KOLIKO PARA - TOLIKO ZDRAVLJA

Zna se da zdravstvu treba mnogo više novca, ali se ne zna otkud ga prikupljati. Iz doprinosa uposlenika se to, očito, ne može. Mora se smisliti neka dodatna mjera. Koja?

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Kažu da je zdravlje najvažnije. Sudeći po nama, ne bi se reklo da je tako. Obično ga se sjetimo tek kad prigusti, kad je već narušeno. Nikad nas nije odlikovala sklonost ka zdravom životu.

Kakav čovjek, takav i sistem. Onaj zdravstveni kod nas je totalno zapušten, bolesniji i od samih pacijenta. Bezbroj je u njemu hroničnih boljki, virusa i prehlada, koji su se nagomilali toliko da se već može govoriti i o smrtnoj opasnosti. Osim iz nagomilanih problema, ona proističe i iz potpunog nedostatka vizije kojom bi se zdravstvo ozbiljno reformisalo i postavilo na jače noge.

U obilju nedaća, ključna se zove - novac. Bez njega ni najbolji ljekari ne mogu mnogo da učine. Zalud znanje i vještina ako nema savremene opreme, dovoljno medicinskog osoblja, lijekova i preparata, sve do zavoja. A i njih manjka u mnogim našim zdravstvenim ustanovama, o skupim lijekovima da i ne govorimo.

Još jednom domu zdravlja, uostalom, ovih dana su isključili grijanje. Red će, zbog besparice, stići i na struju.

O kakvom sistemu, onda, uopšte govorimo?

Riječ je, nažalost, o agoniji zdravstva koje se pruža onoliko koliko može da se pokrije, novčano, naravno. A pokriva se toliko da se vrijednost ljudskog života ovdje sunovraćuje u bescijenje.

Da bi u zdravstvu bilo dovoljno novca, za sistem koji je kod nas na snazi, pravi odgovor je u ekonomskom progresu. Obzirom da se u tu kasu novac dominantno namiče iz doprinosa uposlenika, potreban nam je ogroman skok zaposlenosti. Uz to nam treba i značajan porast zarada, iz kojih se određeni postotak izdvaja za zdravstvenu zaštitu.

Ni jedno ni drugo nisu na vidiku. Prosječna plata ovdje je zakovana na iznosu koji smo imali i prije deset godina, koji je realno niži najmanje za 30 procenata, ako imamo u vidu porast cijena osnovnih životnih potrepština i usluga. Mrka je kapa i sa obuzdavanjem masovne nezaposlenosti. A sa niskom stopom zaposlenosti i sa nevelikim platama, zdravstvo mora biti na prosjačkom štapu.

Svi su svjesni veličine i značaja ovog problema. Stoga je zapanjujuća činjenica da agoniju i skoru smrt našeg zdravstva posmatramo bez vidnije nervoze. Nema panike među onima koji vode državu, a i građani samo gunđaju sebi u bradu, kao da je sve potaman.

Problem je krajnje jednostavan i, istodobno, jako komplikovan. Zna se da zdravstvu treba mnogo više novca, ali se ne zna otkud ga prikupljati. Iz doprinosa uposlenika se to, očito, ne može. Mora se smisliti neka dodatna mjera. Koja?

Dva su osnovna pravca u traženju rješenja: veće učešće građana u vlastitom liječenju i, s druge strane, povećavanje budžetskih dotacija koje bi proistekle iz novih poreskih opterećenja.

Pod pritiskom MMF-a, na primjer, vlast upravo pokušava da ozakoni povećanje nameta na cijenu benzina, sa akcizama koje će 15 posto prihoda ove vrste usmjeriti u entitetske budžete. Tim novcem će se pružiti potpora izgradnji novih cesta i autoputeva. Fino. No, da nas država pita šta nam je preče, putevi ili zdravlje, sumnjam da bi iko imao dileme. Ali nas ne pita nego radi po svome.

Stabilizovanje posrnulog zdravstva društveni je i državni prioritet broj 1. Federalna vlast ponešto se i češka, pokušavajući da ozakoni otpis dijela dugova zdravstvenih institucija, koje su samo poreznicima “kratke” 400 miliona KM. No, ako se u tome i uspije, zdravstvu ipak ne sleduju bolji dani. Njemu treba veliko, sistemsko rješenje za budućnost, jedan potpuno novi obrazac finansiranja koji će u tu oblast upumpati puno više svježeg novca.

