26. 05. 2014.

Igorove čizme

I novinari su, u masi hrabrih i nesebičnih ljudi, ovih dana 
osvjetlali svoj obraz



Igor Požgaj zdrav se vratio sa svog reporterskog zadatka u poplavljenom Doboju. Njegove čizme, koje je usred vodene stihije izuo s nogu i poklonio čovjeku koji je tri dana po vodi gacao u najlonskim kesama, postale su jedan od dirljivih simbola dramatične borbe s vodenom stihijom.
Ovaj gest kolege iz banjalučke Alternativne televizije, tako sitan, a tako upečatljiv, i novinare je uvrstio u zlatnu knjigu herojstva i dobročinstva koja se ovih dana ispisuju diljem Bosne i Hercegovine. Svaka čast, Igore, time si kompletnoj našoj profesiji osvjetlao obraz!  
Iza ovog gesta kolege Požgaja još je niz priča koje služe na čast i ponos ljudima iz medija. U općem metežu oni su se probijali tamo gdje ih nisu tjerali njihovi urednici, nego lična kuraž, nesebičnost i osjećaj da informacijom s lica mjesta mogu dati svoj doprinos nadljudskoj borbi sa stihijom.
Plutale su naše kolege zaljuljanim čamcima, prelazile iz helikoptera u helikopter, gacale po živom blatu i vodi, dolazile ljudima pod prozore, prenosile porodične poruke, pa i pakete pomoći. Novinari, snimatelji i fotoreporteri, riskirajući svoju sigurnost, bili su jedna od karika velikog lanca ljudskosti koji je pokušavao obuzdati bujicu i njene teške posljedice.
Reporteri našeg lista i svih drugih medija položili su jedan veliki i težak ispit. Nadam se da će na istoj visini biti i ubuduće, kad se budu vraćali na mjesta nesreće i pratili kako teče obnova. U ime javnosti, oni trebaju biti svjedoci i afirmatori novih dobrih djela, ali i nepotkupljivi kritičari javašluka ili lopovluka koji se, nažalost, redovno javljaju u ovakvim prilikama.
(Dnevni avaz)

23. 05. 2014.

Popravni ispit

Vlasti koja nas je bezdušno pokrala u poratnoj obnovi ne smijemo dopustiti da proćerda i pomoć za poplavljene krajeve



Na greškama se najbolje uči. U toj vrsti škole, nažalost, nema nam premca. Ako je neko grubo izigran, pokraden i prevaren u času kad mu je bilo najteže, onda smo to svakako mi u Bosni i Hercegovini.
Silne milijarde, namijenjene poratnoj obnovi i zbrinjavanju stradalnika, trošene su krajnje sumnjivo, tajnovito i raskalašno. Ni dan-danas, uostalom, ne znamo ni ko nam je ni koliko sadake uputio da se nekako vratimo u život nakon silnih stradanja i razaranja.
Sad, kad su nam oči nabujale od suza, kad gledamo kako nam narod jauče pod najezdom golemih voda, taj poratni nauk neprestano moramo da imamo u vidu. Ko je jednom krao i varao, obično i ne zna drugačije. A na vlasti, kojoj u zadatak pada obnova poplavljenih područja, uglavnom su sljedbenici ili nemoralni blizanci onih koji su na narodnoj nesreći u dvije posljednje decenije zidali svoje sjajne dvore.
Nijedna marka, nijedna kesa sa mlijekom i keksom, nijedan potez vlasti koji će biti povučen u ogromnom projektu obnove od vodene stihije ne smije ostati van domašaja javnosti. Ako već zvanični organi u buduće timove za pomoć i obnovu ne uvrste predstavnike građana, posebno onih koji su bili izloženi kataklizmi, onda ih na to moramo prinuditi.
Riječima i naknadnim izvještajima više ni slučajno ne smijemo vjerovati. Inače ćemo se provesti kao i u poraću, u vremenu u kojem je moral naše vlasti bio ništavan, na sramotu ogromne većine njenih pripadnika.
I narod i vlast sad su na popravnom ispitu. Narod – da ovaj put udari po prstima pohlepnike i pokvarenjake; vlast – da pokaže da i u njoj možda ima, dosad nevidljive, duše i savjesti.
(Dnevni avaz)

20. 05. 2014.

