Sloboda medija u BiH dostigla je visok nivo, ali se ona često zloupotrebljava. Nisu rijetki primjeri govora mržnje i odsustva odgovornosti za izrečeno, kaže za DW novinar Vlastimir Mijović
DW: Gospodine Mijoviću, kažete da je sloboda medija u BiH dostigla visok nivo, ali uz brojne negativnosti koje prate trendove uslovljene tehnološkim napretkom. Kakva je medijska slika BiH u eri interneta?
Vlastimir Mijović: „Niko se danas ne može požaliti da su mu začepljena usta i da ne postoje medijski kanali kroz koje može izraziti svoju misao, kritiku, koncept, politiku ili sklonost. Rekao bih čak da je, sa internetom, liberalizam počeo da se miješa sa anarhijom, pri čemu je već samo jedan bloger dovoljan da stvori medij sa solidnim utjecajem. Uz to su nastali i mediji u vidu društvenih mreža, koje kreiraju i uređuju građani, među kojim je mnogo onih koji svoj dan ne mogu zamisliti bez barem jednog priloga namijenjenog poznanicima, ali i široj čitalačkoj publici.
Formalno su slobode velike, no one su praktički, po mom mišljenju, manje nego u nekim prethodnim razdobljima. Nije dovoljno imati pristup mediju i volju da se preko njega djeluje; to se svodi na čistu formalnost i brčkanje po plićaku ukoliko ne postoje snažni redakcijski timovi i, u njima, dobro obučeni, a što da ne - i vrhunski novinari.
Danas je većina medija, nažalost, neslobodna i nemoćna u suštinskom smislu jer u eri besplatnih medija (interneta, televizije i radija) oni nisu materijalno ovisni o svojim čitaocima, gledaocima i slušaocima, nego o broju 'klikova' na portalima ili broju depersonalizovanih očiju pred ekranima. Zbog toga uslove za kvalitetan rad ima manji dio medija, oni koji su zanimljivi oglašivačima i koji od reklame mogu da namaknu iole solidan budžet za vlastiti rad.
Ta industrija oglašavanja u BiH je danas, u stvari, glavni i moćan cenzor medija i novinara. S obzirom na to da su najveći oglašivači dio vladajućih poslovno-političkih klanova, oni svojim reklamama posredno diktiraju i uređivačku politiku medija. Istovremeno medijima otupljuju zube tako što ih potiču na one sporedne, lascivne, zabavne teme, kupujući reklamno vrijeme ili prostor pod uslovom da taj medij nije politiziran ili nezavisan u prezentaciji informativno-političkih sadržaja.
Na ovaj način, u eri maksimalne formalne slobode, slabi su društveni efekti mase medija. Oni više služe za zaglupljivanje nego za prosvjećivanje, informativno servisiranje i poticanje na građanski aktivizam toliko potreban bh. društvu."
DW: Ima li u bh. medijima odgovornosti za izrečeno?
Vlastimir Mijović: „U našem medijskom prostoru mnogo je sukoba mišljenja koji se najčešće odvijaju na korektan način, i pored ogromnih razlika u pogledima raznih autora ili javnih djelatnika koji se pojavljuju u medijima. Nisu pri tome mediji krivi što su puni sukobljenih mišljenja, često i veoma vatrenih polemika: takvo je stanje u našoj državi i društvu, ne treba ga lakirati i lažirati.
Bilo bi bolje da se dijalozi vode sa više argumenata, ali njihov nedostatak ipak se obija o glavu onima koji ne poštuju medijski fer-plej, a donose velike zaključke i ocjene. Publika je odavno educirana da prepoznaje dobro i loše, argumentovano i površno ili zlonamjerno pisanje ili govor. No, problem je u tome što se problematični medijski sadržaji još uvijek u publici uveliko primaju ovisno od tome da li se radi o njihovim istomišljenicima ili protivnicima, a pogotovo sunarodnicima.
Stoga su danas jako rijetki mediji koji poštuju osnovna novinarska načela. U potrazi za publikom, oni se uglavnom fokusiraju na samo jednu etničku grupu i njene pripadnike, što medije čini subjektivnim, jednostranim, čak i svađalačkim. Primjetne su i primjese grube neodgovornosti za napisano ili izrečeno. Mislim da bi se bh. zakonodavstvo u tom smislu trebalo inovirati, sa znatno strožijim kaznama koje se izriču, na primjer, za dokazivu klevetu pojedinaca, grupa ili organizacija.
S većom odgovornošću, mediji bi jače zakoračili u prostor suštinske medijske slobode, koja maksimalno rabi svoja prava, ali i drži do vlastite društvene i zakonske odgovornosti."