O tome se, nažalost, jedva i govori, a ništa opipljivo se ne preduzima. Energija se u ovoj dezorijentisanoj državi i dalje nemilice troši na “medicinu” prebrojavanja krvnih (nacionalnih) zrnaca. A ona ne da ne liječi; ona dodatno truje ove ionako bolesne narode.

fokus.ba

NAPRIJED U NOVE DUGOVE!

Bilo bi dobro da Zakon o akcizama ne bude usvojen u roku koji nam je odredio MMF. Nastavljanjem s olakim zaduživanjem, od sadašnjih 12 milijardi KM, brzo ćemo dospjeti do duga za koji više neće biti lijeka

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Međunarodni monetarni fond je duboko politizirana institucija pod upravom velikih sila, koja u rukama drži najjači mogući argument - novac. I jaki pred njim znaju biti nemoćni, a pogotovo slabi, poput Bosne i Hercegovine.

Zbog nečega je, međutim, MMF prilično blagonaklon prema našim vlastima, pa im uvijek iznova pruža dodatnu šansu. Iako do 24. marta nismo ispunili uslove koji su postavljeni, gospodari politiziranog novca za sedam dana su produžili rok. Oni će do 31. marta čekati usvajanje Zakona o akcizama, kojim je predviđeno povećavanje nameta na cijenu goriva od 15 pfeniga po litru.

Obzirom da će, u slučaju izostanka nove vreće dolara, vlast kleknuti možda i na oba koljena, zbog usahlih entitetskih budžeta, velika je vjerovatnoća da će u vrhovima doći do nagodbe. Oni, jednostavno, ne smiju ostati bez nove finansijske injekcije. Stari problemi bi narasli, a pojavili bi se i novi.

Situacija u koju smo dospjeli jedna je od rijetkih u kojim građani navijaju za vlast. Iako je davno sazrela svijest o tome da smo zaduženi do guše te da sa svakom novom pozajmicom iz svjetske blagajne sve više zatvaramo vrata svoje budućnosti, ljudi rezonuju po sistemu: Gasi požar po svaku cijenu!

Ono što ne želi vlast, suočenje sa entitetsko-državnim bankrotom, to ne žele ni građani. Razmišljanje o krajnjim nemilim posljedicama i oni ostavljaju za neko varljivo “sutra”: bitno je da se danas nekako pregura besparica. Stoga i podrška politici vlasti, kojom se naša ogromna zaduženost “liječi” podizanjem novih kredita. I tako do beskraja, sa sadašnjeg duga od oko 12 milijardi KM do ko zna kolikog u bliskoj budućnosti.

U pomenutom zaduženju, na strane pozajamljivače novca otpada blizu devet milijardi. A dug se neprestano povećava. Stoga bi još jedna “pobjeda” nad MMF-om suštinski označila još jedan poraz, odnosno povećavanje ionako teškog balasta na leđima države i njenih građana.

Svako novo zaduživanje samo je produžavanje agonije i odgađanje neminovnog kolapsa. Obzirom da ga, sa svojim ekonomskim pokazateljima, nikako ne možemo izbjeći, pravi lijek za nas nije odgađanje nego hrabro suočenje sa neprijatnom istinom. Čim prije shvatimo da bolest treba liječiti prije nego što postane kobna, tim prije ćemo steći i šanse za ozdravljenje.

Tu vrstu hrabrosti, međutim, vlast nikad neće pokazati. Terete sadašnjosti ona će stalno prebacivati na budućnost, pogotovo kad zna da to ni njenim podanicima nije mrsko. A kad jednom kucne sudnji čas, kad dođe potpuni finansijski slom, tada će nam biti kasno za kajanje. Pašćemo u rupu iz koje se, u modernoj istoriji svijeta, nije izvukla nijedna država koja se finansijski oslanjala na MMF i druge lihvarsko-političke međunarodne institucije.

Stoga bi, za ovu zemlju i njene ljude, bilo dobro da Zakon o akcizama ne bude usvojen u datom roku. Svi problemi koji bi tada iskrsnuli, ma koliko bili bolni, bili bi manji od onih koji nas čekaju na kraju iznova produžene dužničke agonije.

fokus.ba

VELIKE SILE “PAKUJU” NAM NOVI RAT!?

Saznanje da bismo mogli postati kolateralna šteta osipanja Evropske unije i njene svađe sa Vašingtonom, možda je i najopasnija od svih tempiranih bombi pod našim ionako nestabilnim nogama

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

To već nije nimalo slučajno ni bezazleno. Nakon višemjesečnog niza upozorenja evro-američkih medija da bi plamen rata ponovo mogao da zahvati područje bivše Jugoslavije, u iste bubnjeve udarila su i dvojica visokih evropskih zvaničnika.