Trovač ljudskih duša

Kojom li je đavoljom igrom srpskoga zloduha Dobricu Ćosića zapalo tako lijepo ime?


Riječi često ubijaju poput metaka. Oni koji ih ispaljuju, nažalost, redovito ostaju van domašaja zaslužene kazne. Ona se obrušava samo na one koji povlače okidač.
Tako stoji i s ubistvenim rafalima riječi kojima je Dobrica Ćosić decenijama trovao svoje sunarodnike s obje strane Drine. Njega se nije dotakao nijedan paragraf, ni domaći ni strani, kojim su za počinjeno zlo kažnjavani jurišnici i bezdušnici iz velikosrpskih hordi pokrenutih prije četvrt stoljeća.
Dobrica Ćosić zorni je primjer licemjerja savremenog čovječanstva. Ono se obično bavi posljedicama, zanemarujući uzroke; ono kažnjava izvršioce, a amnestira one koji podstiču na nered i zlo. Koje li đavolje igre, uostalom, da tako opakog čovjeka dopadne tako lijepo ime!
Ćosića će po dobru pamtiti samo oni koji su igrali u vražjem kolu njegovih ideja, poput Milorada Dodika. Svojim saučešćem porodici preminulog „velikog pisca, akademika i državnika“ on je pokazao kome i čemu pripada, čak i danas, u vrijeme kad većina Srba liječi teški mamurluk od Ćosićevih gorkih napitaka i bojovničkih zdravica.
Zbog njegovih otrovnih riječi zakukale su mnoge majke, i srpske i bošnjačke i hrvatske. A on se cinično smješkao, neumoran u srbovanju i nacionalističkom pametovanju, uvijek spreman da iz usta ispljune još pokoji metak. Do posljednjeg časa svog šejtanskog života ostao je vjeran svom davnašnjem načelu da „srpski narod dobiva u ratu, a gubi u miru“.
A šta drugo taj njegov usklik znači nego poziv na stalno vojevanje? I ono jučerašnje i, ne daj Bože, neko buduće!
O mrtvima se govori s popustom, obično sve najbolje. Ako neko nije zaslužio tu vrstu ovozemaljske uljudnosti, onda je među njima svakako Dobrica Ćosić.
(Dnevni avaz)

16. 05. 2014.

Vodeni izazov

U borbi s vodenom stihijom ispisuju se priče o hrabrosti, ljudskosti, solidarnosti i samoprijegoru


Nakon politike, i priroda se urotila protiv ovog zlosrećnog naroda. Teške kiše, decenijama neviđene, pola BiH zavile su u crno. Voda kulja sa svih strana: ugrožava ljudske živote, plavi kuće i uništava imovinu i usjeve, blokira saobraćaj i sije strah da se možemo i gorem nadati.
U moru briga u kojima ovih dana plovimo nikome još ne pada na pamet da zbraja štete i da planira sanaciju onoga na šta se sve okomila vodena stihija. Sad se važno svim raspoloživim snagama oduprijeti bujicama kojima s neba i dalje pada kišno pojačanje, umnožavajući ionako brojne nevolje.
Iz ugroženih područja stižu vijesti koje govore o nadljudskim naporima civilne zaštite, vatrogasaca, policije, vojske... Na nogama su i hiljade građana koji ne čekaju pozive nego se sami nude i pritječu u pomoć komšijama i sugrađanima. Dostavljaju se prve donacije i organizuju privremena konačišta za one kojima je voda prešla kućni prag.
Stižu vijesti i o propustima, zakašnjelim ili sporim reakcijama, čak i o nekim ljudi nedostojnim potezima. Ipak su to izuzeci: ovih dana, u borbi s vodenom stihijom, prvenstveno se ispisuju priče o hrabrosti, ljudskosti, solidarnosti i samoprijegoru.
Ono što je najvažnije, potop koji nas je zadesio, do ovog trenutka, nije odnio nijednu ljudsku žrtvu. Sve ostalo može se, kad mine vodena stihija, nadoknaditi i popraviti.
Ovo nije prva velika nevolja koja nas je zadesila. Nesreća je, nažalost, naš stalni životni saputnik. No, po nečemu bi se ovaj potop morao izdvojiti iz prethodnih nedaća, na kojima su bezdušni ljudi i neke strukture vlasti redovito izvlačili prljave profite. Valjda će ovaj put svaka društvena marka otići nevoljnicima, od kojih su neki preko noći postali beskućnici i teški siromasi.
(Dnevni avaz)

