NEMA SAVRŠENOG UBISTVA, A NI TOTALNE KORUPCIJE

Hrabra borba porodice i prijatelja svirepo ubijenih mladića Dženana Memića i Davida Dragičevića treba da postane motor u procesu raskrinkavanja kriminogene, korumpirane i raspojasane vlasti koja nas, na rate, teroriše i ubija već decenijama

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Ponavljam po stoti put: jednom ćemo im dohakati, zasluženo će se valjati po blatu ta raspojasana, kriminogena, korumpirana i svakom masti premazana vlast koja se začešljala da nam ispije i posljednju kap krvi, da nam zguli kožu i ubije dušu, da nas teroriše i zavađa te da na tome gradi svoje prljave lične i klanovske profite.

Jednom će se to dogoditi. Ne mogu ljudi dovijeka krotko trpjeti njihovu tiraniju. Ako ne uspiju kroz sistem, glasanjem i drugim oblicima legalnog obračuna sa lošom vlašću, građani Bosne i Hercegovine mogu u određenom trenutku biti prinuđeni da to izvedu onako kako se od pamtivjeka radi sa odrođenim, surovim vladarima: kukom i motikom!

Borba koju uporno, hrabro i uspješno vode porodica i prijatelji svirepo ubijenih mladića Dženana Memića (već dvije i po godine) i Davida Dragičevića (otprije šest mjeseci) već je postala obrazac obračuna sa kriminogenom i korumpiranom vlašću i sa sistemom koji je ona okamenila. Dženanov otac javno maše prijetnjom da će “uzeti pravdu u svoje ruke”, za šta je dobio halal hiljada Sarajlija pred kojim je to izrekao u subotu, 21. jula. Upustiće se u to ukoliko njegova pravna borba ne urodi plodom i ne dovede do otkrivanja i kažnjavanja ne samo ubica njegovog sina nego i svih onih pravosudnih i političkih pokrovitelja koji ne dopuštaju da istina izađe na vidjelo, koji se, štaviše, iz petnih žila upinju da sve zataškaju i sakriju.

Ovaj slučaj uči nas, prije svega, da svoje tirane pokušamo raskrinkati i kazniti legalnim metodama, kroz sistem. Dženanov otac i njegovi hrabri pomagači ne padaju u vatru, iako im mozak gori od nepravde i grube sile kojoj su izloženi: oni na čisto pravni način, kombinovan sa podrškom javnosti, uporno i strpljivo idu ka svom cilju, od imama Foče, preko advokata Ferageta, do Dženanove porodice. I zasad su, na čuđenje mnogih koji misle da se s rogatim nije bosti, požnjeli veliki uspjeh. Oborena je monstruozna konstrukcija o saobraćajnom udesu: Kantonalni sud u Sarajevu oslobodio je krivnje one koji su bili optuženi da su Dženana pregazili svojim kombijem. Time je otvoren put, nakon što presuda postane pravosnažna, za hajku na prave krivce, na ubice i njihove pomagače - od egzekutora ubistva do policije i pravosudnih funkcionera koji su činili sve da zataškaju istinu.

Jednog dana pred sudije treba biti izvedena čitava četa Dženanovih dželata: ubice, policajci, tužioci, istražitelji te još neki civili koji su učestvovali u uklanjanju pravih dokaza, u njihovom krivotvorenju ili, pak, izmišljanju i fabrikovanju. Svako od njih treba, adekvatno krivici, da pretrpi zasluženu kaznu, bez obzira na mjesto koje zauzima u važnim državnim organima i institucijama. Kazna, zapravo, mora biti još i veća, s obzirom da se radi o ljudima koji su plaćeni i zaduženi upravo za suprotno od onoga što su činili: da štite poredak i pravdu, a ne da je ometaju, izvrdavaju i onemogućavaju, kako već 2,5 godine čine predvođeni osramoćenom tužiteljicom Dalidom Burzić.

“Slučaj Memić” je slučaj neviđene korupcije, pregrube čak i za državu koja je, kao naša, ogrezla u mito. S pravom se sumnja da je za sve koji su ometali istragu i pravdu motiv bio finansijski: ili su kupljeni šuškavim, podebelim kovertama, ili obećanjem za napredovanje u službi. A i ono se na kraju iskazuje u novcu, primanjima na odlično plaćenim poslovima. Stoga je precizni motiv pravosudnih bijednika nebitan: u svakoj varijanti je to korupcija.

