Naša tama ne može se prosvijetliti prostim
okretanjem novog lista na kalendaru
Sve se čovjeku može oduzeti, čak i nada. Samo želja
ostaje utočište spasa, signal vjere u bolje dane. To smo na kraju posljednjeg dana 2012. jedni drugima poručili, sve svoje potrebe i nadanja stisnuli u jednu jedinu
riječ – želju!
U životu ljudske jedinke sitnica zna da začne
zaokret, da i zbir nevolja preokrene u sretan rezultat. Društvo, pak, ne može
računati na tu vrstu sretne zvijezde, koja će ga obnoć obasjati spasonosnim
svjetlom.
Ni naša tama tako se ne može prosvijetliti prostim
okretanjem novog lista na kalendaru. Kad znamo sve svoje minuse, samo se možemo
praviti budale i vjerovati kako se oni brzo i lako mogu pretvoriti u pluseve. Tu
vrstu neozbiljnosti sebi ne smijemo priuštiti. Bosna i Hercegovina teški je
ranjenik koji će se oporavljati dugo i mukotrpno, s njom i većina nas.
S nečim se, ipak, mora početi. Što realnije to bude,
uvjerljivije se možemo nadati i nekom rezultatu. Nikakvim kulama i oblacima
nego, naprosto, makar sitnim, ali i okom vidljivim iskoracima. Ozbiljniji ljudi
bi čak rekli da ni hod umjestu, zapravo stagnacija, ne bi za nas bio kraj svijeta.
Da bar jedna godina bude jednako loša kao prethodna, a ne još gora – kako smo
navikli da živimo već dvije decenije!
Nikad nije do ljudi i nikad nije samo do onih koji
ih vode kroz životnu džunglu. To je neka naša formula nade: da vlast razmišlja
i radi pametnije, da shvati da nije nedodirljiva i s neba data. Ali i da ljudi
u svojim sitnim, za njih najvažnijim životima, i sami malo više kroje svoju
sudbinu: da boljitak ne vezuju samo za učinak onih iznad.
Tu negdje, sa glasnijim građanima i odgovornijim i marljivijim
vlastima, naše novoodišnje želje možda se mogu pretvoriti u zrno nade, a to zrno
potom u trunčicu stvarnoga boljitka.
(Dnevni avaz)