U srijedu je Carl Bildt predložio upućivanje evropskih vojnih snaga u naš region, s namjerom da one svojim vježbama osujete ovdje prisutnu ratobornost. Danas je po istim žicama zatamburao i predsjednik Evropske komisije Jean-Claude Juncker.

Zamjerajući predsjedniku SAD Donaldu Trumpu na ohrabrivanju dezintegracionih procesa u Evropskoj uniji, kako prenosi  Financial Times, Juncker je procijenio “da to može izazvati rat na području zapadnog Balkana”.

U intervjuu za pomenuti list, Luksemburžanin je kazao da je svoju zabrinutost prenio američkom potpredsjedniku Mikeu Penceu.

- Rekao sam potpredsjedniku: Ne pozivajte druge države da napuste Evropsku uniju, jer ukoliko dođe do kolapsa EU, imat ćete novi rat na zapadnom Balkanu - kazao je Juncker. On smatra da je od neprocjenjive važnosti sadašnja politika Brisela, kojom se države zapadnog Balkana podstiču na ulazak u EU.

"Jer, ukoliko se ove države prepuste same sebi - imat ćemo rat ponovo", naglasio je Juncker.

Riječ “rat”, kad se pominju BiH i obližnje zemlje, nikad nije izašla iz rječnika evropskih i američkih diplomata. U posljednjih godinu dana ona se, međutim, pominje sve učestalije. Svima je, doduše, zajedničko to da upozoravaju da bi do novih oružanih sukoba moglo doći ukoliko se ne zaustave krizni procesi u BiH, na relaciji Kosovo - Srbija te u Makedoniji i Crnoj Gori. No, sad je tome pridodat još jedan razlog. Kako čujemo,  Balkan bi mogao ponovo prokuhati zbog osipanja ili čak raspada Evropske unije!

Logično se upitati - Zašto? Kratak i logičan odgovor sastoji se u staroj istini da jaki svoje probleme redovito prebacuju na slabije od sebe. Braneći svoj mir, oni ne prezaju da unesu nemir tamo gdje će posljedice po njih biti najmanje.

U ovom slučaju, svoju krizu Evropa bi izvezla na Balkan, tamo gdje se prostire još šest evropskih država koje nisu dio Evropske unije. Potencijali za sukob ovdje svakako postoje, a ako neko sa strane može “pomoći” da se oni umire, onda je to svakako EU. Ona bi, međutim, mogla biti i faktor pogoršavanja situacije. Nemale su, uostalom, njene zasluge za pretvaranje inače neizbježnih eks-jugoslovenskih ratova u pravu klanicu i poprište neviđenih zločina. U toj krizi EU se nije snalazila, mnogo toga je i namjerno dosolila, da bi se tek američkim diplomatskim angažmanom otvorila vrata kakvom-takvom miru.

Devedesetih godina prošlog stoljeća Evropska unija je bila u boljoj poziciji od sadašnje, kada je potresa niz unutrašnjih kriza, od kojih neke prijete i realnom mogućnošću osipanja, pa i raspada ovog multidržavnog društva. Stoga je, vjerovatno, još veća i njihova spremnost da, sa svojih pleća, probleme pretovaruju na leđa drugih. Po tome smrdi i ono o čemu je Financial Timesu govorio evropski “premijer” Juncker.

Eventualno priključenje preostalih “nesvrstanih” balkanskih država jakoj i stabilnoj Evropskoj uniji gotovo sigurno bi rezultiralo  ublažavanjem kriznih procesa u ovom dijelu Balkana. No, niti je EU danas jaka kako je donedavno bila, niti je ovaj region tako uzročno-posljedično povezan sa Briselom da bi kriza Evropske unije morala da eksplodira baš u našim njedrima.

To nije ni politička ni vojna realnost, ali može biti način na koji se, na nesreći drugih, može ublažavati ili sprječavati vlastita loša sudbina. Drugo, onako kako o nama govori Juncker, jasno je da u sve izraženijem pogoršavanju američko-evropskih odnosa Brisel ima namjeru da naš region upotrebljava kao važnu monetu za potkusurivanje sa Vašingtonom. A to za BiH i obližnje države nije nimalo dobra vijest. Štaviše, zbog toga bi zvono već trebalo da zvoni na uzbunu. Ako nam ne bi “pakovala” ratne sukobe, a ni to nije nemoguće, Evropska unija i njene vodeće članice bi, kako izgleda, ovdje mogli postati DIO PROBLEMA, a ne DIO RJEŠENJA.

