Nacionalni lideri odavno funkcionišu po sistemu tzv. dogovorenog neprijateljstva: Bakiru treba Milorad, Miloradu Bakir, a Čović obojici i oni njemu
PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ
U Mostaru su u ponedjeljak skupa večerali domaći politički lideri, pojačani “krunisanim” glavama iz susjedstva: Vučićem, Plenkovićem i Vujanovićem. Jelo se i pilo u dobroj atmosferi. Ćaskalo se o svemu i svačemu, na sto je palo i nekoliko šala kojim su se svi od srca smijali.
Neupućenom oku to svakako nije ličilo na skup zakletih političkih neprijatelja. Prije bi se reklo da su se oko trpeze okupili poslovni ortaci koji, u opuštenom ambijentu, proslavljaju neki zajednički uspjeh.
– Ljubazni su jedni prema drugima, ali nisam vidio da su pričali o važnim pitanjima.
Takav utisak o odnosima ovdašnjih nacionalnih lidera Dodika, Čovića i Izetbegovića sa večere je ponio “neutralni” Aleksandar Vučić. Da je više odriješio jezik, ko zna šta smo još mogli čuti. Sigurno bi, u stvari, saznali da su njihovi odnosi još mnogo bolji i prisniji, u svakom slučaju potpuno drugačiji od svađalačkog tona kojim se jedni o drugima godinama oglašavaju u javnosti.
O tome svjedoči i izjava koja se u intervjuu magazinu Stav, objavljenom istog dana, omakla Bakiru Izetbegoviću. Odgovarajući na pitanje kakva je trenutna atmosfera u Predsjedništvu BiH, koje već 40 dana nije održalo svoju sjednicu, a ne zna se ni kad će, bošnjački lider je rekao:
- Atmosfera je uvijek korektna, sva trojica smo iskusni političari i ne dopuštamo da se političke krize, koje neminovno slijede jedna za drugom u ovakvim okolnostima, prenesu na lične odnose.
Koliko su, za razliku od politički katastrofalnih, privatni odnosi među ovdašnjim političarima dobri, naslućivalo se i ranije. Svoje grube sukobe u sali za sastanke, na primjer, zastupnici i delegati često završavaju za istim stolom u restoranu Parlamenta BiH. Umjesto svađalačkih kanonada, koje prate novinari i snimaju kamere, kafanske sjedeljke protiču u prijateljskom zbijanju šala.
Stranački lideri jedni druge redovno ugošćavaju na njihovim imanjima, lijepo se druže i oslovljavaju nadimcima. Zlatko Lagumdžija svojedobno se bio toliko zanio da je Milorada Dodika i u medijima počeo zvati - Dodo!
To tepanje nije dugo potrajalo, jer je Lagumdžija pao sa visokih pozicija. No, iz vremena velike međusobne ljubavi vjerovatno su i jednom i drugom ostale lijepe uspomene u - džepovima.
Novac je glavni razlog dvoličnosti ovdašnjih političara. Oni su davno shvatili da je zavađanje naroda najbolji kapital za njihov razvratni biznis. Shvatili su i na tome jašu do iznemoglosti, uspješno varajući javnost i svoje sunarodnike, kojim stalno podmeću istu priču o neriješenom i nerješivom nacionalnom pitanju. Ono je dežurni paravan za njihove prljave igre, koje se uvijek svode na međusobnu podjelu plijena.
Nacionalni lideri odavno funkcionišu po sistemu tzv. dogovorenog neprijateljstva. Bakiru treba Milorad, Miloradu Bakir, a Čović obojici i oni njemu. I što više vremena prolazi, to se na njihovim računima koti više novca: imanja i vile su im sve veće i veće, a mandati sve duži i duži.
Zauzvrat, BiH tone li tone, a građani siromaše li siromaše. I taman na dnevni red dođu životni problemi, a braća se negdje u potaji sastanu i pokrenu novi talas starih nacionalnih svađa. Jer, oni se samo time znaju baviti, na ozbiljne poslove i ne pomišljaju. A može im se: narod odmah stavlja glavu u zobnicu koju mu oni lukavo podmeću.
Svemu dođe kraj, pa će kucnuti i čas za njihovu posljednju (tajnu) večeru. Plašim se, međutim, da to niko iz ove generacije neće dočekati. Kako stoje stvari, tek neki naši daleki potomci mogli bi zaustaviti providno magarčenje na koje mi već decenijama naivno nasjedamo.
