Naši potomci mogli bi, koje li ironije, ovo vrijeme pominjati kao bolje od onog koje je njima dosuđeno
PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ
I mi i sve ovo jednom ćemo biti prošlost. Nove generacije učiće o našoj sadašnjosti kao o vremenu velike smutnje, nereda i lošeg života, premda ne treba isključiti ni mogućnost da se o našoj epohi, u odnosu na ono što dolazi, bude govorilo i kao o boljem razdoblju u životu ove zemlje i njenih ljudi. Uprkos našoj neutaživoj želji i uvjerenju da od ovoga ne može biti gore, to se ne mora obistiniti.
Stanje u društvu nikad nije dovoljno loše da ne bi moglo biti još lošije. Ponekad se to, kao sada, može čak i predosjetiti, pa i neumoljivo prognozirati, prema osnovnim trendovima i parametrima trenutnog stanja. Oni, nažalost, ne slute na dobro.
Okvir u kojem živimo apsolutno je loš i nestabilan. To što mi imamo, to nije dobro organizovana država ni ambijent po mjeri perspektivnih društava. Uglavnom znamo šta ne želimo, svi odreda - i građani i nacije. Ali niko ne uspijeva da se domogne onoga što priželjkuje, ni pobornici jedinstva ni oni koji bi se obradovali dodatnim podjelama, na kraju i raspadu.
U međuvremenu sve trune i polako, ali sigurno se urušava. Vrijeme u kojem će, jednog dana, uslijediti epilog, biće posebno stresno i obilježeno neredom, bez obzira kakav bude ishod velike i dugotrajne bitke za i protiv Bosne i Hercegovine. Nijedna varijanta raspleta ne može biti bezbolna i za sviju prihvatljiva, tim teža jer će uslijediti nakon višedecenijskog iscrpljivanja.
Tome ćemo platiti nemalu cijenu, iako nam se već ova sadašnja čini paprenom, kad uzroci glavnine naših nedaća potiču iz labavog, neučinkovitog državnog okvira. A on, iz dana u dan, postaje još nestabilniji. Imamo državu koju praktično niko ne vodi, koja bezglavno vrluda i srlja u potpunu propast.
Loši su nam i drugi ključni indikatori budućnosti. Ekonomska stopa rasta, i kad je u plusu, izražena je tako niskim procentima da našu zaostalost samo dodatno povećava. U ekonomskoj sferi sve više kaskamo za razvijenijim i boljim dijelom svijeta, praktično osuđeni da uvijek budemo njegov siromašniji dio.
Što se tiče zaposlenosti, ključnog uslova za iole solidan život, nema nikakve naznake poboljšanja. Nedavno je Svjetska banka objavila analizu koja pokazuje da u ovom regionu jedino u BiH nije došlo do rasta zaposlenosti. U posljednjoj evropskoj ligi mi smo - posljednji! A Svjetskoj banci je, svakako, više vjerovati nego Bakiru Izetbegoviću, koji nam stalno u oči baca prašinu o tobožnjim skokovima u sferi zaposlenosti.
Životni standard, koji je takođe na dnu evropske ljestvice, i dalje posrće. Prosječna plata danas je gotovo u dlaku ista kao i prije deset godina, dok su cijene većine životnih namirnica, potrepština i usluga upola veće, čak i iznad toga. U trenutku dok ovo pišem, stiglo je novo izvješće Federalnog zavoda za statistiku. Potrošačke cijene u FBiH porasle su za 1,9 posto tokom marta, čime je nastavljen trend porasta cijena iz prethodnog mjeseca.
Red je tako stigao i na žvake, koje su ovih dana poskupjele za 20 posto, a čija cijena nije mijenjana 15 godina. Vidjećemo narednog mjeseca, kad statističari objave nove pokazatelje o platama, da one neće porasti ni toliko da nadomjeste poskupljenje pomenutog artikla. One važnije i skuplje da i ne pominjemo.
Mračnu budućnost navješćuju i drugi trendovi, poput novčanih doznaka iz inostranstva. Godišnje izražene u milijardama maraka, one su sve tanje i tanje. Kako umire najstarija generacija, kojoj novcem pomažu djeca rasuta po (boljem) svijetu, tako u BiH ulazi i sve manje ovdje nezarađenog, ali ovdje potrošenog novca.
Neminovno je da u dogledno vrijeme ovaj izvor prihoda BiH i njenih ljudi bude sveden na - nulu! Zamislite, stoga, trenutak u kojem neće biti ni marke od sadašnjih (najmanje) pet milijardi KM, koliko izvana stiže preko bankovnih uplata ili se najbližoj rodbini donosi u gotovini.
Iza krivine vreba još jedna babaroga: državni dugovi! Uskoro će doći trenutak kad ćemo, umjesto novih kredita i pozajmica, morati da vratimo stare, već potrošene. Iz čega? Od kojih prihoda, kad se nismo zaduživali da bi investirali i razvijali se, nego da bi trošili i krpili rupe. Vrijeme je da nas uhvati strah, pa i panika, zbog skorog trenutka u kojem će najkrupniji dugovi doći na naplatu.
Još je niz faktora koji će uzrokovati dalji pad kvaliteta života u Bosni i Hercegovini, među kojim je posebno opasna svjetska ekonomska kriza. Naviknute na stalni rast, najjače zemlje svijeta po svaku cijenu ga nastoje održati. I Amerikancima je, na primjer, Trump lansirao odbrambenu parolu budućnosti koja poručuje da troše domaće proizvode, a da istovremeno po svaku cijenu povećaju njihov plasman na svjetsko tržište.
Oholost i sebičnost ekonomskih i političkih divova svakako će biti praćeni agresijom na patuljke poput nas, koji će po cijenu vlastitog daljeg siromašenja plaćati njihove cehove. Tome se nikako ne možemo oduprijeti u svijetu podijeljenom na šaku jakih i masu nemoćnih država i naroda.
Ni na jedan izazov budućnosti mi nemamo efikasan odgovor, čak ni naznaku organizovanog pokušaja da se taj odgovor osmisli. Stoga je surovo realna procjena da ovo vrijeme nipošto nije toliko loše da ne bi moglo biti još lošije. A time se, koje li ironije, uvećava i šansa da naši potomci ovo vrijeme pominju kao bolje od onog koje je njima dosuđeno!
