ZAŠTO "CIN" MOŽE ŠTO DRUGI MEDIJI NE MOGU?!

Novinarstvo i mediji su veliko carstvo neosvojenih i neiskorištenih šansi. Razlog je čista “sitnica” - novac!

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Jedna vijest iz Kantonalnog suda u Novom Travniku treba da obraduje  javnost, a pogotovo nas, novinare. Imenovani sud je, naime, presudio u korist Centra za istraživačko novinarstvo (CIN iz Sarajeva) po tužbi protiv Općinskog suda u Bugojnu zbog nedostavljanja informacija o zaradama advokata angažovanih po službenoj dužnosti.

Bugojanski sud ogriješio se o Zakon o slobodi pristupa informacijama Federacije Bosne i Hercegovine, u čemu inače nije jedini, ali nije jedini ni koji je zbog toga kažnjen. Pomenutom CIN-u to je već šesta tužba koju je dobio protiv institucija, raznih nivoa vlasti, zbog nepoštivanja Zakona o slobodi pristupa informacijama. Novinari se na to odlučuju jer im se jedno važno pravo uskraćuje.

Kad kažem “novinari” stiče se dojam o nekom mnoštvu. Ali, ako ćemo precizno i pošteno, za istrajnost u borbi sa državnim nepravilnostima i za sudske procese rijetki se odlučuju. Ogromna većina medija u dosluhu je sa vlastima ili im direktno služi, pa najčešće i ne talasaju po mutnoj vodi, a kamoli da prozivaju i na sudovima tuže naše svemoćne institucije.

CIN je u tome jedan od izuzetaka. To je vrlo zanimljivo, uporno i novinarski jako društvance koje nas barem 15-tak puta godišnje počasti britkim, analitičnim i dokumentovanim napisima o organizovanom kriminalu i korupciji, o devijacijama u sferi obrazovanja, zdravstva, zapošljavanja, politike, šverca drogama i duhanom te o finansijskim prevarama čiji akter je uglavnom vlast. Zbog toga je CIN, od formiranja 2014. godine do danas, dobio čak 31 novinarsku nagradu i priznanje, više nego svi ostali mediji u BiH zajedno.

Zašto CIN može i hoće ono što drugi ne mogu ili neće?

Tajna je u tzv. vlasničkoj strukturi i finansiranju ovog medija. Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) jedinstvena je organizacija u Bosni i Hercegovini i prva takva na Balkanu koja djeluje neprofitno, kao neka novinarska nevladina organizacija. Osnovan je novcem američkog USAID-a i uz tehničku pomoć i podršku Novinarske škole Univerziteta u New Yorku i Journalism Development Group-a. Danas je to moderna, samostalna i nezavisna novinska agencija. Njen istraživački rad, koji preuzimaju lokalni i regionalni, printani i elektronski mediji, finansira se donacijama, a CIN-ove priče objavljuju i vodeći web portali u BiH i inostranstvu. Njihovi napisi našim medijima su dostupni potpuno besplatno.

Dvadesetak uposlenika CIN-a čine školovani, mladi, ali već dovoljno iskusni novinari koji imaju ozbiljne plaće i dobre uslove za rad. Na njima je da to opravdaju uistinu objektivnim, istraživačkim novinarstvom koje ne štedi nikoga ko svojim devijacijama bode oči javnosti.

CIN, dakle, ne ovisi ni o kakvim stranačkim novcima, ali ni o kompanijama slizanim sa vlašću, od kojih ne možete dobiti reklamu ako iole začeprkate po mutnim poslovima njihovih političkih saveznika i partnera. A to je upravo ključna zapreka medijima, prvenstveno internet portalima, da rade na CIN-ov način.

Većina naših medija hrani se na kašičicu, stalno svjesni da će im i disanje biti onemogućeno ako se budu puno prsili objektivnošću i profesionalizmom. Stoga i pristaju da budu prirepci vlasti, po sistemu: Bolje ikako nego nikako! A da ne govorim o onima, koji inače najviše utječu na javno mnjenje, koji ubiru povelike novčane nagrade za svoju poslušnost i rad po direktivama i po ukusu vlasti.

Tako je to. Novinarstvo i mediji su veliko carstvo neosvojenih i neiskorištenih šansi. Razlog je čista “sitnica” - novac! Njime se kupuje javna riječ i time otupljuje toliko potrebna kritika nakazne društvene i političke prakse u Bosni i Hercegovini.

