U jednom dijelu zemlje danas se praznuje nezavisnost BiH. U
drugom je to sasvim običan radni dan, s pokojom prigodnom žaokom na račun
„izmišljenoga“ blagdana.
Zbog te pakosti se nervirati, zaista je čisti luksuz. Ako ne
priznaju praznični status 1. marta, u RS ne spore ono mnogo važnije - državnost
i nezavisnost ove države. Malo-pomalo, ta se spoznaja sve čvršće useljava i u
um onih koji su BiH doživjeli kao neželjeno dijete i nad kojim su pokušali
izvršiti čak i (ratno) čedomorstvo.
Ni Dodik, eto, više ne srbuje na sva zvona. Čović Hrvatima
poručuje da je BiH njihov nacionalni dom. A Bošnjaci po tim žicama, zna se,
udaraju od samog početka.
Naša državnost ipak je još krhka. Trenutno stišana
nacionalna huka naprosto je iznuđena životnim nedaćama koje nas tjeraju da,
umjesto nacionalnim zastavama, više držimo do razmahivanja novčanicama.
Uobičajene svađe oko Dana nezavisnosti jednostavno su
stišane krčanjem praznih crijeva. Narod vapi za korom hljeba, a i vlast nekako
shvata da je njena pekara ta koja konačno mora proraditi. Pa ruše vlastitu
vladu, poput Dodika, ili pokušavaju da je ozbiljno renoviraju, kao u federalnom
dijelu zemlje.
Nezavisnost BiH stamena je činjenica, pozlaćeni ram kojim je
uokvirena državnička forma prostora na kojem dišemo. No, ako se u taj ram
ekspresno ne ugradi više posla, više reda, rada i slada, potamnit će i sjaj
datuma koji danas ponosito obilježavamo.
Svoji na svome čvrsto ćemo biti tek kad po ovome tlu
prohodamo siti i zaposleni, komšijski združeni i nacionalno snošljivi. Tada bi
nam i praznične zdravice, sada očito krnjave, bile složnije i slađe.
(Dnevni avaz)
