvijao pred očima, a u kojem je i sam učestvovao kao vjerni sluga svoje nečasne stranke. U svakom slučaju, njegovo STOP! vrijedno je svakog poštovanja. Na desetine je visokih SDA funkcionera koji godinama znaju isto što i on, ali im ne pada na pamet da za istinu, pravdu i lično iskupljenje, pa i poštenje, žrtvuju unosne karijere kakvu je Konaković sigurno žrtvovao.

Iako u budućnosti, u novom društvu, možda i može napraviti novu karijeru, jedino što od čitave njegove pobune može da ostane možda je samo lično iskupljenje. No, zar je i to malo. Da nije uradio ono što je uradio ovih dana, Konaković bi bio upamćen kao slijepi poslušnik i saučesnik jedne lopovske političke družine. Odvažnošću koju je sada pokazao pridobio je svojevrsni “halal” za sve ono loše što je skupa sa SDA do sada počinio. A zar je to malo?

Pomenuo sam na početku ovog komentara i Stipu Mesića koji je na ovim prostorima napravio najveći politički salto, k tome i dvostruko uspješan. Oprao je sa sebe stare packe, a pritom i izgradio novu veliku političku karijeru. U političkim počecima kao ustaški jastreb i Tuđmanov dečko za prljave poslove, bio je jedan od krivaca za rijeke krvi koje su potekle ovim krajevima. Kasnije je postao protivnik i Tuđmana i nacionalističke politike, zbog čega je dobio javnu amnestiju od mnogih koji su ga prethodno prezirali i osuđivali. Čak se dva puta okitio i funkcijom predsjednika Republike Hrvatske. Rado je viđen gost svuda gdje su ostale strašne posljedice srpskog i hrvatskog nacionalizma. Mnogima se čak i izbrisalo iz sjećanja ko je i kakav je nekad bio Stipe Mesić.

Svoj popravni ispit Mesić je položio. Ko zna hoće li to uspjeti Vučiću i Konakoviću? Iako se čini da su njihove namjere čiste i dobre, za uspješnu metamorfozu loših momaka u dobre potrebno mnogo više od gole želje.

U svakom slučaju, dobrodošli na popravni!

MOŽDA NAM, NAKON IKEA-E, DOĐE I REAL MADRID!

Državna zastupnica i doktorica nauka lupeta kao legendarna, polupismena francuska kraljica koja je svom gladnom narodu svojedobno poručila da, umjesto hljeba, kad ga već nema, jede kolače!

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Marija Antoaneta bila je posljednja i ujedno najomraženija francuska kraljica. Pogubljena je giljotinom na vrhuncu Francuske buržoaske revolucije 1793. godine.

Iz njene iznimno bogate biografije, međutim, najpoznatija je jedna njena izjava kojom se i dan-danas opisuje okrutnost, otuđenje i bezobzirnost vlasti. “Ako nemaju hljeba, neka jedu kolače”, njena je poruka svojedobno upućena gladnoj francuskoj sirotinji, glupost koja živi već skoro tri stoljeća.

Premda neki istoričari tvrde da ne postoje dokazi da je ona to ikada izgovorila, i sad se to uzima zdravo za gotovo. Ne pominje se ni činjenica da je princeza, u vrijeme kad je navodno izustila tu glupost, bila tek nepismena i nedorasla djevojčica.

Biografije poznatih osoba danas su mnogo pouzdanije. Za Dianu Zeleniku, zastupnicu HDZ 1990 u Zastupničkom domu Državnog parlamenta, stoposto se zna da ima 53 godine te da je po obrazovanju liječnica, internista i kardiolog. Štaviše, gospođa Zelenika je i doktor nauka. I za njenu izjavu kojom se “proslavila”, a po kojoj će biti upamćena do kraja političke karijere, pa i života, nema dileme da li ju je izrekla ili nije. Puno je svjedoka da je, opisujući razloge svog glasanja za uvođenje famoznih akciza, dr. Zelenika kazala:

“Možda dođe IKEA, a to je važno nama ženama”.

Akcize će nekoliko dana biti hit-tema, a potom će polako pasti u zaborav odluka kojom je u BiH uveden još jedan namet njegovom stanovništvu. Ni prvi ni posljednji, što bi se reklo.

Mnogo duže će, međutim, živjeti sjećanje na ženu, državnu zastupnicu, Dianu Zeleniku, čiji glas je prevagnuo u glasanju za usvajanje Prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o akcizama BiH. Presudna za to dugo sjećanje svakako će biti glupost koju je tim povodom izgovorila gospođa doktorica. Mislim da je javnost puno više razbjesnila “njena” IKEA negoli činjenica da će ubuduće rezervoar goriva koštati desetak konvertibilnih maraka više.

