Da su “naši” loši momci iz devedeset druge znali da će morati da plate za svoja zlodjela, mislim da bi i haške i druge ćelije imale znatno manje stanovnika
PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ
Od početka agresije i rata u Bosni i Hercegovini proteklo je više od 25 godina. Hej, četvrt stoljeća je minulo od tog paklenog proljeća, a rat je, ipak, sve to bezbolno preživio: i dan-danas je to u našem javnom životu najčešće pominjanja riječ. Kako ide, još zadugo ga na top-listi niko i ništa neće preteći.
Isto toliko vremena nataložilo se od ratnih zločina i zvjerstava koja su u tom periodu počinjena. No, nema dana, a da se o njima i sada ne govori. Tu su razni krvavi jubileji, stalni pronalasci posmrtnih ostataka nevinih ratnih žrtava, probijaju se na svjetlo dana i brojna pisana i druga svjedočanstva... Posebne odjeke imaju presude Haškog tribunala, koji je, kao nikad prije u svijetu, svojom rukom dohvatio i kaznio stotine počinilaca ratnih zlodjela.
I kad se uskoro zatvore vrata haških ćelija, međutim, misija pravde za žrtve i kazne za zločince neće biti okončana. Domaći sudovi, uključujući i one u Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori, pozabaviće se ratnom ulogom još mnogih bivših oficira i vojnika, policajaca, političara i drugih koji su se u tom periodu ponašali kao “bogovi rata”, misleći da su nedodirljivi, da se, zapravo, niko i nikad neće ni baviti njihovim zločinima, a kamoli na tome istrajavati decenijama.
Mnogi sa listi osumnjičenih, a na njima su hiljade onih koji još hodaju i mirno pored nas žive, imaju sve razlog za nemiran san. Ako su čineći zločine mislili da će vrijeme na njih navući zaborav, grdno su se prevarili. Misija pravde, koja ipak neće sviju dostići i zasluženo kazniti, jer je zločina bilo toliko da to ovi istražni i pravosudni kapaciteti ne mogu ni izbliza obuhvatiti u totalnoj mjeri, vjerovatno će trajati onoliko koliko je trajala i misija čuvenog Vizentalovog instituta. U dugim decenijama nakon Drugog svjetskog rata, ljudi iz te institucije su tragali za počiniocima holokausta. Nedavno su sastavili i listu od stotinjak još nepronađenih jevrejskih dželata koji nikad nisu pronađeni u svojim skrovištima, a koji bi, ako su uopšte živi, trebali da budu u dobi od oko 100 godina.
Nijedan od njih vjerovatno nije među živima, no princip je princip i Vizentalov institut želi da ga istjera do kraja. A ista sudbina, kako stoje stvari, čeka i mnoge osumnjičene zločince iz ovih krajeva. Iz Amerike, na primjer, gdje su uspjeli da se domognu useljeničkih papira i državljanstva, skrivajući podatke o svojoj ratnoj prošlosti, dosad je desetak Bosanaca Hercegovaca, Hrvata i Srbijanaca deportovano u ove krajeve i izvedeno pred sudove. Stiže ovih dana i informacija o još jednom skorom izručenju čovjeka koji je mislio da je u SAD zauvijek zameo tragove svojih ratnih zlodjela.
Pogotovo su pravdi dostupni, i nakon četvrt stoljeća, oni koji i dalje žive na mjestu svoje bestijalnosti i sramote. Ovih dana je uhapšeno nekoliko osumnjičenika za zločine počinjene oko Konjica, a takođe i zbog ubistva zapovjednika HVO u Bihaću, generala Šantića. U Sarajevu uveliko teče sudski proces za likvidaciju bivših vojnika JNA u sarajevskom Velikom parku, a tokom ove godine istražitelji i tužioci su sustigli i nekoliko desetina Hrvata i Srba osumnjičenih za razne zločine, od Foče do Orašja. Suđenja moraju biti pravična i utemeljena na dokazima, ali svakako da moraju biti održana.