Nije teško zaključiti ko bi se još mogao uključiti u nove balkanske ratne igre, od Amerike i Velike Britanije do Rusije, možda Turske, pa čak i Kine. Sve te velike sile, uz EU, imaju svoje želje u našem regionu, pa bi kroz međusobni rivalitet i zavađanje svojih “ljubimaca” na zapadnom Balkanu zaista i mogli učiniti da se zveket oružja pretvori u zaglušujući, smrtonosni prasak.

Nakon serije ratova, prije četvrt stoljeća, ovdje nikad nije zavladao čvrsti mir. Niti se dogodilo stvarno pomirenje svojedobno ratujućih strana niti su velike sile u ovom regionu namirile sve svoje interese i riješile međusobne zadjevice. Miris baruta iz balkanskog bureta je smanjen, ali ga i sada ima u dozi koja obavezuje na jak oprez.

Sa procjenama tipa Junckerove, međutim, oprez već prelazi u nespokoj. Saznanje da bismo mogli postati kolateralna šteta osipanja Evropske unije, a pogotovo razvrgavanja prijateljskih odnosa između Brisela i Vašingtona, možda je i najopasnija od svih tempiranih bombi pod našim ionako nestabilnim nogama.

fokus.ba

BOLJE ILEGALNO ŽIV, NEGO LEGALNO MRTAV

Umjesto da u najkraćem roku ukloni prepreke za medicinski tretman uljem kanabisa, naša vlast ide pješke, provodeći dugotrajne i potpuno bespotrebne procedure

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Država nikoga nije učinila srećnim. Ali je, zato, mnoge unesrećila svojom nebrigom, nestručnošću i lijenošću u organizaciji i uređivanju društvenog života.

Među takvim državama je i ova naša “država na guranje”. Pri tome se najmanje misli na njeno rogobatno ustrojstvo, na neprestane konflikte između različitih nivoa vlasti, na nacionalna prepucavanja bez kraja, a počesto i bez ikakvog racionalnog smisla.

Ogroman problem za građane Bosne i Hercegovine sadržan je u elementarnoj nefunkcionalnosti te države. Ona puževim korakom ide ka rješavanju nekih ljudima životno važnih potreba od kojih, ponekad, može i sam život da dođe u pitanje.

Osjetio je to na svojoj koži student sarajevske Akademije scenskih umjetnosti, mladić iz Zavidovića, 21-godišnji Irfan Ribić, kome je prije dvije godine dijagnosticirana multipla skleroza. Uobičajena terapija nija rezultirala poboljšanjem njegovog zdravstvenog stanja; štaviše - pao je u kolica i praktično ostao bez vida.

Za preokret u svojoj borbi sa opakom bolešću Ribić je bio prinuđen da ode s one strane zakona. Uprkos zabranama i rigoroznim kaznama, koje su predviđene za konzumente narkotika, on je krenuo u ilegalno liječenje uljem kanabisa. Nabavljao ga je u inostranstvu, izlažući ogromnom riziku one koji su mu krijumčarili, pokazaće se, spasonosnu supstancu.

Ljekoviti učinak bio je od početka ohrabrujući, da bi ljekari na kraju Ribića nazvali “medicinskim fenomenom”. Njihovi pregledi su, naime, potvrdili da se bolest povukla, da je u ovom slučaju imala maksimalni učinak.

Zahvalan ulju kanabisa, Ribić danas ne skida majicu sa natpisom iz naslova ovog teksta. Svakome ko boluje od najtežih bolesti on preporučuje da isproba i ovu varijantu: Bolje ilegalno živ nego legalno mrtav!

Sarajevski student nije jedini kome su se na ovaj način otvorila vrata zdravlja. No, jedan je od rijetkih koji o tome govori, čak i za medije, vatreno se zalažući za legalizaciju upotrebe marihuane, odnosno ulja kanabisa u medicinske svrhe. Ostali uglavnom ćute, svjesni da su u životu ostali “nelegalno”, s obzirom da je ulje kanabisa u BiH na listi zabranjenih, opojnih sredstava, čije posjedovanje i upotreba su zakonski kažnjivi.

