NOVI DOKAZI (NE) MOGU PROMIJENITI STARU PRESUDU?

Revizijom optužnog procesa svijetu bi, ako ništa drugo, još jednom bili predočeni dokazi o zločinačkom pohodu Srbije i njenih ovdašnjih jataka

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

U narednih mjesec dana ponovo ćemo glavom biti u prošlosti, dok se ne raspetlja čvor oko moguće revizije tužbe protiv Srbije, zbog genocida počinjenog potkraj prošlog stoljeća.

Ukoliko revizija bude zatražena, to će onda još duže obilježavati naše odnose sa istočnim susjedima, koji su se sudskom presudom iz 2007. godine izvukli od odgovornosti.

Pitanje je, međutim, da li će BiH zatražiti ponovno utvrđivanje krivice Beograda. Dva su razloga za duboko razmišljanje. Jedan je sadržan u neminovnosti da bi to jako opteretilo komšijske odnose. Drugi se tiče valjanosti eventualnih novih dokaza, koji su jedini faktor koji može utjecati da presuda, drugi put, bude drugačija.

Izetbegovićeva najava “da misli da će biti pokrenuta nova tužba, ali da još o tome ne može govoriti“, odmah je dobila žučne i znakovite odgovore. Prvo smo od Čovića saznali da on i “njegovi” Hrvati ovaj put neće podržati tužbu.

Šef HDZ-a smatra da se u međuvremenu nisu pojavili nikakvi novi dokazi, koji bi promijenili staru presudu, premda će prije biti da time hrvatska politika pokazuje da više nije na pozicijama iz 1993. godine, kad je tužba pred Međunarodnim sudom pokrenuta.

I tada se HDZ lizao sa agresivnom srpskom politikom, ali je Čovićev današnji pakt sa Dodikom izgleda čvršći i od onog kojeg su svojedobno imali Milošević i Tuđman.

Srpski političari su, dabome, još više uzbuđeni, ali i naljućeni. Vučić, Dačić, Dodik, Ivanić i drugi prijete, manje ili više uvijeno, da bi nova tužba prekinula uzlaznu liniju u odnosima Srba i Bošnjaka. U interesu nastavka dobre susjedske saradnje oni “predlažu” da se Bošnjaci suzdrže od novog čeprkanja po prošlosti.

Sve ove faktore treba uzeti u obzir pri razmatranju odluke, koja treba biti donešena do 26. februara, kada ističe rok za eventualnu reviziju prvobitne presude. No, pomenuti razlozi nikako ne stoje; to su samo prazne politikantske fraze.

Prava istina je da su odnosi između Srba i Bošnjaka, pa time i između Srbije i BiH, jednako loši kao što su još od posljednjih predratnih godina.

U međuvremenu su nam servirane samo izjave bez pokrića, kojim se tobože napreduje u pomirenju i trasiranju puta za međusobnu saradnju. Srbija i dalje suštinski podržava srpski separatizam u BiH, ničim ne pokazujući da je bar uspavala, ako već nije umrtvila svoje ambicije za teritorijalno proširenje na račun naše zemlje.

Moguća revizija tužbe, dakle, ništa ne može pokvariti, jer nema ničega dobrog što bi ona pokvarila. Ako je do toga, tužbu treba aktivirati, pogotovo ako se raspolaže novim dokazima.

Ti dokazi, koji su navodno proizašli iz sadržine suđenja Radovanu Karadžiću, to je taj drugi faktor važan za donošenje odluke o ponovnoj tužbi.

Ako se zaista pojavilo nešto što na krvave događaje baca bitno drugačije svjetlo, tužba je obaveza – oko toga ne treba puno razmišljati.

Ono čime se, međutim, ponajviše treba zabaviti, to je procjena da li su se u međuvremenu, od 2007-e do danas, promijenile međunarodne okolnosti. Srbija se iz prvog suđenja jeftino izvukla, jer su joj naruku išle političke sile koje su manipulisale sudom.

Dokaza za krivicu Beograda i tada je bilo napretek, pogotovo za ono ključno: da je s tog mjesta izravno i kontinuirano vođen rat protiv BiH. Karadžić i Mladić bili su tek terenski radnici; sva moć i ključne odluke bili su u rukama Slobodana Miloševića, JNA i kasnije Vojske Srbije.

