Pravda prema srpskim žrtvama ustaških pogroma davno je i surovo namirena, za razliku od srebreničkog i drugih zvjerskih cehova četničke pomame
Srpskoj javnosti savjest je očigledno nemirna. Neće to ona javno priznati, ali načini na koji se traže opravdanja za zločine koji su, u ime te nacije, činjeni prije dvadesetak godina, pokazuju da su oni svjesni grijeha koji nose na duši.
A da bi ga olakšali, uvijek se iznova laćaju natezanja razloga zbog kojih bi ti zločini, prema njihovom viđenju, nekako dobili iole racionalan smisao.
Ove nemoguće misije poduhvatio se i Vladimir Lukić, u ratu predsjednik srpske "šumske" vlade, potom učesnik dejtonskih pregovora, a danas, tobože, ekspert za srpsko nacionalno pitanje. On je, povodom 21-godišnjice formiranja RS, ocijenio da su zvjerstva počinjena srpskom rukom u tom periodu bila potaknuta zločinima koje je srpski narod pretrpio tokom Drugog svjetskog rata. Hoće se reći da je naknadna pravda, a ne velikosrpska koljačka zaslijepljenost, kobajagi dovela do masovnoga pomora Bošnjaka, pa i Hrvata na prostorima do kojih je dosezala srpska ruka ili granata.
Ova Lukićeva teza-tješiteljica nije nimalo mrska srpskoj javnosti, pogotovo onima koji su uprljali obraz tokom četverogodišnjeg krvavog orgijanja po BiH. Zaklon se traži i u biblijskome slovu, koje već hiljadama godina dopušta da se za oko izvadi oko, za zub slomije zub, da se odrubljena glava naplati tuđom.
Ova vrsta opravdanja, izgovora, čak i neke vrste utjehe za nečistu savjest, međutim, lišena je ikakvoga smisla. Ona je potpuno lažna, historijski krivotvorena, bilo da je izgovara mislilac Lukić ili političar Dodik, koji svake godine pomen žrtvama Jasenovca pokušava pretvoriti u političko opijelo tobože nekažnjenim zločinima.
Istina je jasna i svima dostupna. Ona kaže da je stotine hiljada Srba zvjerski potamanjeno tokom ustaško-njemačkoga terora u tzv. Nezavisnoj državi Hrvatskoj (NDH). No, i četnička kama u tom periodu također je mahnito kosila muslimane i katolike. I drugo: ustaški zločini nad srpskim (i drugim) civilima između 1941. i 1945. godine upravo su primjer kako zvjerski projekti, na kraju, skupo koštaju.
Socijalistička Jugoslavija po cijelom svijetu je gonila, pronalazila, sudom ili bez njega likvidirala brojne ustaške koljače i njihove naredbodavce. Glavna crnokošuljaška legla u zapadnoj Hercegovini i decenijama nakon toga bila su pod nepisanom, ali praktičnom kaznom.
A šta tek reći za veliku odmazdu na Blajburškom polju, koje je 1945. postalo masovna grobnica crnih legija. Ona je bila toliko surova i paušalna da je, osim zloglasnih ubica, u smrt otjerala i hiljade običnih vojnika i civila koji, prema današnjim mjerilima, ni u zatvoru ne bi dana proveli.
No, tako se to radilo u finišu Drugog svjetskog rata. Pobjednici su masovno naplaćivali osvetnički danak: zapadni saveznici i Rusi zgromili su poraženu Njemačku, a Amerika se nad Japanom iživljavala i atomskim bombama.
Historiju se može na razne načine tumačiti, ali se ona ne može činjenično prepravljati na način na koji to rade razni Lukići. Štaviše, upravo to njihovo mahanje lažnim izgovorima potcrtava potrebu da i novovremeni zločini, ovaj put srpski, budu dosljedno kažnjeni.