Eh, da nam je više CIN-ova!

fokus.ba

IZ PRAZNE NE PUCA...

U “puškama” kojim naša vlast “gađa” ekonomiju odavno nema ni jednog jedinog metka

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Loše stanje u Bosni i Hercegovini izražava se u mnogo čemu. Najviše, ipak, bole udari po novčaniku i po životnom standardu. Iako se političari trude da nas i dalje plaše babarogom nacionalizma, činjenica je da na tom frontu gotovo da i nema krvi: ono što se prospe, to u međusobnim namještenim utakmicama proliju Dodik, Izetbegović, Čović i njihovi stranački ahbabi raspoređeni po svim linijama i nivoima vlasti.

Njihove izmišljene i dogovorene bitke, za to vrijeme, odvlače pažnju i energiju od stvarnih problema koji vape za rješavanjem: od ekonomije, zaposlenosti, životnog standarda. U tom sektoru je, nažalost, stanje katastrofalno, no još ne toliko loše koliko će biti u daljem razvoju događaja.

Da svoje dno još nismo dotakli, da i od lošeg može biti još gore, pokazuju analitičke ocjene koje smo ovih dana dobili sa najautoritativnijih svjetskih adresa. Prvo nas je, 12. oktobra, na zemlju spustio Međunarodni monetarni fond, a osam dana kasnije dotukla nas je Svjetska banka (SB).

Pomenute finansijsko-monetarne institucije upozorile su nas da ne vjerujemo informacijama koje dobijamo od naše vlasti. To što poručuju Vijeće ministara BiH i Bakir Izetbegović, na primjer, nije ni blizu istini.

Vijeće ministara nam je u februaru obećalo privredni rast od najmanje 3,8 posto, koliko je navodno iznosio u 2016. godini. Obećali su i nastavak trenda povećavanja zaposlenosti i smanjenja nezaposlenosti. Tada je državna vlada baratala cifrom od 2% uvećanog broja zaposlenih i čak 4,5% smanjene mase nezaposlenih.

Šampion lažnih informacija, Bakir Izetbegović, bio je još bučniji sa svojim podacima o smanjenju broja nezaposlenih. Uvijek su na njegovom jeziku desetine hiljada novozaposlenih koji, nažalost, samo na tome i ostaju - na riječima.

MMF i Svjetska banka su nas, ponavljam, ovih dana spustili na zemlju, ako se neko uopšte i dizao u visine vjerujući podacima koje plasiraju naši zvaničnici. Međunarodni monetarni fond ponovo je, drugi put ove godine, snizio prognoze ekonomskog rasta Bosne i Hercegovine. U svom Pregledu svjetskog ekonomskog stanja (WEO), rast ekonomije BiH s tri je spušten na 2,5 posto! Snižena je i projekcija rasta BiH u narednoj godini. MMF je predviđao rast od 3,5, ali je sada morao umanjiti i tu prognozu za čak 0,9 posto! Također, MMF predviđa da bi privreda BiH tek 2020. godine mogla zabilježiti rast od tri posto.

Sa tom stopom rasta, bez obzira na sve ostale neuspjehe, ne možemo ni maštati o približavanju Evropskoj uniji, koja će se, kako Dragan Čović stalno najavljuje, desiti maltene sutra. Jer, sve možemo ispuniti, ali ukoliko privreda BiH ne bude imala godišnji privredni rast od najmanje šest posto na vratima Brisela za nas će biti okačena gvozdena brava!

Sadašnji rast od 2,5 ili tri posto je sitnica, posebno kad se pogleda stopa nanovo razbuđene inflacije koja nam, kako ističu ekonomski eksperti, praktično poništava rast bruto-društvenog proizvoda (BDP). Mi ustvari propadamo - zaključuje jedan od njih.

Potvrdu MMF-ovih prognoza i dijagnoza danas smo dobili od Svjetske banke. Ona je snizila prognoze ekonomskog rasta Bosne i Hercegovine u ovoj godini sa ranije predviđenih 3,2 posto na 3 posto. Za narednu godinu ne možemo očekivati ranije planiranih 3,7 posto rasta nego u najboljem slučaju 3,2 posto. Za 2019. godinu prognoza rasta je snižena sa 4 na 3,5 posto.