Uprkos tim dokazima, Beograd je 2007-e amnestiran. Stoga je ključno pitanje da li bi ovaj put, u novom sudskom procesu, čak i sa još uvjerljivijim dokazima, presuda mogla biti drugačija?

Nisam siguran da se položaj zvijezda u međuvremenu tako promijenio da sada bude korigovano ono što nije pošteno presuđeno prije deset godina. Štaviše, mislim da ključne svjetske političke sile ovog trenutka još više tetoše Srbiju nego što je to bio slučaj u onom vremenu.

Igre sa lažnim golubom Vučićem više su nego prozirne, ali na međunarodnom planu Srbija zvanično ipak ima tretman države koja se pokajala i koja, kao takva, predstavlja stožer oko kojeg treba da se okreću bivše jugoslovenske zemlje koje još nisu smještene pod krov Evropske unije.

Ako je ova procjena tačna, tada bi revizija tužbe unaprijed imala negativan ishod, pa se stoga, u bitku koju je nemoguće dobiti, ne bi trebalo ni upuštati. Ne bi trebalo, ukoliko je uopšte moguće donijeti jednu takvu odluku. Nevolja je što bi ona predstavljala možda i konačno odustajanje od napora da se javno verifikuje prava istina o zločinima u BiH, o njihovim akterima, istinskim inspiratorima i naredbodavcima.

A ko na to ima pravo, kad dobro znamo ko je ovdje bio majstor zla!?

Revizijom optužnog procesa svijetu bi, ako ništa drugo, još jednom bili predočeni dokazi o zločinačkom pohodu Srbije i njenih ovdašnjih jataka.

Ni to žrtvi nije bezvrijedna zadovoljština, kad već politika priječi, kao što je priječila prije deset godina, da se donese poštena, činjenično poduprta, a ne politička, nepravedna presuda kakva je bila ona iz 2007.

fokus.ba

KRIVI ČOVJEK NA PRAVOM MJESTU

Kolikogod se izmuze mlijeka za opstanak i napredak ove razapete države, sve to, kao slon u staklarskoj radnji, Bakir Izetbegović nogetne i razaspe, u svoj raskoši svog talenta za postizanje - autogolova!

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Po svojoj oholosti, gluposti, bahanalijama i bezobzirnosti prema narodu koji su vodili, rimski imperatori još nisu prevaziđeni. Jednom su, kako predanje govori, razljućeni građani Rima za svog vladara željeli da postave - magarca! Smatrali su da bi i on carstvom upravljao bolje od svog prethodnika.

Još su se mnogi narodi u kasnijim pokoljenjima gorko kajali zbog pogrešnog odbira vođe. Tek kad su im u ruke dopadale dizgine vlasti, uviđalo se da pojedini krunisani čobani ne mogu da sačuvaju ni dvije nacrtane ovce, a kamoli da usmjeravaju teško upravljivu, svakakvim silama razapinjanu državnu zapregu.

U sličnoj situaciji danas su se našli Bošnjaci, koje u državnom vrhu predstavlja Bakir Izetbegović, po nesreći i šef najjače bošnjačke stranke. Iz aviona se, naime, vidi da je, u njihovo ime, u burnu političku utakmicu koja se vodi u BiH gurnut - pješak!

Takvi smo mi ovdje ljudi: lakovjerni, površni, bolećivi na stvari koje u ozbiljnim poslovima ne bi smjele da igraju nikakvu ulogu. A Bakir Izetbegović glasačima se, u dva navrata, omilio samo zbog svog oca. Bez ijednog zabijenog gola, zbog porijekla, dospio je u visine u kojim mu se zamantalo. Pa se, poput nekadašnjeg “ruskog medvjeda”, Borisa Jeljcina, kojim je upravljao alkohol, ponaša kao slon u staklarskoj radnji. O šta god se očeše, to se s praskom razbije.

U svom dvostrukom predsjednikovanju Bakir Izetbegović uspio je da iskoristi svaku priliku da pokaže svoju nesposobnost, da nas zasmije i istovremeno rastuži svojim “talentom” za postizanje autogolova. Uspio je, za šest posljednjih godina, koliko je u poziciji da njegova riječ u bošnjačkoj politici ima najveću težinu, da napravi sve što ne valja: i greške i greškice i grešketine.

Prokleti mediji, vjerovatno mu je odavno na umu: da njih nema, ne bi se ni znalo za njegove brojne gafove koje bi i politički početnik uspio da izbjegne.