11. 05. 2014.

Dvolična vlast

Najgora vrsta ljudi su oni koji pred jačima od sebe krotko poginju glavu, dok po slabijima šibaju iz sve snage


Naša vlast oguglala je na svaku kritiku. Na svoje podanike se i ne osvrće, a kritike sa stranih adresa pravi se da ne čuje.
Na strance ova vlast ne smije podići ruku, čak ni odgovoriti na njihove teške optužbe. Na domaće nezadovoljnike, međutim, ona bezdušno udara palicama i škljoca lisicama. Naravno da to ljudima tjera strah u kosti, da im nije baš svejedno kad trebaju podviknuti na vlast ili se uključiti u protestne kolone.
No, Doris Pak (Pack) može, po ko zna koji put, ovdašnjim političkim štetočinama sasipati istinu u lice, istinu o njihovoj korumpiranosti i neradu. I visoki predstavnik već mjesecima u svakom svom govoru ohrabruje potlačeni narod da se muški suprotstavi svojim mučiteljima.
Jedini čovjek koji ovdje nešto znači, a koji je u petak stisnuo petlju da razmijeni neku riječ s demonstrantima, također je bio stranac - direktor američke agencije USAID! I niko mu to od ovdašnje vlastele nije zamjerio, iako se to očigledno kosi s tzv. dobrim diplomatskim običajima.
Najgora vrsta ljudi su oni koji pred jačima od sebe krotko poginju glavu, dok po slabijima šibaju iz sve snage. Upravo takva je, kukavička i dvolična, vlast ove zemlje. Stranci im mogu ispljuvati oba obraza, oni će sve to mirno polizati. No, drzne li se da im stavi primjedbu neko od njihovih podanika, e - onda zrakom odmah vitla kandžija!
Tu nam stranci ništa ne mogu pomoći. Prepušteni smo vlastitoj građanskoj snazi. Tek kad ona postane moćna, stotinu puta jača od sadašnje, može se računati da se vlasti pročepe uši i da, konačno, barem čuje šta ljudi od nje traže.
Po tome smo nalik svojim gospodarima: onako kako oni pužu pred strancima, tako i mi - čast izuzecima - pužemo pred njima.
(Dnevni avaz)

05. 05. 2014.

Čobanska gospoda

Fina odijela samo maskiraju loši odgoj, krkanske manire i nekulturu kojom nas je naša vlast još jednom obrukala u uljudnom svijetu


