KO ĆE UKLONITI POLITIČKO SMEĆE IZ PREDSJEDNIŠTVA?

Odmah ću se priključiti građanima koji, ako neće država i OHR, hitno moraju da “napadnu” zgradu Predsjedništva BiH i iz nje uklone Dragana Čovića i zastavu Herceg-Bosne, kojom nas ponižava i pravi budalama

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Agresivni nacionalisti jednom su, prije dvije decenije, ovdje obuzdani. Onog jutra u aprilu 1992., kad se na glavnoj sarajevskoj pošti pojavio našvrljani natpis: Ovo je Srbija! rodoljubna ruka odmah je duhovito i jasno odgovorila: Ovo je pošta, budalo!

I ispadoše budale ti koji su mislili preko noći porobiti BiH i njen glavni grad. Plašim se, međutim, da u novom vremenu, naizgled mirnom, neki drugi mineri Bosne i Hercegovine postaju pobjednici. Budale smo zasad mi koji u epicentru svoje države trpimo neviđeni bezobzluk svog zvaničnog šefa, predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, Dragana Čovića. U njegovom kabinetu već više od godinu stoji vidno istaknuta zastava tzv. Herceg-Bosne, odmah do barjaka Bosne i Hercegovine.

Možda i Ivanić ima u svojoj sarajevskoj kancelariji zastavu Republike Srpske, ali je dosad nismo vidjeli. No, reporter portala klix.ba uspio je svojom kamerom snimiti kako stoje stvari kod Čovića (vidljivo na priloženom snimku). Ozloglašena zastava službeno nepostojećeg “trećeg entiteta” (koju je Ustavni sud BiH već dva puta označio kao nezakonitu) ravnopravno stoji sa državnom zastavom BiH, dok se Čović ispred njih rukuje sa svojim gostom Sulejmanom Al-Shiddijem (sumnjivim biznismenom u nesumnjivom partnerskom odnosu sa B. Izetbegovićem)..

Sad je još jasnije ono inače vidljivo licemjerje tobožnjeg pobornika državnosti BiH, Dragana Čovića, i njegovo navodno odbacivanje ideje o stvaranju trećeg, ekskluzivno hrvatskog entiteta. Šta će mu, kad ga u praksi već ima: od ove zastave u službenom državničkom kabinetu, preko naziva županija za naše kantone, koji je davno označen kao neustavan, do nesmetanog protoka hrvatske kune kao platežnog sredstva, takođe zakonom zabranjenog, na prostoru pod Čovićevom dirigentskom palicom.

Ostanimo pri zastavi. Zaista se ne sjećam jedne takve političke podvale i takvog kaljanja ugleda naše države. I to od formalnog šefa naše države! Šta tek rade Čovićevi sljedbenici i saradnici?

No, budimo jednostavni. Zašto Bakir Izetbegović i Mladen Ivanić, Čovićevi sustanari u zgradi nasred Sarajeva, nikad nisu rekli svom kolegu da to “sranje” ukloni? Zašto o tome nisu obavijestili javnost? Zašto nisu Čovića prijavili Tužiteljstvu, zbog neustavnog ponašanja.

Drugo, ako za ovo ponižavanje BiH i neustavno, antidejtonskom ponašanje dosad i nije znao, hoće li visoki predstavnik Valentin Incko već sutra Čoviću naložiti da s tim prekine? U stvari, normalnije bi bilo da ga vrlo kratkom i preciznom odlukom, na šta ima i pravo i dužnost, ukloni iz Predsjedništva BiH, jer se debelo ogriješio o pravila ponašanja na najvišoj funkciji u državi.

Treće, ako niko od pomenutih ne reaguje, s kojim obrazloženjem će policija rastjerati uvrijeđene Bosance i Hercegovce, lojalne svojoj državi, ako sutra krenemo da uklonimo smeće iz Čovićevog kabineta? Ko će nas i s kojim zakonskim i moralnim pravom spriječiti, kad već nadležni organi prstom ne mrdaju, da živim zidom oko zgrade Predsjedništva BiH spriječimo da u nju dalje ulazi Dragan Čović?

Za takvu akciju odmah se prijavljujem. Nadam se da ima još kandidata koji ne pristaju da budu budale koje će hrvatski predstavnik u našem državnom vrhu magarčiti poput onih debila koji su 1992. poštu “pretvorili” u Srbiju.

Pozivam, ujedno, i najviše funkcionere i političare da se sklone iz bedema kojim bi policija pokušala da nas spriječi. Mislim, prije svih, na Bakira Izetbegovića, Fahrudina Radončića, Mladena Ivanića i Milorada Dodika, koji Čovića kuju u zvijezde, koji s njim blisko sarađuju i na taj način i sami postaju saučesnici u njegovom bezobrazluku i nezakonitom ponašanju. Sa smećem iz pomenutog kabineta, mogli bi i oni da budu počišćeni!

Neka ne dolaze ni SDP-ovci. Oni su sarađivali sa još većom bagrom, sljedbenicima ustaša iz Hrvatske stranke prava (HSP), koji bi u Predsjedništvo BiH, da ih je tamo dopalo mjesto, unijeli i Pavelićevu sliku i zastavu zločinačke NDH.

Više puta sam pisao o šefu HDZ-a kao političaru vrijednom svakog prezira, mutivodi i kameleonu, iskonskom neprijatelju nezavisne, jedinstvene Bosne i Hercegovine, dvoličnjaku koji jedno govori, a drugo radi. Znam da sve o njemu znaju i pomenuti političari iz drugih naroda. Jesu li oni išta bolji od njega, ako tolerišu takvu njegovu politiku?

