Potresle su me gorke riječi Mirsada Šabanagića, koje su izbile iz očinski napaćene duše nakon što je ubici njegove kćerke Amine sud odmjerio zatvorsku kaznu od 35 godina. Rado bih mu pomogao da zločincu, kako kaže, presudi svojim rukama. No, pravdu kroje država i sudovi, pa ni kazne ne odmjerava duša, nego to čine darežljivi zakonski paragrafi.
Tako je to s ovim vremenima. I najljepše što se smisli u slavu čovjeka počesto se izmetne u ruglo. Ljudska prava tome su vjerni primjer. Do neba uzdignuta, da se njima oslobađa stoljećima okovani insan, ona postaju i zaklon za ljudski hajvan.
Kako ova civilizacijska „dostignuća“ štite najgore među nama, pokazuje i sudbina Amininog dželata. Godine prolaze, pa će i njegovo robijanje jednom da mine. A nje više nikad neće biti!
Među nama ponovo gledamo i masovne ubice, povratnike iz Haga, poput krvave Biljane Plavšić. Pogotovo susrećemo „obične“ kriminalce koji su kraće ili duže (uglavnom ne onoliko koliko je trebalo) ležali za svoje grijehe.
Savremeno čovječanstvo snizilo je aršin za pravdu ispod nivoa odmazde – život za život! Tek ponegdje i urijetko po šljamu udari najteža batina. Još niže spuštena je cijena krivice za kriminal i nasilje, a teški osuđenici između rešetaka bolje žive i jedu nego društvo koje su ojadili, poput našega.
Umjesto za ljude, novo vrijeme razmahalo je prava za čovjeka kao biološku pojavu. Zbog toga se i dešava da kazne postaju sve blaže, a da se valovi zla neprestano uvećavaju. Bezmalo ispada da od demokratskih uzleta više dobiva ljudski hajvan nego pitomi insan.
Dobru to, bogme, ne vodi!
(Dnevni avaz)
