KOMISIJO, SESTRO MILA, DOBRO SI NAS OBOGATILA!

Da li su zbog angažmana u raznim komisijama i izostanka sa svog redovnog radnog mjesta, ikad umanjivane mjesečne plaće, na primjer, Lokmiću i Izetbegovićevoj

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Pročitao sam članak Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) o ministrima i direktorima javnih ustanova koji su se godinama okorištavali novcem iz Zavoda zdravstvenog osiguranja (ZZO) Kantona Sarajevo. Prisjećam se, tim povodom, prošle godine preminulog akademika Božidara Matića, koji se, prije 16 godina, prvi javno požalio na niske plate nosilaca visokih funkcija u organima vlasti.

Početkom 2001. godine, SDP je Matiću ponudio mandat predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH. Ovaj je to glatko odbio, obrazlažući to lošom platom koju ima nosilac druge po važnosti funkcije u državi.

Matić je javno saopštio da ne misli svoju radnu snagu iznajmljivati za tako mizernu naknadu. Radilo se o iznosu između 1.500 i 2.000 KM, ne sjećam se tačno, koji je stvarno izgledao smiješno u odnosu na obaveze predsjedavajućeg Vijeća ministara, a pogotovu kad se imaju u vidu stručnost i kvalifikacije gospodina Matića. Osim sjajne naučne karijere, krunisane statusom akademika i predsjednika ANUBiH, Matić je iza sebe imao i velike uspjehe u menadžerskom rukovođenju. Svoje visoke sposobnosti najbolje je pokazao u vrijeme dok je bio na čelu sarajevskog Energoinvesta.

Javnost je tada pokazala razumijevanje za Matićeve razloge. Međutim, nekoliko dana kasnije, on je ipak pristao na SDP-ovu ponudu i prihvatio navedenu funkciju, nikad ne objašnjavajući zašto se predomislio i, ipak, prihvatio da radi za tako neadekvatnu platu. Na čelu Vijeća ministara BiH proveo je nekoliko meseci, od februara do jula 2001. godine.

To što Matić tada nije javno pojasnio jedino može biti povezano sa razlikom između plate i ukupnih primanja na koje je mogao da računa državni premijer. Neko je i njemu vjerovatno objasnio šta još ulazi u redovne mjesečne prihode, pa je profesor shvatio da će za ozbiljan rad, za koji je bio spreman, dobijati i zasluženu naknadu.

Ključ za razumijevanje razlike između funkcionerske plate i stvarnih primanja te osobe su - komisije! Naknade za članstvo u njima obično su i dvostruko obilnije od same plate.

Svašta se u međuvremenu dešavalo, od te daleke godine. Plate funkcionera su ozbiljno poskočile, udvostručene su ili čak još više uvećane. Ljudi iz vlasti nikako se više nisu mogli požaliti na nisku platu. Time je prestajala i potreba za komisijskim “dopunama”. No, komisijski honorari ipak nisu ukidani, štaviše - uvećavan je i broj komisija i visina naknade za članstvo u njima.

Neki kantonalni, entitetski i državni funkcioneri danas iz budžeta mjesečno naplaćuju i po desetak hiljada konvertibilnih maraka. Njima uz bok su i direktori javnih ustanova, kojim sama funkcija takođe odmah donosi šansu da mjesečno inkasiraju brdo novca.

Bilo bi, stoga, vrlo zanimljivo znati, kad bi se moglo ući u trag svim njihovim komisijskim i sličnim angažmanima, koliko se mjesečno budžetskog novca slijevalo na bankovne račune jednog kantonalnog ministra (Eldan Lokmić) i jedne direktorice (Sebija Izetbegović). Istraživanje CIN-a pokazalo je da se bez njih dvoje nije mogla zamisliti gotovo nijedna komisija koju je formirao i finansirao Zavod zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo.

Zarovi li se CIN (koji u našem medijskom prostoru jedini ima ozbiljan budžet za temeljita novinarska istraživanja) i u ostatak komisijskog i sličnog podzemlja (fondacije, upravni i nadzorni odbori...), mogle bi nam biti predočene još vrtoglavije cifre za koje su, državi, svoje usluge iznajmljivali Lokmić, Izetbegovićeva i još neki ministri i direktori.

Nastranu to što se mnoge komisije bespotrebno formiraju, bolje rečeno izmišljaju, neke su, pa i u zdravstvu, sigurno potrebne. Nužno je da u njima budu i predstavnici vlasti i određene struke.

No, moraju li to uvijek biti jedni te isti ljudi? Ne moraju. I ne bi smjeli da budu!

