Nikome nije pala kašika u med, ni našima u tuđini ni nama u domovini
PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ
Snovi i nevjerovatne želje ponekad se ispune, ali zadovoljstvo ipak izostane. Prije pedeset godina ovdašnja djeca žarko su priželjkivala da imaju tetku u Americi - danas je gotovo svi imaju. Ne treba biti sitničav; Amerika je isto što i Njemačka, Švedska, Danska, Francuska, Kanada, Australija...
Snovi i nevjerovatne želje ponekad se ispune, ali zadovoljstvo ipak izostane. Prije pedeset godina ovdašnja djeca žarko su priželjkivala da imaju tetku u Americi - danas je gotovo svi imaju. Ne treba biti sitničav; Amerika je isto što i Njemačka, Švedska, Danska, Francuska, Kanada, Australija...
Radost je to, međutim, nekim drugim mališanima. Moja generacija već je zašla u poduboke godine. Sad se djeca nekadašnje djece raduju poklonima kakve tetke donose iz tih dalekih “obećanih zemalja”, a mi po glavi prebiremo tužne misli. Život je rastavio brata od brata, sestru od sestre, roditelje od djece. Život, to jest rat, u bjelosvjetsko rasijanje, koje danas suhoparno nazivamo dijasporom, otpremio je svakog petog Bosanca i Hercegovca.
Rastavljeni smo da se nikad više ne sastavimo. I oni koji su mislili da će egzil biti kratkoga vijeka, o povratku na stari kućni prag više ne razmišljaju. Žacne ih nešto u srcu, doduše, za kratkih godišnjeodmorskih boravaka u postojbini: rado bi ovdje ponovo gnijezdo svili. Ali...
Život brzo potiskuje nostalgiju. Mora se natrag, kući u Ameriku, Njemačku, Skandinaviju... tamo gdje se u ratnom vihoru otišlo, gdje su stotine hiljada naših ljudi spasili živu glavu, potom svili novo porodično gnijezdo u kojem, gle, nije ni tako loše. Štaviše, dobro je, nekome i odlično, kako se kome posrećilo. Još da nije te nesrećne nostalgije, sve bi bilo potaman.
Ulice naših gradova ljeti nikad nisu bile toliko načičkane ljudima kao što su danas. Juli i avgust već tradicionalno su vrijeme kad nam “tetke” dolaze u višednevnu posjetu. Mnogima od njih to potroši i čitav godišnji odmor: draže im je doći u rodni grad nego ljetovati po tim njihovim dalekim morima i jezerima.
No, sa tetkama iz Amerike sve rjeđe dolaze njihova djeca. Dok su bila sitna, roditeljska ručica vodila ih je ovamo. Kako odrastaju, sve češće izostaju. Šta je njima Bosna, šta im je Hercegovina? Ovdje im je dosadno, ništa ih za nas ne veže, nije im baš jasno ni šta im roditelje svake godine vuče u zemlju iz koje su svojedobno otišli.
Lijepa su ta naša ljetnja okupljanja razbijenih porodica, lijepa ali i puna napetosti. Prošlo je, doduše ne potpuno, vrijeme svađa i podbadanja, kad su izbjegle i raseljene ovdje nazivali pobjeguljama, kad se na njih često gledalo iskosa, pogotovo ako vam nisu rod i porod. Ali je došlo nešto drugo - zavist. I to uzajamna.
Mi njima zavidimo što su u stanju da nas ovdje čašćavaju, što su bolje obučeni, što većina tamo ima prihode o kojim se ovdje može samo sanjati. I poklonima s kojim stižu zagledamo u zube: rijetko ko je zadovoljan s onim što “tetka” donese. Mogla je, vala, i više odvojiti od tih svojih hiljada i hiljada! Pogledaj: Sve su ove krpice, pompezno markirane, sa nekih sezonskih sniženja. Šta će nam u ljeto njihove košulje dugih rukava, zimske bluze i demodirane tenisice...
Kolikogod prije povratka, pozdravljajući se, u džep tutnu eura ili dolara djeci, braći i sestrama, roditeljima, takođe se čini malo. I tako se, krijući to jedni od drugih, raziđemo nekako hladno. Do sljedećeg vrelog ljeta...
U međuvremenu jedni o drugima razmišljamo, prevrćemo po glavi njihove žalopojke, a oni naše. Jasno je njima da je život bolji u Americi, ali misle da je u BiH mnogo ljepši, kako za novine reče jedan Čapljinac upravo pristigao u domovinu iz koje je otišao prije 15 godina.
Lako je razumjeti ono o “boljoj Americi”, ali nam nekako ne ide u glavu ono o “ljepšoj Bosni”. Gdje li je oni i u čemu vide?
Ah, nostalgija, a šta drugo. Kad nemaju egzistencijalnih problema, ljudi snažnije osjećaju one druge. Fali im bosanski rahat. Fale im, u suštini, ona “stara dobra vremena”. Ne vide da tog rahatluka ovdje jedva da ima, to što vide to su, u stvari, njihove uspomene. Čim nogom stupe u svoj stari kraj, oni se u mislima podmlade i vrate u vrijeme u kojem su bili momci i djevojke ili tek vjenčani bračni parovi. Njihove oči vide ono čega odavno nema, ni u njihovim ni u našim životima. Nije ovdje ni mladost ono što je nekad bila.
A i sve drugo je drugačije. Imamo i mi PDV, poreze na platu i imovinu, stroge gazde i zaposlenja koja se svakog časa mogu izgubiti. Ako nemaš para, nemaš ni zdravlja, odnosno mogućnosti za liječenje. Sve isto kao u Americi, samo su primanja neuporedivo slabija.
Volimo se mi, volimo, nije to sporno. Ali se međusobno baš ne razumijemo. Mi bi radije ono što oni imaju. I oni bi, mada nam zavide na “bosanskom rahatluku”, ruže nas zbog lijenosti i rastrošnosti, zbog neke prepuštenosti stihiji koju kod današnjeg Bosanca i Hercegovca nije teško primijetiti.
I tako to, zemaljski dani teku. Oni tamo, mi ovamo. Šta bi mi bez njih i šta bi oni bez nas? Nesrećni smo i jedni i drugi, od života zakinuti, bez nade da će se jedno dobro više ikad spojiti s drugim i sklopiti u finu cjelinu.
S tim ćemo mislima i otići sa ovog svijeta. Oni sa žalom za domovinom, mi sa tugom zboga jadnog života u to istoj otadžbini. Kao jedina istina valjda ostaje to da smo na gubitku i jedni i drugi, nesrećni na različite načine, ali sa sličnom količinom gorčine kojom nam je srca napunilo ružno vrijeme kojem smo pripadali.
Nema vage koja može precizno izmjeriti ko je u svemu tome lošije prošao. Jedina je istina da dobro nije prošao niko!