Iako je, kažem, uspio da napravi i greške i grešketine i greškice, najviše ga, u stvari, koštaju ove posljednje, naizgled bezazlene. Ono sa burekom, koji je početkom sedmice u Konjicu ostao nepojeden, treba da razbije i najtvrđu glavu-tikvu, koja je mislila da ima pravog predstavnika na pravom mjestu. Čovićev nedolazak na ugovoreni susret, od iznimne važnosti u ovim burnim momentima, na Izetbegovićevom jeziku je ostao u drugom planu. Sasvim je to razumljivo kad se zna koliko Bakir Izetbegović voli pitca među pitama, pa ga je miris bureka toliko omamio da je kraj njega, a da ga i ne čuje, mogao protutnjati i najglasniji voz. Kao što je, uostalom, i protutnjao, prvo u Lukavici kad ga je, u dogovoru s Čovićem, na “bombine” navukao Milorad Dodik, a onda i u tom nesrećnom Konjicu, gdje je čekao gosta koji kaže da nikakav randevu nije ni zakazan, da se to nešto Izetbegoviću smutilo u glavi.

A da stvarno jeste, potvrđuje glupava izjava da su HDZ-ovci “propustili i jedan dobar burek u Orahovici”. No, snašao se Izetbegović i bez njih: počastio je pitom  novinare, vjerovatno samo zato da bi i njega dopao jedan zamamni zvrk.

Sad Izetbegović vjerovatno misli kako je narod nezahvalan i bezobrazan, nakon što je počelo masovno ismijavanje njegovog političkog, ali i ljudskog ponašanja. “Riđobradom” se na kosti navalio i čuveni internet-zafrkant Riđobrki, koji je komponovao pjesmicu, parodiju na Izetbegovićev konjički gaf. I sad Izetbegović ne zna kome više da zamjeri: njemu, zabezeknutom narodu ili Dini Merlinu, na čiju popularnu pjesmu “Burek” je anonimac sa riđim brkovima uglazbio moderniji, politički sadržaj.

Da mu se klikeri u glavi malo brže vrte, šef SDA i bošnjački predstavnik u Predsjedništvu BiH ovu priliku konačno bi trebao da iskoristi da uzme duži odmor na kojem će se, barem radi sebe, da ne bi bio tako čest predmet masovne sprdnje, malo prekontati o svojoj političkoj budućnosti. Možda bi bilo najbolje da odmah svoje pozicije prepusti suprugi Sebiji, koje joj je namijenio za 2018, izbornu godinu. Ona bar ne pravi te uveseljavajuće greškice nego, mrtva-ozbiljna, od muhe pravi medvjeda, a od svojih skromnih liječničkih sposobnosti stvara lažni dojam spasiteljice našeg oboljelog zdravstva.

I zbog tog protežiranja svoje supruge, koja treba biti sretna što se tokom rata prošvercovala da u Zagrebu uopšte dobije titulu ljekara-specijaliste, Bakir Izetbegović će ponajviše ostati zapamćen takođe po sitnici, odnosno greškici. Pobogu si čovječe, reći da je ona pravi izbor za čelo najveće bolnice u BiH “zato što ima dobre veze”, njega i SDA, naravno, pa to može učiniti samo neko ko baš ne vlada svojim mislima i jezikom. Nakon toga, šta drugo da očekujemo nego da, zbog “dobrih veza”, u jednu od ključnih stolica u Bakirovoj nahiji uskoro zasjedne i njegova kćerka!?

Pripomenimo se i “slučaja Zara”, otprije dvije i po godine, U noći u kojoj je Predsjedništvo BiH, februara 2014, umalo pretvoreno u lomaču, on je pred kamerama pokušao “objasniti” građanstvu da će te demonstracije otjerati strane investitore iz naše zemlje. Poimenično je pomenuo španjolske proizvođače modnih krpica, koji su zakupom poslovnog prostora u Sarajevo City Centru (Al Shiddi) od potpune propasti, u stvari, trebali da spase trulu, nezakonito realizovanu i (mimo svih propisa) još nedovršenu investiciju njegovog ahbaba iz Saudijske Arabije.

Opet se narod, u nevolji, kroz plač smijao, kao što je činio i kad je, netom nakon što je izabran u Predsjedništvo BiH, svoju predizbornu izjavu da će tokom mandata otvoriti sto hiljada novih radnih mjesta Izetbegović glatko pretvorio u rok od deset godina. No, “prokleti mediji” imaju audio i videosnimke koji pokazuju koliko je licemjerno i lažljivo bilo njegovo poslijeizborno objašnjenje.