Kao i u svemu, i u ovome BiH puževim korakom tapka za normalnim svijetom. Da ne idemo dalje od susjedstva, u Hrvatskoj je, na primjer, upotreba ulja kanabisa u medicinske svrhe legalizovana još 14. oktobra 2015. Kako bi legalizacija bila moguća, komšijska vlada je morala promijeniti Pravilnik o mjerilima za razvrstavanje lijekova te o propisivanju i izdavanju lijekova na recept. Nakon toga, medicinsku marihuanu na recept su mogli dobiti oboljeli od multiple skleroze, karcinoma, epilepsije i AIDS-a.

Sredinom prošle godine u Srbiji su u legalni promet puštena četiri preparata na bazi ove supstance, Slovenija je takođe uklonila barijere, o razvijenijim evropskim državama da i ne govorimo. Čak i kod nas se nešto pomaklo: nadležni najavljuju da bi legalizacija mogla da se dogodi krajem ove godine!

Umjesto ohrabrenja, međutim, ovo je još jedan dokaz koliko vlast u ovoj državi vodi malo računa o ljudskim životima. Umjesto da u najkraćem mogućem roku ukloni prepreke, ona ide pješke, provodeći dugotrajne i, u ovom slučaju, bespotrebne procedure.

Čemu, na primjer, služi formiranje Ekspertske radne grupe pri Vijeću ministara BiH, nego gnjavaži i zavlačenju? Zašto su nam potrebna mišljenja ljekara određenih medicinskih struka, kad je znatno razvijeniji svijet o ovome već sve rekao, a primjeri poput Ribićevog zorno potvrđuju ozdravljujući učinak?

Mislim da nije zlonamjerno reći da svo ovo zavlačenje, u stvari, jedino služi u svrhu naplaćivanja visokih honorara, ne samo članova Ekspertske grupe i njihovih “savjetnika”, nego i dijela državne administracije koji “prati” ove aktivnosti. A to što ceh plaćaju bolesnici, neki i životom, to njih nije briga. U trenu će oni ovakve primjedbe proglasiti neumjesnim, a sporost u jednom iznimno važnom poslu pravdaće tzv. pravnom državom, odnosno potrebom da se prođu sve predviđene procedure.

Pametnoj i humanoj državi, koja brine za svoje građane, te su procedure ponekad, kao u ovom slučaju, apsolutno nepotrebne. Takozvana “dobra praksa” iz drugih zemlja dovoljna je da se neke mjere donose i preko noći, posebno u takvim oblastima kakva je zdravlje.

Čak i površni uvid u ono što se sa uljem kanabisa dešava u Evropi, pruža dovoljno informacija o svemu što je potrebno. Čak i o načinu na koji se spriječavaju zloupotrebe, odnosno sadnja i prerada indijske konoplje.

Kad je njena upotreba u medicinske svrhe legalizovana u Italiji, na primjer, nadzor nad poljima kanabisa povjeren je vojsci. Pa je i to pitanje riješeno, jer je državi bilo stalo do toga da žurno pomogne svojim oboljelim građanima.

Našu vlast sigurno ćemo čekati do kraja ove godine, i to najmanje. Toliko toga je dosad obećavala, pa nije na vrijeme ispunjavala, da joj ni sada ne treba vjerovati. Pogotovo zato što se pravi posao ni od čega, od onoga o čemu su mnogo pametniji od nas sve važno već kazali.

Ne bi me začudilo da, nakon pobjede nad zloćudnom bolešću, ostvarene ilegalnom metodom, u ovom ruglu od države neku kaznu ne zaradi i mladić koji se ne plaši da o tome javno govori. U pomenutu Ekspertsku radnu grupu svakako ga neće pozvati. Jer, njima ne trebaju dokazi: njima su potrebni samo prljavi honorari, naplaćeni makar i po cijenu života onih oboljelih sugrađana koji nisu snalažljivi i kuražni kao što je bio Irfan Ribić.

fokus.ba

KAKVU VOJSKU EVROPA MOŽE POSLATI NA BALKAN?

Brzopletom realizacijom ideje Carla Bildta mogla bi da se ponovi ružna istorija sa snagama Unprofora, pod čijom “zaštitom” je, između ostalog, počinjen i genocid u Srebrenici

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Veliki publicitet danas je dobila ocjena Carla Bildta da bi bilo dobro da se Evropska unija vojno angažuje na Balkanu. U autorskom tekstu objavljenom u internet magazinu Project Sundicate, utjecajni švedski i evropski političar, prvi Visoki predstavnik u BiH (od 1995. do 1997.) piše:

“Istovremeno s ubrzanjem procesa evropskih integracija, kako bi se riješio sve opasniji rizik konflikta na Balkanu, EU treba demonstrirati da posjeduje i volju i metode tako što će u region poslati svoje borbene grupe da izvode vojne vježbe. To bi poslalo moćnu poruku da njene vojne snage nisu tigar od papira, te da, osim riječi, ima još potencijala koje može upotrijebiti.”