Pametan čovjek ovim povodom se pita kako se jednoj ozbiljnoj i učenoj ženi mogla oteti jedna tako glupava izjava. Pitamo se, a ne bi morali. Mislim da bi svako eventualno istraživanje o uticaju vlasti na mentalni sklop njenih nosilaca stopostotno pokazalo da je on negativan, da ljudi na vlasti vremenom zagljupljuju i na još mnoge druge načine nazaduju. A razlog je samo jedan: Vlast opija! Vlast muti pamet, pa i jedna doktorica nauka počinje da lupeta kao nepismena francuska djevojčica-princeza.

Između izjava Diane Zelenike i Marije Antoanete zaista nema nikakve suštinske razlike. Sreća pa još jedan od državnih zastupnika, koji se u posljednji čas predomislio i glasao za akcize, nije slavodobitno poručio da je to učinio jer će zbog toga Real Madrid uskoro ovdje doći i ukrstiti koplja sa premijerligašem iz Doboj-Kaknja.

No, on se ugrizao za jezik i oćutao takvu želju. Valjda ne voli fudbal onoliko koliko dr. Diana voli namještaj čuvene švedske firme. A da je i on, uživajući u visinama vlasti, takođe davno “odlijepio”, u to uopšte ne sumnjam. I on, kao i Diana, godinama se - dok narod krcka kore hljeba - sladi kolačima, vozika se najboljim autima, premeće stražnjicu po najboljem uvoznom namještaju, ušuškava se u vrhunsku markiranu garderobu...

Ovo je jedan od onih tekstova u kojim mi se, osim nekoliko glavnih rečenica, sve ostale čine suvišnim. Fuj i kuku nama, s njima - takvima, sve je što još zaista zaslužuje da se doda.

fokus.ba

AKO JE I RAT, NE MORA SE KLAT’

Da su “naši” loši momci iz devedeset druge znali da će morati da plate za svoja zlodjela, mislim da bi i haške i druge ćelije imale znatno manje stanovnika

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Od početka agresije i rata u Bosni i Hercegovini proteklo je više od 25 godina. Hej, četvrt stoljeća je minulo od tog paklenog proljeća, a rat je, ipak, sve to bezbolno preživio: i dan-danas je to u našem javnom životu najčešće pominjanja riječ. Kako ide, još zadugo ga na top-listi niko i ništa neće preteći.

Isto toliko vremena nataložilo se od ratnih zločina i zvjerstava koja su u tom periodu počinjena. No, nema dana, a da se o njima i sada ne govori. Tu su razni krvavi jubileji, stalni pronalasci posmrtnih ostataka nevinih ratnih žrtava, probijaju se na svjetlo dana i brojna pisana i druga svjedočanstva... Posebne odjeke imaju presude Haškog tribunala, koji je, kao nikad prije u svijetu, svojom rukom dohvatio i kaznio stotine počinilaca ratnih zlodjela.

I kad se uskoro zatvore vrata haških ćelija, međutim, misija pravde za žrtve i kazne za zločince neće biti okončana. Domaći sudovi, uključujući i one u Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori, pozabaviće se ratnom ulogom još mnogih bivših oficira i vojnika, policajaca, političara i drugih koji su se u tom periodu ponašali kao “bogovi rata”, misleći da su nedodirljivi, da se, zapravo, niko i nikad neće ni baviti njihovim zločinima, a kamoli na tome istrajavati decenijama.

Mnogi sa listi osumnjičenih, a na njima su hiljade onih koji još hodaju i mirno pored nas žive, imaju sve razlog za nemiran san. Ako su čineći zločine mislili da će vrijeme na njih navući zaborav, grdno su se prevarili. Misija pravde, koja ipak neće sviju dostići i zasluženo kazniti, jer je zločina bilo toliko da to ovi istražni i pravosudni kapaciteti ne mogu ni izbliza obuhvatiti u totalnoj mjeri, vjerovatno će trajati onoliko koliko je trajala i misija čuvenog Vizentalovog instituta. U dugim decenijama nakon Drugog svjetskog rata, ljudi iz te institucije su tragali za počiniocima holokausta. Nedavno su sastavili i listu od stotinjak još nepronađenih jevrejskih dželata koji nikad nisu pronađeni u svojim skrovištima, a koji bi, ako su uopšte živi, trebali da budu u dobi od oko 100 godina.

Nijedan od njih vjerovatno nije među živima, no princip je princip i Vizentalov institut želi da ga istjera do kraja. A ista sudbina, kako stoje stvari, čeka i mnoge osumnjičene zločince iz ovih krajeva. Iz Amerike, na primjer, gdje su uspjeli da se domognu useljeničkih papira i državljanstva, skrivajući podatke o svojoj ratnoj prošlosti, dosad je desetak Bosanaca Hercegovaca, Hrvata i Srbijanaca deportovano u ove krajeve i izvedeno pred sudove. Stiže ovih dana i informacija o još jednom skorom izručenju čovjeka koji je mislio da je u SAD zauvijek zameo tragove svojih ratnih zlodjela.