Drugo, moraju li se svi ti angažmani plaćati? Ne moraju. Ako bismo pogledali izvještaje o radu mnogih komisija, vidjeli bismo da su njihovi sastanci održavani u radnom vremenu. Da li su, zbog izostanka sa njihovog redovnog radnog mjesta, zbog toga umanjivane mjesečne plaće, na primjer, Lokmiću i Izetbegovićevoj?

Nisu! A trebalo je to da se učini.

Njih dvoje, i drugi koji su ovih dana prozvani za harčenje novca iz ZZO, ipak mogu, po tom pitanju, biti mirni. O radu nekih komisija u kojim su bili angažovani ne postoje nikakvi pisani tragovi!

Savršeni zločin, šta li?

fokus.ba

KOJI ĆE ZEC ISTRČATI IZ NIKŠIĆEVOG GRMA?

Federalna policija stegnula je omču oko nekih visokih funkcionera SDP-a. Oko kojih i zašto - moraće brzo da nam kaže 

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Čim je jutros objavljena inicijativa predsjednika SDP-a Nermina Nikšića, kojom je zatražio provođenje parlamentarnog nadzora nad zakonitošću rada Federalne uprave policije (FUP) i Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova (FMUP), odmah je bilo jasno da ga je nešto opasno zasvrbjelo. Prošlo je samo nekoliko sati i saznali smo - šta!

U svom ekspresnom odgovoru, rukovodstvo FUP-a obznanilo je da je “u određenom broju istraga koje ova uprava provodi u suradnji s Tužilaštvom Kantona Sarajevo, obuhvaćen jedan broj visokopozicioniranih dužnosnika iz političke stranke Nermina Nikšića”. Konkretizuje se “da je šef SDP-a, prije par dana, na zahtjev Tužilaštva Kantona Sarajevo, davao izjavu u službenim prostorijama ove uprave”.

U svom reagovanju, FUP dodaje da je to mogao “eventualno biti i uzrok Nikšićevog istupanja u javnosti”.

Nakon ovako gromoglasne “razmjene vatre”, vrlo brzo možemo očekivati da iz grma istrči i zec, odnosno da saznamo ko bi i zašto iz SDP-ovih vrhova mogao biti optužen, uhapšen, pa i osuđen. Da nisu sigurni u dokaze koje su prikupili tokom dosadašnje istrage, teško da bi Federalna uprava policije danas uopšte pominjala da ozbiljno “češlja” neke istaknute SDP-ovce.

Još od hapšenja generalnog sekretara SDA Amira Zukića, javnost se pita: Ko je sljedeći? Ako su se istražni organi “drznuli” da pritjeraju uzazid tako visokog funkcionera najmoćnije stranke u Federaciji, onda nikako ne mogu mirno da spavaju važne face iz opozicionih partija, ukoliko imaju ikakvih “oraha” u džepovima.

A što se toga tiče, SDP i njegove perjanice predmet su ozbiljnih sumnjičenja još iz perioda tzv. Alijanse za promjene, otprije 15 godina. Pogotovo je pod lupom nedavna prošlost, vrijeme od 2010. do 2014. godine, kada je Nikšićeva stranka dominirala u svim organima vlasti. Tada je to, zapravo, bila Lagumdžijina partija, a upravo je tadašnji lider, posebno s aferom “Reket”, bio najčešće sumnjičen i kao kolovođa nečasnih radnji u režiji SDP-a.

Još ne znamo na šta su se tačno usmjerili i šta su eventualno već zadokumentovali Tužilaštvo i FUP. No, sudeći po načinu na koji su odbrusili Nikšiću, nešto sigurno jesu i to “nešto” uskoro će nam biti poznato.

Javnost odavno živi u uvjerenju da su sve dosadašnje garniture vlasti pale na ispitu poštenja. Stoga se s pravom i raduje svakom pozivanju na krivičnu odgovornost svih za koje se, bez obzira kojoj stranci pripadaju, osnovano sumnja da su pljačkali državnu imovinu ili su na druge načine zloupotrebljavali svoje funkcije.

SOFTIĆ PONOVO OBMANJUJE JAVNOST

Softić je svoj status znao i prije prošlogodišnjeg “dopisivanja” sa haškim Sudom pravde. Zato i možda ključno pitanje: Zašto se, između maja 2013. i maja 2016. - predomislio?

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Napokon se oglasio i Sakib Softić, bivši agent BiH u sudskom procesu protiv Srbije. No, prevario se svako ko je očekivao da će od njega dobiti neko suvislo objašnjenje zašto se lažno predstavljao i devet mjeseci od javnosti skrivao da je iz Međunarodnog suda pravde u Hagu još prošle godine službeno, i to na svoj upit, obaviješten da mu je u tom sudu prestao da važi status agenta.

