ZAPETE PUŠKE: POLITIČARI BEZ DUŠE, GRAĐANI BEZ GLAVE!

Koji od pet mogućih razloga potiče entitetske vlasti na dodatno gomilanje oružja?

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Veliko krvoproliće i ogromna razaranja započeta devedeset druge mislim da se zadugo ne mogu ponoviti. Ključni razlog zbog kojeg u to vjerujem sadržan je u činjenici da su strani interesi, poglavito finansijski, ovdje već čvrsto ukorijenjeni da bi se dopustilo njihovo ugrožavanje. Da su velike evro-američke banke i kompanije prije 26 godina u BiH imale ovo što sada imaju, od rata ne bi bilo ništa. No, upravo je on tada bio dobrodošao svjetskim moćnicima da i kod nas i svuda po bivšoj Jugoslaviji zavedu novi poredak u kojem ćemo, dabome, potpasti pod njihovu kontrolu, tržišnu i svaku drugu dominaciju.

Čemu, onda, ovo ubrzano i prekomjerno naoružavanje policijskih struktura pod komandom Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića? Javna povika je nastupila kad je policiji RS izdata dozvola za kupovinu 2.500 komada tzv. dugih cijevi. No, nakon što je federalni ministar MUP-a Aljoša Čampara na to rekao „Nabavljamo i mi“, postalo je jasno da barut smrdi s obje strane. Koliko, to bi saznali tek kad bi bio objavljen ukupni saldo ratnih igračaka pohranjenih u zvanične i one druge, tajne arsenale.

Pomenute puške tek su sića u odnosu na to, čak i na zvanične nabavke oružja u prošloj godini. Kako potvrđuju iz Uprave za indirektno oporezivanje BiH, u našu zemlju uvezeno je oružja, municije i pripadajućih dijelova i opreme u vrijednosti od oko 14,2 miliona KM. A za pomenute puške je MUP RS platio oko dva miliona, dakle ni 15 posto od ukupno potrošene sume u 2017. godini. Tako da su i strahovi koje sada osjećamo, preračunato u konvertibilne marke, šest puta manji od razmjera nelagode za koju imamo razloga.

U svakom slučaju, ubojitih igračaka ima dovoljno za svih pet mogućih scenarija zbog kojih se oružje nemilice kupuje ili čuva još iz preddejtonskog vremena. To su sljedeće varijante:

1. Pokušaj Republike Srpske da se jednostranom odlukom otcijepi od Bosne i Hercegovine, na šta se ne može ni pomisliti bez odgovarajuće oružane podrške. U tom slučaju, oružje je neophodno i onima koji bi, a to su prvenstveno Bošnjaci, branili državnu cjelovitost.

2. I jednima i drugima oružje je potrebno i za slučaj dogovornog komadanja zemlje, mimo institucija i političkih procedura. Jednostavno bi se inscenirale ratne čarke u područjima na kojim se entiteti dodiruju, u kojim bi pale i mrtve (uglavnom povratničke) glave, pa bi potom dvije do zuba naoružane policije, bolje rečeno paravojske, stale svaka na svoj dio međe. I onda bi to tako ostalo decenijama, kao na Kipru koji i dalje slovi kao jedinstvena država, a već pola stoljeća su u pitanju dvije, od kojih je jedna (etnogrčka) čak i članica Evropske unije.

3. Dodiku i Izetbegoviću, koji imaju dominantnu ulogu u entitetima, pa tako i odlučujući utjecaj na punjenje magacina s oružjem, sve to možda je potrebno i za slučaj da najesen dođu u situaciju da predaju vlast u ruke svojih političkih protivnika. Udružena opozicija u RS trenutno je u prednosti nad Dodikom, a mala je i vjerovatnoća da primat u Federaciji zadrži Izetbegovićeva SDA. Možemo li biti sigurni da se oni neće latiti i oružja kako bi spriječili primjenu za njih nepovoljnih izbornih rezultata? Ne možemo, pogotovo što bi gubitak vlasti za njih mogao biti ne samo politički poraz nego i početak sudskog procesuiranja za brojne nezakonitosti koje im se stavljaju na dušu.

4. U četvrtoj varijanti, vlast se gomilanjem oružja priprema da odgovori na eventualnu narodnu bunu. Podignu li se građani na masovne i agresivne proteste, do kojih će jednog dana sigurno doći, odmah bi bile aktivirane policijske i stranačke militanatne snage koje bi pobunu gušile u krvi. Što više oružja bi imali, to bi ovi branitelji režima imali veću šansu da ukrote razljućene građane, bez obzira što bi to bilo kratkog daha. Jer, razjareni narod još nijedna vlast u svijetu nije pobijedila, mada ne smijem ni pomisliti koliko krupna cijena bi za to bila plaćena u ljudskoj krvi.

Bilo koji scenarij i varijanta bili u pitanju, loše nam se piše ako se neki od njih ostvari. Jedini lijek za to je opštenarodni otpor ovom podmuklom poslu.

Opet se, zbog toga, prisjećam događaja koji su prethodili paklenoj devedeset drugoj godini. Trajalo je to još od Titove smrti, ali od 1989. godine smo upravo mi u Bosni i Hercegovini, naročito u Sarajevu, najbolje svjedočili užurbanom i ratnoplanskom razmještanju agresorskog oružja i ukopavanju vojnih položaja po našim brdima. Sa papirima o prevozu banana, žvakaćih guma i još kojekakvih banalnih tereta, Bosnom su špartali konvoji kamiona i šlepera sa jednom jedinom robom: oružjem! U neko doba to je već bila javna tajna. Ljudi su za to znali, ali nisu mogli da vjeruju da nekome na pamet pada krvoproliće, pogotovo tako masovno kakvo se desilo.