Pogotovo su pravdi dostupni, i nakon četvrt stoljeća, oni koji i dalje žive na mjestu svoje bestijalnosti i sramote. Ovih dana je uhapšeno nekoliko osumnjičenika za zločine počinjene oko Konjica, a takođe i zbog ubistva zapovjednika HVO u Bihaću, generala Šantića. U Sarajevu uveliko teče sudski proces za likvidaciju bivših vojnika JNA u sarajevskom Velikom parku, a tokom ove godine istražitelji i tužioci su sustigli i nekoliko desetina Hrvata i Srba osumnjičenih za razne zločine, od Foče do Orašja. Suđenja moraju biti pravična i utemeljena na dokazima, ali svakako da moraju biti održana.

Mašina pravde je, izgleda, dovoljno podmazana da i dalje intenzivno djeluje, s utiskom da kraj nije ni na vidiku. Uostalom, pošto ratni zločini ne zastarijevaju, neće biti ništa čudno ako neko pred sud bude izveden i za dvije ili tri decenije: kad se njegov čin istraži, dokumentuje ili kad zločinac izgubi zaštitnike koji sada ne dopuštaju da se neki ljudi prljavih ruku privedu licu pravde.

Kako li ti ljudi žive, logično je pitanje, svjesni da im u rano jutro maskirani specijalci svakog dana mogu banuti na vrata. I oni koji nikad neće biti otkriveni ili suđeni, bar ja tako mislim, hapšenja i kazne plašiće se do smrtnog časa. I nije to baš neki život, zar ne, premda bolji nisu ni zaslužili.

Mnogo toga se može napisati i ispričati o sveukupnoj misiji poratne pravde i kažnjavanja ratnih zločinaca. Jedno mi se ipak čini i važnijim od svega što se pominje, i to upravo ono što se ne pominje često. Naime, zločinci će platiti cijenu svojih rabota, ali - da li će iz toga pouke izvući današnja “publika”, koja sve ovo prati preko medija, čiste savjesti i bez straha da ih neko upita: A šta ste vi radili u tom gnusnom ratu?

Koju pouku takvi mogu da izvuku, pogotovo oni najmlađi koji bi mogli biti akteri nekog novog rata na ovim prostorima, kakvi se ne prestaju prognozirati, obično sa “neoborivim” razlogom da na ovoj balkanskoj vjetrometini svaka generacija mora imati svoj rat?

Pouka je jasna i svima dostupna: zločin se ne isplati, ubijanje civila se kažnjava, zločin se ne zaboravlja, a potraga za počiniteljima nikada ne prestaje. To bi trebao imati na umu svaki akter nekog budućeg rata, bez kojih ne mogu ni svijet ni Balkan. Jer ratovanje je jedno, ratni zločini su drugo. Nema, doduše, dosad poznatog rata u kojem nije bilo zločina, ali ako ih se jednom i iskorijeni, zasluge za to bi trebale da pripadnu onome što su u posljednjih dvije decenije uradili Haški tribunal i ovdašnji sudovi. Da, jednostavno, ne bude “kandidata” za mučka ubistva, silovanja, masovne likvidacije i iživljavanje nad protivnicima, a pogotovo nad civilima. O udruženim zločinačkim poduhvatima, kakvi su bili srpski i hrvatski, da i ne govorim.

Rat je produžetak politike i odavno je postao legitimno sredstvo za vođenje velikih međunarodnih poslova. No, brojnim konvencijama, zakonima i etičkim normama on je formalno sveden na neku vrstu džentlmenske tuče, pa ko koga! Kažem formalno, jer da su svi ratovi vođeni nakon onog najvećeg, protiv Hitlera i njegovih saveznika, imali svoj Haški tribunal, tamo bi zaglavljivalo možda i onoliko prljavaca koliko je zaglavilo ovdašnjih ratnih džukela. U svakom slučaju, ćelije bi bile pune onih koji su se ogriješili o ratne norme i tzv. dobre običaje.

Možda zvuči glupo, ali knjiga o lovu na zločince iz “našeg” rata trebala bi biti napisana i dijeljena svakoj novoj generaciji na svakom komadiću zemaljske kugle. To vjerovatno ne bi iskorijenilo ratne zločine u budućim oružanim sukobima, ali sam siguran da bi ih znatno umanjilo. Da su ovi “naši” loši momci nešto tako dobili u ruke devedeset druge, mislim da bi i haške i druge ćelije imale znatno manje stanovnika.

I još nešto je potrebno da bi rat bio fer utakmica, kako piše u konvencijama. Da se nakon svakog oružanog sukoba istražitelji i specijalni sudovi pozabave njegovim prljavim epizodama.

Iznosim ove dvije ideje, a nekako nemam nimalo uvjerenja da ću dočekati da ih vidim realizovane, ni u skorim ratovima koji se u svijetu užurbano zameću, a ni u onom nekom budućem “našem”, kojeg tako često i zloguko pominjemo i maltene ostavljamo u amanet ovdašnjim budućim naraštajima.

fokus.ba