To što je bilo od ključne važnosti, Softić u svom reagovanju nije objasnio. A morao je to da učini. Jer, da je javnost od njega na vrijeme saznala da više nema status agenta, on i Bakir Izetbegović ne bi ni dobili jednodušnu podršku za svoje dalje postupanje, pogotovo od “talaca” koje su okupili u Vijećnici.

Od Softića se u ovoj skandalozno situaciji očekivalo isključivo da objasni zašto je, skupa sa Izetbegovićem, panično skrivao svoj stvarni status. No, svjestan da za to nije bilo nikakvog valjanog ni poštenog razloga, on od tog odgovora bježi i u svom današnjem, potpuno suvišnom javnom reagovanju.

Softić u njemu čak relativizira značaj svog statusa “bivšeg agenta”, tvrdeći da to nije bio razlog za odbacivanje zahtjeva BiH za reviziju presude. Dalje, on pokušava da javnost zbuni tvrdnjama kako to uopšte nije mišljenje Suda nego “nekakvog registrara”, kako je ranije tog zvaničnika jalijaški minimizirao Bakir Izetbegović.

Prvo, registrar je ovlašteno lice Suda i odluka s njegovim potpisom i pečatom u ovoj pravnoj instituciji je “sveto slovo”. Drugo, ako Softiću ni to nije bilo dovoljno, sve je dodatno pojasnio Ronny Abraham, predsjednik Međunarodnog suda pravde u Haagu.

Abraham je u svom saopštenju izričito potvrdio “DA JE SUD ODBIO DA U POSTUPAK UZME ZAHTJEV ZA REVIZIJU UPRAVO STOGA ŠTO O IMENOVANJU AGENTA, ni o pokretanju postupka za reviziju, nije dobio nikakvu odluku Predsjedništva BiH, kao kolektivnog šefa države”.

U toj rečenici, prvo, vidimo da nas je SUD ODBIO, a ne “nekakav registrar”. I drugo, učinjeno je to u prvom redu zato što Predsjedništvo BiH nije ništa odlučilo “O IMENOVANJU AGENTA”. A bez agenta nema ni postupka, logično.

I nakon toga Softić, ipak, tvrdi da on i njegov status nisu bili sporni. Da nije tužno, bilo bi smiješno!

Još nešto jako važno Softić nam je ostao dužan. Radi se o njegovom gostovanju na FTV, u Dnevniku od 30. maja 2013. godine, kada ga je voditeljica predstavila kao agenta BiH pred Međunarodnim tribunalom u Hagu.

Softić je na to odgovorio:

- Ja sam nezadovoljan kako ste me predstavili. Ja sam profesor Univerziteta u Sarajevu i bivši agent Bosne i Hercegovine - rekao je Softić prije četiri godine.

On je svoj status, očigledno, znao i prije prošlogodišnjeg “dopisivanja” sa haškim registrarom, odnosno Sudom pravde. Zato i možda ključno pitanje: Zašto se Softić, između maja 2013. i maja 2016. - predomislio?

fokus.ba

LANAC IZETBEGOVIĆEVIH LAŽI

Čime je Izetbegović “kupio” zavjereničku ćutnju Sakiba Softića i kompletnog pravnog tima, sa četiri stranca, koji su još prošle godine znali da je Softić izgubio sudsku punomoć

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Obistinile su se najgore slutnje. Na ovom portalu objavio sam 11. februara komentar pod naslovom: “Umjesto nove presude, novi skandal”, izražavajući bojazan da će se neslavno završiti pokušaj iniciranja novog suđenja Srbiji za zlo koje je pod njenom dirigentskom palicom počinjeno u našoj zemlji.

Nažalost, umjesto revizije, zaista smo dobili samo skandal. I to kakav - ogroman!

Ima li, uostalom, u politici i javnom životu išta skandaloznije od spoznaje da ste sudbinu jednog ekstremno važnog posla prepustili u ruke beskrupuloznog lažova, kakav se pokazao Bakir Izetbegović? On, ne samo da je skrivao istinu od javnosti, nego joj je neprestano servirao laži o statusu bivšeg agenta BiH pred Sudom u Hagu, Sakiba Softića. I  političkoj eliti, koju je sazvao u sarajevsku Vijećnicu, rekao je da sa tom formalnošću nema nikakvih problema - da je Softić naš punovažni zastupnik u sudskom procesu protiv Srbije.

Dodatni skandal sastoji se u tome da je Izetbegović u svoje laži upleo još niz ljudi, koji ovih dana treba da se crvene kao nikad u životu. Pitanje je, stoga, čime je Izetbegović “kupio” zavjereničku ćutnju pomenutog Softića, ali i kompletnog pravnog tima, sa četiri stranca, koji su tobože ozbiljno pripremali zahtjev za pokretanje sudske revizije u Hagu?