Cijena naivnosti tada je skupo plaćena. Kad je oružje progovorilo, za kajanje i proteste bilo je kasno. Uostalom, prvi meci i sasuti su u masu koja se nakon prvih oružanih čarki u proljeće '92 na demonstracijama protiv započetog krvoprolića okupila na trgu pred današnjim sjedištem Parlamenta i Vijeća ministara BiH. Ratni mehanizam već je bio pokrenut i ništa ga nije moglo zaustaviti. Građanska pobuna stigla je prekasno.

Taj luksuz kašnjenja sa odgovorom na jednu veliku opasnost ne smijemo sebi još jednom dopustiti. Svaki građanin ove zemlje, ma koje vjere i nacije bio, zna koliko rat boli, svježa su sjećanja na to vrijeme. Stoga je i neophodan brz, snažan i združen javni odgovor i otpor gomilanju oružja u rukama beskrupuloznih političara. Ako to dođe u času kad se pokrene prst na obaraču zapetih pušaka, od građanske akcije neće biti ništa, kao u proljeće '92. Opet bi, zbog političara bez duše, nevini ljudi ostajali bez glave.

5. Na petu varijantu zbog koje se gomila oružje u BiH ovih dana najčešće upire prstom stranačka opozicija. Oni smatraju da se na ovaj način, u međusobnom dosluhu, nameće predizborna atmosfera straha, kako bi se birači ponovo čvrsto zbili u nacionalna stranačka stada. U tom poslu, kako oni misle, Dodik i Izetbegović zavjerenički se drže za ruke.

Jedan vid efikasnog otpora u tom slučaju se nameće sam po sebi: sa spiska eventualnih ličnih izbornih miljenika odmah treba izbrisati one koji se iznova igraju vatrom i nabavljaju cijevi kroz koje bi tu vatru možda i bljunuli. Tako bi im se vlastita zavjera obila o glavu: umjesto da raspirivanjem straha uvećaju svoja stada, ona bi se uveliko prorijedila. Zašto, uostalom, glasati za one koji se tako podlo igraju našim živcima?

Mislim da bi bilo dobro da se nešto ovakvo dogodi, da sijači straha požanju suprotno od onog što priželjkuju. Priznajem, doduše, da baš i nisam optimista: naši ljudi neprestano se pokazuju kao teške političke naivčine koje redovito nasjedaju na slične marifetluke pokvarene vlasti.

DOBRODOŠLI NA POPRAVNI!

Iako se čini da su Vučićeve i Konakovićeve namjere čiste i dobre, za uspješnu metamorfozu loših momaka u dobre potrebno je mnogo više od gole želje

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Većina ljudi život proživi pravolinijski, po principu “Što bešika zaljulja, to lopata zakopa”. Tom svojom tvrdokornom dosljednošću čak se i diče, ponosni što nikad ne mijenjaju ni mišljenje ni postupke. A bilo bi dobro da se, s vremena na vrijeme, bar malo preispitaju i samokritički sebi zadaju druge kriterije u vlastitom životu. Više bi od toga koristi imali i oni i društvo.

Premda je politika jedno stalno vrludanje, sa čestim promjenama stavova i pravaca djelovanja, i tu su suštinske promjene u mišljenju i ponašanju jako rijetke, iako bi, s obirom na važnost politike po sudbinu kompletnog društva, bilo dobro da u njoj ima više preispitivanja i promjena kolektivnog i pojedinačnog kursa. Iznimki ipak ima, a nekim upravo svjedočimo.

Zanimljivo je iz ovog ugla razmotriti političko-životna preispitivanja, na primjer, Aleksandra Vučića i Elmedina Dine Konakovića, koja su upravo u toku. Prije njih ogromnu ličnu metamorfozu doživio je Stjepan Stipe Mesić, čija politička karijera se može izučavati gotovo kao udžbenik za mijenjanje mišljenja i stavova.

U posljednjih godinu-dvije, s ciljem da se predstavi kao politički golub, mirotvorac, srbijanski lider svašta je lijepoga o sebi rekao, a da niko ozbiljan u to nije mogao da povjeruje. Pa ni u onu njegovu prošlosedmičnu tvrdnju da nikad nije bio četnik, kao ni bilo ko iz njegove porodice. Ako on, na početku političke karijere, nije četnikovao, onda zaista ne znam ko jeste! Jer, da nije, ne bi ga vojvoda Šešelj držao ni na puškomet udaljenosti, a kamoli uz svoju bok.

Bio je u to vrijeme Vučić zajapureni četnik-početnik, bez ikakve sumnje. Ali to ne mora biti čitavog svog života, zar ne. Može se on okrenuti i za kompletnih 360 stepeni, oko vlastite ose, ukoliko iskreno promijeni svoja politička uvjerenja. Preduslov za to je, dakako, samokritičnost. A ona se u Vučićevoj glavi, izgleda, pojavila. Jedna njegova izjava ozbiljno najavljuje mogući veliki salto.

Radi se o priznanju koje je Vučić izrazio u svom autorskom tekstu objavljenom nakon ovodnevne posjete Hrvatskoj. “Sada znam da je moja zemlja platila visoku cijenu za ekstremni nacionalizam” - piše srbijanski predsjednik.

