Počelo je, počelo...

Nakon Živka Budimira, metla zakona uskoro bi trebala da pomete još mnoga poznata politička imena

 

Lisice koje već par mjeseci zvekeću nad ovdašnjim krunisanim glavama konačno su se zvučno sklopile. Naši čitaoci nisu nimalo iznenađeni da se to desilo Živku Budimiru. Na njegovu trgovinu pomilovanjima ukazivali smo na desetine puta.

Miris novca predsjednika Federacije očito je toliko omamio da nije prezao ni od oslobađanja okorjelih zločinaca. Stoga može biti i sretan što će završiti iza rešetaka, a ne pod hrpom kamenica kojom sa ga mogli zasuti srodnici žrtava u čije ime je Budimir halalio desetini razbojnika.
Tokom istrage Budimirov dosje sigurno će biti izdašno dopunjen. Brzinom s kojom je za dvije godine predsjedničkoga mandata kršio zakone i moralne obzire nadmašio je i vodeće sprintere svijeta.
Budimir se u zločinjenju očito ugledao na svoje visokotitulirane prethodnike. S uma je smetnuo „samo“ jedno: vlast može raditi kako hoće, ali ne i dokad hoće! Sve ima svoj kraj, pa tako i bespoštedna pljačka u režiji kriminalizirane političke elite. Počelo je, evo, sa predsjednikom Federacije, a metla zakona uskoro bi trebala da pomete još mnoga poznata imena.
Oko Lijanovića se omča takođe steže, a i Desnica Radivojević s razlogom strahuje od svakog šuma u svojoj blizini. One glavne sumnjivce, sa značkom SDA na reveru, od Brankovića do Trhulja, teško je i pobrojati. Logično je, uostalom, da najviše drhte oni koji su najduže vladali tokom dvije decenije obilježene korupcijom i pljačkom.
Ako se nastavi kako je počelo, Živko Budimir će biti zapamćen kao prva, nikako i kao najveća bitanga koju je zakon napokon spriječio da nas, sa funkcionerskih visina, čerupa kao bespomoćne kokoši. 
(Dnevni avaz)

Zvono za uzbunu

Hoće li Bosna i Hercegovina biti kusur u političkoj trgovini Beograda, Prištine i velikih svjetskih sila

Nebojša Radmanović nije u krivu kad kaže da „veći dio građana BiH ni danas nije za to da se prizna Kosovo“. Svakako se to može tvrditi za Srbe u našem manjem entitetu, a na sličnom talasu je i neznano brojan dio Bošnjaka koji uviđaju da bi kosovsko rođenje moglo biti plaćeno bosanskom smrću. Odavno se, naime, strahuje da bi cijena pune nezavisnosti Prištine moglo biti - otcjepljenje Republike Srpske!

Ova stara priča bespovratno kreće ka svome vrućem raspletu, u kojem bi se kukavičija jaja velike politike mogla polupati o našu glavu. Riječju - BiH bi mogla postati kusur u političkoj trgovini Beograda, Prištine i velikih sila.

Na uzbunu već zvoni Radmanovićeva jučerašnja procjena da će „strane sile ovdje vjerovatno ponovo crtati granice“. On zloguko podsjeća da Skupština RS odavno ima zaključak da se priznavanje Kosova iskoristi kao signal za izlazak ovoga entiteta iz sastava BiH.

I srbijanski premijer Dačić dolijeva na istu vatru, najavljujući pojačani pritisak na RS i izmjene Dejtonskog sporazuma. S ciljem, naravno, da se pola naše zemlje preseli pod drugi državni krov.

Povezivanje cjelovitosti BiH sa sudbinom Kosova nije izmišljena babaroga. To je koloplet čvrstih i opasnih političkih činjenica s kojima se, htjeli-ne htjeli, moramo muški pohrvati. I pri tome biti unaprijed svjesni da epilog neće ovisiti samo o našoj snazi. Ključna prevaga vjerovatno će biti u (ne)sretnom rasporedu zvijezda, odnosno u volji velikih sila.

Jesu li one zaista spremne za ponovno crtanje granica na ovom komadu Balkana, kako misli Radmanović, ubrzo ćemo saznati.