Sa ovakvim liderom, SDA nema šta da traži u bici sa vukovima i političkim liscima iz RS i Herceg-Bosne. Kukavna je i sudbina Bošnjaka, koji su jedina nacionalna zajednica u BiH koja se iz petnih žila upinje da ostanemo jedinstvena država. Kolikogod se iz tih ljudi izmuze mlijeka, sve to Izetbegović nogetne i prospe.

Pripominjem se, ovim povodom, i izjave koju sam u programu TV Hayat izrekao u noći Izetbegovićevog drugog izbora u Predsjedništvo BiH. Rekao sam tada da je “sramota za Bošnjake da ih predstavlja čovjek kakav je Bakir Izetbegović”.

Mnogi su mi to neoprostivo zamjerili, s njim na čelu. Valjda su kontali da ga mrzim, a ne da hladno i analitički objektivno procjenjujem sposobnosti čovjeka kojem je povjerena jedna tako važna državna funkcija. I kojeg, još dok smo kao balavci drugovali, poznajem već 45 godina.

Uostalom, od jagme za vlast sina je, za života, i otac pokušavao da odvrati. Eno u novinama 15 godina stare izjave Alije Izetbegovića, koji je sinu u amanet javno ostavio da se kloni politike. Mislim da mu je pri tome na umu bilo samo jedno: vidio je da sin za to nema nimalo dara.

A ko će bolje znati svoje dijete od njegovog roditelja!

http://balkans.aljazeera.net

SIROTINJO, I BOGU SI TEŠKA!

Siromaštvo je ovdje odavno uzelo maha. No, od gladi se još nije umiralo. Sudeći po vijestima iz Tuzle i Sarajeva, uskoro ćemo čitati i tu vrstu vijesti

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

U tuzlanskoj narodnoj kuhinji “Imaret” korisnici su danas dobili obroke bez hljeba. U znak protesta, blokirali su ulicu. Intervenisala je i policija.

Ova javna kuhinja djeluje 11 godina i ključni je uslov za goli opstanak oko 2.500 njenih korisnika. Treba li naglašavati da se radi o gradskoj sirotinji, koja ne može da se prehrani od vlastitih, minimalnih prihoda?

Razlog zbog kojeg nije bilo hljeba su finansijske poteškoće koje su nastale u Imaretu. Oni dobavljačima hljeba duguju, za prošlu godinu, 270.000 KM. Potpuno je logično da pekari koji ih godinama snabdijevaju, i to po najnižoj cijeni, više nisu mogli da izdrže. Ugrozili bi vlastiti opstanak.

U Imaretu su odmah intervenisali u Vladi Tuzlanskog kantona, kako bi se ovaj problem hitno riješio. No, neće to biti lako. Već mjesecima se ukazuje na sve manja izdvajanja za ovu narodnu kuhinju, ali i gotovo sve takve “servise” za siromašne u BiH. Oni ni do sada nisu lako obavljali svoju humanitarnu misiju, a sad im predstoje još teži dani. U Banjaluci su nedavno obavijestili javnost da ne znaju kako će dalje pripremati hranu za sirotinju koja su tu godinama hrani. Namirnica i donacija je sve manje.

A šta tek reći na činjenicu da većina opština u BiH uopšte nema ovu vrstu institucija?

O brizi za najsiromašnije vlast stalno govori, plasirajući lažne informacije o tim svojim aktivnostima. Prava je istina da u budžetima taj vid pomoći dobija sve manji i manji udjel. Govori o tome i činjenica da je u svom budžetu za ovu godinu Gradsko vijeće Sarajeva prepolovilo iznos koji je prošle godine upućivalo kuhinjama za siromašne. Nažalost, jedini su zbog toga podigli glas zastupnici Naše stranke. Ni javnost ni drugi politički faktori nisu uopšte reagovali. A istovremeno su povećane stavke za, na primjer, nabavku automobila, kompjutera...

Bosni i Hercegovini hronično nedostaje novca. No, u ovom slučaju, bolje je govoriti o nedostatku osjećaja za najsiromašniji sloj stanovništva, o procesu totalne dehumanizacije vlasti koja i ono novca što ima ne raspoređuje pravedno.