Ova izjava formalno ne liči na bilo kakvo izvinjenje ili priznanje krivice za agresorsko i zločinačko ponašanje Srbije u nedavnoj prošlosti. Suštinski, međutim, ona jeste upravo to. Po mom uvidu, ovo je dosad najozbiljnija samokritika jednog srbijanskog lidera, jača čak i od onih u kojim su se neki Vučićevi prethodnici “izvinjavali” za Srebrenicu i još neke zločine. Osim priznanja da je njegova zemlja potonula u nacionalizam, i to ne bilo kakav nego ekstremni, kojim je nanijeta ogromna šteta u susjedstvu, ovim je izražena i spoznaja da je cijenu tog primitivnog i agresivnog ponašanja platila i njegova zemlja. Srbija je zbog toga postala bjelosvjetsko ruglo, ma koliko novca trošila na šminkanje svog imidža, a nacionalizam je unutar Srbije postao mjerilo poželjnog ponašanja.

Pomenutu izjavu vidim kao najavu politike kojom će Vučić uznastojati da potkreše korijenje srpskog nacionalizma. Uspije li u tome, svima će nam na ovim prostorima biti lakše i ljepše. Ne uspije li, jer tako tešku bolest ne može baš prvi ljekar izliječiti, ipak će, uloženim trudom i dobrom namjerom, isprati bar dio krupnih mrlja sa svojih političkih početaka kojih se, po vlastitim riječima, stidi i koje opravdava mladošću i neiskustvom.

Veliku pažnju ovih dana je izazvala i politička katarza sarajevskog kantonalnog premijera Elmedina Konakovića. Do juče najperspektivniji SDA kadar, odjednom se oturio u hajduke i drvljem i kamenjem osuo po stranci u koju se donedavno zajapureno zaklinjao.

“S merakom ću žrtvovati ne samo poziciju premijera za ovaj proces, žrtvovat ću i političku karijeru, a i mnogo više od toga ako zatreba”, uzvikuje Konaković koji je, nakon 15 godina vjernog službovanja u njoj, SDA prepoznao kao najveće zlo u ovom društvu i državi. Obećava nam da će “izvući na čistac ako Bog da sve ove koji su uvezani u hobotnicu zbog koje stanje u društvu nije ni izbliza onako kako bi trebalo biti”.

Ko zna šta je sve utjecalo na Konakovićev salto, da li samo silni lopovluk koji mu se odvijao pred očima, a u kojem je i sam učestvovao kao vjerni sluga svoje nečasne stranke. U svakom slučaju, njegovo STOP! vrijedno je svakog poštovanja. Na desetine je visokih SDA funkcionera koji godinama znaju isto što i on, ali im ne pada na pamet da za istinu, pravdu i lično iskupljenje, pa i poštenje, žrtvuju unosne karijere kakvu je Konaković sigurno žrtvovao.

Iako u budućnosti, u novom društvu, možda i može napraviti novu karijeru, jedino što od čitave njegove pobune može da ostane možda je samo lično iskupljenje. No, zar je i to malo. Da nije uradio ono što je uradio ovih dana, Konaković bi bio upamćen kao slijepi poslušnik i saučesnik jedne lopovske političke družine. Odvažnošću koju je sada pokazao pridobio je svojevrsni “halal” za sve ono loše što je skupa sa SDA do sada počinio. A zar je to malo?

Pomenuo sam na početku ovog komentara i Stipu Mesića koji je na ovim prostorima napravio najveći politički salto, k tome i dvostruko uspješan. Oprao je sa sebe stare packe, a pritom i izgradio novu veliku političku karijeru. U političkim počecima kao ustaški jastreb i Tuđmanov dečko za prljave poslove, bio je jedan od krivaca za rijeke krvi koje su potekle ovim krajevima. Kasnije je postao protivnik i Tuđmana i nacionalističke politike, zbog čega je dobio javnu amnestiju od mnogih koji su ga prethodno prezirali i osuđivali. Čak se dva puta okitio i funkcijom predsjednika Republike Hrvatske. Rado je viđen gost svuda gdje su ostale strašne posljedice srpskog i hrvatskog nacionalizma. Mnogima se čak i izbrisalo iz sjećanja ko je i kakav je nekad bio Stipe Mesić.

Svoj popravni ispit Mesić je položio. Ko zna hoće li to uspjeti Vučiću i Konakoviću? Iako se čini da su njihove namjere čiste i dobre, za uspješnu metamorfozu loših momaka u dobre potrebno mnogo više od gole želje.

U svakom slučaju, dobrodošli na popravni!

MOŽDA NAM, NAKON IKEA-E, DOĐE I REAL MADRID!

Državna zastupnica i doktorica nauka lupeta kao legendarna, polupismena francuska kraljica koja je svom gladnom narodu svojedobno poručila da, umjesto hljeba, kad ga već nema, jede kolače!

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Marija Antoaneta bila je posljednja i ujedno najomraženija francuska kraljica. Pogubljena je giljotinom na vrhuncu Francuske buržoaske revolucije 1793. godine.

Iz njene iznimno bogate biografije, međutim, najpoznatija je jedna njena izjava kojom se i dan-danas opisuje okrutnost, otuđenje i bezobzirnost vlasti. “Ako nemaju hljeba, neka jedu kolače”, njena je poruka svojedobno upućena gladnoj francuskoj sirotinji, glupost koja živi već skoro tri stoljeća.