Jednu bitku Dženanova porodica i prijatelji su dobili. No, da li će dobiti i rat? Hoće li pred lice pravde biti izvedene ubice i oni koji su ih skrivali?

Uvjeren sam da će taj rat oni dobiti, ma koliko vremena bilo za to potrebno. Ali pod dva uslova: (1) da nastave započeto, s jednakom upornošću i hrabrošću i (2) da podrška javnosti, koja se stalno uvećava, postane još veća, totalna. Mislim da se, sudeći po brojnosti onih koji su ih u subotu došli podržati ispred Narodnog pozorišta te po ponašanju brojnih medija, koji posvećuju sve veću pažnju ovom slučaju, tome možemo nadati.

To što se dogodilo Dženanu, sutra se može dogoditi bilo čijem djetetu u ovom jadnom društvu prepuštenom na milost i nemilost zlih gospodara. Mislim da su to ljudi shvatili i mislim da preko toga neće ćutke preći, da neće ustuknuti pred onima u koje je s govornice ispred Narodnog pozorišta prstom upro otac ubijenog mladića. A prozvao je Nezir Memić mnoge: od “Ilidžanskog bega”, preko grupe tužilaca, do direktorice KCUS-a, koja je otpustila ljekare koji su svojim vještačenjem pomogli da se raskrinka ključna svedokinja - “Gospođica Amnezija”.

“Slučaj Memić” može postati toliko čekana inicijalna kapisla za veliko pospremanje u ovom nesređenom, naopako nasađenom, korumpiranom i siledžijskom sistemu. Na tapet će, osim politike, čiji ljudi su umiješani u čitav slučaj, ići i istražni, policijski organi i njihovi pripadnici, a naročito tužilaštva i njihovi osramoćeni šefovi. No, i sudovi ne smiju ostati netaknuti.

Mnogo je indicija da je sudsko vijeće Kantonalnog suda, koje je donijelo presudu kojom je odbačena kvalifikacija saobraćajne nesreće, bilo pod ogromnim pritiskom da igra po taktu Dalide Burzić. Stoga je velika sreća da je predsjedavanje sudskim vijećem dospjelo sudiji koji je imao kuraži da se svemu tome odupre.

Da li bi ishod bio isti da je ovaj predmet dodijeljen nekom drugom iz Kantonalnog suda? Nisam siguran! Teško je, naime, povjerovati da je svo osoblje tog suda časno i pošteno kao Igor Todorović, ako imamo u vidu kako teške ocjene se u javnosti izriču o korumpiranosti našeg pravosuđa, čiji značajan segment je upravo sarajevski Kantonalni sud.

U konačnom raspletu “slučaja Memić” ogromnu ulogu će, pored svih pomenutih, imati i oni pošteni ljudi kojih, kako je rekao Dženanov otac, ima i u policiji i u politici i u tužilaštvima. Oni su mu i dosad pomagali, iako nisu smjeli javno o tome da govore. Nisu smjeli od svojih korumpiranih kolega. E, kad bi takvi otvoreno progovorili, bitka za čišćenje pravosuđa ovim povodom bi bila puno brža i obuhvatnija. Nadajmo se da će i do toga doći.

“Slučaj Memić” uči nas nešto veliko: da nema savršenog ubistva, a ni totalne korupcije. Mali, anonimni ljudi uspjeli su raskrinkati farsu o saobraćajnoj nesreći, koja je podmetana kao istina. Takođe, ni para koja buši gdje burgija neće ovaj put nije sve proburgijala. Izazovu prljavog novca odolilo je dovoljno ljudi u pravosuđu da jedna monstruozna namještaljka ne prođe, da se čitav slučaj vrati na početak: na poštenu istragu.

Može li sve ovo biti začetak toliko potrebnog pospremanja nakaradnog sistema u kojem živimo već decenijama? Može, ali pod uslovom da građansku hrabrost i poštenje počne da iskazuje znatno više ljudi nego što je to sada slučaj. Otpor tiraniji i korupciji još uvijek je samo iznimka, stvar je u tome da to postane pravilo!

