Revizijom optužnog procesa svijetu bi, ako ništa drugo, još jednom bili predočeni dokazi o zločinačkom pohodu Srbije i njenih ovdašnjih jataka
PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ
U narednih mjesec dana ponovo ćemo glavom biti u prošlosti, dok se ne raspetlja čvor oko moguće revizije tužbe protiv Srbije, zbog genocida počinjenog potkraj prošlog stoljeća.
Ukoliko revizija bude zatražena, to će onda još duže obilježavati naše odnose sa istočnim susjedima, koji su se sudskom presudom iz 2007. godine izvukli od odgovornosti.
Pitanje je, međutim, da li će BiH zatražiti ponovno utvrđivanje krivice Beograda. Dva su razloga za duboko razmišljanje. Jedan je sadržan u neminovnosti da bi to jako opteretilo komšijske odnose. Drugi se tiče valjanosti eventualnih novih dokaza, koji su jedini faktor koji može utjecati da presuda, drugi put, bude drugačija.
Izetbegovićeva najava “da misli da će biti pokrenuta nova tužba, ali da još o tome ne može govoriti“, odmah je dobila žučne i znakovite odgovore. Prvo smo od Čovića saznali da on i “njegovi” Hrvati ovaj put neće podržati tužbu.
Šef HDZ-a smatra da se u međuvremenu nisu pojavili nikakvi novi dokazi, koji bi promijenili staru presudu, premda će prije biti da time hrvatska politika pokazuje da više nije na pozicijama iz 1993. godine, kad je tužba pred Međunarodnim sudom pokrenuta.
I tada se HDZ lizao sa agresivnom srpskom politikom, ali je Čovićev današnji pakt sa Dodikom izgleda čvršći i od onog kojeg su svojedobno imali Milošević i Tuđman.
Srpski političari su, dabome, još više uzbuđeni, ali i naljućeni. Vučić, Dačić, Dodik, Ivanić i drugi prijete, manje ili više uvijeno, da bi nova tužba prekinula uzlaznu liniju u odnosima Srba i Bošnjaka. U interesu nastavka dobre susjedske saradnje oni “predlažu” da se Bošnjaci suzdrže od novog čeprkanja po prošlosti.
Sve ove faktore treba uzeti u obzir pri razmatranju odluke, koja treba biti donešena do 26. februara, kada ističe rok za eventualnu reviziju prvobitne presude. No, pomenuti razlozi nikako ne stoje; to su samo prazne politikantske fraze.
Prava istina je da su odnosi između Srba i Bošnjaka, pa time i između Srbije i BiH, jednako loši kao što su još od posljednjih predratnih godina.
U međuvremenu su nam servirane samo izjave bez pokrića, kojim se tobože napreduje u pomirenju i trasiranju puta za međusobnu saradnju. Srbija i dalje suštinski podržava srpski separatizam u BiH, ničim ne pokazujući da je bar uspavala, ako već nije umrtvila svoje ambicije za teritorijalno proširenje na račun naše zemlje.
Moguća revizija tužbe, dakle, ništa ne može pokvariti, jer nema ničega dobrog što bi ona pokvarila. Ako je do toga, tužbu treba aktivirati, pogotovo ako se raspolaže novim dokazima.
Ti dokazi, koji su navodno proizašli iz sadržine suđenja Radovanu Karadžiću, to je taj drugi faktor važan za donošenje odluke o ponovnoj tužbi.
Ako se zaista pojavilo nešto što na krvave događaje baca bitno drugačije svjetlo, tužba je obaveza – oko toga ne treba puno razmišljati.
Ono čime se, međutim, ponajviše treba zabaviti, to je procjena da li su se u međuvremenu, od 2007-e do danas, promijenile međunarodne okolnosti. Srbija se iz prvog suđenja jeftino izvukla, jer su joj naruku išle političke sile koje su manipulisale sudom.
Dokaza za krivicu Beograda i tada je bilo napretek, pogotovo za ono ključno: da je s tog mjesta izravno i kontinuirano vođen rat protiv BiH. Karadžić i Mladić bili su tek terenski radnici; sva moć i ključne odluke bili su u rukama Slobodana Miloševića, JNA i kasnije Vojske Srbije.
Uprkos tim dokazima, Beograd je 2007-e amnestiran. Stoga je ključno pitanje da li bi ovaj put, u novom sudskom procesu, čak i sa još uvjerljivijim dokazima, presuda mogla biti drugačija?
Nisam siguran da se položaj zvijezda u međuvremenu tako promijenio da sada bude korigovano ono što nije pošteno presuđeno prije deset godina. Štaviše, mislim da ključne svjetske političke sile ovog trenutka još više tetoše Srbiju nego što je to bio slučaj u onom vremenu.
Igre sa lažnim golubom Vučićem više su nego prozirne, ali na međunarodnom planu Srbija zvanično ipak ima tretman države koja se pokajala i koja, kao takva, predstavlja stožer oko kojeg treba da se okreću bivše jugoslovenske zemlje koje još nisu smještene pod krov Evropske unije.
Ako je ova procjena tačna, tada bi revizija tužbe unaprijed imala negativan ishod, pa se stoga, u bitku koju je nemoguće dobiti, ne bi trebalo ni upuštati. Ne bi trebalo, ukoliko je uopšte moguće donijeti jednu takvu odluku. Nevolja je što bi ona predstavljala možda i konačno odustajanje od napora da se javno verifikuje prava istina o zločinima u BiH, o njihovim akterima, istinskim inspiratorima i naredbodavcima.
A ko na to ima pravo, kad dobro znamo ko je ovdje bio majstor zla!?
Revizijom optužnog procesa svijetu bi, ako ništa drugo, još jednom bili predočeni dokazi o zločinačkom pohodu Srbije i njenih ovdašnjih jataka.
Ni to žrtvi nije bezvrijedna zadovoljština, kad već politika priječi, kao što je priječila prije deset godina, da se donese poštena, činjenično poduprta, a ne politička, nepravedna presuda kakva je bila ona iz 2007.
fokus.ba