Tako piše u novom kvartalnom izvještaju Svjetske banke. Mnogo je razloga za ove zabrinjavajuće cifre. Ključni je pri tome nedostatak bilo kakve organizovane državne aktivnosti na oživljavanju ekonomskog sektora. Ni traga ni glasa nema, recimo, od 100 razvojno-investicijskih projekata koje je u februaru obećalo Vijeće ministara. Kraj godine se bliži, a oni u realizaciji nemaju ni pet tih svojih projekata. Investicije su niže nego ikad, posebno strane. One su svedene na petinu od očekivanog i potrebnog.

Mi u svakom pogledu živimo u velikim lažima. I mirni u njihovom prihvatanju, tonemo li tonemo. MMF-ovi podaci pokazuju da smo na dnu dna, odnosno na posljednjem mjestu u najsiromašnijoj evropskoj regiji. Ispred nas su i Albanija (sa 3,7%) i Kosovo sa 3,5 posto ekonomskog rasta.

To je naša stvarnost, koja govori da ni ovo što sada imamo nije kompletirano zlo od kojeg veće ne može da bude. Može, može, vidjećete! Jer, iz prazne ne puca, u “puškama” kojim naša vlast “gađa” ekonomiju odavno nema ni jednog jedinog metka.

fokus.ba

PLAĆENE UBICE IZ PRAČE

Ako uposlenici u azilima ne rade ništa ili rade jako malo, ako napuštenim psima praktično prekraćuju život, umjesto da ga produžavaju, pitam se ko su oni? Ništa drugo do plaćene ubice!

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Dvije vijesti često se susretnu da na potpuno oprečit način opišu naš i svjetski život. Ona o psima, zapravo o svim životinjama koje prave društvo čovjeku, u četvrtak još jednom nas je suočila sa bolnom činjenicom da je kod nas tretman takozvanih kućnih ljubimaca krajnje nehuman, dezorganizovan, maltene zločinački.

Da bi razumjeli svu bijedu naše nebrige o psima, na primjer, pomaže vijest iz Italije, preko koje saznajemo da je jedna tamošnja vlasnica pripitomljenog psa dobila od poslodavca dvodnevni plaćeni odmor kako bi njegovala svog kućnog ljubimca. Vijest o tome je objavljena, a vjerovatno je van domašaja javnosti ostalo još mnoštvo istovjetnih, koje govore o tome kako sistematično i humano jedna razvijena i uređena država reguliše suživot ljudi i životinja.

U Italiji, u prosjeku, na svakog stanovnika (60 miliona) dođe jedan kućni ljubimac (takođe 60 miliona registrovanih). Njihovi vlasnici godišnje potroše najmanje dvije milijarde eura na njihovo izdržavanje i njegovanje, a ako se primijeti da neko zapostavlja svoga psa ili mačku prijete mu žestoke kazne, čak i zatvorska - do godinu dana. Globa u iznosu od 10.000 eura izriče se svakoj osobi koja napusti vlastitog kućnog ljubimca ili ga ostavi u “neizdrživim patnjama”.

U Italiji je, sudeći po ovome, pas pravi gospodin. U odnosu na naše prilike, zaštićeniji je čak i od čovjeka, a kamoli od svog četvoronožnog srodnika. Njihovu sudbinu u ovoj siromašenoj i dezorganizovanoj zemlji najbolje ilustruje vijest koja je pristigla istog dana kad i ona iz Italije.

Mjesto događaja - Prača, nedaleko od Sarajeva, azil za napuštene cuke. Televizijska ekipa N1 došla je da na licu mjesta provjeri govorkanja i upozorenja na društvenim mrežama da se tu radi, bolje rečeno, o jednoj vrsti konc-logora za pse bez vlasnika. I uvjerila se, stanje je još gore od onog što se dosad znalo.

Kako slikom i riječju svjedoči ekipa N1, tu je smješteno oko 350 pasa, a prema onome što su zatekli oni i volonteri koji dolaze da pse nahrane, životinje su izgladnjele, žedne, zdrastveno zapuštene, a nerijetko i umiru. U jednoj od prostorija zatekli su hladnjaču punu psećih leševa. Veterinara u azilu nema, kao ni lijekova. Psi umiru, tvrde volonteri, od najbezazlenijih bolesti.

“Mi smo ti koji čistimo, hranimo i pojimo pse, koji vodimo životinje veterinaru, pošto ga ovdje nema. Kao što ste vidjeli, štenci nam umiru tu, na rukama, niti imamo veterinara niti im mi možemo pomoći”, otkriva Rijana Arifović, aktivistica za prava životinja.