Premda neki istoričari tvrde da ne postoje dokazi da je ona to ikada izgovorila, i sad se to uzima zdravo za gotovo. Ne pominje se ni činjenica da je princeza, u vrijeme kad je navodno izustila tu glupost, bila tek nepismena i nedorasla djevojčica.

Biografije poznatih osoba danas su mnogo pouzdanije. Za Dianu Zeleniku, zastupnicu HDZ 1990 u Zastupničkom domu Državnog parlamenta, stoposto se zna da ima 53 godine te da je po obrazovanju liječnica, internista i kardiolog. Štaviše, gospođa Zelenika je i doktor nauka. I za njenu izjavu kojom se “proslavila”, a po kojoj će biti upamćena do kraja političke karijere, pa i života, nema dileme da li ju je izrekla ili nije. Puno je svjedoka da je, opisujući razloge svog glasanja za uvođenje famoznih akciza, dr. Zelenika kazala:

“Možda dođe IKEA, a to je važno nama ženama”.

Akcize će nekoliko dana biti hit-tema, a potom će polako pasti u zaborav odluka kojom je u BiH uveden još jedan namet njegovom stanovništvu. Ni prvi ni posljednji, što bi se reklo.

Mnogo duže će, međutim, živjeti sjećanje na ženu, državnu zastupnicu, Dianu Zeleniku, čiji glas je prevagnuo u glasanju za usvajanje Prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o akcizama BiH. Presudna za to dugo sjećanje svakako će biti glupost koju je tim povodom izgovorila gospođa doktorica. Mislim da je javnost puno više razbjesnila “njena” IKEA negoli činjenica da će ubuduće rezervoar goriva koštati desetak konvertibilnih maraka više.

Pametan čovjek ovim povodom se pita kako se jednoj ozbiljnoj i učenoj ženi mogla oteti jedna tako glupava izjava. Pitamo se, a ne bi morali. Mislim da bi svako eventualno istraživanje o uticaju vlasti na mentalni sklop njenih nosilaca stopostotno pokazalo da je on negativan, da ljudi na vlasti vremenom zagljupljuju i na još mnoge druge načine nazaduju. A razlog je samo jedan: Vlast opija! Vlast muti pamet, pa i jedna doktorica nauka počinje da lupeta kao nepismena francuska djevojčica-princeza.

Između izjava Diane Zelenike i Marije Antoanete zaista nema nikakve suštinske razlike. Sreća pa još jedan od državnih zastupnika, koji se u posljednji čas predomislio i glasao za akcize, nije slavodobitno poručio da je to učinio jer će zbog toga Real Madrid uskoro ovdje doći i ukrstiti koplja sa premijerligašem iz Doboj-Kaknja.

No, on se ugrizao za jezik i oćutao takvu želju. Valjda ne voli fudbal onoliko koliko dr. Diana voli namještaj čuvene švedske firme. A da je i on, uživajući u visinama vlasti, takođe davno “odlijepio”, u to uopšte ne sumnjam. I on, kao i Diana, godinama se - dok narod krcka kore hljeba - sladi kolačima, vozika se najboljim autima, premeće stražnjicu po najboljem uvoznom namještaju, ušuškava se u vrhunsku markiranu garderobu...

Ovo je jedan od onih tekstova u kojim mi se, osim nekoliko glavnih rečenica, sve ostale čine suvišnim. Fuj i kuku nama, s njima - takvima, sve je što još zaista zaslužuje da se doda.

fokus.ba

AKO JE I RAT, NE MORA SE KLAT’

Da su “naši” loši momci iz devedeset druge znali da će morati da plate za svoja zlodjela, mislim da bi i haške i druge ćelije imale znatno manje stanovnika

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Od početka agresije i rata u Bosni i Hercegovini proteklo je više od 25 godina. Hej, četvrt stoljeća je minulo od tog paklenog proljeća, a rat je, ipak, sve to bezbolno preživio: i dan-danas je to u našem javnom životu najčešće pominjanja riječ. Kako ide, još zadugo ga na top-listi niko i ništa neće preteći.

Isto toliko vremena nataložilo se od ratnih zločina i zvjerstava koja su u tom periodu počinjena. No, nema dana, a da se o njima i sada ne govori. Tu su razni krvavi jubileji, stalni pronalasci posmrtnih ostataka nevinih ratnih žrtava, probijaju se na svjetlo dana i brojna pisana i druga svjedočanstva... Posebne odjeke imaju presude Haškog tribunala, koji je, kao nikad prije u svijetu, svojom rukom dohvatio i kaznio stotine počinilaca ratnih zlodjela.

I kad se uskoro zatvore vrata haških ćelija, međutim, misija pravde za žrtve i kazne za zločince neće biti okončana. Domaći sudovi, uključujući i one u Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori, pozabaviće se ratnom ulogom još mnogih bivših oficira i vojnika, policajaca, političara i drugih koji su se u tom periodu ponašali kao “bogovi rata”, misleći da su nedodirljivi, da se, zapravo, niko i nikad neće ni baviti njihovim zločinima, a kamoli na tome istrajavati decenijama.

Mnogi sa listi osumnjičenih, a na njima su hiljade onih koji još hodaju i mirno pored nas žive, imaju sve razlog za nemiran san. Ako su čineći zločine mislili da će vrijeme na njih navući zaborav, grdno su se prevarili. Misija pravde, koja ipak neće sviju dostići i zasluženo kazniti, jer je zločina bilo toliko da to ovi istražni i pravosudni kapaciteti ne mogu ni izbliza obuhvatiti u totalnoj mjeri, vjerovatno će trajati onoliko koliko je trajala i misija čuvenog Vizentalovog instituta. U dugim decenijama nakon Drugog svjetskog rata, ljudi iz te institucije su tragali za počiniocima holokausta. Nedavno su sastavili i listu od stotinjak još nepronađenih jevrejskih dželata koji nikad nisu pronađeni u svojim skrovištima, a koji bi, ako su uopšte živi, trebali da budu u dobi od oko 100 godina.