Mislim da nisu. Ali imaju šansu za popravni, mogu da se pridruže masi koja treba da dođe u centar Sarajeva i da, ako neće država i OHR, svojim rukama skupa uklonimo smeće iz Predsjedništva BiH.

U poređenju s tom zgradom, ona sarajevska pošta je beznačajan objekat.

MI K'O FOL ŽELIMO U EU, ONA NAM K'O FOL VJERUJE

(20. 02. 2016.) Proteklih sedam dana vodio sam svoj dnevnik za Radio Slobodna Evropa, koji je emitovan sinoć. Pišem i govorim o umiranju pravog novinarstva, o agoniji fudbalskog sporta i morala, o Puljiću i Irineju, Dodiku i Dačiću, Radončiću i Izetbegoviću... 

*********************************************************************************

Vlastimir Mijović je jedan od posljednjih Mohikanaca stare novinarske generacije, sa 40 godina kontinuiranog rada u žurnalizmu. Tokom karijere u sarajevskim, beogradskim i zagrebačkim medijima uređivao je desetak dnevnih i nedjeljnih novina, vodio televizijske i radio-emisije, napisao na hiljade novinskih tekstova. Odmah po pokretanju naše radio-stanice, dvije godine je iz Moskve (1993.-1995.) izvještavao i za Radio Slobodna Evropa.

Danas je slobodni novinar, živi u Sarajevu i objavljuje komentare i analize na svom internet blogu mijovic.net. Više je, kako navodi, zarađivao kao početnik u gradskoj rubrici "Oslobođenja" nego sada. No, satisfakcija mu je sloboda i autorska nezavisnost, do koje je uvijek držao tokom svoje karijere.

Subota, 13. februar

Subote sam nekad provodio u čitanju štampe. Petkom su izlazili nedjeljni listovi i magazini sa analitičnim tekstovima, detaljnim, umnim i zanimljivim intervjuima, sa političkim i društvenim esejima. Uvijek sam bio nesrećan što mi svaki od tih nedjeljnika ostane nedočitan, a već izađe novi broj.

Danas sam lišen te vrste nervoze, jer prave štampe više nema. Ne znaš šta je lošije: dnevni ili nedjeljni listovi. Uglavnom su to klijentelistička izdanja, koja finansiraju poslovno-politički lobiji, koja imaju minimalnu publiku.

Mene su davno izgubili. Ono malo što se nađe analitičnog, to vidim na internet portalima, premda većinu njih uopšte ne zanima dublje poniranje u procese i pojave. U prvom planu su im zabavne teme i luda trka za što većim brojem klikova, odnosno reklama.

Nedjelja, 14. februar

Fudbal mi se odavno zgadio, ali sam danas, već od jutra, razmišljao o jednoj utakmici koja treba da se odigra u Engleskoj. Lester Siti je gostovao u Londonu, kod Arsenala. Otkako se taj mali klub iz nevelikog grada u ovoj sezoni vinuo na čelo najjače fudbalske lige svijeta, počeo sam da ih pratim i da za njih navijam, jer se, konačno, na zelenom terenu neko počeo igrati s loptom, a ne s novcem.

Napokon je u vrhu jedan tim u kojem najbolje plaćeni igrač prima manje od rezervine rezerve u Čelziju, u dva mančesterska kluba, u Barceloni, Realu, Milanu...

Navijam za njih, sa strastvenom željom da anonimusi nadigraju sve te silne bogatune i tajkune, arapske šeike i ruske milijardere. Oni su, sa svojim parama, od nekad najvažnije sporedne stvari na svijetu stvorili poligon za lično eksponiranje, sa fudbalerima koji više razmišljaju kako da potroše blago kojim su plaćeni negoli da igraju nogomet.

Lester je danas izgubio, golom u posljednjim sekundama meča, ali i dalje je na čelu tabele.

Ponedjeljak, 15. februar

Farsa u Briselu. Dragan Čović donio pismo iz Sarajeva, sa molbom za razmatranje mogućnosti primanja Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju. Svašta lijepog je tamo napričao o nama, pogotovo o političkoj garnituri koju on predstavlja. Iskreno, nisam mogao prepoznati da govori o mojoj zemlji.

No, i evropski zvaničnici ponašali su se u istom stilu. Kažu da su uvjereni da ćemo mi nepokolebljivo prolaziti sve evropske zamke i stići do cilja.

Fino to prokomentarisa jedan mangup: Mi se pravimo da želimo u EU, ona se pravi da nam vjeruje! Malo morgen, što reče davno upokojeni pokretač paklene mašine na prostoru bivše Jugoslavije.

Dan donosi i senzacionalno pismo kardinala Puljića njegovom pravoslavnom kolegi po "činu", srpskom patrijarhu Irineju. Poglavar katoličke zajednice u Bosni i Hercegovini žestoko ga je iskritikovao zbog govora u Banjaluci, na proslavi godišnjice Republike Srpske.

Vjerski pastiri pustili su da se religija ovdje pretvori u prljavu monetu za potkusurivanje. Među sobom se prave fini, ne zamjeraju se jedni drugima. A imaju oko čega: oko Božije pravde i istine.

Radujem se što se tako nešto konačno dogodilo. Vjerski pastiri pustili su da se religija ovdje pretvori u prljavu monetu za potkusurivanje. Među sobom se prave fini, ne zamjeraju se jedni drugima. A imaju oko čega: oko Božije pravde i istine. Na primjer, nju je srpski patrijarh, nažalost, pogrešno razumio. Nadam se da mu se, nakon što je pročitao Puljićevo pisamce, od stida zacrvenio bar jedan obraz.

