Zastoji su način na koji nacionalne glavešine i njihovi klanovi godinama učvršćuju vlast u svojim etničkim torovima
PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ
Odgovor na pitanje iz naslova krajnje je jasan i poznat. Zastoj u praktično svim političkim procesima ide naruku onima koji, prvo, ne žele dobro jedinstvenoj državi BiH i, drugo, onima koji su u nacionalnim prćijama stekli dominaciju, pa sad žele da je zabetoniraju.
Upravo zato što zastoj odgovara svima koji diktiraju zbivanja na političkoj sceni i nema nikakvog pozitivnog talasanja. Da smo na mrtvoj tački potvrđuju upravo vodeće političke snage, one koje i kumuju tom zastoju. Stoga je krajnje licemjerno da o tome baš oni najviše i govore, kao da je neko drugi, a ne oni, za to kriv.
O zastoju su danas u Banjaluci govorili Dragan Čović i Milorad Dodik. Osim što se u njihovim ocjenama, da smo u totalnom zastoju, ne osjeti ni trun žala nad tim jadnim stanjem, čak se primijeti i nemala doza njihovog zadovoljstva. Jer su, kobajagi, za taj zastoj krivi neki drugi, nikako ne njih dvojica i njihove moćne stranke.
O zastoju nas je u više navrata obvještavao i Bakir Izetbegović, a i predstavnici međunarodne zajednice i zvaničnici Brisela takođe su se u posljednjih mjesec dana izredali sa izjavama kojim je zajedničko to da je BiH zapala u - zastoj!
Svi kojim je u opisu posla da brinu o dobrobiti i napretku ove države složni su, dakle, da ovdje vlada opšte mrtvilo, da se naprijed i ne korača niti se programiraju neke mjere i potezi kojim bi se okovi zastoja nekako olabavili i na kraju skinuli. Ni kod koga se, kad izgovara teške riječi o stanju u kojem se ova zemlja nalazi, ne osjeti ni mrva neke nervoze i sekiracije, da ne govorim o strahu od gubitka pozicija, što bi trebalo da se dogodi onima koji jednu državu vode loše.
Zastoj je, u stvari, plod dobro osmišljene strategije i taktike vodećih političkih snaga i njihovih halki. Zastoj je šifra za podmirivanje svačijih, ama baš svačijih klanovskih interesa.
Prvo, to je najpoželjnije moguće stanje za one koji žele da rasture Bosnu i Hercegovinu. Ionako razdrobljena, podijeljena u tri nacionalna tora, ona vremenom gubi sve potencijale za eventualni obratni proces jačanja državnog jedinstva. Tapkajući u mjestu, trenutno stanje praktične podijeljenosti ispostavlja se kao nešto što jedino funkcioniše i čemu se niti vidi niti se traži lijeka.
Drugo, samo u zastoju, dakle bez produbljivanja reformskih procesa i uvođenja vladavine prava u ključne sektore društva, oni koji su prije četvrt stoljeća zajahali na vrh u svom parčetu tro-jedne BiH imaju šansu da tu vlast učvrste, da svoje halke i klanove u svakom segmentu ojačaju i uspostave njihovu totalnu dominaciju, od politike i ekonomije do kulture i zdravstva.
Ako ovo stanje potraje, jednog dana će bitka za promjenu tako oblikovanog društva i države biti krajnje teška, možda i bezizgledna. A onda nije nemoguć ni najcrnji epilog: da se država i zvanično rasparča, a da stanje u svakom od tih parčića bude sličnije feudalnom negoli poretku po mjeri ovoga vremena.
Kako događaji teku, od jednog do drugog zastoja, reklo bi se da nas političke elite upravo u to i vode, ciljano i smisleno. Nikome od njih nije stalo ni do BiH ni do Republike Srpske ni do Herceg-Bosne. Oni to rade isključivo iz vlastitih, kriminogenih interesa. Nije važno kolika je njihova prćija, ali je bitno da je samo njihova, uzduž piramide koju su godinama gradili po rodbinskim, pajtaškim i koruptivnim linijama.
Građanima je sve to vidno i poznato. Obzirom da ne nalaze načina da se tome odupru, kao što očigledno ne nalaze, sve tri nacionalne vrhuške svoje ciljeve će najvjerovatnije realizovati.
Za kuknjavu, pa čak i za otpor, tada će biti kasno!