Zašto su, kad su znali limitirajuću činjenicu o statusu našeg bivšeg agenta, kao zaliveni ćutali i Izetbegovićevi kabinetski savjetnici u Predsjedništvu BiH? Zašto je, tek nakon što smo juče iz Haga dobili “odbijenicu”, progovorio i Refik Hodžić, bivši glasnogovornik Suda u Hagu, koji je znao da je Softić još prošle godine zvanično obaviješten da su njegove punomoći prestale da važe?

Zašto se u kolo laži uplela i Munira Subašić, predsjednica Udruženja "Majke Srebrenice" te Murat Tahirović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida? Sramnu ulogu je odigrala i Fondacija “Pravda za BiH”, preko koje su plaćane usluge Sakiba Softića i članova njegovog, već tada se znalo, nelegalnog tima, u zasad poznatom iznosu od 180.000 konvertibilnih maraka. Koliko li tek iznosi puni ceh?

Ozbiljan pad autoriteta ovim povodom je doživio i profesor Kasim Trnka, naš najugledniji pravni ekspert, koji je javno hvalisao kvalitet aplikacije koju su pripremili Softić i društvo. Na kraju, dio bruke pao je i na sve nas koji smo pružali zdušnu potporu zahtjevu za reviziju, na riječ vjerujući Bakiru Izetbegoviću i njegovim kategoričnim tvrdnjama da sa Softićevim statusom nema nikakvih problema.

Ispalo je da ima. Ispalo je, štaviše, da su to svi pomenuti znali još prošle godine. Njihove laži i grijeh za neviđeni skandal time su dodatno uvećani. Pukla je bruka koja nema nikakve veze sa (ne)priznatom krivicom Srbije za genocid nad Bošnjacima, nego samo sa moralnom strukturom i stručnošću osoba koje su, u ime žrtava, preuzele odgovornost za provođenje čisto pravnih radnji potrebnih da ovaj predmet dospije na Sud.

Sad znamo da smo dva mjeseca bili taoci jedne organizovane grupe lažova. Najmanje što oni, nakon svega, mogu da učine, to je da se duboko izvinu Bošnjacima i kompletnoj javnosti, te da se povuku sa ozbiljnih funkcija koje vrše. Prvi koji to treba da učini je, naravno, Bakir Izetbegović, kolovođa skandaloznih laži i manipulacija.

Bošnjacima je u Predsjedništvu BiH hitno potreban pošteniji, časniji i sposobniji predstavnik, a Stranci demokratske akcije novi predsjednik. Ovaj sadašnji počinio je samoubistvo iz zasjede!

No, čemu su te krupne i naivne laži trebale da posluže? Na to nije lako, pa možda ni moguće, dati uvjerljiv odgovor. Blizu su možda ocjene, koje se već izriču, da je Izetbegović po svaku cijenu išao na produbljivanje ionako velike državne i međunacionalne krize, kako bi time prikrio svoje ogromne neuspjehe. On je i dosad, uostalom, za vlastiti politički ćar obilato zloupotrebljavao tragediju svoga naroda. Valjda je mislio da će mu i ovaj put taj lešinarski posao donijeti političku korist.

Moguć je još jedan Izetbegovićev motiv: da na odbijanju (jer drugačije nije ni moglo biti) Međunarodnog suda da žrtvi pruži još jednu šansu, otvori proces dosad najveće radikalizacije Bošnjaka. U toj funkciji može biti i njegova jučerašnja ocjena da se Bošnjacima “od mene pa nadalje, polako prelijeva čaša”, koja zvuči jako ratoborno i koja na svoj način najavljuje da bi naš najbrojniji narod mogao da se okrene potpuno drugačijoj politici.

Ako bi skandal sa neuspjelim pokretanjem novog sudskog procesa protiv Srbije trebao da prepuni neku čašu, onda je to ona Izetbegovićeva. Stoga bi, ukoliko mu je preostalo imalo časti, sam trebao izvući odgovarajuće zaključke i svoje političke pozicije prepustiti nekome sposobnijem, nekome ko će bošnjačkom narodu i Bosni i Hercegovini služiti s više znanja, truda, čestitosti, spretnosti, iskrenosti...