Nijedan od njih vjerovatno nije među živima, no princip je princip i Vizentalov institut želi da ga istjera do kraja. A ista sudbina, kako stoje stvari, čeka i mnoge osumnjičene zločince iz ovih krajeva. Iz Amerike, na primjer, gdje su uspjeli da se domognu useljeničkih papira i državljanstva, skrivajući podatke o svojoj ratnoj prošlosti, dosad je desetak Bosanaca Hercegovaca, Hrvata i Srbijanaca deportovano u ove krajeve i izvedeno pred sudove. Stiže ovih dana i informacija o još jednom skorom izručenju čovjeka koji je mislio da je u SAD zauvijek zameo tragove svojih ratnih zlodjela.

Pogotovo su pravdi dostupni, i nakon četvrt stoljeća, oni koji i dalje žive na mjestu svoje bestijalnosti i sramote. Ovih dana je uhapšeno nekoliko osumnjičenika za zločine počinjene oko Konjica, a takođe i zbog ubistva zapovjednika HVO u Bihaću, generala Šantića. U Sarajevu uveliko teče sudski proces za likvidaciju bivših vojnika JNA u sarajevskom Velikom parku, a tokom ove godine istražitelji i tužioci su sustigli i nekoliko desetina Hrvata i Srba osumnjičenih za razne zločine, od Foče do Orašja. Suđenja moraju biti pravična i utemeljena na dokazima, ali svakako da moraju biti održana.

Mašina pravde je, izgleda, dovoljno podmazana da i dalje intenzivno djeluje, s utiskom da kraj nije ni na vidiku. Uostalom, pošto ratni zločini ne zastarijevaju, neće biti ništa čudno ako neko pred sud bude izveden i za dvije ili tri decenije: kad se njegov čin istraži, dokumentuje ili kad zločinac izgubi zaštitnike koji sada ne dopuštaju da se neki ljudi prljavih ruku privedu licu pravde.

Kako li ti ljudi žive, logično je pitanje, svjesni da im u rano jutro maskirani specijalci svakog dana mogu banuti na vrata. I oni koji nikad neće biti otkriveni ili suđeni, bar ja tako mislim, hapšenja i kazne plašiće se do smrtnog časa. I nije to baš neki život, zar ne, premda bolji nisu ni zaslužili.

Mnogo toga se može napisati i ispričati o sveukupnoj misiji poratne pravde i kažnjavanja ratnih zločinaca. Jedno mi se ipak čini i važnijim od svega što se pominje, i to upravo ono što se ne pominje često. Naime, zločinci će platiti cijenu svojih rabota, ali - da li će iz toga pouke izvući današnja “publika”, koja sve ovo prati preko medija, čiste savjesti i bez straha da ih neko upita: A šta ste vi radili u tom gnusnom ratu?

Koju pouku takvi mogu da izvuku, pogotovo oni najmlađi koji bi mogli biti akteri nekog novog rata na ovim prostorima, kakvi se ne prestaju prognozirati, obično sa “neoborivim” razlogom da na ovoj balkanskoj vjetrometini svaka generacija mora imati svoj rat?

Pouka je jasna i svima dostupna: zločin se ne isplati, ubijanje civila se kažnjava, zločin se ne zaboravlja, a potraga za počiniteljima nikada ne prestaje. To bi trebao imati na umu svaki akter nekog budućeg rata, bez kojih ne mogu ni svijet ni Balkan. Jer ratovanje je jedno, ratni zločini su drugo. Nema, doduše, dosad poznatog rata u kojem nije bilo zločina, ali ako ih se jednom i iskorijeni, zasluge za to bi trebale da pripadnu onome što su u posljednjih dvije decenije uradili Haški tribunal i ovdašnji sudovi. Da, jednostavno, ne bude “kandidata” za mučka ubistva, silovanja, masovne likvidacije i iživljavanje nad protivnicima, a pogotovo nad civilima. O udruženim zločinačkim poduhvatima, kakvi su bili srpski i hrvatski, da i ne govorim.

Rat je produžetak politike i odavno je postao legitimno sredstvo za vođenje velikih međunarodnih poslova. No, brojnim konvencijama, zakonima i etičkim normama on je formalno sveden na neku vrstu džentlmenske tuče, pa ko koga! Kažem formalno, jer da su svi ratovi vođeni nakon onog najvećeg, protiv Hitlera i njegovih saveznika, imali svoj Haški tribunal, tamo bi zaglavljivalo možda i onoliko prljavaca koliko je zaglavilo ovdašnjih ratnih džukela. U svakom slučaju, ćelije bi bile pune onih koji su se ogriješili o ratne norme i tzv. dobre običaje.

Možda zvuči glupo, ali knjiga o lovu na zločince iz “našeg” rata trebala bi biti napisana i dijeljena svakoj novoj generaciji na svakom komadiću zemaljske kugle. To vjerovatno ne bi iskorijenilo ratne zločine u budućim oružanim sukobima, ali sam siguran da bi ih znatno umanjilo. Da su ovi “naši” loši momci nešto tako dobili u ruke devedeset druge, mislim da bi i haške i druge ćelije imale znatno manje stanovnika.

