Nešto škripi u državi vatikanskoj, sve češće se piše i govori.
Poticaj daje i šokantna ostavka pape Benedikta XVI (Benedict), koji će Svetom
stolicom upravljati još samo do kraja ovoga mjeseca.
U svakom slučaju, ni papsko žezlo više se ne nosi doživotno,
bez obzira da li se ono gubi dobrovoljno ili je produkt odnosa snaga u vjerskom
vrhu zbog kojeg je, nakon sedam stoljeća, jedan papa za života skinuo svoj
prsten svetosti.
Vatikan ne upravlja stotinama miliona ljudi na planeti, koji
štuju papski autoritet, ali ima veliki utjecaj na njihove svjetonazore. Papa je
rado viđen gost i uvažen sagovornik mnogim vladama svijeta. Napokon, činjenica
da golemo blago Svete stolice ne leži u skrovitim kovčezima nego „radi“ po
bankama i velikim kompanijama, govori o Vatikanu kao jednom od najjačih financijskih
stubova savremenoga svijeta.
Utoliko je papska ostavka, uz svo uvažavanje posebnosti
vođstva jedne velike vjerske zajednice, postalo škakljiva društvena i politička
tema. Oglašavaju se i domišljati tvorci zavjereničkih scenarija, ali i
poznavaoci prilika u inače tajnovitoj vatikanskoj vladi.
Da li su još uvijek ordinirajućeg papu na povlačenje
natjerale godine ili je, pak, poticaj stigao iz njegovog okružja, vjerovatno će
zadugo ostati bez potpunoga odgovora. Za njega je potrebna uvjerljiva procjena
stvarne moći koju jedan papa ima u vatikanskoj organizaciji.
Ukoliko pape odista udaraju šakom o sto, ako je njihova
riječ glavna i posljednja, onda je posve normalno da čovjeka sa skoro devet
decenija života na plećima zamijeni zdraviji, radno aktivniji, krepki vjerski
velikodostojnik koji će moći da se nosi sa svim tim pravima i obavezama. Ako,
pak, pape više figuriraju kao simbolički autoriteti, koje se oslovljava sa
„Vaša svetosti“ i štuje kao vrhunske moralne uzore, onda njegova starost i nije
najvažniji faktor. Sve dok se kreće, papa je pokretna ikona kojoj se strasno
klanja ukupna katolička zajednica.
Kao i svi rukovoditelji, i Benedikt XVI vjerovatno je u svom
radu griješio, za neke se odluke kajao i pokušavao da popravi njihove
posljedice. Nema sumnje da je, također, vitalan kakav je bio većim dijelom
svoga osmogodišnjeg papovanja, Svetu stolicu zadužio brojnim postignućima i
ličnim doprinosima. Stoga će na spisku dosadašnjih poglavara i njegovo ime
zračiti svjetlom.
A kojim će putem dalje ići Vatikan, da li će ovaj izuzetak
možda u dolazećem vremenu postati pravilo – da ni pape ne stoluju doživotno –
enigme su čijem ćemo odgonetanju svjedočiti možda jako skoro.
(Dnevni avaz)