Ovu mogućnost prvi put je, prošle godine, pominjao Valentin Inzko. On je, u intervjuu bečkom Kuriru, ocjenjujući da je stanje u BiH lošije no ikad (a kakvo je tek sad?), rekao da bi, ako se prilike ne smire, vojne snage EU mogle ući u Bosnu i Hercegovinu.

Realizacija jedne ovakve ideje, međutim, daleko je od realnosti. Jednostavno - Evropska unija ne raspolaže svojom vojskom, čak ni iole ozbiljnim trupama koje bi mogle krenuti u misiju kakvu zamišljaju Bildt i Inzko.

Sve što EU ima, to su tzv. Borbene grupe. Prva je formirana 2005. godine, ali ideja o njihovom umnožavanju nikad nije u potpunosti realizovana. Procjenjuje se da one danas broje svega 1.500–2.000 vojnika, sa vrlo skromnim naoružanjem. I što je još važnije: za 12 godina svog postojanja one nikad nisu bile u akciji!

Takve snage, ma koliko da na Balkanu “vježbaju”, kako to inicira Bildt, teško da bi ikome poslale “moćnu poruku”. One su, ipak, samo tigar od papira!

Ova ideja za pokušaj smirivanja krize u našem regionu odmah se može odbaciti kao potpuno nerealna. Štaviše, njenom brzopletom realizacijom mogla bi da se ponovi ružna istorija sa snagama Unprofora, pod čijom “zaštitom” je, između ostalog, počinjen i genocid u Srebrenici.

Takvih “moćnih poruka” možemo samo da se plašimo. 

fokus.ba

OSTVARUJE LI SE PROROČANSTVO O NOVIM VJERSKIM RATOVIMA?

Vjerski rat još nije počeo! Ali ni taj usud budućnosti nije nemoguć ukoliko se nastave negativni trendovi koji imaju stalnu uzlaznu putanju

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Turski lider Recep Tayyip Erdogan ovih dana talasa svjetsku javnost tvrdnjama o dolazećem hrišćansko-muslimanskom ratu. Procjenujući da su Evropljani “počeli sukob između križa i polumjeseca”, on zaključuje kako, u stvari, već imamo “početak vjerskog rata”.

Predsjednikov vatreni ton prate i drugi visoki turski zvaničnici, posebno  ministar vanjskih poslova Mevlüt Çavuşoğlu. On je u ovoj sedmici u više navrata plasirao izjave kojim se dodatno pojačavaju ionako dramatične Erdoganova poruke.

Njemački i holandski zvaničnici, čiji potezi su razbjesnili turskog lidera, zasad se suzdržavaju od jednako bučnih riječi. Oni procjenjuju da iza Erdoganovih vrućih ocjena stoji samo zabrinutost za ishod referenduma kojim bi se trebala ispuniti njegova želja za uvođenjem predsjedničkog sistema u Turskoj.

Suočena sa stalnim pogoršavanjem globalne političke klime, javnost je ipak zabrinuta. Ne treba dugo pamćenje da bi se sjetili koliko puta su vatrene riječi, naizgled pretjerane, znale da se pretvore u paklenu stvarnost. A svijet već dvije decenije živi sa jednim alarmantnim proročanstvom, po kojem bi budući veliki konflikti trebali da budu dominantno obilježeni upravo vjerskim razlikama i relegijskom netolerancijom.

Otac ovog proročanstva je američki politolog Samuel P. Huntington. Prvo u jednom predavanju 1992. godine, potom u članku “Sukob civilizacija”, objavljenom u časopisu Foreign Affairs 1993. godine, on je u knjizi istoimenog naslova 1996. zaokružio svoje teze po kojim će “civilizacijski identitet biti glavni uzrok podjela u svijetu nakon Hladnog rata”.

Žarište sukoba američki profesor je smjestio u takozvane "zemlje razdjelnice", tamo gdje se pojedine civilizacije dodiruju. Precizirao je da takvi sukobi imaju naviše potencijala u rubnim područjima oko takozvanog “islamskog svijeta”.