Intervju za televiziju N1, 17. 07. 2018.

https://www.youtube.com/watch?v=53irOVz_fEQ&feature=youtu.be

KUPLJENE UŠI

Samo za 20 KM, koliko su dobijali učesnici skupa u Zetri, moglo se dva sata slušati bezočne laži o stanju u BiH

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Nesretni sa svakom dosadašnjom vladajućom garniturom, najlošije prolazimo, izgleda, sa ovom koja je na vrh zasjela prije četiri godine. Neodoljivi je utisak da sve nazaduje i propada.

BiH je, s njima na čelu, postala evropska naj-zemlja. Najgori smo u svim kategorijama: od ekonomskog (ne)rasta i (ne)zapošljavanja do stepena korupcije. Nastranu naši utisci, tako govore analize specijalizovanih međunarodnih agencija na čijim tabelama je za nas rezervirano posljednje mjesto. Svakog dana vidimo se prikovane za dno evropskih rang-lista, premda su nam i dva vlastita oka dovoljna da vidimo gdje smo.

Da nam je do šale, o društvenom trošku bi trebalo svakog mjeseca upriličiti veliko sijelo SDA, kao ono jučerašnje u Zetri. Pa da čujemo kako kod nas caruju “stabilnost, ekonomski rast i razvoj i kretanje zemlje u pozitivnom smjeru”, kako je zaključeno na tom skupu. A biće još bolje, s obzirom na njihovu opredijeljenost “protiv korupcije i organiziranog kriminala”.

Još gomila ohrabrujućih poruka čula se sa skupa za koji se nisu plaćale ulaznice. Štaviše, za prisustvo ovoj “ljekovitoj” seansi dobijalo se 20 maraka. SDA-ov federalni premijer Novalić stoga se javno, na dobrom odzivu, zahvalio Begi Gutiću. Njegove SMS poruke dovele su, iz Tuzlanskog kantona, najviše onih koji će u Zetri aplaudirati Izetbegoviću, Zvizdiću i Novaliću, bez obzira na podle laži kojim su bombardirali mikrofon:

- Ispunili smo više od planiranog, smanjili smo zaduženje i povećali izvoz (Novalić).

- Premašili smo broj zaposlenih koje je obećao Bakir Izetbegović (Zvizdić).

- Zabilježen je porast izvoza i evidentan pad nezaposlenih osoba u našoj državi (Izetbegović).

Niko nije očekivao da SDA samu sebe kritikuje. Ali da se osloni samo na gole, bezočne laži, ni to se nije očekivalo. Stoga su i njihovi po 20 KM plaćeni slušatelji, razilazeći se, morali zaključiti da svoju nadnicu nisu zaradili nimalo lako.

LJEVICA SA OBJE LIJEVE NOGE

Od priče o ujedinjenju, za četiri stranke mnogo je važnije da krenu pravcem istinskog zastupanja ljevičarskih ideja, koje su u SDP-u i DF-u davno zamrle i koje se ne mogu nadoknaditi lažnim verbalnim perjem

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Takozvane ljevičarske stranke u BiH će prije nestati sa političke scene nego što će se ujediniti i krenuti putem renesanse. U njima, jednostavno, više nema nikakve živosti, političke strasti, umijeća i energije kojim bi se u izbornom ringu ostvario povoljan rezultat. Pri tome nije baš lako odrediti ko je u dubljem ambisu, SDP, DF ili GS, tri patuljka nekad moćne i jedinstvene partije.

Komšićevo društvo je pri tome postalo predmet sprdnje u javnosti; prvo nakon kratkog izleta u koaliciju sa SDA, u ovom mandatu vlasti, a potom osipanjem nakon prošlogodišnjih lokalnih izbora. Tada se desetak DF-ovih izabranih općinskih vijećnika preko noći preprodalo na buvljoj pijaci labilnih političkih karaktera, varajući pritom i Demokratsku frontu, ali još više ljevičarske glasače koji su im poklonili svoje povjerenje.

Stoga mislim da DF na jesenjim izborima neće ni preći izborni prag te da će ubrzo nakon toga i praktično nestati sa domaće stranačke pozornice. U međuvremenu se, od Komšićeve pobune protiv Lagumdžije i odlaska iz krila SDP-a, pokazalo da on nema dovoljno ni političkog talenta ni energije ni lukavosti ni spretnosti. A pred sebe ne da nikome iz svog društva, koje se zbog toga ubrzano rasipa u posljednje tri godine.