I još nešto je potrebno da bi rat bio fer utakmica, kako piše u konvencijama. Da se nakon svakog oružanog sukoba istražitelji i specijalni sudovi pozabave njegovim prljavim epizodama.

Iznosim ove dvije ideje, a nekako nemam nimalo uvjerenja da ću dočekati da ih vidim realizovane, ni u skorim ratovima koji se u svijetu užurbano zameću, a ni u onom nekom budućem “našem”, kojeg tako često i zloguko pominjemo i maltene ostavljamo u amanet ovdašnjim budućim naraštajima.

fokus.ba

TUĐA RUKA U DŽEPU

Gotovo svako je danas u BiH onaj Mujo iz vica, kojeg je bilo sramota što u džepu nije imao ni marke kad mu je džeparoš tutnuo ruku u hlače

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Kriza je totalna i proteže se od vrha do dna. Novca fali i državi i narodu, a što je još gore - nema ni nade da bi nešto moglo da se promijeni. Pametan u ovom vremenu može samo da priželjkuje da ne bude još gore.

Neki, pak, u panici vuku očajničke poteze. Među njima su i naši kriminogeni sugrađani, sitni kradljivci i razbojnici koji svojim “poslom” zarađuju sve manje. Šta ćeš ukrasti od siromašne države ili iz praznih novčanika građana? Gotovo svako je danas u BiH onaj Mujo iz vica, kojeg je bilo sramota što u džepu nije imao ni marke kad mu je džeparoš tutnuo ruku u hlače.

Džeparenje, a pogotovo pljačka opasne su rabote, koje traže znatnu vještinu i podrazumijevaju ogroman rizik. No, kad se čini da će plijen biti unosan, onda se i rizik lakše podnosi.

To pravilo, međutim, sve manje vrijedi. Da je u kriminogenom miljeu zavladala prava panika i da se sad i za sitni ćar ulazi u vrlo rizične nezakonite rabote svjedoče sve češća razbojništva u kojim plijen ne može biti veći od, recimo, hiljadu konvertibilnih maraka.

Sumnjam da je i iz jedne kladionice, a tri su u nedjelju opljačkane samo u Mostaru, otuđeno više od hiljadarke. Vlasnici znaju da su, kao mjesto na kojem se dnevno sliva više gotovine nego u ogromnoj većini drugih radnji, kladionice stalna meta otimača. Stoga u više navrata dnevno njihovi ljudi obilaze uplatna mjesta i odnose keš na sigurno.

Pljačkaši to dobro znaju. Prije razbojništva oni pomno izuče svaki od  objekata kojeg su nanišanili, sa saznanjem da nigdje ni u kom trenutku ne mogu računati na masan plijen. A ipak se upuštaju u taj opasni čin, i pored toga što znaju da su sve kladionice pod video nadzorom i što uvijek prijeti opasnost da neko uđe u objekat upravo u trenutku dok oni odrađuju svoj “posao”.

Zašto se razbojnici upuštaju u tako rizične i ne previše unosne akcije?

Princip je, u godinama krize, spao na onaj: bolje išta nego ništa! Od nečeg se mora živjeti. Vrijeme je u kojem su i majstori kriminalnog zanata spali na to da kreću u akcije iz kojih mogu, ako uspiju, donijeti tek potanji svežanj novca. A u akciju se ide s revolverom, nožem, maskom, s rizikom da se počini i krivično djelo zbog kojeg se ide na najtežu robiju.

Šta tek reći za amatere i početnike u ovom “poslu”, čak i za one koji su krenuli u pljačkaški pohod na neku kladionicu ili samouslugu, a da se nikad prije nisu ogriješili ni o jedno slovo zakona. Nekako imam utisak da je sve više upravo takvih, kojim je došlo do grla i koji u svojoj besparici više ni od čega ne prezaju samo da bi se domogli neke stotine maraka.

Kokuzluk je oduvijek bio jedan od glavnih pokretača kriminala. Besparica najbrže regrutuje nove kršitelje zakona, pljačkaše, razbojnike, lopove svih vrsta. A koliko je danas momaka u punoj snazi koji imaju sve osim novca i koji u jednom času brišu sve moralne nazore i kreću na stranputicu.

Većina “pada” već u prvim, amaterski izvedenim akcijama, ali prava nevolja s njima počinje tek kasnije, nakon izdržavanja kazne. Zatvori su oduvijek bili pravi “univerziteti” za kriminalce svih vrsta, tamo oni nauče sve ono što nisu znali kad su uplivali u te vode. Na slobodu izlaze kao majstori prljavih poslova.

Govorimo o još jednoj strani naše krizne medalje, o socijalno motivisanom kriminalu, ali i o imovinskoj i drugoj nesigurnosti koja proističe iz činjenice da i zbog novčanice od 100 KM možete postati predmet napada i pljačke. Koliko li, na primjer, lopovskih očiju svakodnevno vreba oko mjenjačnica ili bankomata, ne bi li potom upratili i orobili onoga za koga znaju da je podigao značajniju sumu novca?

Koliko je onih koji motre kad će vam stan ostati prazan na nekoliko dana, čak i sati? Dovoljan mamac za lopove može biti samo televizor i kompjuter, čak i mobitel, o nakitu da i ne govorimo. Uostalom, i automobili se više ne kradu kako bi bili preprodani. Oni se unovčavaju na otpadima, gdje se odmah sijeku i pretvaraju u staro gvožđe za koje kradljivci dobijaju samo nekoliko stotina maraka. A kola su vrijedila hiljadama!