Utorak, 16. februar

Opet fudbalska vijest, ali iz crne hronike. Jedan od najboljih i najplaćenijh igrača današnjice, Brazilac Neimar, u svojoj domovini je ostao bez imovine. Oduzeta mu je zbog utaje poreza.

Lijepo ga je gledati na terenu, ali ne bi Neimar loše izgledao ni u zatvoru ili u popravnom domu. Momak ne razumije da nema razlike između stotina miliona eura koje posjeduje i još neke desetine koju na tu hrpu stavlja poreskim utajama.

Ne razumiju to ni mnogi drugi bogataši svijeta, sve bi učinili da na svoj konto dodaju još neku nulu. Neimara ističem jer je popularan, idol je i uzor mladima. Nažalost, i ove njegove utaje oni vide kao Neimarov mangupluk, a ne - što ono jeste - moralno posrnuće značajnije od svih njegovih golova.

Srijeda, 17. februar

Fahrudin Radončić pušten je da se brani sa slobode i da pokuša dokazati da mu je namještena afera sa pritiskom na svjedokinju u procesu protiv Nasera Keljmendija. Radi se o osobi osumnjičenoj za teški kriminal i šverc narkotika, s kojom je Radončić bio u još nejasnim vezama.

Ova afera obilježava političku atmosferu u Bosni i Hercegovini već mjesec dana. Pokazuje se, tim povodom, i da se u ovdašnjem pravosuđu stvarno ne zna ko pije, a ko plaća. No, javnost očekuje da se nakon procesa protiv Radončića, ipak, pokaže ono osnovno: može li jedan političar konačno biti kažnjen u zemlji u kojoj su svi dosad uspjeli da se oslobode teških optužnica?

A da ne govorim kakva će se tek pitanja postavljati ako se pokaže da je Radončić, kako govori, samo žrtva velike političke zavjere.

Četvrtak, 18. februar

I naredni dan prolazi u znaku Fahrudina Radončića. Bakir Izetbegović tvrdi da mu nikad nije obećao da će ga SDA (Stranka demokratske akcije) podržati u kandidaturi za državno predsjedništo 2018. godine, kako je rekao Radončić. Navodno je time bilo uslovljeno i sklapanje koalicionog sporazuma dvije stranke.

Rano je govoriti o raspadu ove političke kolicije, ali sve po tome miriše. Od početka ocjenjivana kao neprirodna, sa dva najednom izmirena neprijatelja, ona je zapala u fazu kad je sve samo ne ono što Radončić i Izetbegović mjesecima tvrde: spas za Bošnjake i za kompletnu Bosnu i Hercegovinu.

I ako opstane, ovoj koaliciji motor će neprestano da šteka. Benzin se danas prodaje u bescijenje, ali je pitanje da li je Radončiću i Izetbegoviću preostalo dovoljno kapitala za još jednu kupovinu međusobnog povjerenja.

Petak, 19. februar

Mediji se danas osvrću na susret Milorada Dodika i Valentina Incka u Banjaluci. Predsjednik Republike Srpske rekao je Austrijancu da kupi stvari i da sa svojim Uredom visokog predstavnika napusti Bosnu i Hercegovinu.

Incko je, sa svoje strane, kazao da se tako nešto ne može očekivati. Ta je poruka odaslana i šefu srbijanske diplomatije Ivici Dačiću, koji je istog dana kad i Dodik, iznio mišljenje da stranci u Bosni i Hercegovini samo smetaju.

Slažem se s Dodikom i Dačićem. Međunarodna zajednica stvarno im smeta da ostvare stare velikosrpske političke planove. No, ni stranci nisu kristalno čisti: imaju oni neke svoje ciljeve u Bosni, zbog kojih se trude da kriza ne poprimi vatrene razmjere. No, malo šta čine da joj se posiječe korijenje i da se demaskiraju političari koji stalno potpiruju nove konflikte.

SMRT JURI NA ČETIRI TOČKA

(19. 02. 2016.) Momak čije me hapšenje ponukalo da ovo pišem, ako ima imalo dobru “štelu”, a oni sa bijesnim bmw-ovima nepogrešivo ih imaju, proći će sa simboličnom kaznom. Kriva je, dabome, usmrćena pješakinja, anonimna sića u ovom podivljalom i duboko korumpiranom društvu, koja nije shvatila da ovdje ima tretman krepane mačke

*********************************************************************************

Nije lako upravljati ni jednim konjem, a kamoli kontrolisati stotine konjskih snaga upregnutih u savremene automobile. Treba za to biti dobro vičan, maksimalno usredotočen na vožnju, strpljiv, oprezan - ne plašiti se samo “budale” koja možda ide prema vama, nego i samog sebe.

Davno sam shvatio da ta vještina nije za mene. Imam neku tjeskobu i kad sjedim uz vozača, a kamoli da volan uzmem u svoje ruke. I nikad ga nisam uzeo.

Tu vrstu samodiscipline, i još mnogo toga potrebnog za kultivisano i bezopasno učešće u saobraćaju, međutim, nemaju mnogi vlasnici vozačkih dozvola. A kad dođe do belaja, džaba je film vrtjeti unatrag - zlo se ne da popraviti.

Možda o tome sada razmišlja i 26-godišnji mladić koji je juče usmrtio pješakinju u Sarajevu, a koji je dopao pritvora. Policija cijeni da je puno razloga za sumnju da je on krivac ovog smrtonosnog udesa. Ime mu se još krije, ali čaršija već “zna” da je riječ o nekom guzonjinom sinu ili lokalnom kriminalcu. Takvi su obično mladići koji voze skupocjeni ”bmw x5”, za čijim upravljačem se uhapšeni nalazio.