U proklamovanoj renesansi, nakon odlaska Zlatka Lagumdžije iz partijskog vrha, SDP nije odmakao daleko. Štaviše, stranka tapka u mjestu, bez ikakve djelotvorne ideje koja bi njenu energiju pomakla sa mrtve tačke. Postala je to “stranka saopćenja”, umjesto stranke akcije, kakva bi jedino mogla da je ponovo omili glasačkoj publici.

Bez nove političke platforme i bez novih ljudi, SDP teško da može računati da za nju glasaju i stare pristalice, a kamoli da se osvoje novi. Gorki okus lošeg rada i lopovluka iz vremena kad je SDP bila u vlasti (2001-2002. i 2010-2014.) još je u grlu glasača, koje samo neki novi zamah te stranke može još jednom navesti da joj se pokloni povjerenje.

I treći patuljak, Građanski savez, u lošoj je političkoj poziciji. Jedva da je promolio glavu na velikoj sceni, bez nagovještaja da bi se to moglo i dogoditi na pravi način. Ušutila su se i dvojica “prvaka” te stranke, Reuf Bajrović i Emir Suljagić, a da pritom nije afirmisano ni ime novog predsjednika. Kako se ono zove!?

I šta mogu da stvore tri slabe pojedinačne karike? Ništa do jednako slab lanac. Otud nikakvo ujedinjavanje takozvane ljevice ne može ništa dobroga donijeti ni pomenutim strankama ni BH ljevici.

Umjesto sage o ujedinjavanju, čiji značaj se u tim krugovima precjenjuje, i SDP i DF i GS imaju jedan mnogo preči zadatak: da se istinski legitimišu kao ljevičari, kao socijaldemokrate. U programima to pomalo i jesu, ali u praksi - nimalo.

Pogledajmo kako se definiše pojam političke ljevice:

Po MacMillanovom «Rječniku političke misli» ljevica je odbojnost prema privatnom vlasništvu i vjera u socijalnu pravednost; odbojnost prema klasnom društvu, posebno prema onom koje je napravio politički sistem; odbojnost prema establišmentu u svim njegovim formama; želja za besklasnim društvom, bez privilegija, patronaže ili principa nasljedstva; vjera u progres, koji je izdejstvovan revolucijom ili reformama; želja za jednakim pravima, demokratijom i socijalnom pravdom; anti – nacionalistička tendencija, itd.

Pristaše ljevičarskog pristupa politici pozivaju na ukidanje struktura koje smatraju odgovornim za iskorištavanje ekonomski neprivilegiranih dijelova stanovništva.

Pojam politička ljevica se upotrebljava za nekoliko revolucionarnih pokreta od kojih su najpoznatiji anarhizam, komunizam i socijalizam, ali se također upotrebljava kako bi opisao socijaldemokraciju i socijalni liberalizam. Roderick Lang, američki utjecajni profesor s harvardskom diplomom, ukratko je opisao program političke ljevice: "Briga o pravima radnika, protivljenje plutokraciji, zabrinutost oko feminizma i socijalna jednakost".

Prepoznajete li u ovome neku od naših stranaka koje se kite ljevičarskom etiketom? Ja ne prepoznajem. Nema tu ljevičarenja ni od korova, ni u SDP-u ni u DF-u ni u GS-u. Osim što su zatajile u praksi, totalnom pasivnošću u procesima ipak postojećeg građanskog otpora, ne ističu se ni u širenju ljevičarskih ideala. SDP, DF i GS ne znaju čak ni da sanjaju, a kamoli da uspješno šire idealističku “zarazu” u zemlji u kojoj je toga nekad bilo previše, a danas je svedeno na golu nulu.

Ako neko od četiri stranke čije se ujedinjavanje pominje ima barem trunku naznaka liberalno-ljevičarskih pogleda, onda je to Naša stranka. Ništa čudno, jedino ona nije izašla ispod Lagumdžijinog čekića. I trudi se da napreduje, ne po broju zastupničkih i vijećničkih mjesta u organima vlasti nego u stvaranju istinske lijeve platforme na kojoj bi se mogli pridobiti građani sa ljevičarskim simpatijama.

Stoga bi eventualno “veliko ujedinjenje” njima nanijelo ogromnu štetu. Tri slabe karike i njih bi, četvrte, oslabile i utopile u opšte sivilo. Mislim da Naša stranka neće nasjesti na taj zov lažnih ljevičara i time zaustaviti svoju uzlaznu putanju.