Nikad i ni u kom poslu jedan političar ovdje nije uživao takvu jednodušnu podršku kakvu je Bakir Izetbegović imao u operaciji “Revizija”. Red je, nakon sramnog fijaska, da pošteno prizna da je to povjerenje jeftino prokockao, i to na krajnje skandalozan, za ozbiljnog čovjeka nedoličan način.

fokus.ba

NISU KRIVA DJECA, KRIVI SU RODITELJI

Roditelji su glavni krivci za pogrešnu obrazovnu i profesionalnu orijentaciju svoje nezaposlene djece

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Svome djetetu svako želi najbolje, ali nije rijedak slučaj da se to u životu izvrgne u najgore. Liste nezaposlenih jedan su od vjernih pokazatelja naše bolećivosti prema vlastitim potomcima, koje u ključnim trenucima odrastanja roditelji usmjeravaju na pogrešan put.

U fakultetski obrazovanim porodicama smatra se tragedijom ako se i djeca ne domognu visokoškolskih diploma i takozvanih “finih poslova”. Ta želja možda je čak i jača u radničkom staležu, koji za nevisoke plate obavlja teške poslove. Njihov je životni san da djecu maksimalno iškoluju i da im tako u ruke daju jače oružje za borbu sa životom i vlastitom pozicijom u društvu.

Posljedice ove bolećivosti i jednostranog razmišljanja uglavnom su loše i po roditelje i po djecu. Ogromna većina nezaposlenih u Bosni i Hercegovini (preko pola miliona ljudi) otpada na one koji imaju apsolutno neiskoristive diplome i svjedodžbe: od mase fakultetski obrazovanih nastavnika, politologa, sociologa, ali i ekonomista i pravnika, do svršenih gimnazijalaca koji mogu raditi sve, ali obično završavaju kao priučeni konobari ili prodavci.

Tako dobijamo dvostruku ljutnju, i roditelja i njihove djece. Oni smatraju da su, sa svoje strane, učinili sve što je potrebno, da je sva krivica na društvu i državi. A nije.

Ljutnja je, zapravo, trostruka. Mnogim poslodavcima i poduzetnicima ogroman problem je nedostatak odgovarajuće radne snage, koju ne mogu da pronađu ni sa svijećom u ruci. Neki od njih, na primjer, bravare i druge radnike metalske struke moraju da uvoze!

I da ne nabrajam koja su sve zanimanja potrebna našoj privredi i ekonomiji, a da ih se ne može pronaći na listama nezaposlenih. Izrazita je neravnoteža između onoga što se nudi i onoga za čim biznisi imaju živu potrebu.

Za pogubni rezultat, koji govori da smo deveti po stopi nezaposlenosti u svijetu, a čak prvi u kategoriji mladih (nezaposleno 62,8 odsto prije godinu dana), krivica ponajviše leži u pogrešnoj profesionalnoj orijentaciji, na koju dominantno utječu roditelji. Oni su u ključnim trenucima kreatori pogrešnih odluka. Jer, u svojoj petnaestoj godini, kad treba odabrati srednju školu, dijete nije u stanju da to učini kvalitetno i adekvatno.

Situacija nije mnogo drugačija ni pri upisu na fakultet. U univerzitetskim klupama sjede hiljade i hiljade momaka i djevojaka za koje je to bespotrebna avantura i čisto gubljenje vremena. U toj dobi dio mladeži zloupotrebljava roditeljsku bolećivost i, upisivanjem na fakultete, gleda da produži bezbrižnu mladost. No, dio njih, voljom roditelja, nastavlja školovanje s ciljem sticanja bilo kakve visokoškolske diplome.

Pri tome se rijetko ko pita šta će s tom diplomom kad je dobije. A da su se njihovi roditelji, faktički donosioci odluka, malo raspitali i razgledali liste nezaposlenih, istina bi im se već tada sama kazala: u redu za te poslove stoji već toliko osoba da potrebe za novim izvršiocima neće biti ni za deset, a možda i više godina.

Jeste, kriva je država što ne daje krila ekonomiji i privredi. No, krivi su i oni koji traže svoje mjesto pod suncem, a za to su se naoružali bezvrijednim komadićem papira: svjedodžbom ili diplomom za koju ne postoji tražnja na tržištu rada.

Nevolja time postaje dvostruka: i za društvo i za pojedince. Želje i potrebe su u izrazitom neskladu koji neprestano množi negativnu energiju. Mladi i nezaposleni osjećaju se suvišno, poniženo, bezperspektivno. Njihovi roditelji svu krivicu, pri tome, svaljuju na državu.

S kojim pravom?

Plašim se da bi mnogima bilo bolje da svoj bijes zbog nezaposlenosti pretvore u traganje za načinom na koji se može ispraviti početna greška, učinjena početnim odbirom profesije. Rješenje je obično u prekvalifikaciji.

Svoj dio posla u tome mora da odradi i država koja finansira obrazovni sistem. U interesu dolazećih generacija, ona mora da ukine, na određeno vrijeme, upisivanje đaka ili studenata na pojedine, apsolutno bezperspektivne struke.