Tako je to u kokuznoj državi i u kokuznim vremenima. Malo posla za kriminalce, puno rizika za građane. Neko će reći: Pa, šta? Postajemo Amerika, jer tamo odavno nije preporučljivo u većini kvartova velikih gradova šetati se sa 100 dolara u džepu.

U tom lošem ćemo, nažalost, brže sustići Ameriku nego u onom dobrom. Već smo, ustvari, mnogo poprimili od te njene ružne strane.

fokus.ba

ETO NAMA AMERIČKE VOJSKE!

Glavna novost najavljene američke inicijative na Balkanu, a možda i jedina njena svrha, je postizanje vojne premoći SAD u regionu kojim se vrzmaju i EU i Rusija i Turska

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Većim dijelom svoje istorije Bosna i Hercegovina je bila pijun u velikim šahovskim igrama glavnih igrača svjetske politike. Ona je to i sada, a biće i ubuduće. Iz Vašingtona, gdje će sutra biti održana velika konferencija o Zapadnom Balkanu, kojoj će prisustvovati i ministri vanjskih poslova sedam ovdašnjih zemalja, najavljena je jedna velika međunarodna diplomatsko-vojna inicijativa. Premda pominju i Evropsku uniju, šefovi Atlantskog vijeća SAD u prvom redu to vide kao projekat najmoćnije države na planeti, nazivajući ga njenim povratkom na teren sa kojeg je suštinski dugo odsustvovala.

U kom roku će najavljeni projekat biti realizovan, teško je prognozirati. Uglavnom, biće to brzo, premda je u svjetskoj politici pojam brzine vrlo rastegljiv. U svakom slučaju, pred početkom smo onoga što sam najavljivao prije pola godine, kada će prava na rješavanje krize u BiH i na zapadnom Balkanu u svoje ruke preuzeti stranci. Kako sam tada napisao, nakon desetogodišnjeg perioda u kojem su nam oni poručivali da će prihvatiti sve što se domaće snage i nacionalni lideri dogovore, a što ovi nisu uspjeli da iskoriste, odluke će preći u ruke velikih svjetskih sila.

Mislim da taj proces počinje upravo ovom konferencijom Atlantskog vijeća, sutra u Vašingtonu. To Vijeće u svijetu politike nije odveć poznato, ali iz riječi njegovog izvršnog potpredsjednika Damona Wilsona jasno je da iza njihove analize, prijedloga i čitavog plana nazvanog “Balkan naprijed – nova američka strategija za region” stoji i službena američka politika. Wilson, naime, kaže da su Konferencija o Balkanu, kao i osnovne teze za razgovor, rezulat rada “sa predsjedničkim kampanjama tokom izbora i sa administracijom tokom tranzicije i prve godine mandata predsjednika Trumpa. O ovom pitanju smo vodili razgovore i na Kapitol hilu, sa agencijama ovdje i potpredsjednikovim timom u okviru priprema za njegovu posjetu balkanskom regionu”.

Wilson dodaje da se razgovaralo i sa ključnim dilomatama u Stejt departmentu i ambasadorima u našem regionu te sa američkom vojskom i njenim komandantima u Napulju. Obzirom da će Konferenciji prisustvovati i desetak visokopozicioniranih američkih političara, sve to ovoj inicijativi daje težinu službene američke političke akcije.

Smjer te akcije i najvažnije detalje tek ćemo doznati, ali mi se čini da, i kad ona krene punom parom, nećemo biti baš zadovoljni. Može se, naime, naslutiti da je ključni cilj američke politike da ovim projektom samo pokaže ko je ko u svijetu, a tako i u ovom regionu. Puno se ovdje vrzmala i Evropska unija, potom Rusija, pa i Turska. Došlo je izgleda vrijeme da “šefovi svijeta” ponovo na Balkanu zauzmu svoje mjesto.

Wilson ne skriva da je postizanje vojne premoći SAD u ovom regionu glavna zadaća, da se, dakle, gurnu u stranu ruske pretenzije, pa i evropske, s obzirom da se EU ozbiljno bavi stvaranjem vlastite vojne sile. Wilson izriito navodi da je potrebno da SAD imaju stacionirane svoje vojne snage na zapadnom Balkanu, kojim bi osnovu činile trupe koje su danas prisutne na Kosovu. E, to je glavna novost famozne američke inicijative, a možda i jedina njena svrha.

A kad to Amerika postigne, što mislim da joj neće biti teško, na tome bi projekat mogao i zastati. Na pokušaju rješavanja unutrašnjih problema Bosne i Hercegovine neće se ni raditi ili će to biti minimalno. Jer, po starom sistemu ZAVADI PA VLADAJ, i Vašingtonu je lakše i korisnije da postigne svoje vojne ciljeve na prostoru na kojem su zemlje i njihovi lideri i nacije zavađeni, u najmanju ruku nespremni i nesposobni za saradnju.

Plašim se, stoga, da ovo što dolazi može dati odgovor samo na pitanje ČIJI SMO, a ne KAKVI SMO. Ako stvarno bude tako, mi ćemo od toga imati slabe ili nikakve koristi.