Siromaštvo je ovdje odavno uzelo maha. No, od gladi se još nije umiralo. Kako stoje stvari, uskoro ćemo čitati i tu vrstu vijesti.

JEDNE NE ZANIMA TUĐA MUKA, DRUGE NE ZANIMA TUĐA SREĆA

Naše društvo podijeljeno je na gubitnike, koji priželjkuju neku veliku metlu, i neveliki, ali ipak postojeći građanski sloj kojem je dobro i koji se plaši bilo kakvog "talasanja"

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Mislim da sam upoznao svaku vrstu ljudi: i dobre i loše, i bogate i siromašne, i uspješne i one kojim ništa ne ide od ruke. Donedavno sam mislio da su mi time moja profesija i životne okolnosti priuštile nešto zbog čega treba da budem zadovoljan, čak i srećan. No, sad više u to nisam siguran.

Razlog za to potiče iz toga što sve teže podnosim jednu činjenicu u koju se, kroz druženje s ljudima, sve češće uvjeravam. A to je da, ovisno o tome kako prolaze u ovim gadnim vremenima, ljudi ne žele da vide ništa izvan sebe i svojih interesa. Jedne ne zanima tuđa muka, druge ne interesuje tuđa sreća. 

Sa onima koji danas nemaju ezistencijalnih nedaća, pogotovo sa onim koji dobro zarađuju, skoro svaki razgovor o krizi i lošem stanju u Bosni i Hercegovini osuđen je na - njihovu ćutnju! Štaviše, mnogi među njima odmah na oči stavljaju naočare sa ružičastim staklima. Oni ne vide, i ne žele da vide, ništa loše od svega onoga  što drugi vide.

Jedino se strasti uzburkaju kad se na dnevnom redu nađu međunacionalni odnosi. Sve ostalo: nerad i neodgovornost vlasti, nezaposlenost, korupcija, socijalno raslojavanje i slično, njih ne zanimaju. Svjesni da u životu dobro prolaze, oni ne žele da razgovaraju o krizi, o njenim uzrocima i uzročnicima.

Ono što ih, ipak, zna iznervirati, to je pominjanje protesta, demonstracija, štrajkova, nereda i svega onog čime prijete gubitnici. Jer, njima nikakva promjena ne treba. Njima je dobro, bez obzira da li su to svojim radom i sposobnostima zaslužili ili nisu. Stoga kod njih, po starom načelu da sit gladnom ne vjeruje, rijetko možete izazvati iskreno nastojanje da objektivno progovore o stvarnom stanju u kojem se nalazi BiH. Oni misle da je sve to prenaglašena kuknjava, da se danas, čak, živi i bolje nego u predratnom periodu kojeg većina pamti kao vrijeme u kojem su živjeli lakše i udobnije.

No, nije mlada ni istina da ni gladan ne vjeruje sitome. Možete ljudima kojim u životu loše ide, koji krpe kraj sa krajem, dati stotinu argumenata da sve i nije toliko loše kako se najčešće predstavlja, da mnogi dobro žive jer su sposobni, stručni, na visokoj cijeni kod poslodavaca - nećete naići na razumijevanje. Njima je sve crno pred očima. Njima je profiter svako ko živi mirno, komotno, bez egzistencijalnih problema, bez obzira što ništa nije ni ukrao niti bilo koga prevario.

Uz sve nedaće koje su nam se dogodile, ova je jedna od onih kojih ljudi nisu dovoljno svjesni. Govorim o velikim i dubokim podjelama koje su ušle u ljude, koje najčešće potiču od sve izraženijih socijalnih razlika, ali se polako pretvaraju u dva međusobno zavađena bloka, zavađena u gotovo svim pogledima na stanje u društvu, na njegove mane, na potrebu da se nešto mijenja.

Obično se kod nas stvari pojednostavljaju, pa se - kad kažemo “mi” i “oni” - među prvima vide svi građani. “Oni” su, naravno, vlast, političko-poslovna oligarhija koja dominira društvom i koja je, u vrlo izraženom siromašenju i propadanju društva i države, pronašla svoju sreću, uspjeh, udoban život... Procjenjuje se da je na jednoj strani ogromna većina, a na drugoj vrlo uska manjina. Između njih je tzv. srednji građanski sloj. 