S druge strane, u Bosni i Hercegovine još ima dovoljno ljevičarski nastrojenih građana koji bi se lako zalijepili za stranku koja propagira te političke ideale. Ali ne samo da propagira nego i da se svakodnevnim akcijama za njih bori, da stalno bude uz radnike, uz slabe i nemoćne, uz potlačene i obespravljene.

BH društvo ogrezlo je u sve oblike tiranije nad građanima, klasno se razdvaja uz najveće moguće socijalne razlike, svakodnevno dalje pada u (ne)poštivanju demokratskih pravila i ljudskih prava, prepušteno je na milost i nemilost račundžijskih stranaka koje vlast gotovo isključivo koriste za vlastite dobitke i učvršćivanje nedemokratskog poretka.

Ujedinjavanje koje se predlaže neće samo po sebi ojačati front političke, društvene i socijalne borbe protiv rečenih devijacija u današnjem BiH društvu i državi. Štaviše, mislim da je bolje da u tome imamo konkurenciju, da egzistira više ljevičarskih stranaka te da se one međusobno natječu. Pa vremenom, od sadašnje četiri, možemo stići i do jedne. Ako stignemo, biće to ona koja će svoje programe i politički aktivizam uskladiti sa barem nekoliko osnovnih ideja koje ljevicu odvajaju od ostalih pravaca i pokreta na političkoj sceni.

Dogovornim trpanjem četiri sadašnje stranke u istu vreću, to se ne može postići. Na njoj bi pisalo: Lažno perje! 

DINO „PROPJEVAO“, HOĆE LI NASTAVITI?

Gomila prljavština vlasti izbila bi na vidjelo kad bi nam Konaković povjerio sve što zna. Gdje bi bio kraj kad bi o mutnim poslovima SDA progovorili i njeni raniji odmetnici: Šepić, Kasumović, Kukić...

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Što god ružno kažete o vlasti, nećete pogriješiti, premda se mnogo rečenog ne može dokazati. A moglo bi kad bi iz stranačkog podzemlja u javnost izbilo sve ono što se u njemu kuha. No, tamo ne mogu da zavire nikakve inspekcije i istražni organi, pogotovo ne mediji: jedini način da istina izbije na vidjelo je da o tome progovori neko od aktera brižljivo skrivanih prljavština.

Puno toga poznato je upravo smijenjenom sarajevskom premijeru Elmedinu Dini Konakoviću, bivšoj uzdanici SDA. Samo je pitanje koliko od toga će on, u svom obračunu sa starim društvom, povjeriti javnosti.

Jedno, ali vrijedno, već je podijelio sa nama. Za govornicom Skupštine Kantona Sarajevo priznao je da je SDA od njega tražila da na poziciju policijskog komesara MUP-a KS ne bude imenovan Mevludin Halilović. „To su tražili zato što im Halilović nije javio da će neki članovi SDA biti uhapšeni“ - kazao je Konaković.

Ovo priznanje jako je neprijatno za pomenutu stranku. Koliko puta su se njeni funkcioneri zaklinjali u poštovanje principa političkog nemiješanja u pravosuđe i policiju, u kojim nezavisna tijela biraju ključne dužnosnike?

Jedno su, očito, javno govorili, drugo su – po Konakoviću – tajno radili. I šta bi se desilo da im je Halilović na vrijeme dojavio da se priprema hapšenje generalnog sekretara SDA Amira Zukića i još nekolicine značajnih stranačkih aktivista? Zna se – hapšenja ne bi ni bilo.

Stoga i pitanje: koliko je dosad bilo sličnih slučajeva u kojim su, u posljednji čas, nečija optužnica i nalog za uhićenje premješteni u ladicu? Koliko u policijskim i istražnim organima SDA ima svojih odanih ljudi, koji im, kad zatreba, dojavljuju o nečemu što bi za stranku i njene ljude moglo biti neprijatno?

Sve smo ovo, i bez Konakovića, davno naslućivali, pa i znali. No, jedno je kad o tome šuškaju javnost i mediji, a drugo je kad „propjeva“ neko ko je u to bio direktno umiješan, kao što je u ovom slučaju bio Konaković.

