Člankom iz New York Observera, koji je u vlasništvu Trumpovog zeta, možda je naznačen i ružni smjer u kojem o BiH razmišlja američki predsjednik
PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ
Nije bitno šta i kako se piše, stara je novinarska istina. Mnogo je važnije ko piše, a pogotovo ko objavljuje.
Oba ova kriterija, nažalost, bacaju nas u brigu kad je u pitanju opstojnost cjelovite Bosne i Hercegovine, a pogotovo odnos vodeće svjetske velesile, SAD, prema našoj budućnosti. To što je ovih dana objavio američki nedjeljnik New York Observer, pod hororr naslovom “BiH podijeliti između Srbije i Hrvatske, ostatak ubrzano pridružiti EU”, nije nimalo bezazleno ni po iznesenim stavovima ni po autoru koji iza toga stoji, a pogotovo po novini koja je to objavila.
Vlasnik New York Observera je niko drugi do zet američkog predsjednika, Jared Kushner, biznismen i izdavač koji je odnedavno i uposlenik Bijele kuće, u svojstvu višeg savjetnika svog punca-tasta Donalda Trumpa. On je kupio pomenuti list prije 11 godina i pretvorio ga u jedan od najznačajnijih izdanaka američke štampe. Posebno je unaprijedio njegovo internet izdanje kojem je, sa 1,3 miliona unikatnih posjetitelja u 2013-oj godini, podigao čitanost na golemih šest miliona! Čitanost i dalje raste, jer se kroz zetove novine danas pokušavaju nazrijeti i probni politički baloni američkog predsjednika.
Normalno se stoga upitati: Nije li pomenutim člankom, autora John R. Schindlera, i nama u BiH kroz “ključaonicu” poslata vijest o smjeru u kojem o Bosni i Hercegovini razmišlja američki predsjednik Trump? Ako je tako, što nije nimalo nemoguće, ispada da je njegovoj administraciji jedino upitno kako podijeliti BiH, dok o potrebi same podjele i gašenja sadašnje jedinstvene države nema nikakve sumnje: Bosne ima da nema!
Čitav plan se, kroz Schindlerov tekst, opravdava potrebom “da se Balkan zaštiti od Putina”. A plan za našu “oronulu pseudo-državu”, kako je autor naziva, sastoji se u tome (1) “da se Republika Srpska pridruži Srbiji, (2) “da bi etnički hrvatskim dijelovima zemlje, posebno zapadnoj Hercegovini, trebalo dopustiti da se pridruže Hrvatskoj” te (3) da bi “od onoga što ostane od BiH trebalo napraviti novu državu”.
Ostatku Bosne i Hercegovine, sada predominantno muslimanske... trebalo bi dopustiti da ide svojim putem, s ubrzanim pridruženjem NATO-u i EU. Ta mala država će biti blisko vezana uz Hrvatsku, predlaže Schindler.
Sam po sebi, ni autor nije nimalo bezazlen. Radi se starom obavještajnom liscu, jednom od nekadašnjih glavnih sigurnosnih analitičara ključne američke tajne službe NSA. Taj sigurno zna šta govori, ne samo iz svoje glave.
No, da li i iz glave Trumpovog zeta, a preko njega i iz glave samog američkog predsjednika? Pobornici raspada s radošću priželjkuju da se ovdje zaista radi o takvoj pozadini objavljivanja pomenutog članka. Pristaše jedinstvene BiH strahuju od istog zaključka.
Stoga je u ovom času pojavno važnije od suštinskog. Od ponuđenog scenarija moguće podjele zemlje važnija je spoznaja o ulozi koju bi u tome imale SAD, država koja zasigurno ima ubjedljivo najveći utjecaj na geopolitičke pretumbacije u cijelom svijetu, pa tako i u našem regionu. Kakav god plan bio, on sa američkom potporom ima velike izglede za realizaciju. Bez nje, i Schindlerov scenarij s dobrim je šansama da se osuši na novinskom papiru.
Još nemamo nijedan iole zvaničan nagovještaj promjene američke politike prema BiH, koja je već dvije decenije oličena u čvrstoj podršci našoj nezavisnosti i jedinstvu te putu ka članstvu u Evropskoj uniji i NATO savezu. Skoro svakodnevno nam i sada tako nešto poručuju američki zvaničnici iz Vašingtona i Ambasade u Sarajevu. Ali...
Tog “ali” moramo se s razlogom plašiti. U samoj BiH, ali i oko nas, među svjetskim silama, intenzivno se pletu razne podrivačke politike i događaji. U posljednjih nekoliko mjeseci objavljeno je na Zapadu, pogotovo u Americi i Velikoj Britaniji, više tekstova i analiza kojim se ovdje najavljuje raspad, pa i rat, nego u posljednje dvije decenije skupa.
Očigledno se radi o ubrzanom, ali i sinhronizovanom naduvavanju probnih balona koji bi, u određenom trenutku, trebali da proizvedu potrebu svjetskih sila da se iznova odrede o sadašnjosti i budućnosti Bosne i Hercegovine, a prije svega ideje o njenoj nacionalnoj diobi.
Sve to možda treba da kulminira do, za narednu godinu sazvane, međunarodne konferencije o BiH u Londonu. Na tu konferenciju neki domaći analitičari već upiru prstom kao u mjesto na kojem bi se mogao programirati neki novi “Dejton”, odnosno drugačiji kroj Bosne i Hercegovine.
Kakav će on biti, po londonskom ili nekom drugom šavu, još nije moguće prognozirati. Sigurno je, međutim, da pobornici jedinstvene BiH neće imati razloga za veselje ukoliko se među pristalice našeg raskola uvrsti i Amerika. Na njenoj podršci opstalo je i ovo, makar klimavo državno jedinstvo i nezavisnost.
Stoga i jeste tako važan odgovor na pitanje: Da li zetove (Kushnerove) novine prenose tastov (Trampov) bosanski plan? U očito ubrzanim geopolitičkim nadmetanjima oko BiH, vjerovatno ni na taj odgovor nećemo (pre)dugo čekati.