Namješteni osmijeh jedno je od glavnih pravila diplomatije. Da nije toga, stranci koji imaju posla sa vlastima naše zemlje neprestano bi povraćali od gađenja. Toliko ljudske i političke nekulture oni rijetko gdje viđaju.
I pored urednih najava, poziva i upozorenja, Direkcija za evropsko proširenje od naših nadležnih organa još nije dobila dnevni red za jedan važan majski sastanak. Rok su, ipak, produžili do ovog ponedjeljka, s napomenom da, u suprotnom, sastanka neće ni biti. No, nisu odoljeli a da vlastima BiH, makar i uvijeno, ne ukažu na njihovu krajnju neposlovnost i politički bezobrazluk.
U pismu pristiglom iz Brisela poručuje se “da je ovo prvi put da jedna zemlja ne poštuje uobičajene procedure ekonomskog dijaloga sa Evropskom unijom”. Možemo samo naslućivati koliko je trebalo hladnih obloga onome ko je pisao to pismo, pa da se suzdrži od riječi koje bi sočnije i preciznije imenovale ovaj politički “balkanizam”.
Razne zemlje počesto su u prilici da se javno izvinjavaju zbog nedoličnog ponašanja svojih građana van njihove države. Mi smo, međutim, i po tome originalni. Građani BiH imaju punu vreću razloga da se gnušaju i stide zbog papanluka tobožnje gospode koja nas zastupa u svijetu. Njihova fina odijela samo maskiraju njihov loši odgoj, krkanske manire i političku nekulturu kojom nas brukaju gdje stignu.
I onda se čudimo što nas na evropskim granicama i aerodromima tretiraju kao balkansku stoku. Zar da im zbog toga zamjeramo? Ne! Kad nam vide čobane, zar o ovcama mogu ljepše da misle!
(Dnevni avaz)

02. 05. 2014.

Prvomajski ćorak

Jedino u Tuzli vidjeli smo oveću povorku obespravljenih, u nevolji zbratimljenih radnika i onih kojim je posao samo nedostižni san


Prvomajska kiša tradicionalno je rominjala povazdan, a radništvo se izležavalo, pomalo mezuckalo i hvatalo čašice. Na svečarske poruke sindikata niko se nije ni obazirao: kako su prije lagali, u tobožnju slavu rada, tako i sada trube o svemu osim o onome zbog čega postoje.
Za socijalističko vrijeme bilo je i razumljivo da radnici Prvi maj slave kao praznik. Tadašnja vlast nije dopuštala nikakve izljeve gnjeva. I na druge načine se znalo smirivati radničku klasu. Gotovo svi su tada imali zaposlenje, a na radnom mjestu se nije moralo upinjati iz petnih žila.
Danas je radna knjižica slična dobitnom listiću na bingu. Prvi maj se u BiH može, gotovo podjednako, obilježavati i kao Dan rada i kao Dan nerada. Tako kažu statistike. No, po malo čemu juče se to moglo vidjeti u našim gradovima. Samo u Tuzli vidjeli smo oveću povorku u nevolji zbratimljenih radnika i onih koji nemaju čak ni neki bijedni poslić. Pa se i oni brzo raziđoše na tanki praznični ručak.
U svijetu je, pak, bilo burno. Svuda su viđene protestne povorke, a u Istanbulu je prštalo na sve strane. Radnici su se sukobili s policijom u Torinu, a velika okupljanja zabilježena su i u Grčkoj, Mađarskoj, Rusiji, Kambodži...
Od surovog kapitalizma radnici će, i kad se bune, teško dobiti ono što žele i zaslužuju. A kad ćute, kao kod nas, dabome da neće dobiti ništa!
Za sve se u ovom okrutnom svijetu mora boriti, upirati i nogama i rukama.Tek kad to shvati, i naša radnička klasa će steći šanse za iole pristojniji život. Put do njih vodi preko pobune: prvo, protiv potkupljenih sindikata, a potom i protiv vlasti koja do radnika i građana drži koliko i do lanjskoga snijega.
(Dnevni avaz)

DINO „PROPJEVAO“, HOĆE LI NASTAVITI?

Gomila prljavština vlasti izbila bi na vidjelo kad bi nam Konaković povjerio sve što zna. Gdje bi bio kraj kad bi o mutnim poslovima SDA...