Parlamentarne strukture ovim povodom bi trebale otvoriti ozbiljnu istragu protiv SDA. Trebale bi se angažirati i strane ambasade, čije zemlje su uložile mnogo truda i novca u reformu naših policijskih struktura, a da, eto, ništa nije pomaknuto ni za pedalj. Stranke ne dižu ruke sa daljinskog upravljača kojim se usmjerava rad policije.

Nešto drugo takođe bi bilo dobro i poželjno. A to je da Dino Konaković, koji očito želi da olakša svojoj savjesti, ali i da napakosti stranci u kojoj je napravio političku karijeru, nastavi da „pjeva“. Zna on mnogo više „pjesmica“ od ove jedne, čak i mnogo značajnijih. Samo je pitanje hoće li (ili smije li) o tome da govori?

I ovako je Konaković, otkako je otkazao poslušnost stranci, već rekao puno toga što je SDA mislila vječito čuvati u svom sefu prepunom raznih prljavšina, kriminala i političkih zloupotreba. Time je Konaković na sebe navukao bijes dojučerašnjih kolega koje će svakako nastojati da mu se osvete. No, prvo što žele to je da ga spriječe da „pjeva“ dalje. Stoga se treba nadati brzom odgovoru SDA, u kojem će svog bivšeg „zlatnog dečka“ ocrniti kao da je rodom iz Afrike.

Konaković nije jedini bivši funkcioner SDA koji je puno znao o tajnim poslovima te stranke. No, zasad je jedini koji je bar nešto od toga povjerio javnosti. Drugi „mudro“ šute, od Šepića do Kasumovića, a bili su još bliže mutnim poslovima vrha SDA. Šta bi tek mogao da kaže Mirsad Kukić, sad već bivši član SDA, koji je u ime te stranke čitavu posljednju deceniju vedrio i oblačio u Tuzlanskom kantonu?

Zašto oni šute?

Odgovoru su najbliže dvije varijante: ili se plaše odmazde starog društva ili su u tome prljali i vlastite prste, pa bi optuživanjem stranke bacali ljagu i na sebe. Zbog toga će mnoge tajne visoke politike zauvijek ostati nevidljive očima javnosti.

PUT KA DNU

U posljednjoj deceniji plaće su porasle 11 posto, a cijene poskočile za najmanje 21 procenat. Pa računajte kojim kursem plovi ovaj brod...

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Svu svoju muku vidimo golim okom i opipavamo u vlastitom novčaniku. Ipak, nije zgoreg istaknuti da čak i statistika pokazuje da smo na neprestanom putu ka dnu. Jedan korak naprijed uvijek je praćen sa barem dva koraka unatrag.

Agencija za statistiku ove sedmice nas je obradovala podatkom da je prosječna mjesečna plaća u januaru iznosila 870 KM. Viša je za “čak” 2,7 posto u odnosu na prošlogodišnji isti mjesec. Upoređeno sa 2008-om godinom, dolazimo do još veselije cifre: u tom periodu plaće su skočile za čitavih 11 procenata.

A onda - otriježnjenje. U istom tom razdoblju, naime, indeks paketa osnovnih cijena porastao je za 21 odsto. Sa uvećanom januarskom plaćom živi se lošije i kupuje manje nego prije deceniju, i to za 10%.

Obzirom da Agencija za statistiku barata sa političkom matematikom, taj procenat je sigurno još izraženiji. Veliki je pritisak vlasti da državni statističari štimaju podatke, ali se ni to ne može raditi toliko da pokrije naše ogromne rupe.

Nije nikakva tajna da nazadujemo. Još manje je tajnovit uzrok zbog kojeg letimo ka dnu: on je u - politici.

Potvrđuju to zaključci vodeće svjetske agencije za ocjenu kreditnog rejtinga „Standard & Poor's“(S&P). Oni ovih dana poručuju, u svom izvještaju o stanju naše ekonomije, da “politika stvara usko grlo koje zaustavlja sav do sada postignuti napredak”. Slijedi niz konkretnih primjera kojim politika koči ekonomiju. Upire se prstom i u “povećanje političkih tenzija u vezi s izmjenama Izbornog zakona BiH uoči općih izbora u oktobru, koje bi moglo opet potkopati vanjske tokove finansiranja i privredni rast zemlje”.

Politika je druga riječ za vlast, za upravljanje državom. Stoga nije nikakva tajna ni pravac puta za izlazak iz siromaštva. To je disciplinovanje ili mijenjanje vlasti.