Mašina pravde je, izgleda, dovoljno podmazana da i dalje intenzivno djeluje, s utiskom da kraj nije ni na vidiku. Uostalom, pošto ratni zločini ne zastarijevaju, neće biti ništa čudno ako neko pred sud bude izveden i za dvije ili tri decenije: kad se njegov čin istraži, dokumentuje ili kad zločinac izgubi zaštitnike koji sada ne dopuštaju da se neki ljudi prljavih ruku privedu licu pravde.
Kako li ti ljudi žive, logično je pitanje, svjesni da im u rano jutro maskirani specijalci svakog dana mogu banuti na vrata. I oni koji nikad neće biti otkriveni ili suđeni, bar ja tako mislim, hapšenja i kazne plašiće se do smrtnog časa. I nije to baš neki život, zar ne, premda bolji nisu ni zaslužili.
Mnogo toga se može napisati i ispričati o sveukupnoj misiji poratne pravde i kažnjavanja ratnih zločinaca. Jedno mi se ipak čini i važnijim od svega što se pominje, i to upravo ono što se ne pominje često. Naime, zločinci će platiti cijenu svojih rabota, ali - da li će iz toga pouke izvući današnja “publika”, koja sve ovo prati preko medija, čiste savjesti i bez straha da ih neko upita: A šta ste vi radili u tom gnusnom ratu?
Koju pouku takvi mogu da izvuku, pogotovo oni najmlađi koji bi mogli biti akteri nekog novog rata na ovim prostorima, kakvi se ne prestaju prognozirati, obično sa “neoborivim” razlogom da na ovoj balkanskoj vjetrometini svaka generacija mora imati svoj rat?
Pouka je jasna i svima dostupna: zločin se ne isplati, ubijanje civila se kažnjava, zločin se ne zaboravlja, a potraga za počiniteljima nikada ne prestaje. To bi trebao imati na umu svaki akter nekog budućeg rata, bez kojih ne mogu ni svijet ni Balkan. Jer ratovanje je jedno, ratni zločini su drugo. Nema, doduše, dosad poznatog rata u kojem nije bilo zločina, ali ako ih se jednom i iskorijeni, zasluge za to bi trebale da pripadnu onome što su u posljednjih dvije decenije uradili Haški tribunal i ovdašnji sudovi. Da, jednostavno, ne bude “kandidata” za mučka ubistva, silovanja, masovne likvidacije i iživljavanje nad protivnicima, a pogotovo nad civilima. O udruženim zločinačkim poduhvatima, kakvi su bili srpski i hrvatski, da i ne govorim.
Rat je produžetak politike i odavno je postao legitimno sredstvo za vođenje velikih međunarodnih poslova. No, brojnim konvencijama, zakonima i etičkim normama on je formalno sveden na neku vrstu džentlmenske tuče, pa ko koga! Kažem formalno, jer da su svi ratovi vođeni nakon onog najvećeg, protiv Hitlera i njegovih saveznika, imali svoj Haški tribunal, tamo bi zaglavljivalo možda i onoliko prljavaca koliko je zaglavilo ovdašnjih ratnih džukela. U svakom slučaju, ćelije bi bile pune onih koji su se ogriješili o ratne norme i tzv. dobre običaje.
Možda zvuči glupo, ali knjiga o lovu na zločince iz “našeg” rata trebala bi biti napisana i dijeljena svakoj novoj generaciji na svakom komadiću zemaljske kugle. To vjerovatno ne bi iskorijenilo ratne zločine u budućim oružanim sukobima, ali sam siguran da bi ih znatno umanjilo. Da su ovi “naši” loši momci nešto tako dobili u ruke devedeset druge, mislim da bi i haške i druge ćelije imale znatno manje stanovnika.
I još nešto je potrebno da bi rat bio fer utakmica, kako piše u konvencijama. Da se nakon svakog oružanog sukoba istražitelji i specijalni sudovi pozabave njegovim prljavim epizodama.
Iznosim ove dvije ideje, a nekako nemam nimalo uvjerenja da ću dočekati da ih vidim realizovane, ni u skorim ratovima koji se u svijetu užurbano zameću, a ni u onom nekom budućem “našem”, kojeg tako često i zloguko pominjemo i maltene ostavljamo u amanet ovdašnjim budućim naraštajima.