Ova pojava preplavila je Bosnu i Hercegovinu, sa epicentrom u Sarajevu. U posljednjih tri godine zabilježeno je tridesetak takvih slučajeva, sa mrtvim glavama ili velikim materijalnim štetama. Ubijene više ništa ne može da oživi, a za žali bože je i ogromni novac koji koji se, zbog naplate saobraćajnih kazni, seli iz privatnih u državne džepove. K tome se pare dodatno troše na usluge servisera i automehaničarskih radionica, koji svakodnevno ubiru dobru zaradu od sitnih ili većih šteta koje na automobilima nestaju tokom saobraćajnih udesa.

Ima li išta besmislenije nego za brzu i suviše komotnu vožnju proćerdati neku stotinu ili hiljadu KM? Ne pada mi na pamet ništa slično. Jer, nakon popravke dobijate samo ono što ste već imali - ispravan automobil.

Smrt, nesreća, strah, šteta i svaki drugi belaj danas ka nama jure na četiri tačke. U statistici takozvanih nesrećnih slučajeva, saobraćajne nezgode ubjedljivo su na čelu liste unesrećenih, poginulih, materijalno oštećenih. Zalud, vozačkoj raji nikako utjerati ozbiljnost u glavu. Malo-malo, zgražavamo se nad zlosrećnom sudbinom ljudi koje je zla kob, od osobe koju nikad u životu nisu susreli, stigla na ulici i ostavila raskrvavljenog pod točkovima podivljale mašine, zapravo neuračunljivog vozača koji je njom upravljao.

I ništa se, tim povodom, ozbiljnije ne dešava. Krivci idu po sudovima, žrtve se ukopavaju po grobljima, a smrt na četiri točka i dalje kruži našim ulicama, tražeći naredno ime za upisivanje na crnu listu ove vrste neobuzdanog ljudskog ponašanja.

Mislim da je krajnje vrijeme da to oni koji brinu o bezbjednosti saobraćaja shvate znatno ozbiljnije i da pokrenu efikasnu kampanju disiplinovanja učesnika u saobraćaju. Kažnjavanje je, pri tome, ključna, nezamjenjiva metoda. Iole ozbiljan saobraćajni prekršaj, i bez tragičnih posljedica, mora se tretirati neuporedivo težim kaznama od ovih koje imamo. I ne samo novčanim, nego i drugim.

Ne treba tu neka velika pamet. Dovoljno je informisati se o onom što odavno rade u ozbiljnim državama. A u nekim od njih, poput Kanade i Amerike, kazna se ne zaustavlja na novcu i zatvorskim danima. U prvom slučaju prekoračenja dozvoljene brzine izriču se kazne između 10 i 25 hiljada dolara. Potom se vozačka isprava oduzima na najmanje deset godina, a u nekim slučajevima i doživotno. Ko tome, na licu mesta vozilo se bespovratno oduzima i u roku od 48 sati, uz prisustvo vozača, presuje u kocku. Starost i vrijednost automobila su nevažni, od polovnog “opel kadeta” sve do novog Ferarija koji košta i po milion dolara.

Vlasniku se ostavlja utješna mogućnost da zadrži svog omiljenog četvorotočkaša u obliku reciklirane kocke. No, za to zadovoljstvo mora da plati dodatnih četiri hiljade dolara.

Sa alkoholom i narkoticima naši kontrolori saobraćajne kulture i bezbjednosti takođe moraju slijediti evropske i američke primjere. U vozačima može, dok voze, biti samo jedna čašica žestokog pića, a još češći je tzv. nulti status. Nijednog alkoholnog maligana ne bi smjelo biti u krvi onoga ko sjedi za upravljačem motornog vozila..

Obzirom da su kod nas mladi ljudi najčešći uzročnici najtragičnijih saobraćajnih udesa, mnogo mogu da učine i roditelji. Kupiti golobradom momčiću ili još nejakoj djevojci super mašinu iz ergele Mercedesa, Audija, Posrchea ili BMW-a jako je neozbiljan čin. Perfomance tih automobla, kojim su najčešće ubijani nedužni pješaci, takve su da mogu na cesti maltene da uzlete kao avioni. A to u mladom čovjeku diže adrenalin, iskušava ga, mami. I onda dođe nesreća, nekome kraj života, a vozaču (ako je imalo normalan) doživotna griža savjesti, bez obzira koliko da iznosi formalna kazna.

Ključna je, ipak, saobraćajna policija. Dokad će se oni, u po bijela dana, praviti slijepi na mladiće koji meteorskom brzinom jezde kroz sarajevske saobraćajne gužve, plašeći se da za volanom sjedi nedodirljivi guzonja, njegov sin ili, pak, momak sa podebelim kriminalnim dosijeom. Dokad će samo formalno funkcionisati propis o tzv. žutoj traci, unutar koje smiju da saobraćaju samo tramvaji, trolejbusi, taksiji i vozila službi sa posebnim ovlaštenjima?

Upravo tim prostorom, međutim, šaraju automobilski brzaci koji se ne obaziru ni na propise ni na zaglušujući zvuk sirena kojim ih drugi vozači upozoravaju da malo dođu pameti. Za pedeset godina, koliko dobro pamtim život u glavnom gradu BiH, samo u nekoliko navrata vidio sam da policija interveniše i obuzdava vozače koji ne poštuju propis o kretanju s one strane žute trake. A da su revnosni, svake minute bi zaustavljali, samo u centralnom dijelu grada, na stotine automobila koji se nepropisno kreću.