Taj sloj ovdje ne postoji u mentalnom, kulturološkom i psihološkom smislu. No, u materijalnom - on ipak postoji! Ko zna koliko, ali nemalo ljudi i u ovoj teškoj krizi nema nikakvih problema sa svojim životnim standardom. Stoga ni kriza ni loša vlast za njih nisu ono na šta najviše treba obraćati pažnju. Oni misle da ne treba izazivati vraga i usijavati stanje u društvu.

Ne znamo precizno ni koliko je onih drugih, ljudi koji su danas u situaciji da se bori za goli opstanak. Procjene o broju siromašnih variraju od 20 do 30 posto. Smatra se da još toliko ljudi može vrlo brzo, sa trenutno ipak podnošljivog nivoa, da sklizne naniže. Time bi se značajno povećali i negativni naboji.

Do toga će svakako doći ukoliko vlast nastavi po starom. A kad se to dogodi, tada ćemo vidjeti da ukupnost svojih problema još nedovoljno poznajemo. Vidjećemo da gubitnicima jedini protivnik nije vlast. Njihov protivnik su i oni koji će biti uz vlast, bez obzira kakva ona bila, jer im se ne dopada nikakva pomisao na radikalne promjene, pogotovo na socijalne i slične nemire.

Ta zasad prilično skrivena podjela u našem društvu tada bi se ukazala u punom svjetlu. A njene posljedice sigurno ne bi bile poticajne za miran i efikasan rasplet situacije koja je na rubu podnošljivosti.

RADONČIĆ ILI ZVIZDIĆ?

Ukoliko šef SBB-a uistinu za sebe traži Zvizdićevu poziciju u Vijeću ministara BiH, on će narediti svojim stranačkim ljudima da blokiraju i saradnju sa SDA u Federaciji i kantonima, čime bi koalicija postala samo mrtvo slovo na papiru

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Smjena u vrhu Vijeća ministara BiH ipak je moguća, iako sama ideja djeluje više fantastično nego realno. Po tim najavama, umjesto Denisa Zvizdića, na čelo državne vlade zasjeo bi Fahrudin Radončić!

Da se ne radi o praznoj priči potvrdilo je, za N1 televiziju, i “više izvora iz Stranke demokratske akcije”. Oni su kazali da lider SBB-a od Bakira Izetbegovića traži tu političku funkciju. Isti izvori navode da se na taj način Radončić želi revanširati Izetbegoviću zbog sudskog procesa koji se vodi protiv njega.

Danas je posredna potvrda da se tu nešto ipak “kuha” stigla i iz SBB-a.

- Nismo zadovoljni stanjem na državnom nivou, Zvizdić ne radi dobro!

Ovo je za TV OBN rekao Mirsad Đonlagić, koji trenutno figurira kao glavna ličnost u SBB-u, dok je Radončić pod zvaničnom optužnicom..

Neke želje očito su prisutne. No, podijeljena su mišljenja da li je Bakir Izetbegović spreman da se odrekne Zvizdića kako bi udovoljio Radončiću. U kuloarima se, doduše, već duže priča kako Zvizdić i Izetbegović nisu u dobrim odnosima, a nagađa se i da Izetbegović strahuje od nekih mogućih Radončićevih revanšističkih poteza, zbog čega bi mogao i da pristane na ovakav "spektakl".

Ova varijanta je, međutim, apsolutno obeshrabrujuća za javnost. Jer, sve i da se Izetbegović i Radončić dogovore o smjeni na vrhu Vijeća ministara, to znači da bi ono dugo djelovalo samo formalno. Radončić je u kućnom pritvoru i iz takve pozicije sigurno nije u stanju da obavlja državničku dužnost, i kad bi je dobio.

Drugo, ako između koalicionih partnera postoje ove vrste ucjenjivanja, to je znak da ta koalicija ne može djelovati ni na drugim nivoima. Ukoliko želi Zvizdićevu poziciju, Radončić će narediti svojim stranačkim ljudima da blokiraju i saradnju sa SDA u Federaciji i kantonima.

A to sve, na kraju, znači da od ozbiljnog političkog posla u ovoj državi još nema ništa, da ona ima samo formalnu, ali ne i stvarnu vlast.

ČUJ USTAV, HA-HA-HA

Samo za ljude iz naše vlasti, koji najčešće krše Ustav na koji su položili zakletvu, trebalo bi uvesti ekavicu. Pa da se ministri, premijeri, predsjednici i parlamentarci, prilikom primanja visokih dužnosti, zaklinju u svoju DECU - rakije!