(Dnevni avaz)

Obamin krvavi izazov

Američki predsjednik ima takva ovlaštenja da mu se pripisuje sve što je dobro, ali se, također, prišiva i sve što je loše u njegovoj državi, poput poljuljane otpornosti na terorizam

Američki predsjednik na živim je mukama. Ekonomska kriza samo je mačiji kašalj u poređenju sa bezbjednošću, koja se njegovim građanima ponovo nametnula kao glavni kolektivni i pojedinačni problem.

Utoliko je razumljiv utisak da Barak Obama proživljava najteže dane svog drugog mandata, a možda i ukupnog dosadašnjeg boravka u Bijeloj kući. Eventualni poraz u borbi sa terorizmom, najviše bi se negativno odrazio na njegov politički konto.

Teroristi u Bostonu nisu imali osobitu veliku krvavu žetvu, ako imamo u vidu slične slučajeve, kada su smrtno stradavale desetine i stotine ljudi. Da ne govorimo o septembru 2001. kad su u Nujorku svirepom rukom masovnih ubica usmrćene hiljade ljudi. No, pokazalo se da i lonac napunjen ekserima može imati psihološko dejstvo atomske bombe.

Amerikanci se ovih dana unezvjereno okreću oko sebe, ali to ne pomaže da se iz sebe istisne  strah ili, u najmanjem, osjećaj nelagode. Njihove oči uperene su u vlast, u policijske, obavještajne, antiterostičke, prislušne i slične službe, no najviše u predsjednika Obamu. On u Americi ima takva ovlaštenja da mu se, s pravom, pripisuje sve što je dobro, ali se, također, prišiva i sve što je loše.

Barak Obama smirenom analizom traži odgovor. Nije potrčao da događaj u Bostonu odmah okarakteriše kao terorizam, nije ni vrisnuo gromoglasno kao Buš (Bush) 2001. godine, a po glavi mu se ne motaju ni planovi o nekoj velikoj odmazdi. Kako se čini, u Bijeloj kući i oko nje vrlo trezveno se razmatraju razni profili mogućih počinilaca, od terorista do umobolnika.

Budala i krivih drva nikad nije manjkalo. Na mahnite izljeve mentalno nestabilnih osoba u prvi mah se sumnjalo i u Bostonu, Za takve Obama traži lijek u strožijim propisima za kupovinu i držanje oružja. No, za terorizam, ako je on u pitanju, lijeka još nema. Ustostručeni su izdaci za bezbjednost, ali nema ni u čitavom svijetu toliko skenera da bi se pod pratnjom držali milioni ljudi koji prijete da postanu razorne bombe.

Svakako da treba osuditi, ali nikako ne izgubiti iz vida ni znakovitu brojnost izljeva radosti širom svijeta zbog nesreće koja je zadesila Amerikance. I na našim internetskim portalima javilo se par zlobnika, koji priželjkuju još više američke krvi, makar i dječije, nevine.

Na tom tragu, američki predsjednik može se, također, približiti određenim novim spoznajama. Jedna od njih je da znak za globalni vrisak protiv terorizma ne treba stizati samo kad stradavaju ljudi iz SAD i drugih zapadnih zemalja. Pa, u Iraku dnevno u prosjeku bombaši-saoubice i drugi teroristi uzimaju desetine ljudskih života.

O njima, svima skupa, svijet i Amerika u posljednjih godinu dana govorili su i medijski izvještavali manje nego za samo jedan dan u kojem je počinjeno bostonsko zlodjelo. Krv je krv, nevini ljudi su nevini ljudi, bez obzira koje pasoše imaju. Stoga borba protiv terorizma i sličnoga bezumlja mora biti veliki globalni projekat, u jednakom interesu i za Amerikance i za sve žitelje današnjega svijeta.

(Dnevni avaz)

Srebrenička inat crkva

Može li snažna američka osuda prizvati pameti tvorce sramnog projekta izradnje pravoslavne bogomolje iznad Memorijalnog centra žrtava genocida
 

 

Američka ambasada u Sarajevu skinula je rukavice i oštro, bez ikakvog umotavanja u diplomatski celofan, osudila gradnju crkve na Budaku. Pozvala je srpsku političku i vjersku vlast da odmah prekinu sa tom provokacijom.