Zašto je to tako, novinari su htjeli upitati upravnika azila, no, odbio je razgovor, kao i radnici. Za vrijeme obilaska azila, oni su mirno sjedili na obližnjoj klupi, oni koji su tu zaposleni, koji primaju solidnu platu da bi brinuli o svojim nemoćnim štićenicima.

Ako ne rade ništa ili rade jako malo, ako napuštenim psima praktično prekraćuju život, umjesto da ga produžavaju, pitam se ko su oni? Ništa drugo do plaćene ubice! A šta bi drugo bili ako primaju novac da svoje štićenike što prije otprate, i to u mukama, na neki drugi pseći svijet?

Ovo o plaćenim ubicama samo je kraj priče. Početak je u neodgovornom vlasništvu, u raširenom siromaštvu, u aljkavoj državi koja je samo reda radi donijela propise o zaštiti životinja, a njihovu provedbu prepustila stihiji.

Nije, naravno, sve ni do države. Puno je građana koji su se u određenom trenutku surovo riješili svog dojučerašnjeg kućnog ljubimca, ostavljajući ga na ulici. Rezultat je isti, iako su to mnogi od njih učinili obliveni suzama. Poznajem ljude koji su toliko osiromašili da više nisu imali novca ni za sebe, a kamoli za svoga psa ili mačku. Pa su se nekako snalazili, smanjivali svoj obrok. Ali, dođe čas kad čovjek od svojih usta više nema šta da odvoji: tada je odluka o napuštanju kućnog ljubimca neizbježna.

Neki se pri tome tješe da su nešto riješili odvođenjem životinje u jedan od državnih ili privatnih azila. No, ako je besplatan, kao onaj u Prači, vidimo kakva sudbina slijedi. A ako se mora plaćati, to je oko 100 maraka mjesečno. Pa, sa takvim budžetom, kad bi ga imali, bivši vlasnici bi ga bogovski hranili, napuštanje ne bi dolazilo u obzir.

Moja kćerka i jedna njena mlada prijateljica prije godinu dana su pronašle obogaljenog psa-lutalicu. Dale su mu ime Cody, odnijele ga na veterinarski pregled i liječenje, a nakon zaliječenja predale u jedan privatni azil. I sada svakog mjeseca za njegov boravak, jer kući već imaju po jednog psa, plaćaju po 50 KM.

Ima još takvih ljudi, ali je pitanje može li to na njima počivati. Codijeve spasiteljice, na primjer, plaćaju smještaj u azilu na teret prihoda koji ni njima nije dovoljan.

Prije nekoliko godina, kad je Sarajevo bilo preplavljeno psima-lutalicama, prestravila me “dijagnoza” jedne žene, koja je rekla da su to nesmirene duše u proteklom ratu pobijenih Sarajlija. Bilo je desetak hiljada napuštenih pasa, baš koliki je danak u krvi plaćen i tokom opsade glavnog grada Bosne i Hercegovine.

Kako bilo, težak grijeh nosimo na duši sve dok konačno ne pronađemo rješenje za ovaj problem. Ono nije u ubijanju pasa, kako se to radi u Prači. Time naš grijeh postaje još veći, ne samo onih koji su direktno uključeni u ovaj problem nego i svih nas koji činimo državu, onu koja životinjama ne pruža nikakvu šansu.

Napuštenim kućnim ljubimcima i njihovim na ulici rođenim potomcima možda jedina utjeha može biti to da ovdje ni čovjek nije na visokoj cijeni. No, sumnjam da se psi time tješe: oni su čovjekov najvjerniji prijatelj, čak i kad čovjek od njih diže ruke.

fokus.ba

KOME ODGOVARA POLITIČKI ZASTOJ?

Zastoji su način na koji nacionalne glavešine i njihovi klanovi godinama učvršćuju vlast u svojim etničkim torovima

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Odgovor na pitanje iz naslova krajnje je jasan i poznat. Zastoj u praktično svim političkim procesima ide naruku onima koji, prvo, ne žele dobro jedinstvenoj državi BiH i, drugo, onima koji su u nacionalnim prćijama stekli dominaciju, pa sad žele da je zabetoniraju.

Upravo zato što zastoj odgovara svima koji diktiraju zbivanja na političkoj sceni i nema nikakvog pozitivnog talasanja. Da smo na mrtvoj tački potvrđuju upravo vodeće političke snage, one koje i kumuju tom zastoju. Stoga je krajnje licemjerno da o tome baš oni najviše i govore, kao da je neko drugi, a ne oni, za to kriv.