DW: Kako suzbiti jezik mržnje u bh. medijima?
Vlastimir Mijović: „Čovjek je oduvijek takav da se uljuđuje samo kad ga se udari po džepu ili kazni na drugi način. U tom smislu, prvo je potrebno utvrditi pravila i granice medijskog djelovanja, uvesti materijaliziranu odgovornost, a potom uključiti mehanizme društvene kontrole i kažnjavanja. Ne vidim drugi način da se zaustavi poplava govora mržnje i da se obeshrabre oni koji uglavno djeluju na takav način.
Pravo izražavanja istovremeni je izraz i slobode i njene suprotnosti. Sloboda za one koji rade protiv društvenih sloboda neminovno vodi u konflikte i opasnu kontaminaciju društva, na kraju u rušenje temelja pravne države.
DW: Zašto regulacijska tijela u BiH, poput Regulatorne agencije za komunikacije, ne sankcionišu jezik mržnje i druge nepravilnosti u bh. medijima?
Vlastimir Mijović: „Regualtorni organi imaju mogućnost da na ovaj način djeluju, ali to jako rijetko koriste, posebno pomenuta agencija. Problem je u njenoj strukturi, koju čine stranački ljudi i predstavnici tvrdih etničkih jezgara. Oni po svaku cijenu štite svoje stranačke nalogodavce te stoga i nemamo istinsku regulatornu agenciju odgovornu društvu, nego sluganski produžetak vlasti, koji na medijskom planu, po mom mišljenju, više ima negativnu nego pozitivnu rolu."
DW: Nemoguće je govoriti o medijima u BiH, a ne spomenuti javne servise u ovoj zemlji koji, čini se, prolaze kroz izuzetno složen period. Kakva je danas pozicija javnih bh. servisa?
Vlastimir Mijović: „Najlošiji trend imamo upravo u ovom sektoru. Javni servisi potpuno su pod rukom vlasti. Entitetski vrhovi vode svoje politike preko RTVFBiH (Radio-televizija Federacije BiH) i RTRS (Radio-televizija Republike Srpske), koji se finansiraju kroz takse koje plaćaju građani. No, te radio-televizijske kuće obični su prirepak vlasti, njihov megafon za promociju i političku manipulaciju. Javni servis na državnom nivou zauzvrat se uništava, jer nikome od tih političkih struktura u suštini ne treba država, njima trebaju samo njihovi 'pašaluci' u kojim će apsolutistički vladati i krojiti javno mnijenje po svojoj mjeri.
Otud i neminovnost donedavno gotovo nevjerovatne prijetnje da bi BiH uskoro mogla postati jedina evropska država bez javnog RTV servisa. Za ukupnu medijsku scenu bio bi to ogroman gubitak, jer se radi o ključnom resursu u oblasti medija, koji je finansiran od građana i koji treba da radi u njihovom interesu. Ostali bi u raljama dvije moćne entitetske kuće, koje su pod skutima vlasti te u dohvatu komercijalnih medijskih kuća koje u ovom vremenu znaju da svaka marka njihovog prihoda potiče iz kompanija u kojim je veliki utjecaj vlasti. To onda određuje i njihovu manipulativnu i antigrađansku uređivačku politiku."
DW: Budućnost bh. novinarstva?
Vlastimir Mijović: „Nije nimalo dobra. Osim krupnog gubitka u vidu nestanka ili potpune marginalizacije državnog javnog emitera, još su dva izrazito negativna parametra. Prvi je da u novinarski i općenito medijski zanat, loše društveno tretiran i slabo plaćen, više ne ulaze mladi, daroviti, misleći ljudi. Novinarstvo postaje utočište onih koji ne mogu da dođu do bolje profesije i posla. Rijetki su novinari koji uopšte rade na svom uzdizanju i profiliranju, svjesni da svoj trud ne mogu adekvatno da valorizuju u medijskom biznisu.
Stoga će u našim medijima biti sve više golih informacija, a sve manje zahtjevnijih i kvalitetnijih novinarskih formi. U tom segmentu je skriven i drugi negativni trend, a to je korištenje servisa državnih, odnosno entitetskih informativnih agencija kao što su Fena i Srna. Finansirani vladinim novcem, oni izvještavaju onako kako vlasti odgovora. A mediji, pogotovo oni najbrojniji - internetski portali, zbog svog lošeg finansijskog položaja i nemogućnosti stvaranja jakih redakcijskih timova, gotovo sve svoje informativne sadržaje plasiraju iz tih izvora.
Time dobijamo informativno ovisne, dirigovane medije, čiji sadržaj se, preko informativnih agencija, suštinski kreira iz političkih kabineta."