Pomenuta osuda spada u red najjačih izjava koju je neko diplomatsko predstavništvo u našoj zemlji izreklo u svim poratnim godinama. To, samo po sebi, dovoljno govori o stepenu bezobrazluka s kojim RS i SPC istrajavaju na ovom projektu. Svakome je, naime, jasno da bogomolja nadnešena nad Memorijalni centar žrtava srebreničkoga genocida nema nikakvu drugu funkciju nego da izaziva, vrijeđa i remeti ionako roviti mir.

Velikih „graditelja“ se to, međutim, nimalo ne dotiče. Oni guraju po svome, iako su i bošnjački mještani i visoka politika, pa i OHR i strane ambasade,  pokušavali da urazume one kojim je inat crkva pala na (bez)um.

Ova blamaža smeta i lokalnim Srbima. Od njihovih kuća do Budaka valja prevaliti dobru turu pješačenja. A na obrede se, da je hram podignut na nekoj od brojnih livada Dugog Polja, moglo svraćati i usputno, u pauzi dnevnoga posla; da se ljudi mole Bogu, a ne da služe ratobornoj politici.

Srpska vlast i SPC ipak su se oglušili na sve dosadašnje primjedbe. Možda će i na američku, ma koliko ona bila snažna i ogoljena. Stoga bi pravim plodom, čini se, moglo uroditi samo jedno: da se ove inat crkve odreknu Srbi iz pomenutog sela. Oni su, uostalom, samo pijuni kojim je dodijeljena uloga smokvinog lista u jednom sramnom političkom projektu.

Je li moguće da se takva vrsta otpora i dogodi u današnjoj BiH, prosudite sami.

(Dnevni avaz)

Mostarske plaće

Čemu se nadati od vlasti koja nije u stanju da ljudski gazduje ni budžetskim novcem, koji joj, maltene, pada s neba

Danas će u Mostaru dobro ići i trgovinama i kafanama. Budžetski korisnici dobit će plaće koje mjesecima čekaju kao zapete puške.
Sumnjam da će iko ko danas u gradu na Neretvi primi svoju zaradu i pomisliti na silnu svađu koja se oko toga zapodjenula. Ljudima je potpuno svejedno što je gradonačelnik Bešlić svojevoljno proglasio ovogodišnji gradski budžet.
Mostarskim vatrogascima, komunalcima, vaspitačicama u vrtićima i drugim budžetskim ovisnicima na jedno uho ulaze, a na drugo izlaze primjedbe koje na Bešlićev račun dolaze od konkurentskih stranaka. Ne zanima ih ni famozni OHR, na čije očitovanje se čekalo tri dana i koji je, na kraju, progutao knedlu i dopustio da ljudi prime plaće.
Pitanje je, zaista, zašto je OHR čekao i ta tri dana, kad je upravo visoki predstavnik, prije tri godine, učinio isto što je sada uradio Bešlić. Tada je, naime, Valentin Incko (Inzko) svojom odlukom nametnuo gradski budžet, oko kojeg zavađene stranke nikako nisu mogle da se slože.
Oči su nam svakodnevno uprte u politiku. Ona vedri i oblači, od nje mnogima, eto, ovisi i plaćanje posla koji rade. Mostarci to dobro znaju. No, kako li je tek stotinama hiljada drugih Bosanaca i Hercegovaca, onima koji uopće ne rade, pa samim tim i ne zarađuju. Ko će njima pomoći da svoj pasji život pretvore u ljudski?
Vlast poput mostarske, koja ne zna ljudski da gazduje ni budžetskim novcem, koji joj, maltene, pada s neba, nije bogomolja od koje se dobru nadati.
(Dnevni avaz)

Probijeni rokovi

Pod nogama ne gori Evropskoj uniji nego njenim nemarnim balkanskim pacijentima

 

 

Valjda nema čovjeka u BiH koji nije čuo za Sejdića i Fincija. Ta dva prezimena postala su simbol svih neuspjeha naše jalove politike.

Očekivalo se da će crta biti podvučena 11. aprila, do termina koji je Brisel odredio za konačni stranački dogovor. No, evo roka pred vratima, a dogovoru ni traga. Umjesto po obećanu odluku, briselske diplomate danas stižu na još jednu čašicu razgovora. Pri tome ne mašu  topuzinama niti se razmeću prijetećim riječima.