Treba se ugledati na ono što je, pred početak prošle godine, učinila Gradska uprava Banjaluke. Ona je objelodanila spisak deficitarnih i suficitarnih zanimanja, signalizirajući mladima gdje da nastave školovanje.

Na tom području sugerisan je upis učenika za sticanje kvalifikacije zidara, tesara i obućara te, na visokoškolskim ustanovama, inženjera elektrotehnike: odsjek računarstvo i informatika te tekstilnih inženjera i  profesora matematike i informatike.

Za sljedeća zanimanja odaslano je upozorenje da nemaju perspektivu:

diplomirani inženjer poljoprivrede;

diplomirani arhitekta;

diplomirani ekonomista (svi smjerovi);

diplomirani pravnik (svi smjerovi);

profesor razredne nastave;

profesor srpskog jezika i književnosti;

profesor engleskog jezika i književnosti;

profesor fizičkog vaspitanja i sporta (svi smjerovi);

itd...

Ovakvu sugestiju svake godine trebala bi da uputi svaka općina, svaki kanton... Bilo bi to dragocjeno za donošenje velike, životne odluke mnogim budućim đacima, studentima i, pogotovo, njihovim roditeljima, koji odlučujuće utječu na profesionalno usmjeravanje svoje djece.

Kad o ovome razmišljam, uvijek mi na um padne situacija koju smo, prije 3-4 decenije, imali u socijalističkoj Jugoslaviji. Slovenija je tada bila njen najrazvijeniji dio, a BiH među nerazvijenim republikama. Svejedno, kod nas je bilo mnogo više studenata nego kod njih. Tamo se i dijete direktora školovalo za neko proizvodno zanimanje: ovdje je i posljednji siromah tražio način da dijete dovede do fakultetske diplome, bilo kakve.

Stoga je kod njih redovito bilo najmanje nezaposlenih, a kod nas, zna se - najviše.

Odbir zanimanja stoga je možda i ključni potez koji čovjek u životu povlači. To je osobito važno u državi u kojoj su mogućnosti zapošljavanja, usljed slabe razvijenosti, krajnje skučene.

Spasa nema ni u odlasku iz zemlje: ni u Njemačkoj ni drugdje nema potražnje za većinom struka za koje se naša omladina osposobila. Tačno je da bi većina otišla u pečalbu, ali prije toga svoju ovdašnju diplomu treba da okače o klin i u “obećanoj zemlji” se prekvalifikuju za ono što tamo ima prođu.

Među onima koji su otišli, većina je upravo to i učinila, pa profesori razredne nastave, na primjer, peru suđe po restoranima i hotelima. Jedan  naš diplomirani ljekar u Njemačkoj za hljeb zarađuje u javnom toaletu, i zadovoljan je. Mnoštvo je konobara i sobarica koji, sa našom fakultetskom diplomom, nadniče na turističkim brodovima.

Ovdje, kod kuće, obično se vodimo drugim kriterijima. I pri tome žestoko griješimo. A prilike za popravni, nažalost, rijetko se ukazuju: početna greška obično se ne ispravlja do kraja radnog vijeka.

fokus.ba

IMA LI IKAKVE KORISTI OD NAKNADNE POLITIČKE ISKRENOSTI?

Valjda će i evropskoj ministarki Mogerini udariti crvenilo u lice ako se jednog dana, kad više ne bude politička primadona, sjeti svojih ničim opravdanih, sarajevskih izliva optimizma

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Pohodila nas je ovih dana Federica Mogherini, glavna evropska faca za vanjsku politiku i sigurnost. Sastala se s našom rukovodećom bratijom i uputila nam poruku ohrabrenja. Ni manje ni više, BiH je, po njenim riječima, za dvije godine napravila impresivan napredak na putu ka Evropskoj uniji!

Dabome da su naši liderčići jedva dočekali takav kompliment. Najslađi su oni koji se dobiju nezasluženo. Čuj - impresivan napredak!

Ova izjava gospođe Mogherini spada u onu vrstu ocjena kojih se intimno stide i oni koji ih izgovaraju. Valjda će i njoj udariti crvenilo u lice ako se jednog dana, kad više ne bude evropska politička primadona, sjeti svojih ničim opravdanih izliva optimizma.

U sličnoj političkoj poziciji ovdje je dugo bila Doris Pack. I ona je u više navrata govorila ono što ne misli, i zbog sebe i zbog nas, kako ne bi ispalo da ništa ne radi. No, griža savjesti očito je ostala, pa Doris sad ne bira riječi kojim će opisati stanje u BiH, za koju se, u ime EU, starala nekoliko godina.