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Dok su ljudi bili obrazli, zakletva je imala veću vrijednost od bankarske mjenice ili notarski potvrđene izjave. Ako vam se neko zakune u djecu ili u boga, mogli ste biti sigurni da neće slagati.

No, doskoči čovjek svemu. Prvo igrom riječi, kojom ekavski Srbijanci, na primjer, duhovito, ali podmuklo izvrdavaju svoj zavjet. Zaklinjući se u “decu”, oni ne misle na svoje potomke nego na decilitar rakije!

Ozbiljniju vrstu zavjeta daju ljudi u vlasti. Prilikom preuzimanja dužnosti u Predsjedništvu BiH, u federalnom vrhu, u parlamentma i svim mogućim vladama, oni se zaklinju da će raditi isključivo po Ustavu. Do te svoje zakletve, međutim, drže kao do prošlogodišnjeg snijega. Vlast je dio društva i države koji najčešće krši propise po kojim treba da se ravna sve u Bosni i Hercegovini.

I danas nas je na to podsjetio jedan primjer. Potpredsjednik Federacije BiH Milan Dunović pokrenuo je prema Ustavnom sudu FBiH Zahtjev za ocjenu ustavnosti nacionalnog sastava Vlade FBiH.

"Zahtjev se odnosi na period od 15. 06. 2015. do 28.10.2015. godine kada je u Vladi FBiH bilo šest ministara iz reda bošnjačkog naroda, dok je Ustavom FBiH jasno definisano da nacionalni sastav Vlade treba činiti osam ministara iz reda bošnjačkog, pet ministara iz reda hrvatskog i tri iz reda srpskog naroda... Sve do dana popunjavanja Vlade FBiH novim ministrima, dok u nju, umjesto predstavnika DF-a, nisu ušli kadrovi SBB-a, Vlada je djelovala neustavno, što je trajalo skoro četiri mjeseca. Dakle, i sve uredbe, odluke, imenovanja i drugi akti doneseni u tom sastavu Vlade FBiH također su neustavni”, ističe Dunović.

Ne trebamo čekati odluku prozvanog suda da bi zaključili kako je Dunović potpuno u pravu. Sud će to sigurno i potvrditi. No, i u ovom slučaju, kao i u nekoliko stotina ranijih presuda ustavnih sudova, fioke će se samo dopuniti dobrim odlukama. U praksi će one ostati mrtvo slovo na papiru.

A kad bi bilo po zakonskim paragrafima, čak i zatvorskim kaznama bili bi, u ovom slučaju, kažnjeni federalni ministri i parlamentarci koji su (sa)učestvovali u četvoromjesečnoj neustavnoj praksi.

Eh, nemamo mi toliko ćelija u koje bi se smjestilo sve funkcionere koji su se na ovaj način oglušili o slovo zakona. I na Dunovićevu prijetnju oni gledaju sa podsmijehom. Stvarno je glup taj potpredsjednik kad ne vidi da je ovo zemlja bezakonja, da u njoj vlada politička volja i urota, a ne pravni red!

Od šest mjeseci zatvora, pa naviše trebali bi biti kažnjeni svi koji već osam godina ne poštuju odluku Ustavnog suda FBiH o gradu Mostaru, još duže o nazivima teritorijalnih jedinica, gdje se kantone neustavno preimenuje u županije, sve do donošenja odluka kojim bi RS trebala da koriguje svoje propise o državnim praznicima i referendumu o državnom pravosuđu. Niko se i ne obazire ni na bezobrazluk Dragana Čovića i protuzakonito isticanje zastave Herceg-Bosne u njegovom kabinetu. Trebao bi pred zakonom da odgovara i Mladen Ivanić, koji je, na božićnom prijemu, salu državnog Predsjedništva “ukrasio” i zastavom Republike Srpske!

Desetine ostalih “sitnijih” izigravanja sva tri ustava koje danas imamo, da i ne pominjem. I bez toga je vidno da ovdje nema ni trunke vladavine zakona i pravne države. U kršenju čak prednjače oni koji su dužni da štite osnovne akte i principe na kojim BiH počiva.