Na kraju, nešto je i do proizvođača automobila i propisa koje u tom domenu određuje država. Zaista ne mogu da shvatim kako se dopušta fabrikovanje vozila gotovo ravnih Formuli 1, koja razvijaju brzinu i do 300 KM na sat. To mi liči na planirana ubistva s predumišljajem.

Nemam nimalo nade da će se tu nešto popraviti. Uvjeren sam i da će momak čije me hapšenje ponukalo da ovo pišem, ako ima imalo dobru “štelu”, a oni sa bijesnim bmw-ovima nepogrešivo ih imaju, proći sa simboličnom kaznom. Kriva je, dabome, usmrćena pješakinja, anonimna sića u ovom podivljalom i duboko korumpiranom društvu, koja nije shvatila da ovdje ima tretman krepane mačke.

Takvih nas je, nažalost, najviše u današnjoj Bosni i Hercegovini. Krivi smo što smo živi i što raspojasanim vlasnicima monstruoznih četvorotočkaša smetamo da iživljavaju svoje bezumlje, bahatost i status zaštićene vrste. Njima je prijetnja zakonom i kaznom samo povod da nam se u lice grohotom nasmiju.

NEMOJTE ŠAPTATI MENI, RECITE TO IZETBEGOVIĆKI!

(19. 02. 2016.) Nakon što su čitali moje kritičke tekstove o Sebiji Izetbegović, znani i neznani nude mi pikantne informacije o njenoj nestručnosti, bahatosti i poslovnoj nekulturi. Kad ih pitam zašto ih sami ne iznesu u javnost, kažu da bi zbog toga mogli da stradaju, da je to opasno. Kao da za mene nije!

*********************************************************************************

Koliko puta ste pročitali ili čuli da neko kaže kako narod ima onakvu vlast kakvu zaslužuje. To će reći da su i nama u BiH taman po mjeri ovi sebičnjaci, čovjekomrsci, lašci, lopovi, nacionalističke hulje, korumpirani lupeži - čast rijetkim izuzecima - kakvi su oni koji se šepure po kabinetima vlasti.

Je li nam i narod zaista takav? Da je na vlasti, bi li se i naš obični čovjek, onaj iz komšiluka ili iza susjednog kancelarijskog stola, iz jagnjeće kože odmah presvukao u vučju?

Sve i da je vlast ogledalo naroda, mislim da se u nju regrutuju i sami prijavljuju oni koji ne pripadaju boljem dijelu generacije s kojom dijelimo ovo vrijeme i prostor. No, ono što se sigurno može zamjeriti tzv. običnom čovjeku, to je kukavičluk, lakomislena vjera da se i bez njega može postići nešto za njega, nespremnost da govori iskreno, da se protivi nepravdi, da se solidariše sa nesrećnicima iz svog okruženja, da kritikuje vlast, svoje direktore i šefove. U kafani i stanu su takvi puni teških riječi, buče i huče na razne hulje. No, tamo gdje to treba da kažu, oni nikom poniknu?

Pišem ovo jer me iznervirala nekolicina ljudi iz Kliničkog centra univerziteta u Sarajevu - KCUS, što prijatelja i poznanika, što neznanaca koji su čitali moje tekstove o svojoj novoj direktorici Sebiji Izetbegović. Kažu, onako za moju informaciju, da ona nije vidjela ni stručnosti ni ljudskosti, da su dobili šeficu koju ni neprijatelju ne biste poželjeli. U bolnici je potpuni rusvaj, svako od svakoga zazire: ulizice plaze oko direktorice dok drugi pokušavaju da se pretvore u vazduh, kako ih ne bi ni primijetila.

Sa istim pikantnim informacijama su me punili i neki uposlenici bolnice koju je Bakirova supruga prije vodila, one koja nosi ime legendarnog hirurga Abdulaha Nakaša. No, neću navesti ništa od onoga što joj zamjeraju i čime ilustruju svoje porazne ocjene o njenom radu u toj instituciji. Mislim da to trebaju oni direktno da učine, da je to njihova ljudska i profesionalna dužnost, da to javnost čuje iz prve ruke...

Tako sam i odgovarao svim tim znanim i neznanim osobama: Fino, kad je već tako, zašto vi to ne iznesete u javnost? Zašto ne okupite kolege iz bolnice, ne mora to biti štrajk, pa uglas kažete istinu o “nadljudskim” sposobnostima doktorice Sebije Izetbegović?

Pa, čovječe, to je opasno! Ni dana više tamo ne bi bila naša radna knjižica. I još sijaset opravdanja iznalaze svi odreda.

A za mene vas zaboli neka stvar, je li - pitam jednako bezobrazno. Zar mislite da to za mene nije opasno, da ja neću nikad morati u bolnicu, kod te iste direktorice?

Zdravlje mi se malo stabilizovalo, pa se već tri godine nisam, nakon deset dotadašnjih odlazaka, “izležavao” u obje bolnice u koje doseže njena ruka. No, i taj će trenutak opet doći. A ljudi koje kritikujete, što ja činim bespoštedno i dosljedno, jedva čekaju priliku da vam se osvete. Čekaju, što narod kaže, da dođe Cica na kolica!

U mom kritičkom pisanju vodi me vlastiti pravdoljubivi nagon. Ne mogu da otrpim nepravdu, i to ti je. A sudbina htjela da me takvog pošalje u novinarstvo, da dobijem priliku da javno kažem ono što ljudi drugih profesija ne mogu.

Znam još takvih kolega, od kojih je većina odustala od kritičkog angažmana. Ispadamo budale - kažu. Javnost nas ostavlja na cjedilu, kad je potrebno da nam pruži podršku.