– Ono što vidim to je jedan veliki zastoj. Najviše mi je žao naroda u BiH. Oni su toliko pretrpjeli, toliko su patili, zato zaista ne mogu razumjeti da aktuelna politika ne rješava konkretne probleme koje imaju građani, izjavila je gospođa Pack u predvečerje dolaska Federice Mogherini.

Ogromna razlika u njihovim ocjenama nije nikakva zagonetka. Packova više nije u evropskom funkcionerskom vrhu, pa ne mora da glanjca riječi, kao što je morala dok je služila briselskoj administraciji. Njena naknadna pamet nije opterećena karijerizmom. Ona je iskrena i, naravno, kritički nastrojena prema neodgovornoj i neefikasnoj vlasti ove zemlje.

No, sad je tu druga gospođa, pa moramo slušati hvalospjeve koji paraju uši. Pohvaliti ovo što se danas može vidjeti u BiH, za to stvarno treba obraze obložiti najdebljim đonovima.

Našu pažnju prije nekoliko dana privukao je još jedan izliv naknadne pameti i iskrenosti. Radi se bivšem američkom potpredsjedniku, iz Obaminog mandata - Joe Bidenu. Na jednom američko-bosanskom sijelu, održanom u Vašingtonu, on je otvoreno rekao da se u BiH nije dogodio nikakav građanski rat: dogodio se genocid!

Kao glavnog zlotvora Biden je označio Slobodana Miloševića kojem je, kako sam kaže, u lice rekao da vodi zločinačku politiku. “Bio sam uvjeren da je Slobodan Milošević planirao etničko čišćenje u BiH”, kazao je Biden.

Eto jednog svjedoka za novu parnicu pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu. Ako, naravno, donedavni američki potpredsjednik bude htio da iskreno govori i na tako važnom, zvaničnom mjestu.

Sve to što sada govore, i Packova i Biden trebali su činiti dok je njihova riječ bila jaka i važna u dva svjetska politička centra, u Vašingtonu i Briselu. Treba, doduše, poštovati i to što su sada rekli, iako time vjerovatno tetoše vlastitu savjest. Nisu njih dvoje ni prvi ni posljednji koji su o nama imali dvije priče: jednu zvaničnu i drugu ličnu.

Korist od njihove naknadne iskrenosti stoga nije velika. Ali, daj šta daš!

fokus.ba

DRŽAVNI NEPRIJATELJ BROJ JEDAN ZOVE SE - VLAST!

Naš bolji život bespovratno curi kroz slavine kriminogene vlasti, bez obzira koje političke opcije u kojem mandatu vladaju

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Život u BiH nikad nije bio tako strogo propisan kao danas: imamo gotovo sve zakone potrebne da regulišu pojedinačno i kolektivno ponašanje. Ipak smo svjedoci nereda, bezakonja, pa i svojevrsnog društvenog haosa karakterističnog za anarhične države sa labavim zakonskim okvirima.

Nije teško uočiti razloge takvog stanja. Oni, prije svega, potiču iz činjenice da iz ruku zakona ponajviše migolje oni koji ih donose, koji ih provode i koji su dužni da ih štite, kažnjavajući one koji krše propise.

Sva tri stuba vlasti - zakonodavna, izvršna i sudska - kod nas su, u stvari, stubovi bezakonja, sušta suprotnost onoga što bi trebali da budu. I ne zna čovjek čemu više da se čudi: nezakonitostima u radu parlamenata, vlada ili pravosudnih institucija.

Desetine zastupnika pod službenom je sumnjom za razne vidove kriminala, još više ministara i drugih funkcionera sutra bi, zbog očiglednih mahinacija, trebalo da bude iza rešetaka. Najnovija “moda” su afere u pravosudnom sistemu, u kojem je ljaga već pala na desetak tužilaca i sudija.

Kad se sve sabere, na udaru zakona ipak se nije našlo ni stotinu ljudi iz vlasti. Poređenja radi, u Rumuniji je, samo zbog korupcije, prošle godine pred sudove izvedeno oko 1.300 zvaničnika. U toku je istraga u još 2.100 slučajeva kojim je jedno zajedničko - zloupotreba službenog položaja.

U poređenju s Rumunima mi, naizgled, možemo biti sretni. Kod njih je prljavštine deset puta više.

Suštinski je, međutim, naša nevolja upravo u tome. Kontrola vlasti kod nas postoji samo formalno, pa se akteri bezbrojnih nezakonitosti, korupcije, sitnijeg i krupnijeg kriminala bez ikakvih posljedica provlače već dvije decenije. A kad bi bilo po rumunskom principu, ovdje bi na udaru zakona bilo više zvaničnika nego u toj zemlji, bez obzira što ona ima gotovo šest puta više stanovnika.