Ništa u tome neće promijeniti ni Dunovićeva inicijativa. Možete vi prijaviti koga hoćete iz vlasti, njih to nimalo ne zabrinjava. Jer, tužilaštva su na to i gluha i nijema. Nijedno tužilaštvo u BiH još nije čak ni pokrenulo istragu i podiglo optužnicu protiv funkcionera koji su očito lagali kad su se zaklinjali u svoju odanost nekom od tri ustava, To znači da bi i tužioci morali pred sud, jer žmure na očito kršenje zakona i propuštaju da za to zatraže kaznu.

Znam da će i ovaj komentar, kao i Dunovićeve ispravne zaključke i kasniju odluku Ustavnog suda FBiH, otpuhati vjetar. Ipak, neka bar i u ovom obliku ostane sjedočanstvo o jednom periodu u kojem je BiH bila država bezakonja. U njoj bi, dok se ne uvede neki stvarni red, samo za ljude iz vlasti, kao službenu varijantu, trebalo uvesti ekavicu. Pa da se ministri, premijeri, predsjednici i parlamentarci, prilikom primanja visokih dužnosti, zaklinju u svoju DECU - rakije!

fokus.ba

IRINEJ I DALJE BUNCA

Umjesto da se brani od teških optužbi kardinala Puljića, srpski patrijarh Irinej nastavlja sa guslanjem o teškim srpskim žrtvama, i ne pomišljajući da baci oko na strašne zločine koje su pripadnici njegovog naroda počinili u BiH i Hrvatskoj

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Srpski patrijarh Irinej vratio se iz Kanade, ali ipak nije odgovorio na pismo koje je još prije dvije sedmice dobio od vrhbosanskog nadbiskupa, kardinala Vinka Puljića. Štaviše, današnjom posjetom Jasenovcu i onim što je tamo rekao, on je posredno potvrdio da stoji iza onoga što je o “mučeničkoj Republici Srpskoj” rekao 9. januara.

Jedno ipak nije kazao, iako je upravo to bilo razlog da baš sada ode na veliko stratište Srba (i povećeg broja pripadnika drugih naroda) iz Drugog svjetskog rata. Na umu mu je bila misao: Ovo vam je za ono! Patrijarh, naime, smatra da sve novije grijehove srpske politike i njenih krvožednih jurišnika, koji su žarili i palili po BiH i Hrvatskoj, može opravdati tim nekadašnjim zločinom.

Jasenovac su i Hrvati i Bosanci uvijek poštovali kao mjesto na kojem su ustaše počinile ogroman zločin. No, on ni u kom slučaju ne može biti izlika za ono što su Srbi kasnije uradili. A to patrijarh ne želi da primi k pameti, dalje potpirujući svoje ranije izrečene zapaljive ocjene, kojih bi svaki vjerski dostojanstvenik trebao da se stidi.

Kako prenose mediji, gospodin Irinej je danas naglasio kako su “Srbi u ovim krajevima doživjeli strašnu tragediju, njihovu žrtvu ne smijemo zaboraviti, ali moramo oprostiti, da sve ono što se ovdje događalo više nikada ne dogodi". On je ponovio i davno raskrinkanu preuveličanu ocjenu o “stotinama hiljada žrtava” u logoru Jasenovac.

- Mi smo mislili da ono što se desilo ovdje da je to iza nas. Na žalost, kvasac onih zbivanja izgleda da je ostao i danas u nekoj mjeri - naveo je patrijarh.

Tačno je, gospodine Irineju. Ostalo je i više od kvasca, ostale su prevelike poljane grobova u koje su nevine ljude, što nožem što metkom, između 1991. i 1995. pospremili srpski zločinci, oni koje Srpska pravoslavna crkva (bože sačuvaj!) i danas slavi i smatra pravim sinovima srpskog naroda.

Iluzije gaji svako ko se nada da će prvosveštenik jedne obrukane crkvene zajednice, koja je blagoslovila srpske zločine, ikad postati samokritčan i, s obzirom da je u “božijoj službi”, human i pravedan. Ne, on ostaje zaslijepljeni navijač koji do posljednje minute maše zastavom sa lobanjama i bunca o "nebeskoj nepravdi počinjenoj nad Srbima".

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović počastila je Irineja pratnjom svoje delegacije, koju je predvodio javno profanisani ministar kulture Hasanbegović, čovjek prljave prošlosti, poklonik lika i djela ustaškog poglavara iz Drugog svjetskog rata, Ante Pavelića. Ovaj, naravno, nije Irineju ništa spočitnuo na njegovu nepriličnu govoranciju.

Zmija zmiju ne ujeda, zar ne?