Sve je to gola istina. Voli narod da junači ljude u kojim vidi prave borce, ali ne voli da i sam bude borac. Radije se gleda sa tribina. Navija se, doduše, za kritičare i pravdoljupce, ali se zastave ne razvijaju naširoko: mogao bi neko moćan da vidi za koga navijate. A da u tome otvoreno pripomognete, to malo kome pada na pamet.

Bitku sa zlom vlašću nikad neće dobiti usamljeni strijelci, pojedinci koji, makar se zvali i novinari, kritički pišu o raznim Sebijama i Izetbegovićima. Front mora biti znatno širi. A kakvi smo, ruku na srce, nije se tome nadati, ni od onih koji su mi ponudili more pikanterija o nesposobnosti, bahatosti i poslovno-medicinskoj nekulturi pomenute doktorice, ni od mase drugih građana koji nemaju muškosti da se sami bore protiv nepravdi koje ih pogađaju u njihovom životu i radu.

Ko misli da ne spada u takve, evo, bujrum - neka o nekome ko zlo radi u njegovom okruženju napiše sve što zna. Objaviću to na ovom mjestu, pročitaće to hiljade ljudi. No, samo pod jednim uslovom: da to potpišu imenom i prezimenom, bez skrivanja pod raznim pseudonimima.

Prije svega bih volio da se na ovaj poziv jave oni koji kažu da "svašta" znaju o gospođi Izetbegović.

KO POVLAČI DATU RIJEČ: FAHRUDIN ILI BAKIR?

(18. 02. 2016.) Međusobno povjerenje između SDA i SBB znatno je smanjeno nakon što je Izetbegovićeva stranka saopštila da neće podržati Radončića na predsjedničkim izborima 2018-te. To povjerenje možda je čak i potpuno nestalo, a s njim i “istorijska bošnjačka koalicija”

*********************************************************************************

Predsjednik SBB-a Fahrudin Radončić neće biti zajednički kandidat Stranke demokratske akcije (SDA) i Saveza za bolju budućnost (SBB) za člana Predsjedništva BiH na Općim izborima 2018. godine. Ovo je danas izjavio Bakir Izetbegović, s napomenom "da ne zna šta je trebalo Radončiću da daje takve izjave".

Na taj način, Bakir Izetbegović je vjerovatno vratio u bocu unutarstranačke nemirne duhove koji su izašli na površinu nakon tvrdnje šefa SBB-a da je, sklapajući prošle godine koalicioni dogovor sa svojim partnerom iz SDA, dobio garancije da će ga ta stranka podržati na predsjedničkim izborima koji će biti održani za dvije i po godine.

Uticajni članovi SDA i njeni zastupnici u državnom parlamentu, Šemsudin Mehmedović i Senad Šepić, koji su iskazali javnu nevjericu da je tako nešto moglo biti obećano Radončiću, žestoko kritikujući takvo ponašanje “otuđenih centara moći u SDA”, sad mogu da budu mirni, bar prema onome što je danas “razjašnjeno” izjavom iz njihove stranke. Izetbegović je time zaustavio krizu u vlastitom taboru, ali opasnosti nisu nestale. Sad se neizvjesnost nadvila nad dalju sudbinu koalicije sa Savezom za bolju budućnost.

Ključno pitanje ovog trenutka je kako će na sve to reagovati Radončić? Možda on verbalno i ne bude pravio problemu u svom prvom odgovoru na novi stav SDA. No, nije on nimalo navan da bi olako prešao preko takvog političkog nevjerstva. Ono bitno urušava njegov javni rejting, ali i poziciju njegove stranke.

Ukoliko mu je pomenuto obećanje svojedobno zaista dato, a on je javno rekao da jeste, šef SBB-a ima puno pravo da se ljuti. SDA je pokazala da neće poštovati pomenuti dogovor. A to bi, logički, trebalo da izazove revanšistički potez kojim će i Radončić odbiti da izvršava svoj dio koalicionog sporazuma, možda i do toga da ga raskine.

Time bi se neslavno, nakon samo nekoliko mjeseci, završila priča o činu zbijanja nacionalnih redova i postizanju “čvrstog bošnjačkog političkog jedinstva”. Izmaklo bi se tlo i ispod Federalne vlade, a u entitetskom parlamentu više ne bi bilo jasne glasačke većine. Federacija bi se vratila u neizvjesnost u koju je zapala kad se iz te većine povukao Komšićev DF.

Radončić ima i drugu varijantu na raspolaganju: da proguta partnersku nedosljednost i nastavi sa SDA raditi kao da se ništa nije dogodilo. Tu je i treća: kad već pada dogovor o Radončićevoj kandidaturi 2018-te, da se posegne za korekcijom koalicionog sporazuma tako da SBB zatraži i eventualno dobije druge političke i kadrovske koncesije od SDA.

Na Radončiću je da odluči. Sad je, pušten da se brani sa slobode, u okolnostima koje mu dopuštaju da mirnije razmišlja. No, ono što je rekao pri izlasku iz pritvora - da će se sad maksimalno posvetiti jačanju koalicije sa SDA i njihovom zajedničkom radu u izvršnim i zakonodavnim organima vlasti - sad je dovedeno u pitanje. Sumnjam da predsjednik SBB-a i dalje stoji iza onog što je rekao u srijedu:

"Koalicija je stabilna. Provokacija s mojim hapšenjem nije destabilizirala vrlo snažnu i vrlo potrebnu bošnjačku koaliciju koja je u interesu cijele BiH, a ne samo tog naroda", kazao je Radončić.

