Kako to, gospodine Vučiću, Srbija može biti naš iskreni prijatelj ako većina Srba nije za to?
PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ
Većeg demagoga na ovim prostorima danas nema od Aleksandra Vučića. Imao je, uostalom, od koga da uči - od Slobodana Miloševića, koji je Srbima obećavao kule u oblacima, komšije smirivao tobože mirotvornim raspoloženjem, a sebe uzdizao u istorijske visine na kojim će slatko ispijati čaše viskija i duvati skupocjene kubanske cigare.
Ništa od svega toga nije “Balkanski kasapin” ostvario: Srbiji je smanjio teritoriju i unizio nacionalni ugled, komšijama se ogadio svojim zločinima, a sebi je obezbijedio mjesto samo na tamnim istorijskim stranicama, skončavši tamo gdje “ugošćavaju” najveće evropske zločince nakon Drugog svjetskog rata.
Vučić ima iste ciljeve, kojih su mu puna usta (osim viskija i “kubanki”). Tokom njegove ovodnevne posjete Bosni i Hercegovini mogli smo, međutim, shvatiti da se on u svom veličanstvenom političkom šupljiranju potpuno pogubio. Ne zna lijeva šta radi desna, ne govori jezik ono na šta mozak upućuje.
Vjerujem da Vučićeve namjere nisu loše. Na prljavštinama politički stasao, na njima se vinuo i do vrha, on zamišlja da u tim visinama može i ostati ukoliko promijeni frizuru, ako se iz vučje presvuče u jagnjeću kožu. Ja zaista vjerujem da on želi, kako je rekao u Sarajevu, da Srbija bude iskreni prijatelj našoj zemlji, da se prošlost prevlada i da krene proces izmirenja i dobrosusjedskog suživota. Njemu bi to svakako odgovaralo, bio bi to vrhunac njegove političke karijere, da upravo on bude osoba koja će ovaj prostor početi da privodi nekoj mirnoj luci.
Ali, avaj, slabe su za to šanse. Vučićev mozak to dobro zna, premda jezik mlati praznu slamu. Za potvrdu toga dovoljna je samo jedna rečenica, izgovorena u četvrtak u Sarajevu.
"Bez obzira što mnogi neće da povjeruju i što se mnogi neće obradovati mojoj izjavi, a naročito oni koji su glasali za mene, želim da kažem da BiH u Srbiji ima iskrenog prijatelja", kazao je Vučić po dolasku u naš glavni grad.
Srpski predsjednik priznaje da mu je poznato kako “mnogi” u Srbiji nisu za poboljšavanje odnosa sa Bosnom i Hercegovinom. Kad u te “mnoge” ubroji, kao što je učinio, još to naglašavajući kao “naročito”, i one koji su za njega glasali, onda istina postaje potpunija i, nažalost, nimalo vesela. Pa, kako to, gospodine Vučiću, Srbija može biti naš iskreni prijatelj ako većina Srba nije za to?
Većina je, naime, u više navrata svoje izborne glasove dala upravo njemu. Pa tako i ispada da većina nije za iskreno prijateljstvo sa našom zemljom, zar ne!? To je čista logika i posve precizna računica. Ona kaže da je za dobrosusjedstvo na Drini tek srpska manjina, makar u njoj bio i svemoćni Vučić.
Pravo pitanje je, međutim, koliko je danas moćan Aleksandar Vučić? Može li on, u svojoj miroljubivoj i susretljivoj retorici, promijeniti Srbe ili će, možda, nezadovoljni takvom njegovom politikom Srbi promijeniti svog predsjednika?
Dilema bi se vrlo brzo razjasnila kad bi Vučić ponovo raspisao vanredne izbore, kao što je to već tri puta radio. Taj film, međutim, nećemo gledati. On je za tim posezao u vremenu vlastitog uspona, kad je bio siguran u svoju glasačku publiku, koja se neprestano uvećavala.
A danas je trend drugačiji, silazni. Najveći protivnici njegove politike postali su upravo njegovi dojučerašnji glasači! Sam to, uostalom, priznaje kad je u pitanju pomirbeni kurs prema Bosni i Hercegovini, u kojem ga, kako ističe, “naročito” ne podržavaju oni koji su ga izabrali na predsjednički tron. Ne podržavaju ga oni ni u laviranju između Evrope i Rusije, u kojem se on sve vidnije priklanja Zapadu. A da Brnabićku i ne naglašavamo: njeno imenovanje na premijersku poziciju zauvijek ga je istisnulo iz srca barem polovice njegovih donedavnih pristalica.
Ponavljam svoje uvjerenje da je Vučiću zaista stalo do, za nas najbitnijeg, otopljavanja odnosa između Srbije i Bosne i Hercegovine. Ne dijelim, međutim, ni njegovo ni Čovićevo mišljenje, izrečeno u Sarajevu, da nas sleduje veliko poboljšanje u međusobnim odnosima. Jednostavno, za takvu politiku srpski predsjednik kod svoje kuće nema potrebnu podršku. Ako je uopšte ima da dalje kormilari srpskim državnim brodom!?
