U ovom Pesahu, koji u svojim domovima proslavljaju naši malobrojni Jevreji, svečarska atmosfera miješa sa tugom zbog izglednog gašenja jedne od bosansko-hercegovačkih istorijskih žila kucavica
PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ
Jevreji danas obilježavaju svoj najveći blagdan - Pesah, u spomen na spasenje njihovih predaka iz egipatskog ropstva. Tim povodom, naši državnici, političari i starješine vjerskih zajednica uputili su čestitke bosanskim i hercegovačkim Jevrejima, s najljepšim željama za dobrobit ovog naroda koji je tokom posljednjih pola milenijuma ostavio golem i neizbrisiv pečat na život Bosne i Hercegovine.
Sve priče o našim Jevrejima postaju, nažalost, priče sa okusom tuge, pa i gorčine. Od njihovog masovnog dolaska na naše tlo, zbog izgona i inkvizicije u Španiji i Portugalu, u 500 proteklih godina znalo je među nama živjeti i po nekoliko desetina hiljada Jevreja. U Sarajevu ih je, na primjer, pred Drugi svjetski rat, bilo oko 12.000. Obzirom da je naš glavni grad tada brojao 60.000 stanovnika, to znači da je svaki peti Sarajlija bio Jevrej!
Prvenstveno zbog zločinačkog pomora u Drugom svjetskom ratu, u kojem su ustaške vlasti provodile Hitlerov monstruozni projekat masovnog istrebljenja Jevreja, ali i kasnijim odlivom u novoformiranu državu Izrael i druge, prekomorske zemlje, prisustvo Jevreja na našem tlu dramatično je smanjivano. Prema popisu stanovništva iz 2013. godine, u BiH je tog trenutka živjelo samo 265 Jevreja!
U mnogim našim gradovima i naseljima, gdje su nekad bili njihov neraskidivi dio, danas nema niti jednog pripadnika ovog naroda. U Gračanici je, na primjer, posljednji Jevrej umro 1980. godine (Isidor Papo). Da nema lokalnih Bošnjaka, koji održavaju jevrejsko groblje u Pribavi, nestao bi i taj upečatljiv trag jevrejskog života u tom kraju.
I Sarajevo, u kojem je prije 80 godina svaki peti stanovnik bio Jevrej, njihovu brojnost danas mjeri promilima. Ostalo je nešto više od 100 jevrejskih duša, Sefarda i Aškenaza, mahom staraca. Vihoru vremena odolijevaju mnoge lijepe zgrade koje su Jevreji ovdje podigli, kao i dvije sinagoge. Međutim, ni za uobičajene molitve sarajevski Jevreji više nemaju kapaciteta, ne samo zbog malobrojnosti nego i zbog činjenice da nemaju svog duhovnika i vjerskog predvodnika, rabina.
Agilnošću preostalih Jevreja i dobrotom Eliezera Pape, koji iz Izraela ponekad dođe u Sarajevo, zarad vršenja obreda, vjerski život ipak se nekako održava. No, počesto su troškovi puta 48-godišnjeg (nerezidentnog) rabina, inače rođenog Sarajlije, prepreka za njegov dolazak među njegove posljednje sunarodnike u gradu na Miljacki.
O pečatu i doprinosu Jevreja poslovnom, kulturnom i umjetničkom životu Bosne i Hercegovine suvišno je govoriti. U Sarajevu je prije par godina osmišljena i specijalna turistička ruta, na kojoj se u nekoliko sati mogu “snimiti” tragovi upečatljivog jevrejskog prisustva na ovom tlu. Glavni grad BiH njeguje uspomenu na svoje nekadašnje komšije i kreatore mnogih napredaka. No, razmišljanja o budućnosti zamijenjena su podsjećanjima na prošlost. Nije daleko dan, ako se ovaj trend nastavi, kad ćemo ostati i bez posljednjeg jevrejskog komšije.
Krug širok 500 godina prijeti da se zatvori, da nakon naglog i masovnog dolaska Jevreja početkom 16. stoljeća (pospješenog i tokom Austrougarske vladavine) doživimo kraj odavno izražene silazne putanje: da Jevreji postanu stvar prošlosti, kao i mnogo toga što je nekad krasilo ovu zemlju. Stoga se i u ovom Pesahu, koji u svojim domovima proslavljaju naši malobrojni Jevreji, svečarska atmosfera miješa sa tugom zbog izglednog gašenja jedne od bosansko-hercegovačkih istorijskih žila kucavica.
