Ako se prije desetak godina moglo reći da su stranci najviše simpatisali probosanske snage te da su imali najviše razumijevanja za bošnjačku etničku grupu, danas to više ne izgleda tako
PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ
Krajem ovog mjeseca navršiće se jedanaest godina otkako je poziciju Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini napustio britanski lord Paddy Ashdown. Četiri Ashdownove godine ostale su upamćene po brojnim, radikalnim i rigoroznim mjerama kojim je međunarodna zajednica, preko Ureda visokog predstavnika, pokušavala da unese nešto reda i života u državu u kojoj se domaći politički akteri nisu mogli dogovoriti ni o čemu značajnijem.
Britanac je bio jedna vrsta prinudnog upravnika koji je, umjesto tihog odumiranja i stečaja BH preduzeća, pokušavao vansistemskim mjerama da mu produži i poboljša život. Danas možemo zaključiti da je to bio i najpozitivniji postdejtonski period u životu BiH. U nekim trenucima čak se činilo da ova država ima realne šanse za stabilizaciju i napredak, a da međunarodna zajednica čvrsto stoji iza projekta njenog punog zaživljavanja.
Sve nakon toga, evo već jedanaest godina, nažalost, kretanje je drugom, lošom putanjom. Ashdownov nasljednik, njemački političar Christian Schwarz-Schilling, ponio je na kraju svog mandata nadimak - Spavač. Niti jednim potezom, a kamoli konkretnom mjerom on nije utjecao na pospješivanje stabilizacionih tokova. Tom utabanom stazom potom su išli i Miroslav Lajčak i Valentin Inzko, slovački i austrijski diplomata, koji iza sebe nemaju apsolutno nikakav rezultat, kao da je OHR-ova zgrada u Sarajevu u to vrijeme bila nenaseljena.
Dva potpuno drugačija načina “visokog predstavnikovanja” nemaju veze s osobama koje su bile na čelu OHR-a. Oni su radili ono što im je nalagao međunarodni štab kojim su komandovale SAD i Evropska unija. Ashdown je od njih imao nalog da radi, naredna trojica suprotno - da spavaju.
Ta vidljiva razlika bila je plod velike promjene međunarodne taktike, kada se, sa direktnog i intenzivnog izvanjskog miješanja u naše državne tokove, prešlo na taktiku potpunog prebacivanja prava i odgovornosti na domaće političke snage. Ona je bila oličena u stavu da BiH može biti samo ono što se dogovore unutrašnji politički faktori. Mi ćemo vam pomagati, ali vam ništa nećemo nametati, podržaćemo sve što bude rezultat domaćeg političkog dogovora - poručivali su međunarodni pokrovitelji.
I tako, s tom taktikom, evo minu jedanaest godina. Dovoljno je to vremena da i najvećim optimistima postane jasno da domaćeg rješenja za BiH nema niti je ono na vidiku. Štaviše, svi trendovi u zemlji su postali negativni, a vlast za 11 godina nije donijela ni jednu jedinu mjeru koja bi zauzdavala krizu i otvarala prostor za bolje dane.
Međunarodna zajednica, koja je uvijek imala puni nadzor nad stanjem i procesima u BiH, posljednjih mjeseci šalje neke signale koji nagovještavaju mogućnost ponovne promjene generalne taktike. Sa domaćih snaga, koje svoju šansu nisu iskoristile, volan bi ponovo mogao preći u strane ruke, zapravo i u jedne i u druge.
.
U posljednjih godinu dana upriličeno je nekoliko skupova na kojim su o budućnosti BiH zajednički umovali i naši i strani političari, a utvrđen je i već djelimično proveden plan održavanja velikih međunarodnih konferencija o BiH. Njihovo finalo predviđeno je za London, naredne godine.
Nije nimalo slučajna ni sadašnja poplava komentara i analiza u evropskoj i američkoj štampi, kojim je zajedničko to da se stanje u BiH cijeni katastrofalnim, sa prijetnjom izbijanja novog rata. Strani analitičari, bivše diplomate i obavještajci čak crtaju nove karte, tobože zabrinuto zaključujući kako je moguća i podjela BiH. Neki smatraju da je dioba čak i neminovna, pa i dobra po našu zemlju i njene ljude te za svaku etničku skupinu ponaosob.
Sve ovo miriše po novoj taktici za BH krizu. U njoj bi, nakon prve - obilježene dominacijom stranaca, i druge - u kojoj je težište prebačeno na domaće aktere, na snagu stupila kombinovana varijanta: posla bi se zajednički latili i jedni i drugi!
Način na koji bi se to realizovalo, međutim, nije nimalo bezazlen. Glavni put takvog rješavanja naše krize, naime, vodi preko zelenog stola, preko neke velike međunarodne konferencije o BiH, nečeg što bi suštinski bio Dayton 2. Na njemu bi se, domaćim i stranim potpisima, ovjerila nova sudbina i izgled BiH.
Dobar dio javnosti odavno priželjkuje ovakav epilog, uvjeren da to Bosni i Hercegovini može donijeti samo dobro. Možemo li u to biti sigurni?
Ne možemo! Štaviše, ponovno vraćanje naše sudbine za veliki međunarodni zeleni sto dogodilo bi se u okolnostima koje su posljednjih godina bitno promijenjene. Glavna njihova odlika je ta da su u međuvremenu znatno ojačale separatističke i kočničarske snage, pogotovo njihova pozicija u svjetskim centrima moći.
Ako se do prije desetak godina moglo reći da su stranci najviše simpatisali probosanske snage te da su imali najviše razumijevanja za bošnjačku etničku grupu, danas to više ne izgleda tako. U međuvremenu je Rusija krenula sa diplomatsko-propagandnim jurišom na Balkan, namećući se kao pokrovitelj i vjerni advokat Beograda i Banja Luke. Sve svoje nemale kapacitete Moskva je stavila u službu srpskih interesa u ovom regionu.
Znatno je ojačan i hrvatski faktor u BiH, prvenstveno kroz prijem Hrvatske u NATO i Evropsku uniju. Čovićev HDZ dobio je silno samopouzdanje, a Zagreb o BiH govori sa sve veće i veće visine, osokoljen zaleđinom koju ima u svom novom euro-atlantskom društvu.
Takozvana “treća strana”, bošnjačka, u međuvremenu je brojala gubitke. SAD su vidno smanjile svoju podršku, a zaštitnički potencijal razmahane Turske brzo je osujećen proizvodnjom velike političke krize u toj zemlji, kojoj vlastite brige crpe svu snagu.
Dodatna loša okolnost, zapravo najlošija, oličena je u rastućoj euro-američkoj islamofobiji. Ni krivi ni dužni, samo zbog svoje vjerske pripadnosti i prljavih podmetanja o tobožnjem radikalizmu i ekstremizmu ovdašnje muslimanske zajednice, Bošnjaci su postali “sumnjivo lice”. Pritisnute valom terorizma kojem je prišivena etiketa islamskog, čak i neke vlade tradicionalno liberalnih i vjerskih tolerantnih evropskih zemalja povlače poteze kojim u svjevrsni geto nepravedno tjeraju sve muslimane.
Kako bi, u ovim okolnostima, mogao da izgleda neki Dayton 2, procijenite sami. A biće ga, sve su šanse: možda već naredne godine u Londonu!
portal Televizije N1