A nisu: od Srebrenice, preko Žepe i Foče, do Prijedora i Bijeljine, još se mirno šetka masa ubica kojima su - za Lukićevog, Karadžićevog i Mladićevog vakta - ruke do lakata ogrezle u tuđoj nevinoj krvi.
A da bi ga olakšali, uvijek se iznova laćaju natezanja razloga zbog kojih bi ti zločini, prema njihovom viđenju, nekako dobili iole racionalan smisao.
Ove nemoguće misije poduhvatio se i Vladimir Lukić, u ratu predsjednik srpske "šumske" vlade, potom učesnik dejtonskih pregovora, a danas, tobože, ekspert za srpsko nacionalno pitanje. On je, povodom 21-godišnjice formiranja RS, ocijenio da su zvjerstva počinjena srpskom rukom u tom periodu bila potaknuta zločinima koje je srpski narod pretrpio tokom Drugog svjetskog rata. Hoće se reći da je naknadna pravda, a ne velikosrpska koljačka zaslijepljenost, kobajagi dovela do masovnoga pomora Bošnjaka, pa i Hrvata na prostorima do kojih je dosezala srpska ruka ili granata.
Ova Lukićeva teza-tješiteljica nije nimalo mrska srpskoj javnosti, pogotovo onima koji su uprljali obraz tokom četverogodišnjeg krvavog orgijanja po BiH. Zaklon se traži i u biblijskome slovu, koje već hiljadama godina dopušta da se za oko izvadi oko, za zub slomije zub, da se odrubljena glava naplati tuđom.
Ova vrsta opravdanja, izgovora, čak i neke vrste utjehe za nečistu savjest, međutim, lišena je ikakvoga smisla. Ona je potpuno lažna, historijski krivotvorena, bilo da je izgovara mislilac Lukić ili političar Dodik, koji svake godine pomen žrtvama Jasenovca pokušava pretvoriti u političko opijelo tobože nekažnjenim zločinima.
Istina je jasna i svima dostupna. Ona kaže da je stotine hiljada Srba zvjerski potamanjeno tokom ustaško-njemačkoga terora u tzv. Nezavisnoj državi Hrvatskoj (NDH). No, i četnička kama u tom periodu također je mahnito kosila muslimane i katolike. I drugo: ustaški zločini nad srpskim (i drugim) civilima između 1941. i 1945. godine upravo su primjer kako zvjerski projekti, na kraju, skupo koštaju.
Socijalistička Jugoslavija po cijelom svijetu je gonila, pronalazila, sudom ili bez njega likvidirala brojne ustaške koljače i njihove naredbodavce. Glavna crnokošuljaška legla u zapadnoj Hercegovini i decenijama nakon toga bila su pod nepisanom, ali praktičnom kaznom.
A šta tek reći za veliku odmazdu na Blajburškom polju, koje je 1945. postalo masovna grobnica crnih legija. Ona je bila toliko surova i paušalna da je, osim zloglasnih ubica, u smrt otjerala i hiljade običnih vojnika i civila koji, prema današnjim mjerilima, ni u zatvoru ne bi dana proveli.
No, tako se to radilo u finišu Drugog svjetskog rata. Pobjednici su masovno naplaćivali osvetnički danak: zapadni saveznici i Rusi zgromili su poraženu Njemačku, a Amerika se nad Japanom iživljavala i atomskim bombama.
Historiju se može na razne načine tumačiti, ali se ona ne može činjenično prepravljati na način na koji to rade razni Lukići. Štaviše, upravo to njihovo mahanje lažnim izgovorima potcrtava potrebu da i novovremeni zločini, ovaj put srpski, budu dosljedno kažnjeni.
A nisu: od Srebrenice, preko Žepe i Foče, do Prijedora i Bijeljine, još se mirno šetka masa ubica kojima su - za Lukićevog, Karadžićevog i Mladićevog vakta - ruke do lakata ogrezle u tuđoj nevinoj krvi.
(Dnevni avaz)