Nemojte, molim vas, tome da se čudite. Oni su uvijek radili, rade i radiće isključivo za sebe. Da smo mi u nihovoj poziciji, vjerovatno bi se prema nekoj geopolitičkoj sići, poput nas, i sami tako odnosili.

fokus.ba

DOBRA SVAĐA BOLJA OD LAŽNOG PRIJATELJSTVA

Neće u tren oka ovdje izbiti nikakav novi rat, kako poneko ponekad uzvikne, ali još će puno mutne vode proteći balkanskim rijekama prije nego što zavlada dobrosusjedstvo i međusobno prijateljstvo

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Bolje je živjeti s nemilom i teškom istinom nego sa slatkom laži, i u kolektivnom i u ličnom životu. U tom smislu, visoko cijenim iskrenost inače ne odveć politički mudre hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, koja je ovih dana u Vukovaru hladno konstatovala da Hrvatska i Srbija nisu prijateljske države. Jesu komšijske, ali ih dobrosusjedstvo ne odlikuje od trenutka osamostaljivanja bivših jugoslovenskih republika.

Ne znam šta je gospođu predsjednicu navelo da odstupi od šupljeg fraziranja kojem je ranije i sama pribjegavala, ružičastim bojama oslikavajući odnose između dvije zemlje. Time je nastavljala putem koji su sa predsjedničkih funkcija utirali bivši čelnici Hrvatske i Srbije, ponajviše Ivo Josipović i Boris Tadić. Da je bilo po njihovim riječima, Zagreb i Beograd davno bi bili zbratimljeni.

Gorka je, ali nedvojbena istina da ni danas, tridesetak godina nakon velikog jugoslovenskog zemljotresa, među državama i narodima koji su međusobno ratovali nema dovoljno međusobnog razumijevanja i saradnje, a kamoli sloge i ljubavi. Neće u tren oka ovdje izbiti nikakav novi rat, kako poneko ponekad uzvikne, ali još će puno mutne vode proteći balkanskim rijekama prije nego što zavlada dobrosusjedstvo i međusobno prijateljstvo.

Sve ovo odnosi se i na naše odnose sa Srbijom i Hrvatskom. Koliko god bilo potrebno da se nekadašnja užarena temperatura spusti, toliko nas realnost tjera na zaključak da se to ne dešava ni blizu brzo i opipljivo koliko bi svima ovdje trebalo i svima koristilo. Otud, bar po mom mišljenju, imamo samo štetu od licemjernih izjava političkih lidera o kobajagi dobrim i sve boljim odnosima, pogotovo od njihovih “srdačnih” poljubaca i zagrljaja.

Nesumnjivi šampion u širenju ove vrste obmana i laži svakako je srbijanski vođa Aleksandar Vučić, s čijeg jezika neprestano teku med i mlijeko. Drugi to olako prihvataju, izazivajući u javnosti samo podsmijehe. Pa, pored očiju i ušiju, nismo ni slijepi ni gluhi da ne vidimo i ne čujemo šta se ovdje zbiva, ko kome i kako pokušava da podmetne i zapapri, a sve u ime tobože nezaustavljivog procesa mirenja i novog drugovanja.

Za mir, dobrosusjedstvo i istinsko prijateljstvo potrebno je da se otvoreno, oštro i konkretno razgovara o međusobnim razmiricama, da se radi na njihovom otklanjanju, a ne ovako kako se to sada čini - na zataškavanju stvarnog stanja. Utoliko i pomenutu ocjenu predsjednice Hrvatske treba doživjeti kao pokušaj da se jedan takav proces konačno pokrene, da se u popravljanje međusobnih odnosa krene od neumitne istine da ti odnosi nisu nimalo dobri, a kamoli prijateljski.

Nešto slično već nam se jednom obilo o glavu. Činjenica je, doduše, da su u socijalističkoj eri međunacionalni odnosi svuda po Jugoslaviji doživjeli napredak, u nekim fazama i procvat. No, nikad se to nije desilo u mjeri u kojoj je sa političkih govornica poručivano i zaključivano: da smo stigli u raj bratstva i jedinstva. Uspavanim u toj službeno proklamovanoj neistini stoga nam se i moglo desiti ono veliko klanje, praćeno iskrenim i ogromnim iznenađenjem većine građana tadašnje socijalističke zemlje. Kako to da se bratstvo-jedinstvo najednom izvrgne u surovo bratoubilaštvo i nacionalnu mržnju neviđenih razmjera?

To se moglo dogoditi samo u jednom slučaju: da međunacionalni odnosi i nisu bili baš tako dobri kao što se govorilo. Još za Titovog života na površinu su izbijali opasni nacionalni sukobi, rasplamsavane stare razmirice i oživljavane nekadašnje mržnje, pa i teritorijalne pretenzije. O tome se, međutim, ćutalo, socijalistička vlast nije znala da se iznese sa vlastitom izmišljotinom o velikom zajedništvu i granitnom bratstvu-jedinstvu.

A da je uistinu bilo tako čvrsto, zar bi se očas razbilo u paramparčad, kao što se razbilo?

Svaka istina bolja je i od najljepše laži. Samo s tom istinom, čak i sa dobrom svađom umjesto lažnog prijateljstva, možemo kročiti naprijed, u bolje međusobne odnose, prave prijateljske i dobrosusjedske. Ako je, u ovoj fazi, ustvari, ikome do toga stalo! Jer, od raspirivanja međusobnih neprijateljstava vrhuške na vlasti, u svakoj od pomenutih zemalja, dobro žive i obnavljaju svoje mandate. Kad god im državni poslovi krenu nizbrdo, oni se late priče o nacijama i starim nesređenim računima, vraćajući sve na one niske grane otprije skoro tri decenije.

No, to je već druga tema.

fokus.ba