Političke ocjene o BiH kao terorističkom osinjaku podmeću se kako bi nam nanosile i ekonomsku štetu, tjeranjem stranih investitora od naše zemlje
PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ
Interesi, odnosno novac, glavni su motiv međunarodnih sukoba otkako svijet zna za sebe. Prve ratove ljudi su u davnini vodili zbog pašnjaka i lovišta, u pokušajima da za svoje pleme pridobiju što bolje uslove za život.
Isto pravilo važi i danas. I kad se čini da neki konflikt počinje, traje i narasta iz nekih nematerijalnih razloga, vrijeme pokaže da je upravo novac, ili neki njegov ekvivalent (nalazišta zlata, nafte, rijetkih i skupocjenih ruda...), ono zbog čega određene zajednice, pa i čitave države stupaju na ratnu stazu.
Materijalne štete koje je BiH doživjela u ratovima vođenim prije četvrt stoljeća nikad nisu u potpunosti sagledane, pobrojane i izražene u punoj novčanoj šteti. Pogotovo nisu saldirani naši potencijali koji su, na duži ili kraći rok, osujećeni i umrtvljeni. Još se nismo u cijelosti ni obnovili, a kamoli da smo uspjeli ispoljiti i realizovati svoje potencijale.
Kako stoje stvari, ne piše nam se dobro ni u bliskoj budućnosti. Sami smo, svojom neslogom i dezorganizacijom, krivi za loš dojam koji ostavljamo na svjetskom tržištu, na kojem se pokazuje ekonomska (ne)moć svake države. K tome, izloženi smo raznim oblicima ometanja sa strane, podmuklog podapinjanja nogu i smišljenog pojačavanja dojma o Bosni i Hercegovini kao nestabilnoj, nesigurnoj državi u kojoj se svakog časa može dogoditi svašta.
I domaći preduzetnici tri puta mjere dok ne “odrežu” odluku o nekom krupnijem ulaganju i pokretanju dugoročnijeg biznisa. Strani to rade još opreznije, suzdržani su sve dok postoje iole ozbiljni pokazatelji nestabilnosti države i njenog tržišta. Za svoj kapital, koji je po definiciji “plašljiv”, oni traže neki sigurniji teren. Ako mu ne mogu pristupiti, onda traže neki koji je barem manje rizičan.
Uglavnom, stiče se dojam da kod nas dolaze gotovo isključivo oni investitori koji nemaju pristupa “urednijim” zonama. A to nisu oni koji na međunarodnoj poslovnoj sceni imaju visok ugled, pa ni značajniji kapital.
Ponavljam, sami uglavnom kumujemo našoj poslovno-investicionoj neprivlačnosti, zbog koje smo na dnu liste evropskih zemalja poželjnih za strana ulaganja. A da tu i ostanemo, obilato nam pomažu drugi, koje ne bismo trebali etiketirati kao neprijatelje. No, nazivati ih konkurentima, koji ne vode računa o fer-pleju, to možemo i moramo. To su oni koji našom eliminacijom sebi obezbjeđuju bolji plasman u utrkama za krupne poslovne investicije.
U tome je moguće tražiti i jedan od razloga zbog kojih Hrvatska, na primjer, preko svojih državnika i diplomata, uporno ističe da je BiH nesigurna zemlja, da u njoj čak deset hiljada “belaj-majstora” jedva čeka da ovdje ponovo stvori haos.
Ovakav zaključak provlačio se i kroz raspravu vođenu ovih dana u sarajevskom kantonalnom ogranku Udruženja poslodavaca. Njeni članovi smatraju da naša investiciona primamljivost, zbog pomenutih tvrdnji i podmetanja, stalno gubi na privlačnosti, da se time odbijaju čak i oni koji su već pokrenuli neke aktivnosti u našoj zemlji, a pogotovo oni koji su u fazi razmišljanja o tržištu na kojem žele da se poslovno angažuju.
Ovo je čista biznis dimenzija nečega što se vodi političkim sredstvima i što je, u ovom slučaju, maskirano tobožnjom zabrinutošću za proces svjetske borbe protiv terorizma. Iako ovdašnje službe sigurnosti imaju drugačije procjene i s uspjehom se nose sa ovom opasnošću, sve to gubi na snazi kad, recimo, drugačije za evropskim govornicama kažu predsjednici, na primjer, Češke ili Hrvatske. Njihov utjecaj i uvjerljivost su, objektivno, veći od naših.
Jedan rat smo preživjeli, doduše sa teškim ranama, gubicima i štetama, ali drugi - specijalni - nastavio se. Šta je ako nije to, na primjer, stalno otežavanje plasmana naših roba u Evropu i susjedstvo? Šta je ako nije to, recimo, preporuka Republike Hrvatske njenim građanima (na snazi već dvije godine) da, najblaže rečeno, dvaput razmisle prije no što kroče u našu zemlju? Iako statistika pokazuje da su ovdje najčešći turistički gosti upravo Hrvati, koliko bi ih tek bilo da nema pomenute preporuke?
Specijalni rat u punom je jeku. Politika mu, nažalost, ne posvećuje potrebnu pažnju. Ipak, vrijedi kao umjesnu i dobru istaći današnju izjavu državnog premijera Zvizdića.
“Očekujemo od naših susjeda, Hrvatske, Srbije i Crne Gore, s kojima dijelimo duge granice i sa kojima želimo imati dobru susjedsku saradnju, da se u budućnosti izbjegavaju takve izjave koje uznemiravaju građane BiH, koji nam u svakom segmentu nanoše štetu, od političke do ekonomske, jer je teško govoriti o privlačenju velikih investitora ako se govori o zemlji gdje postoje potencijalni teroristi”, poručio je Zvizdić.
Na potezu su i privrednici koji su uočili ovu vrstu opasnosti. Oni u tome ne bi smjeli zastati na upozorenjima izrečenim na jednoj sjednici. Morali bi potaknuti, u svom interesu, znatno šire i učinkovitije društvene i političke odbrambene aktivnosti. Sve sa jednim ciljem - da se o nama, ionako slabašnim, ne fabrikuje još lošiji dojam, pogotovo onaj koji ne odgovara istini.
