Od priče o ujedinjenju, za četiri stranke mnogo je važnije da krenu pravcem istinskog zastupanja ljevičarskih ideja, koje su u SDP-u i DF-u davno zamrle i koje se ne mogu nadoknaditi lažnim verbalnim perjem
PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ
Takozvane ljevičarske stranke u BiH će prije nestati sa političke scene nego što će se ujediniti i krenuti putem renesanse. U njima, jednostavno, više nema nikakve živosti, političke strasti, umijeća i energije kojim bi se u izbornom ringu ostvario povoljan rezultat. Pri tome nije baš lako odrediti ko je u dubljem ambisu, SDP, DF ili GS, tri patuljka nekad moćne i jedinstvene partije.
Komšićevo društvo je pri tome postalo predmet sprdnje u javnosti; prvo nakon kratkog izleta u koaliciju sa SDA, u ovom mandatu vlasti, a potom osipanjem nakon prošlogodišnjih lokalnih izbora. Tada se desetak DF-ovih izabranih općinskih vijećnika preko noći preprodalo na buvljoj pijaci labilnih političkih karaktera, varajući pritom i Demokratsku frontu, ali još više ljevičarske glasače koji su im poklonili svoje povjerenje.
Stoga mislim da DF na jesenjim izborima neće ni preći izborni prag te da će ubrzo nakon toga i praktično nestati sa domaće stranačke pozornice. U međuvremenu se, od Komšićeve pobune protiv Lagumdžije i odlaska iz krila SDP-a, pokazalo da on nema dovoljno ni političkog talenta ni energije ni lukavosti ni spretnosti. A pred sebe ne da nikome iz svog društva, koje se zbog toga ubrzano rasipa u posljednje tri godine.
U proklamovanoj renesansi, nakon odlaska Zlatka Lagumdžije iz partijskog vrha, SDP nije odmakao daleko. Štaviše, stranka tapka u mjestu, bez ikakve djelotvorne ideje koja bi njenu energiju pomakla sa mrtve tačke. Postala je to “stranka saopćenja”, umjesto stranke akcije, kakva bi jedino mogla da je ponovo omili glasačkoj publici.
Bez nove političke platforme i bez novih ljudi, SDP teško da može računati da za nju glasaju i stare pristalice, a kamoli da se osvoje novi. Gorki okus lošeg rada i lopovluka iz vremena kad je SDP bila u vlasti (2001-2002. i 2010-2014.) još je u grlu glasača, koje samo neki novi zamah te stranke može još jednom navesti da joj se pokloni povjerenje.
I treći patuljak, Građanski savez, u lošoj je političkoj poziciji. Jedva da je promolio glavu na velikoj sceni, bez nagovještaja da bi se to moglo i dogoditi na pravi način. Ušutila su se i dvojica “prvaka” te stranke, Reuf Bajrović i Emir Suljagić, a da pritom nije afirmisano ni ime novog predsjednika. Kako se ono zove!?
I šta mogu da stvore tri slabe pojedinačne karike? Ništa do jednako slab lanac. Otud nikakvo ujedinjavanje takozvane ljevice ne može ništa dobroga donijeti ni pomenutim strankama ni BH ljevici.
Umjesto sage o ujedinjavanju, čiji značaj se u tim krugovima precjenjuje, i SDP i DF i GS imaju jedan mnogo preči zadatak: da se istinski legitimišu kao ljevičari, kao socijaldemokrate. U programima to pomalo i jesu, ali u praksi - nimalo.
Pogledajmo kako se definiše pojam političke ljevice:
Po MacMillanovom «Rječniku političke misli» ljevica je odbojnost prema privatnom vlasništvu i vjera u socijalnu pravednost; odbojnost prema klasnom društvu, posebno prema onom koje je napravio politički sistem; odbojnost prema establišmentu u svim njegovim formama; želja za besklasnim društvom, bez privilegija, patronaže ili principa nasljedstva; vjera u progres, koji je izdejstvovan revolucijom ili reformama; želja za jednakim pravima, demokratijom i socijalnom pravdom; anti – nacionalistička tendencija, itd.
Pristaše ljevičarskog pristupa politici pozivaju na ukidanje struktura koje smatraju odgovornim za iskorištavanje ekonomski neprivilegiranih dijelova stanovništva.
Pojam politička ljevica se upotrebljava za nekoliko revolucionarnih pokreta od kojih su najpoznatiji anarhizam, komunizam i socijalizam, ali se također upotrebljava kako bi opisao socijaldemokraciju i socijalni liberalizam. Roderick Lang, američki utjecajni profesor s harvardskom diplomom, ukratko je opisao program političke ljevice: "Briga o pravima radnika, protivljenje plutokraciji, zabrinutost oko feminizma i socijalna jednakost".
Prepoznajete li u ovome neku od naših stranaka koje se kite ljevičarskom etiketom? Ja ne prepoznajem. Nema tu ljevičarenja ni od korova, ni u SDP-u ni u DF-u ni u GS-u. Osim što su zatajile u praksi, totalnom pasivnošću u procesima ipak postojećeg građanskog otpora, ne ističu se ni u širenju ljevičarskih ideala. SDP, DF i GS ne znaju čak ni da sanjaju, a kamoli da uspješno šire idealističku “zarazu” u zemlji u kojoj je toga nekad bilo previše, a danas je svedeno na golu nulu.
Ako neko od četiri stranke čije se ujedinjavanje pominje ima barem trunku naznaka liberalno-ljevičarskih pogleda, onda je to Naša stranka. Ništa čudno, jedino ona nije izašla ispod Lagumdžijinog čekića. I trudi se da napreduje, ne po broju zastupničkih i vijećničkih mjesta u organima vlasti nego u stvaranju istinske lijeve platforme na kojoj bi se mogli pridobiti građani sa ljevičarskim simpatijama.
Stoga bi eventualno “veliko ujedinjenje” njima nanijelo ogromnu štetu. Tri slabe karike i njih bi, četvrte, oslabile i utopile u opšte sivilo. Mislim da Naša stranka neće nasjesti na taj zov lažnih ljevičara i time zaustaviti svoju uzlaznu putanju.
S druge strane, u Bosni i Hercegovine još ima dovoljno ljevičarski nastrojenih građana koji bi se lako zalijepili za stranku koja propagira te političke ideale. Ali ne samo da propagira nego i da se svakodnevnim akcijama za njih bori, da stalno bude uz radnike, uz slabe i nemoćne, uz potlačene i obespravljene.
BH društvo ogrezlo je u sve oblike tiranije nad građanima, klasno se razdvaja uz najveće moguće socijalne razlike, svakodnevno dalje pada u (ne)poštivanju demokratskih pravila i ljudskih prava, prepušteno je na milost i nemilost račundžijskih stranaka koje vlast gotovo isključivo koriste za vlastite dobitke i učvršćivanje nedemokratskog poretka.
Ujedinjavanje koje se predlaže neće samo po sebi ojačati front političke, društvene i socijalne borbe protiv rečenih devijacija u današnjem BiH društvu i državi. Štaviše, mislim da je bolje da u tome imamo konkurenciju, da egzistira više ljevičarskih stranaka te da se one međusobno natječu. Pa vremenom, od sadašnje četiri, možemo stići i do jedne. Ako stignemo, biće to ona koja će svoje programe i politički aktivizam uskladiti sa barem nekoliko osnovnih ideja koje ljevicu odvajaju od ostalih pravaca i pokreta na političkoj sceni.
Dogovornim trpanjem četiri sadašnje stranke u istu vreću, to se ne može postići. Na njoj bi pisalo: Lažno perje!
