U ovoj ojađenoj zemlji, svu sreću iz nje da skupimo u jednu vreću, ni ona ne bi mogla da prevagne mostarsku i slične nesreće
PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ
Hiljadu vreća sreće malo je da prevagne samo jednu vreću nesreće. Tragedije su puno rjeđe od lijepih događaja, ali se upravo one dublje urezuju u čovjeka, u njegovo pamćenje i osjećaje. Tuga i bol miješaju se tada sa pitanjem-krikom: Zašto?
Odgovora nikad nema, jedino može da se naslućuje u nekim dubokim tminama prevrtljive ljudske sudbine, čiji prst se ponekad okrene naniže i ubere krvavi danak u ljudskim životima.
U subotu se sa svojom hudom sudbinom na nebu iznad Jasenice, kraj Mostara, susrelo petoro putnika aviona kojem očito nije bilo presuđeno da se vrati odakle je krenuo na, kako se mislilo, ugodnu šetnju plavim nebom. Troje djece, jedan tek stasali mladić i pilot-instruktor izgubili su život u nesreći o kojoj se vijest proširila brzinom vjetra.
I gdje god je tužni glas stigao, glave su se spuštale dolje, srce je ubrzano kucalo, tuga i bol obuzimali su masu koja poginule nije poznavala, nikad prije za njih nije ni čula. Svejedno, takva je to vrsta događaja koji čovjeka skameni, sve da se dogodio i u nekoj predalekoj zemlji, a kamoli ovdje, među nama.
S tim osjećajem teškog tragizma i kolektivnom tugom, koja nas je s vremena na vrijeme neumitno podsjećala koliko je čovek mali, a život krhak poput porculana, susreo sam se u najranijoj dobi. Maglovito je, doduše, sjećanje na onu radio-vijest iz koje sam, kao petogodišnjak, saznao da se na Glasinačkom polju dogodila grozna tragedija u kojoj su živote izgubila četvorica sarajevskih sportskih pilota.
Emil Časar, Ladislav Miletić, Đorđe Šavija i Dragić Pavlović, članovi Aero-kluba Sarajevo, željeli su da svojim akrobatskim letom uveličaju proslavu 27. jula, Dana ustanka u BiH. Nakon sudara njihovih sportskih aviona tipa Aero 2, pali su nedaleko od desetine hiljada ljudi okupljenih na proslavi.
Pomoći nije bilo: par dana kasnije, na jednoj od najvećih sahrana u istoriji Sarajeva, skupa su pokopani na groblju “Lav”. Najstariji je doživio 34, a najmlađi, Emil, student šumarstva, 23 godine.
Kroz to groblje, koje je u to vrijeme jako loše održavano, sa polomljenim ogradama, provlačili smo se krateći put do stadiona Koševo. Svaki put bih iz neobjašnjivog razloga ukočeno stao kraj njihovog spomenika, sa ugrađenim dijelovima aviona u kojim su poginuli.
Ubrzo mi je pažnju privukao još jedan novopostavljeni spomenik. Na tom mjestu pokopana su braća Tvorić, Siniša (18 godina) i Zoran (16). Smrzli su se na Bjelašnici, tokom jedne planinarske akcije, početkom decembra 1962. godine. U snježnoj oluji život su izgubili i Zoran Ivanišin (19), Slobodan Vujinac (18), Nikola Kožuh (16), Aleksandar Krnješevac (15), Anđelko Sabo Pešić (15) iz Zemuna.
Plakala je tih dana kompletna Jugoslavija, a Zemun i Sarajevo su u crno zavijeni. Sumnjam da je iko iz moje generacije, premda smo tek kretali u školu, zaboravio ove momke i ovaj tragični događaj.
U to vrijeme ovakve tragedije su bile rijetke, premda nikad nije bilo prevelikog razmaka među njima. Danas smo, nažalost, suočeni sa pravom epidemijom nesreća u kojim život gube mladi ljudi, braća, sestre ili kompletne porodice odjednom, kao nedavno kod Banja Luke. Koliko je samo automobila u smrt odnijelo, u istom času, troje-četvoro mladih ljudi kraj Mostara, Jablanice, Maglaja, Zenice, Živinica, Bijeljine... Koliko tek znamenja na grobljima svjedoči o mladim životima surovo oduzetim u vihoru rata, o čitavim porodicama zvjerski pobijenim u Srebrenici i drugdje. Kud god se okreneš, tuge ne manjka.
U ratu se bol u nas bespovratno uselila, ni kasnije ne pokazujući da misli da nas pusti na miru. Svako malo plač, jecaj i krik tuge odzvanjaju ovim krajevima, nakon golemih nesreća koje nikoga ne ostavljaju ravnodušnim, od Denisa Mrnjavca do Edite iz Bosanske Krupe i Selme iz Bugojna, kojim je na pješačkom prelazu u Sarajevu prošlog oktobra “presudio” obijesni vozač Sanjin Sefić.
Ne znam šta da zaključim. Nešto me, jednostavno, natjeralo da o ovome pišem, nešto neobjašnjivo, kao i sama sudbina koja je unesrećile pomenute i još mnoge druge naše sugrađane. Steže mi grlo, kao i vama, to krvavo kolo što se oko nas prečesto zapodijeva.
Ma kakva hiljada! U ovoj ojađenoj zemlji, svu sreću iz nje da skupimo u jednu vreću, ni ona ne bi mogla da prevagne mostarsku i slične nesreće.
fokus.ba