Pred Radončićem se, nenadano, ukazao veći izazov od pomenutog: da li da otkaže dalje učešće u toj “istorijskoj” koaliciji, kojoj je i sam davao bombastične epitete? Ako su Izetbegović i vrh SDA obećali podršku njegovoj predsjedničkoj kandidaturi 2018-te, onda ni on nema nikakakvu moralnu ni političku obavezu da drži riječ koju je svojedobno dao Stranci demokratske akcije.

Odgovor je u Radončićevoj glavi i njegovim političkim i ličnim interesima. Svašta može, tim povodom, da se dogodi. U svakom slučaju, koalicija SDA - SBB je, ako već nije sahranjena, postala vrlo klimava. Time je opasno poremećena i politička stabilnost u Federaciji i cijeloj BiH, kojoj su ove dvije stranke, kako su same govorile, bile glavni garant.

Možda i nije bitno da li je neko u svemu ovome oko Radončićeve predsjedničke kandidature nešto izmišljao, pogrešno tumačio ili se (Izetbegović) naknadno predomislio. U bilo kojoj od tih varijanti, međusobno povjerenje znatno je smanjeno. Možda je čak i potpuno nestalo?

fokus.ba

IZETBEGOVIĆ PONOVO NA NIŠANU RADONČIĆA

(17. 02. 2016.) Lopticu upućenu od Radončića, koji je rekao da mu je Izetbegović obećao podršku SDA na izborima za Predsjedništvo BiH 2018-te, "dežurni" bundžija Šemsudin Mehmedović odmah je silovitim udarcem smjestio u “mrežu” predsjednika svoje stranke

*********************************************************************************

*

Fahrudin Radončić i u pritvoru je opasan. Najviše razloga da ga se plaši ima negov navodni navodi najbolji politički prijatelj, Bakir Izetbegović. Već je šef SBB-a iznio niz teških riječi na račun predsjednika SDA, a šalje i neke šifrirane poruke, zasad jasne samo njima dvojici.

U svakom slučaju, stječe se dojam da uzrok svojih sadašnjih pravosudnih problema Radončić vidi upravo u Izetbegoviću. Od njega očekuje da iskoristi sav svoj utjecaj, koji Bakir u pravosuđu sigurno ima, da svog koalicionog partnera izbavi iz zatvora. U suprotnom, može se naslutiti kako bi Radončićeva osveta mogla biti žestoka.

On je već izrekao niz “pretpostavki” o Izetbegovićevoj umiješanosti u neka politička ubistva. Ako procijeni da mu nema spasa, mogao bi otići i korak dalje i odstvariti prijetnju, izrečenu na početku svojih pritvorskih dana, da će iznijeti u javnost i dokaze za te svoje sumnje.

I u utorak je, na sudskom ročištu, Radončić dodao još jedan detalj koji može politički da naškodi Izetbegoviću. U stvari, već nekoliko sati nakon toga počeli su problemi za Izetbegovića, za kojeg je Radončić rekao da mu je, u ime SDA, obećao podršku za kandidaturu u Predsjedništvo BiH 2018-te godine.

Pošto odavno nije omiljen u rukovodstvu SDA, a samim tim nema ni prostor u medijima pod kontrolom ove stranke, Šemsudin Mehmedović vrisnuo je preko Facebooka. Naglasio je da je SDA obezglavljena, da se u njoj odlučuje po kuloarima, da u njoj vlada porodični klan, da su se “pojedinci” odvojili od svog naroda...
Zbog toga bi narod mogao, na narednim izborima, da kazni Stranku demokratske akcije, zaključuje Mehmedović, državni zastupnik i jedan od “dežurnih” vođa pobuna koje se, s vremena na vrijeme, pokreću protiv Bakira Izetbegovića i “sarajevskog klana” u SDA.

Mehmedović nije poimenično pomenuo Bakira Izetbegovića, ali ga je opisao dovoljno dobro da ga nije teško prepoznati. Tako je, lopticu upućenu od Radončića, Mehmedović odmah smjestio u Izetbegovićevu “mrežu”.

Rano je, ovim povodom, za bilo kakav pouzdaniji zaključak. No, da pozicija sadašnjeg šefa SDA nije čvrsto koliko on želi to da predstavi javnosti - to je očevidno. Glavni razlog je koalicioni dogovor sa Radončićem, ali i šokantno protežiranje svoje supruge, o kojem se ljudi iz vrha SDA zasad ustručavaju javno da govore, ali koje svima njima bode oči.

ŠTO NEĆE DRAGAN ČOVIĆ, HOĆE KARDINAL PULJIĆ

(16. 02. 2016.) Ne vjerujem da je pismo, kojim je poglavar Katoličke crkve u BiH poslao vrući šamar srpskom patrijarhu Irineju, moglo biti odaslano bez odobrenja Vatikana, pa i samog pape Franje 

*********************************************************************************

Hrvatski i katolički obraz ipak je sačuvan. Vrhbosanski nadbiskup, kardinal Vinko Puljić uputio je “posebno pismo” patrijarhu Srpske pravoslavne crkve (SPC) Irineju, u kojemu ga je upozorio kako su neprihvatljivi njegovi istupi u kojima je 9. januara veličao nastanak Republike Srpske.

Uz tekst pisma, koje je Puljić uputio u ime svih biskupa iz BiH, Katolička tiskovna agencija (KTA) juče je saopćila da je ono odaslano 8. februara. Zakašnjenje od mjesec dana govori o velikom kardinalovom dvoumljenju, o dugom razmišljanju da li da se upusti u ovu prepisku. Činjenica da je o tom pismu javnost obaviještena sa još sedam dana kašnjenja, 15. februara, dodatno potcrtava svijest o osjetljivosti ovoga poteza kojim je, htio ne htio, katolički poglavar u BiH, kao nikad u novijem vremenu, bacio veliki izazov u odnose dvije hrišćanske crkve.