Huntington je procijenio da bi napetosti koje su tu prisutne vremenom mogle eskalirati u sukobe između "ključnih zemalja" svake od tih civilizacija. (On nije pominjao konkretne države, ali u ovom “opisu” nije teško, u današnjoj situaciji, prepoznati Tursku i Njemačku.)

Isprva su politički, analitički i naučni krugovi energično odbacivali Huntingtonove teze, smatrajući da su njegovi zaključci, dobrim dijelom motivisani etničkim sukobima na području bivše Jugoslavije, pretjerani i lišeni geopolitičke uvjerljivosti. No, nakon spektakularnih terorističkih napada u Njujorku 11. septembra 2001. godine, knjiga doživljava ogroman tiraž, a Huntingtonove teze počinju se razmatrati znatno ozbiljnije. Svake naredne godine one su dobijale sve više pristalica, kako su se razbuktavali globalni terorizam, zapadne intervencije u islamskim zemljama i incidenti sa izrazito vjerskom dimenzijom u evropskim državama.

S jedne strane je narastala islamofobija, s druge je postajalo sve glasnije nezadovoljstvo i gnjev muslimanskog stanovništva zemalja, uglavnom na Bliskom i Srednjem istoku, u kojim su proizvođene krize, vojne intervencije i ratovi. Snažan zamah dobile su terorističke organizacije, poput tzv. Islamske države, koje su predznakom u svojim nazivima udomaćile sintagmu “islamski terorizam”.

Iako su svojim djelovanjem u stvari sramotile duh islama, zbog čega su doživljavale snažnu osudu u zemljama sa dominantno muslimanskim stanovništvom, te organizacije i njihovi zločini služili su kao krunski dokaz dobrom dijelu hrišćanske svjetske javnosti da islam nije miroljubiva nego bojovnička, netolerantna religija.

Posljedica koju danas imamo nije nimalo bezazlena. Iako su na Zapadu jaki državni, društveni i javni otpori islamofobiji, ona je, u odnosu na prethodni period, izrazito pojačana. U nekim evropskim zemljama (Francuska, Holandija, Njemačka) incidenti su, od izuzetka, postali pravilnost i svakodnevna pojava. Islamofobija je doživjela pravi “procvat” sa izbjegličkom krizom tokom koje je, u dvije posljedne godine, iz islamskih zemalja u Evropu došlo oko dva miliona izbjeglica.

Zbog svega ovoga, Erdoganove izjave nikoga ne ostavljaju mirnim. One ne moraju rezultirati nikakvim ratom, ali sigurno je da nimalo ne doprinose ni smirivanju već postojećih, opasnih napetosti, za koje se niko ne može zakleti da se jednom ne mogu potpuno izmaći nadzoru.

Za kontrolu razbuktalih strasti ove vrste svijet ima vremena. Za to će, međutim, trebati mnogo tolerancije, mudrosti i međunarodne saradnje. Trebaće i mnogo više razumijevanja za pokušaje dobrog dijela islamskog svijeta da dobije dostojanstvenije mjesto u modernom svjetskom poretku, u kojem su muslimani danas u podređenom položaju.

Erdogan nije u pravu: Vjerski rat još nije počeo! Ali ni taj usud budućnosti nije nemoguć ukoliko se nastave negativni trendovi koji, od 2001. do danas, nažalost, imaju stalnu uzlaznu putanju.

fokus.ba 

SARAJEVSKI ĆORAK: NAPRIJED U NOVE SVAĐE!

EU nije uspjela na zapadnom Balkanu. Male su šanse da neki bolji red bude zaveden većim uplivom Turske i Rusije. Preostaje angažman SAD-a ili nastavak svađa i sukoba

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Po broju velikih međunarodnih konferencija i takozvanih samita nema nam premca u svijetu. U posljednje dvije decenije Balkan je bio najčešća tema takvih okupljanja, češća čak i od dežurne svjetske krize, one bliskoistočne, između Izraela i Palestine.

Praktični učinak je, međutim, izrazito nesrazmjeran broju sastanaka. U već pozamašnu zbirku jalovih pokušaja da se ovdje pokrene neki pozitivni proces, sad se uvrstio i Samit premijera država zapadnog Balkana, koji je u četvrtak održan u Sarajevu. On ni po čemu nije naslutio, a kamoli najavio neki novi smjer, pogotovo ne optimizam u pogledu daljeg razvoja događaja u regiji. Štaviše, zajednička izjava šest premijera jedan je od najbljeđih “papira” kojim su dosad okončavani slični skupovi.