Da nam je barem takva koja će zaustaviti dalje propadanje; o nekim velikim uzletima da i ne sanjamo!

ŠESTOAPRILSKA NAGRADA: ČETVOROSTRUKI PORAZ SDA

Zaljuljanoj stranci i njenom lideru vjerovatno je najteže palo nagrađivanje prof. dr. Ismeta Gavrankapetanovića, kojeg je Sebija Izetbegović istjerala iz naše najveće bolnice

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Gradsko vijeće Grada Sarajeva tajnim glasanjem je odabralo tri pojedinca i tri organizacije kojim će pripasti ovogodišnja Šestoaprilska nagrada, najveće priznanje glavnog grada Bosne i Hercegovine. Imena pobjednika svakako su iznenađujuća, jer je poraženo lobiranje Stranke demokratske akcije da među nagrađene progura svoje miljenike. Pogotovo teško im je palo to što je priznanje dodijeljeno i čovjeku protiv kojeg je SDA upregla sve svoje snage.

Riječ je o prof. dr. Ismetu Gavrankapetanoviću koji je prestižno sarajevsko priznanje dobio u oblasti zdravstva i socijalne zaštite. Dobio je, na tajnom glasanju gradskih vijećnika, više glasova od Udruženja ''Bosanska islamska medicinska asocijacija'' (BIMA). Za tu nevladinu organizaciju iz sveg glasa je navijao gradonačelnik Abdulah Skaka, jer se radi o udruženju koje je osnovao njegov otac, a kojem je sada na čelu gradonačelnikov tetak. Među vijećnicima su to navijanje i kuloarski pritisci protumačeni kao familijarna pristrasnost gradonačelnika Skake.

Osim što su se oduprli grubim pritiscima, gradski vijećnici su odbirom pobjednika u toj kategoriji još više gurnuli prst o oči SDA. Doktor Gavrankapetanović je, naime, postao simbol otpora nestručnom i bahatom vođenju Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (KCUS), kojim rukovodi Sebija Izetbegović, supruga predsjednika SDA i člana Predsjedništva BiH. Time je nedvosmisleno pokazano ko je na većoj cijeni od dvoje ljekara koji mjesecima javno vode oštre polemike.

Rezultat svakako nije po volji SDA, štaviše - može se smatrati ogromnim porazom u vremenu u kojem Bakir Izetbegović potpuno nekritički protežira svoju suprugu nevelikih medicinskih i poslovnih kvaliteta.

Zanimljiv je i rezultat glasanja o kandidatima iz oblasti privrede, gdje su favoriti bili kompanija „Centrotrans-Eurolines“ i Amer Bukvić, malezijski student i generalni direktor BBI banke, glavna uzdanica SDA u ekonomskom sektoru. Bukvić skoro svake godine dobije neku režimsku nagradu, a okitio se i međunarodnim priznanjima koja, međutim, nemaju nikakvu vrijednost, jer se ustvari - kupuju!

Dodjela nagrade „Centrotrans-Eurolinesu“ stoga je veliki poraz  razmaženog Bukvića, ali i njegove stranke i samog koncepta tzv. Islamske ekonomije koju ti krugovi sve više forsiraju u BiH, ponajviše preko Bukvićeve BBI halke.

Kad znamo ovu pozadinu, jasno je zašto su gradski vijećnici odlučivanje morali provesti tajnim glasanjem. Time su zaštitili one vijećnike iz same SDA koji nisu željeli da provedu volju svoje stranke i da nasjednu na lobiranje gradonačelnika Skake i drugih “šaptača”. I to je još jedan, četvrti poraz SDA u procesu dodjele Šestoaprilske nagrade. Pokazalo se da u njoj nisu sve sami slijepi poslušnici koji ruku dižu na mig svojih stranačkih šefova.

SDA će procijeniti koji od ovih poraza joj najteže pada. U svakom slučaju, ovogodišnja Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva još jedno je svjedočanstvo da se toj stranci ozbiljno ljulja tlo pod nogama, da jača otpor njenoj strahovladi i familijarnosti na kojoj je zasnovana. Pogotovo je u tome važno, vrijedi ponoviti, što poslušnost takvoj politici očevidno otkazuju i neki njeni predstavnici u vlasti. A oni dobro znaju koliko i šta time rizikuju, jer su svojim glasanjem žestoko naljutili, i politički i privatno, lidera SDA Bakira Izetbegovića.