O zastoju su danas u Banjaluci govorili Dragan Čović i Milorad Dodik. Osim što se u njihovim ocjenama, da smo u totalnom zastoju, ne osjeti ni trun žala nad tim jadnim stanjem, čak se primijeti i nemala doza njihovog zadovoljstva. Jer su, kobajagi, za taj zastoj krivi neki drugi, nikako ne njih dvojica i njihove moćne stranke.

O zastoju nas je u više navrata obvještavao i Bakir Izetbegović, a i predstavnici međunarodne zajednice i zvaničnici Brisela takođe su se u posljednjih mjesec dana izredali sa izjavama kojim je zajedničko to da je BiH zapala u - zastoj!

Svi kojim je u opisu posla da brinu o dobrobiti i napretku ove države složni su, dakle, da ovdje vlada opšte mrtvilo, da se naprijed i ne korača niti se programiraju neke mjere i potezi kojim bi se okovi zastoja nekako olabavili i na kraju skinuli. Ni kod koga se, kad izgovara teške riječi o stanju u kojem se ova zemlja nalazi, ne osjeti ni mrva neke nervoze i sekiracije, da ne govorim o strahu od gubitka pozicija, što bi trebalo da se dogodi onima koji jednu državu vode loše.

Zastoj je, u stvari, plod dobro osmišljene strategije i taktike vodećih političkih snaga i njihovih halki. Zastoj je šifra za podmirivanje svačijih, ama baš svačijih klanovskih interesa.

Prvo, to je najpoželjnije moguće stanje za one koji žele da rasture Bosnu i Hercegovinu. Ionako razdrobljena, podijeljena u tri nacionalna tora, ona vremenom gubi sve potencijale za eventualni obratni proces jačanja državnog jedinstva. Tapkajući u mjestu, trenutno stanje praktične podijeljenosti ispostavlja se kao nešto što jedino funkcioniše i čemu se niti vidi niti se traži lijeka.

Drugo, samo u zastoju, dakle bez produbljivanja reformskih procesa i uvođenja vladavine prava u ključne sektore društva, oni koji su prije četvrt stoljeća zajahali na vrh u svom parčetu tro-jedne BiH imaju šansu da tu vlast učvrste, da svoje halke i klanove u svakom segmentu ojačaju i uspostave njihovu totalnu dominaciju, od politike i ekonomije do kulture i zdravstva.

Ako ovo stanje potraje, jednog dana će bitka za promjenu tako oblikovanog društva i države biti krajnje teška, možda i bezizgledna. A onda nije nemoguć ni najcrnji epilog: da se država i zvanično rasparča, a da stanje u svakom od tih parčića bude sličnije feudalnom negoli poretku po mjeri ovoga vremena.

Kako događaji teku, od jednog do drugog zastoja, reklo bi se da nas političke elite upravo u to i vode, ciljano i smisleno. Nikome od njih nije stalo ni do BiH ni do Republike Srpske ni do Herceg-Bosne. Oni to rade isključivo iz vlastitih, kriminogenih interesa. Nije važno kolika je njihova prćija, ali je bitno da je samo njihova, uzduž piramide koju su godinama gradili po rodbinskim, pajtaškim i koruptivnim linijama.

Građanima je sve to vidno i poznato. Obzirom da ne nalaze načina da se tome odupru, kao što očigledno ne nalaze, sve tri nacionalne vrhuške svoje ciljeve će najvjerovatnije realizovati.

Za kuknjavu, pa čak i za otpor, tada će biti kasno!

fokus.ba

DOK NAS MAME, ŠEĆEROM NAS HRANE

Zašto Evropa obećava da će nas počastiti milijardom konvertibilnih maraka, ukoliko vlast konačno usvoji zakon o akcizama?

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Milijarda konvertibilnih maraka rijetko se poklanja. Još rjeđe se odbija. Dio državnog parlamenta se, doduše, svojski upinje da konačno progura kroz glasanje taj famozni zakon o akcizama na gorivo, čime bi milijarda iz Brisela stigala u ruke ovdašnje vlasti.

Opozicija je, dabome, ta koja kvari posao. Njih se nimalo ne dotiče ni izjava evropskog ambasadora u Sarajevu Wigemarka, koji je ove sedmice panično poručio da je EU spremna “da stavi na sto 500 miliona eura čim vlasti na sto stave dogovorene poreze”.