O tome svjedoče i ocjene koje je za ovaj portal dala Mia Buljubašić, viši revizor za međunarodnu saradnju i komunikacije Federacije BiH. Ona kaže da je rasipništvo pojedinih ministara i direktora javnih preduzeća u proteklim godinama poprimilo neviđene razmjere, da se novac poreskih obveznika u brojnim slučajevima troši nemilice - i to mimo vrlo jasnih propisa i zakona.

“Najbolji pokazatelj neuvažavanja revizorskih izvještaja ogleda se u činjenici da stepen realizacije datih preporuka u finansijskoj reviziji, prema procjenama, iznosi od 50 do 60 posto... Veliki broj preporuka se ponavlja iz godine u godinu, a subjekti ne pokazuju volju da iste implementiraju s ciljem poboljšanja stanja”, ističe Buljubašić.

Proces odgovornosti onih koji ne poštuju propise trebao bi, prema Zakonu o reviziji FBiH, da pokrene entitetski Parlament. On se, međutim, toga poduhvata samo u jednom od stotinu slučajeva. Štaviše, ovogodišnjim umanjenjem budžeta za potrebe revizije, vlast pokušava da učini ono najgore - da dodatno ućutka neugodne revizorske svjedoke.

Umjesto proklamovane borbe protiv bezakonja, korupcije i  malverzacija u vlasti, ona radi upravo suprotno: smanjuje mogućnosti otkrivanja, pa time i kažnjavanja kriminogenog ponašanja. Revizori su, k tome, izloženi ogromnim pritiscima i ucjenama, s ciljem da ih se natjera da zažmure na nepravilnosti koje uočavaju.

O tome svjedoče i nedavne izjave revizorske “legende”, Boška Čeke, koji je 12 godina bio na čelu Glavne službe za reviziju javnog sektora RS. Za to vrijeme, u većini revizorskih izvještaja u kojima su konstatovani propusti, protiv odgovornog menadžmenta javnog sektora nije vođen postupak niti je utvrđivana odgovornost, kaže Čeko. On dodaje da je zbog toga neprestano bio izložen prijetnjama, da je njegov rad ometan, da je  Služba kojom je rukovodio radila pod stalnim pritiskom.

Procjenjuje se da su, u posljednjih 17 godina, koliko djeluju službe za reviziju, uočeno nepravilnosti koje dosežu štetu od oko dvije milijarde KM. Toliko nas je koštalo nesavjesno poslovanje raznih direktora i ministara u javnim institucijama i organima vlasti. Radi se o budžetskom, odnosno novcu poreskih obveznika, prema kojem se vlast i njeni prirepci odnose kao prema vlastitoj prćiji.

Što je najgore, tome se ne vidi kraj. Ne vidi se, zapravo, ni početak neke drugačije, zakonu primjerenije prakse koja bi zaštitila državni imetak i budžetske kase. Po principu da zmija zmiju ne ujeda, vlast se ponaša zavjerenički, štiteći svoje grešne pripadnike, zapravo stranačke kolege koji se namjenski razmještaju po javnim institucijama, redovito sa instrukcijom da za stranku i njene ljude izvuku što se više može novca i finansijskih privilegija za njihove poslovno-političke klanove i tabore.

Odavno znamo da je u ovoj zemlji upravo vlast Državni neprijatelj br. 1. Podaci službi za reviziju samo su dodatni dokaz. A gdje su tek malverzacije sa javnim nabavkama, odnosno tenderima? Do kada će se tolerisati da, u kobajagi velikoj poreskoj strogoći, upravo organi vlasti budu najveći poreski dužnici? Zašto Federalna vlada već godinama ne uplaćuje svoje obaveze prema Fondu za penziono-invalidsko osiguranje?

I ko je zbog toga kažnjen? Slovom i brojem - niko (0)!

S ovom istinom živjeti i dobrom se nadati, zaista je iluzorno. Efikasnija kontrola vlasti stoga je za BiH prioritet svih prioriteta. Naš bolji život bespovratno curi ponajviše kroz njene slavine, bez obzira koje političke opcije u kojem mandatu vladaju.

Osim Naše stranke, sve ostale - njih desetine - imale su priliku da u poratnom periodu budu dio vlasti. I ništa se njihovim rotacijama na čelu kantona, entiteta i države nije mijenjalo. To je ono što najviše boli: novi ne dolaze da poprave greške i kazne pljačku svojih prethodnika. Razlika je samo u džepovima u koje, od mandata do mandata, cure naše nade u bolji život i odgovorniju, sposobniju vlast.

fokus.ba