Ljudskoj lakovjernosti nema kraja. I u predvečerje agresije na BiH
spočitavalo se medijima da od muhe prave medvjeda.
Dio javnosti tada je mislio da oružjem zveckaju novinari, a ne
intelektualne hrđe i samozvane vođe na čije paklene planove je ukazivano.
Mediji su, maltene, doživljavani kao zloguke ptice koje plaše narod i
proganjaju izmišljene političke pokvarenjake.
Vrijeme je donijelo bolno otriježnjenje. Pouku, međutim, mnogi nisu
izvukli. Dio javnosti i danas naivno gleda na medijske kritike nekih politika,
političara, stranaka i uz njih prilijepljenih lopuža i alčaka.
Za javnu kritiku očigledne odrođenosti SDA od naroda i interesa
države neki ljudi kažu: Pa, šta su se na njih okomili? I roman u nastavcima o
nečasnim rabotama Bakira Izetbegovića naivan i nedovoljno u činjenice udubljen
čovjek zna prokomentarisati kao novinarsku gnjavažu.
Nastojanje federalne političke većine da konačno formira svoje
organe vlasti, bez uljeza u liku Tihića, Lijanovića i Jurišića, takođe se u
nekim glavama tumači kao hajka. Pa i za grobare hiljada ovdašnjih radnika
i poreskih budžeta, Hilmu i Muju Selimovića, nađe se drveni advokat koji pita:
Zašto se u njih iz dana u dan upire prstom?
Naš čovjek počesto je, u svojoj dobronamjernosti, krajnje naivan.
Takvima treba i po stotinu puta, na prostim činjenicama, pokazati da se ovdje
ne radi ni o kakvim medijskim hajkama nego, naprosto, o nuždi da se konačno
počupa decenijama uvriježeni korov.
Dio novinara i političara, jednostavno, radi što se raditi mora: na
čistac izgone bagru koja nam dosad nije uzela još samo crno ispod nokata. Većem
dijelu javnosti to je jasno i tome se, s pravom, raduje.
(Dnevni avaz)