Iako za svoje NE opozicija ističe razne razloge, u suštini se svi oni svode na samo jedan, i to onaj koji se ne pominje. Oni, naime, ne žele da vlast dobije u ruke svježi novac, i to nekoliko milijardi maraka. Jer, osim one evropske, tu je još nekoliko koje bi se u budžetima našle ubiranjem 15-postotne akcize na gorivo.

Na mnogo načina se, u stvari, može tumačiti i komentarisati višemjesečna “akcizna kriza”. Posebno zanimljiva je tajna te evropske milijarde. Zašto nam je nude, zašto nas maltene prinuđavaju da je uzmemo?

U suštini, tajne nema. Ta poklon-milijarda je sve samo ne velikodušni dar. Ona je još jedan “trojanski konjčić” kojim Evropa nastoji da se potpuno ubaci na naš teren, da nas, zapravo, još čvršće uzme u svoje kandže. Dobre ceste kroz BiH su, iako ni nama ne bi smetale, mnogo potrebnije njima.

Oni žele da dokrajče svoje planove premrežavanja starog kontinenta kvalitetnim asfaltom, od Berlina do Atine, pa sve do Istanbula. Po njima bi uglavnom jezdila njihova roba, brzim putevima bi se brzo vraćao i novac koji bi tako zarađivali. A te puteve bi, kao što je poznato, njihove kompanije uglavnom i gradile. Možda bi se kroz to u evropske kase vratilo i više od milijarde koju nam tako “velikodušno” nude.

Dabome da oni misle na sebe. A mislimo li na sebe mi, kojim se to nudi?

Bosna i Hercegovina je mala, nejaka i u evropskom rasporedu moći nevažna država. To smo danas, to ćemo biti i sutra, pa i zanavjek. Kroz istoriju smo uvijek bili tuđi mali džep, sa minimalnom šansom da uvećamo svoj značaj, pogotovo da se spasimo od pohlepe onih koji izrabljuju male narode i male države.

Jedina vještina koja nam može pomoći da nas ne oderu do gole kože je vještina ugovoranja “partnerskih poslova” u kakve spada izgradnja autoputeva kroz našu zemlju. A to bi se ogledalo, recimo, u tome da se od Brisela, umjesto ponuđene milijarde, traži više - možda i čitave dvije!

Možda je to pravi ekvivalent njihovom budućem dobitku. A možda naša “ucjena” i prođe, obzirom da Evropa prema nama postaje nešto izdašnija u trenutku kad njena moć slabi i kad više nije sigurna da će BiH biti baš njen plijen. Stoga u tom novcu ima i političkog mirisa, kojim se nastoji nadjačati onaj ruski ili turski, koji se takođe širi ovim krajevima. A svi oni, dok nas mame, nutkaju nas šećerom i još kojekakvim slatkim mamcima.

Sve će na kraju neizbježno biti - gorko, kad moćnici krenu da vraćaju uloženo i kad se prepoznaju njihove prave namjere, ili evropske ili one druge. EU je već pokazala šta slijedi nakon faze tzv. predpristupnih donacija, kad ona otvara svoj novčanik. Eno Hrvatske, koja nakon početnog uzleta postaje plijen moćnih evropskih biznisa i kompanija, padajući po ekonomskoj vitalnosti iza Rumunije i Bugarske.

Opekla se i Slovenija. Nakon prvih evropskih godina i velikih ekonomskih skokova, kriza je riječ koja postaje dio slovenačke svakodnevnice. Kukaju i druge, male srednjeevropske države: Češka, Slovačka, Mađarska... Razmišljamo i o mogućnosti istupanja iz EU, nedavno je upozorio češki predsjednik.

Sve pomenute državice, od kojih smo mi još manji i slabiji, postale su plijen evropskih giganata, koji su Uniju i napravili, i to za sebe. A onda su u nju počeli da uvlače svoje žrtve.

Jedna od narednih mogli bismo biti i mi. Samo je pitanje koliko će nas oderati i učiniti ovisnim o sebi. Ako se od toga uopšte moguće odbraniti, onda se to čini već sada, i to grčevito. Ne smijemo dozvoliti da nam jedna milijarda pomuti mozak, ali se ne smijemo ni precijeniti i griješiti u računu: možda nas na kraju oni ipak poklope, a da za to ne dobijemo ništa, nego da ih čak molimo da nas prime pod svoje skute.

fokus.ba