Srećom, ipak je to učinio. Kažem - srećom, jer se previše licemjerja dosad nakupilo među ovdašnjim “božijim službenicima”, poklonicima krsta, koji se žmurili na brojne procese i događaje koji su zasluživale ukore, pogrde, javne reakcije. I Puljiću je napokon prekipjelo!

Njegovo reagovanje, koje je juče učinio i javno dostupnim, iznimno je važno jer Dragan Čović i Hrvatska demokratska zajednica, za koje je glasalo ubjedljivo najviše pripadnika kardinalovog “stada”, nisu našli za shodno da išta zamjere svojim političkim kolegama u RS. Po svom starom groznom običaju, da liže svaku njegovu pljuvačku, Čović je “elegantno” prešao preko bestijalnog pira koji je 9. januara u Banjaluci priredio njegov vrli prijatelj Milorad Dodik.

Mislim da je kardinal Puljić povukao dobar, pošten, hrabar, koristan i neophodan potez. Još bolje bi bilo da je prvo “naružio” Dragana Čovića, koji godinama prećutkuje svaku kritičku riječ koju bi morao da izgovori na račun Dodika i Republike Srpske. Ima nešto među njima dvojicom što nije stvar lične bliskosti, što je vjerovatno nalog dvije “velike” nacionalne politike, a što njih čini blizancima koji su se, kao đavoli, zarekli da će činiti sve na slabljenju, pa i razbijanju Bosne i Hercegovine. Kad se pročita Puljićevo pismo, postaje još jasnije šta je - prije jednog sveštenika - morao da kaže taj političar koji slovi za neprikosnovenog nacionalnog lidera.

Kardinal se, po svemu sudeći, mučno dvoumio, smišljao i predomišljao i, na kraju, presavio papir i otpisao svom “kolegi” Irineju ono što se, jednostavno, više ne smije prećutkivati. A to je činjenica da svoje službovanje zlu, u nedavnom ratu, Srpska pravoslavna crkva nastavlja i u miru.

Kardinal Puljić je u pismu istakao kako je ono što je Irinej tom prigodom kazao u Banjaluci kod njega izazvalo nevjericu, zgražanje i razočarenje. To se posebice odnosi na Irinejevu tvrdnju kako je Republika Srpska utemeljena na "Božijoj istini i pravdi". U kardinalovu pismu stoji kako je takvo što u potpunoj suprotnosti s onim što se zbivalo tokom rata, prouzročivši brojne smrti, progone i patnje.

Biskupi iz BiH srpskog su patrijarha podsjetili kako je, prema crkvenim statistikama s prostora koji danas obuhvaća entitet Republika Srpska, nasilno protjerano iz svojih domova oko 140 hiljada katolika. Danas ih u RS nema više od 10.000, što je tek šest odsto predratnog broja 

"Za zločine i još puno više nespomenutih teških zločina, koliko je meni poznato, nitko nije osuđen na nekom od sudova Republike Srpske. Naprotiv, istina se uporno prešućuje i iskrivljuje. Umjesto žrtava, štite se i pomažu zločinci. A to ne može imati nikakve veze s pravdom i istinom, a ponajmanje s onom Božjom i Božjim blagoslovom", napisao je kardinal Puljić.

Samo nekoliko sati nakon što je patrijarh Irinej po svojim izanđalim guslama gudio o "Božjoj istini i pravdi", reagovao sam na to vrijeđanje istine, morala, vjere i vjerske organizacije na čijem čelu pomenuta osoba stoji. No, šta je novinar prema kardinalu. Ni da je Čović reagovao, ne bi to imalo snagu koju ima "šamarčina" koju je svom “kolegi” uputio poglavar Katoličke crkve u BiH, makar i sa ovolikim zakašnjenjem.

Puljićevo pismo dugo se krčkalo u biskupskom vrhu, vjerovatno i među vatikantskim kardinalskim kolegijem, a sumnjam da o njemu nije konsultovan i sam papa Franjo. Oni su manje razmišljali o razložnosti i argumentiranosti stavova koje je u pismu izrazio Puljić. Više ih je brinulo što su znali da to može podići ogromni oblak prašine i svađe između dvije hrišćanske zajednice - katoličke i pravoslavne. No, kako smo navikli u dosadašnjem pontifikatu harizmatičnog Pape iz Argentine, odlučeno je da se prednost da istini i istinskoj “Božjoj pravdi”.

Ona je, bez dvojbe, sadržana u riječima iz Puljićevog pisma. Izgovorena iz usta patrijarha Irineja, 9. januara, kritikovana poruka je kod svakog čestitog čovjeka izazvala zapanjenost, zgražavanje, gađenje...

SPC će teško oćutati kardinalski ukor. Vidjećemo kad će uslijediti i kakav će biti odgovor Irinejevog kabineta. Pratićemo i zatezanje konopca između vjernika pripadajućih dvjema zajednicama, koji su ovim činom dobili ogromnu kost za međusobno gloženje. Možda se nešto mrdne i na licemjernoj bratskoj relaciji Čović - Dodik.

U svakom slučaju, kardinalovo pismo odjeknulo je kao žestoka bomba. No, bez istine nema ni pomirenja, ma koliko ta istina nekome bila neugodna. Kad bi se srpskom patrijarhu zbog toga, od stida, zacrvenio bar jedan obraz, bio bi to veliki korak naprijed u okajavanju grijehova koji su u protekle tri decenije počinjeni s balogoslovom Srpske pravoslavne crkve i njenih starješina.

fokus.ba