Samo naivčine iščuđavaju se nad izborom Sebije Izetbegović
na poziciju direktorice sarajevske Opće bolnice. Njeno postavljenje prirodni je
nastavak jedne familijarne kadrovske politike, uvriježene još od prvih dana
političke vladavine SDA.
Ako ćemo po pravdi, liječnica Sebija na svoje direktorovanje
čak polaže više prava no što je to njen muž, Bakir Izetbegović, polagao 1991.
godine. Tada je, voljom svoga oca, lansiran u vrh Zavoda za izgradnju Sarajeva.
Da je bilo po stručnosti i znanju, Bakir ne bi bio ni unutar 100 ozbiljnih
kandidata za tu funkciju. Ali niko tada nije ni pomišljao da se javno usprotivi
njegovom nezasluženom uzletu.
U tom smislu, Bakir samo nastavlja utabanim stazama. Ako je
njega, stručno nedorasloga, mogao progurati njegov otac, zašto i on ne bi mogao
na sličan način častiti svoju suprugu?
Prije 22 godine ljudi su samo gunđanjem u bradu komentirali
meteorski uspon mlađahnoga Izetbegovića. Danas, pak, oni javno daju oduška
svome bijesu zbog uvrijedljivog favoriziranja Bakirove supruge na račun dokazano
uspješnoga direktora Nakaša. Potpisuju se peticije, organiziraju se protestni
skupovi, gunđa se i javno kritizira.
Nešto se, ipak, mijenja. Nekad nemoćna pred nezaježljivim
familijarnim apetitima, javnost se nad njima danas barem otvoreno zgražava. Za nešto
više bit će potrebno još više protesta, peticija i svake druge vrste
građanskoga otpora onima koji ovu zemlju, očigledno, doživljavaju kao porodičnu prćiju.
(Dnevni avaz)