Na svoj način su to izrazili i neki od aktera sarajevskog skupa (Vučić i Isa Mustafa), koji su u neslužbenom dijelu iskazali razočaranje u pokrovitelja ovog procesa - Evropsku uniju.

Predsjednik kosovske vlade kaže: “Mislim da zaostajemo. Ne idemo punim tempom. Treba nam veća podrška od EU”.

Šef srbijanske vlade još je odrešitiji: “Voleo bih da je evropska perspektiva nešto jasnija". On upozorava da se olako, kao u Sarajevu, “prave” autoputevi, a od onog (Niš-Priština-Drač) koji je programiran još prije tri godine na samitu u Berlinu nije se dogodio nijedan kilometar.

Posebno je znakovita njegova ocjena da su skupovi tipa sarajevskog samo neka vrsta smokvinog lista, kojim se prikriva ružna politička praksa. Lijepo je što predsjednici vlada sa samita izlaze sa još jednom deklaracijom, ali će, čim se sastanak završi, opet biti svađa i sukoba - rekao je Vučić u glavnom gradu BiH.

Sarajevski samit dio je pregovaračkog procesa koji među zemljama zapadnog Balkana vodi Evropska unija, u okviru kojeg su već fiksirana i dva nova okupljanja - u julu u Trstu, a naredne godine u Engleskoj. Već sad, nakon sarajevskog ćorka, može se, međutim, kazati da se iz ovog procesa teško može izroditi neka pozitivna, uzlazna linija. Evropska unija, jednostavno, nema ni uvjerljivost ni snagu, a vjerovatno ni dovoljno veliku želju za liderstvom u našem regionu. Njen prestiž u ovim krajevima na stalnoj je silaznoj putanji.

Glavni razlog evropske impotencije je u njoj samoj. Dovedena u situaciju da i njena budućnost nije nimalo ružičasta, da su se i nad EU nadvili crni oblaci mogućeg raspada, ona objektivno i ne može biti motorna snaga niti sponzor poboljšavanja odnosa u drugim dijelovima Evrope. U suštini, od ovih krajeva EU je digla ruke, samo neće otvoreno to da kaže, pokušavajući da golim riječima, kao nedavno Federica Mogherini, simulira posvećenost Unije problemima zapadnog Balkana.

Ako EU ništa ne može, kao što objektivno ne može, ko će nakon nje pokušati da nad Balkan, vječito ovisan o volji velikih sila, položi svoju ruku? Kandidata uvijek ima, Rusija i Turska, na primjer. Oni se već ubrzano utrpavaju u našu vreću, kako pojedinačno tako i u međusobnom dogovoru kakvih će biti sve više nakon ubrzanog zbližavanja ove dvije zemlje i sve izraženije bliskosti dva lidera, Putina i Erdogana.

Ova perspektiva zaslužuje posebnu analizu, premda za nju treba da sačekamo još neke konkretne poteze Turske i Rusije. Zasad možemo reći jedino to da se Evropa grozi mogućnosti da joj pomenuti tandem preotme vodeću riječ u našim krajevima. Svaki mogući angažman Moskve i Ankare iz Brisela se unaprijed ocjenjuje kao opasnost za stanje na Balkanu. Straha ima i ovdje: pod njihovom dirigentskom palicom moglo bi biti i više nereda nego u dvije posljednje decenije, obilježene dominacijom Evropske unije.

EU nije uspjela na zapadnom Balkanu. Male su šanse i da neki bolji red bude zaveden većim uplivom Turske i Rusije. Preostaju dvije mogućnosti: jači angažman Sjedinjenih Američkih Država ili iskorak koji bi, direktnim međusobnim kontaktima, ostvarile same države zapadnog Balkana.

Ovo drugo odmah možemo baciti u vodu. Nema još ni minimalnih naznaka uspostavljanja, iznutra, nekog saveza nestabilnih balkanskih država. Drugo, i kad bi one krenule u tom smjeru, sumnjam da bi velika svjetska politika dopustila da se, bez njenog aminovanja, ovdje dogodi išta ozbiljno i pozitivno. Svi smo mi ovdje njeni taoci.

Šta, onda, preostaje? Amerika!? Ona jedina u današnjem svijetu ima kapacitet istinske velesile. Druga mogućnost je nastavak košmarnog vrludanja, sukoba i svađa bez kraja.

Ovog časa naša budućnost više naginje ovom drugom. 

fokus.ba