21. 02. 2013.

Odbačeni recept

Prozvani federalni političari očito ignoriraju ideju kompromisa koji su za deblokadu vlasti predložile američka i evropska diplomatija


Kompromis je najbolji lijek za većinu opasnih političkih bolesti, u koje spada i višemjesečna blokada vlasti u našem većem entitetu. S tom spoznajom, ambasadori Moon i Sorensen prošle sedmice su problem ogolili do kraja. Predložili su predsjedniku FBiH Budimiru da aminuje formiranje nove federalne vlade. Zauzvrat, Dragan Čović i Božo Ljubić trebali su da ulazak svojih stranaka u novu vladu plate podrškom Budimiru za dalje obavljanje funkcije na kojoj se sada nalazi.
Mnogi su pomislili da će prijedlog američke i evropske diplomatije začas biti pretvoren u djelo. Navikli smo tokom poratnoga perioda da se riječ važnih stranaca sluša gotovo bespogovorno. Međutim, nakon onoga što gledamo, moglo bi se reći da je i ovaj bosanski stereotip zreo za političku antikvarnicu.
Zasad, naime, nema nikakvoga nagovještaja da bi moglo doći do kompromisa kakav su predložili Moon i Sorensen. Dva HDZ-a javno su odbili mogućnost da Budimiru priznaju pravo da do kraja odradi svoj predsjednički mandat. Oni se nisu udostojili čak ni da pošalju svoje zastupnike na sastanak Budimira sa čelnicima vodećih federalnih stranaka. Čović je, štaviše, u par navrata izjavio za medije da mu ni na pamet ne pada da učini takav ustupak Živku Budimiru.
U takvoj situaciji, naravno, ni Budimir ne može odraditi svoj zadatak koji je, u formi savjeta, dobio od američkog i evropskog ambasadora. I on će, u ovim okolnostima, očito zatezati konopac do kraja.
Ovako gledano, Čović i Ljubić djeluju kao protivnici pomenute varijante kompromisa. Može se vjerovati, međutim, da ni sa Budimirom ne bi bilo ništa lakše. Ko zna kakav bi bio njegov odgovor i postupanje da se izjasnio prije šefova dva HDZ-a. Svojim brzim očitovanjem oni su mu omogućili da se i ne izjašnjava, odnosno da stvara dojam kako bi on možda i poslušao Ameriku i Evropu da je to samo o njemu ovisilo.
U suštini, i Budimir je daleko od ove vrste kompromisa. On neprestano pokušava da igra na kartu mirenja trenutno zavađenih političkih vođa i njihovih stranaka, sa idejom da se stvori tzv. koncentraciona vlada. To je tip vlade u kojoj učestvuju predstavnici svih iole jakih parlamentarnih stranaka.
S pravom se procjenjuje da Budimir, ustvari, s ovim igra u korist SDA i njenoga nastojanja da po svaku cijenu ostane dio federalne vladajuće piramide. Nije nikakva tajna da on posljednjih mjeseci više slijedi ponašanje Sulejmana Tihića nego svoga stranačkog šefa Jurišića. Budimir, ustvari, sebe više i ne smatra članom Hrvatske stranke prava (HSP) i djeluje kao slobodni strijelac.
Odbijajući ideju „koncentracione“ vlade, na fakterski način djeluju stranke koje u federalnom parlamentu imaju prostu većinu. Oni žele da smijenjenu vladu naslijedi nova, tzv. većinska vlada, koju bi činili članovi SDP, SBB i dva HDZ-a. Izgledi da izguraju tu varijantu nisu mali, ali su male šanse da se to izvede u kratkom roku.
Ko zna dokle se može vrtjeti ovo kolo u kojem SDA i njeni saveznici podmeću svakojake klipove, poput potezanja klauzule o ugroženom nacionalnom interesu. U igru je uveden i Ustavni sud koji, osim svojih sporih procedura, ima još jednu ogromnu manu: trenutno nije ni popunjen sudijama do kvote potrebne za punovažno odlučivanje.
Nije teško zaključiti šta bi za državu i građane bilo bolje. To je tzv. većinska vlada. Ona „koncentraciona“ potencijalno je samo majka trulih kompromisa. Takva vlada bila bi vlada nezamjeranja i lažne sloge. Vladalo bi se bez opozicije, jer bi sve stranke barem jednim prstom držale žezlo vlasti. A to bi bila smrt za bilo kakve političke, društvene i ekonomske iskorake, toliko potrebne ovoj zemlji.
Koncentraciona vlada bila bi znak za uvođenje oligarhijskoga sistema, u kojem bi stranački život i razlike među partijama bili potpuno ukinuti. Federacija BiH bi, u tom slučaju, bila zatočenik kompletne političke elite, koja bi, bez potresa, udovoljavala samo svojim interesima. Protiv sebe oni ne bi imali ni stranačku opoziciju, a ni medijsku kritiku.
Šta će biti, niko ne zna. Kad će biti, takođe je nepoznato. Zna se samo da ulogu motora za politički dogovor zaraćenih strana nisu efikasno odigrali ni predstavnici Vašingtona i Brisela. A kad i njihova riječ nailazi na gluhe uši, čije slovo uopšte može ovdje da ubrza rasplet višemjesečnog političkog mrcvarenja?
Ili Moon i Sorensen nisu okončali svoju misiju? Kad shvate da njihov prijedlog nije prošao, možda svoje nove savjete naoružaju i težom političkom artiljerijom pred kojom bi prozvani političari, ključni za kompromis, izvjesili bijelu zastavu.
(Bosnia Daily)

DINO „PROPJEVAO“, HOĆE LI NASTAVITI?

Gomila prljavština vlasti izbila bi na vidjelo kad bi nam Konaković povjerio sve što zna. Gdje bi bio kraj kad bi o mutnim poslovima SDA...