Kompromis
je najbolji lijek za većinu opasnih političkih bolesti, u koje spada i
višemjesečna blokada vlasti u našem većem entitetu. S tom spoznajom, ambasadori
Moon i Sorensen prošle sedmice su problem ogolili do kraja. Predložili su
predsjedniku FBiH Budimiru da aminuje formiranje nove federalne vlade.
Zauzvrat, Dragan Čović i Božo Ljubić trebali su da ulazak svojih stranaka u novu
vladu plate podrškom Budimiru za dalje obavljanje funkcije na kojoj se sada
nalazi.
Mnogi su
pomislili da će prijedlog američke i evropske diplomatije začas biti pretvoren
u djelo. Navikli smo tokom poratnoga perioda da se riječ važnih stranaca sluša
gotovo bespogovorno. Međutim, nakon onoga što gledamo, moglo bi se reći da je i
ovaj bosanski stereotip zreo za političku antikvarnicu.
Zasad, naime,
nema nikakvoga nagovještaja da bi moglo doći do kompromisa kakav su predložili
Moon i Sorensen. Dva HDZ-a javno su odbili mogućnost da Budimiru priznaju pravo
da do kraja odradi svoj predsjednički mandat. Oni se nisu udostojili čak ni da
pošalju svoje zastupnike na sastanak Budimira sa čelnicima
vodećih federalnih stranaka. Čović je, štaviše, u par navrata izjavio za medije
da mu ni na pamet ne pada da učini takav ustupak Živku Budimiru.
U takvoj
situaciji, naravno, ni Budimir ne može odraditi svoj zadatak koji je, u formi
savjeta, dobio od američkog i evropskog ambasadora. I on će, u ovim
okolnostima, očito zatezati konopac do kraja.
Ovako
gledano, Čović i Ljubić djeluju kao protivnici pomenute varijante kompromisa.
Može se vjerovati, međutim, da ni sa Budimirom ne bi bilo ništa lakše. Ko zna
kakav bi bio njegov odgovor i postupanje da se izjasnio prije šefova dva HDZ-a.
Svojim brzim očitovanjem oni su mu omogućili da se i ne izjašnjava, odnosno da
stvara dojam kako bi on možda i poslušao Ameriku i Evropu da je to samo o njemu
ovisilo.
U suštini,
i Budimir je daleko od ove vrste kompromisa. On neprestano pokušava da igra na
kartu mirenja trenutno zavađenih političkih vođa i njihovih stranaka, sa idejom
da se stvori tzv. koncentraciona vlada. To je tip vlade u kojoj učestvuju
predstavnici svih iole jakih parlamentarnih stranaka.
S pravom se
procjenjuje da Budimir, ustvari, s ovim igra u korist SDA i njenoga nastojanja
da po svaku cijenu ostane dio federalne vladajuće piramide. Nije nikakva tajna
da on posljednjih mjeseci više slijedi ponašanje Sulejmana Tihića nego svoga
stranačkog šefa Jurišića. Budimir, ustvari, sebe više i ne smatra članom
Hrvatske stranke prava (HSP) i djeluje kao slobodni strijelac.
Odbijajući
ideju „koncentracione“ vlade, na fakterski način djeluju stranke koje u
federalnom parlamentu imaju prostu većinu. Oni žele da smijenjenu vladu
naslijedi nova, tzv. većinska vlada, koju bi činili članovi SDP, SBB i dva
HDZ-a. Izgledi da izguraju tu varijantu nisu mali, ali su male šanse da se to
izvede u kratkom roku.
Ko zna
dokle se može vrtjeti ovo kolo u kojem SDA i njeni saveznici podmeću svakojake
klipove, poput potezanja klauzule o ugroženom nacionalnom interesu. U igru je uveden
i Ustavni sud koji, osim svojih sporih procedura, ima još jednu ogromnu manu:
trenutno nije ni popunjen sudijama do kvote potrebne za punovažno odlučivanje.
Nije teško
zaključiti šta bi za državu i građane bilo bolje. To je tzv. većinska vlada. Ona
„koncentraciona“ potencijalno je samo majka trulih kompromisa. Takva vlada bila
bi vlada nezamjeranja i lažne sloge. Vladalo bi se bez opozicije, jer bi sve
stranke barem jednim prstom držale žezlo vlasti. A to bi bila smrt za bilo
kakve političke, društvene i ekonomske iskorake, toliko potrebne ovoj zemlji.
Koncentraciona
vlada bila bi znak za uvođenje oligarhijskoga sistema, u kojem bi stranački
život i razlike među partijama bili potpuno ukinuti. Federacija BiH bi, u tom
slučaju, bila zatočenik kompletne političke elite, koja bi, bez potresa,
udovoljavala samo svojim interesima. Protiv sebe oni ne bi imali ni stranačku
opoziciju, a ni medijsku kritiku.
Šta će
biti, niko ne zna. Kad će biti, takođe je nepoznato. Zna se samo da ulogu
motora za politički dogovor zaraćenih strana nisu efikasno odigrali ni
predstavnici Vašingtona i Brisela. A kad i njihova riječ nailazi na gluhe uši,
čije slovo uopšte može ovdje da ubrza rasplet višemjesečnog političkog
mrcvarenja?
Ili Moon i
Sorensen nisu okončali svoju misiju? Kad shvate da njihov prijedlog nije
prošao, možda svoje nove savjete naoružaju i težom političkom artiljerijom pred
kojom bi prozvani političari, ključni za kompromis, izvjesili bijelu zastavu.
(Bosnia Daily)