Da Evropa ima živce kao konopce pokazuje i njen odnos prema kosovskoj krizi. Srbija je, po isteku briselskoga roka, odbila ponuđene uslove. Munje i gromovi ipak su ostali u fišeklijama. Zavađene komšije Brisel ponovo očekuje za pregovaračkim stolom.

U toleriranju probijenih rokova svojim starim balkanskim pacijentima poneko vidi  slabost evropske diplomatije. Kakve li zablude! Kao da Evropi gori pod nogama, a ne nama, pa da vrište i da se sekiraju. Pred njima je svo vrijeme svijeta; mi smo zemlja u teškoj docnji.

Kad se osvrnemo na sve ove godine u kojim, kobajagi, putujemo ka Briselu, vidimo da to više liči na hod u mjestu nego na stvarno kretanje. Vidimo, također, da Evropska unija nijednoga trena nije uvećavala cijenu, čak je i snižavala neke svoje standarde. Bila je i strpljiva i dobronamjerna.

A mi? Od sramote bismo se trebali pokriti ćebetom preko glave. Mi nismo u stanju da preskočimo ni najnižu letvicu, poput one postavljene u slučaju „Sejdić – Finci“. Dobro je, stoga, da nam se Evropa u lice ne smije. Njen smo podsmijeh debelo zaslužili.

(Dnevni avaz)

Diplomatske žrtve

Gomila je stranaca koji su, po pravdi i poštenju, progovorili tek kad su napustili službu u Bosni i Hercegovini
 

 

Eh, da nam je Petrič još na čelu OHR-a, druga bi se pjesma ovdje pjevala! Zaključak je to koji nameću ocjene iz njegovog intervjua "Dnevnom avazu".

Bivši visoki predstavnik oštro je kritizirao međunarodnu zajednicu. Podsjetio je, naprimjer, na 13 godina star dogovor po kojem do popisa stanovništva u BiH ne može doći sve dok RS ne ispuni dejtonsku obavezu povratka prognanika. Diplomate iz današnjeg OHR-a nazvao je žrtvama pasivnosti njihovih nalogodavaca, čija operacija u BiH klizi, kako je rekao, ka neuspjehu.

Mnogi će pomisliti da Petrič pere ličnu savjest. Gomila je stranaca koji su, po pravdi i poštenju, progovorili tek kad su nas napustili. Austrijanca, međutim, ne možemo ugurati među takve „pokajnike“. U vrijeme njegovoga rukovođenja OHR-om, tamo se živo radilo, presuđivalo se i nametalo, čak i kažnjavalo. Austrijanac je, jednostavno, imao sreću da ovdje bude u času kad je svjetska politika znala šta i kako želi da postigne.

Ne možemo reći da su nas velike sile u međuvremenu izdale. No, i da Petrič dobije novi mandat, slabo bi se šta promijenilo. Svjetsku politiku ne kroje pojedinci nego veliki državni i internacionalni interesi. A oni su, nažalost, danas takvi da se ni popis stanovništva više ne veže za majku svih naših nedaća – povratak prognanika.

Od toga su, izgleda, svi odustali. Na kraj pameti nisu im ni još mnogi drugi pokliči kojim su nam stranci svojedobno ulijevali, kako se pokazalo, lažnu nadu.

(Dnevni avaz)

Budžetski slom

Bosna i Hercegovina je održiva, za razliku od njene vlasti koja nije u stanju da popuni ni obični kreditni formular

Kažu da u svakome zlu ima makar zrno dobroga. Ako je tako, onda ni  stopiranje finansijske infuzije MMF-a nije smak svijeta. Bar smo shvatili da je Bosna i Hercegovina jedinstvena država. Jedni bez drugih ne možemo, makar se to nazivalo i zajedničkim okovima, ako već ne može prijateljskim zagrljajem.

U svakom slučaju, odzvonilo je zluradom principu „da komšiji crkne krava“, po kojem živimo već dvije decenije. Crkne li njihova, od iste će boljke, nedostatka sijena, skapati i naša. Ispaštaćemo zajedno, bez obzira na entitetsko porijeklo krivice.

Kad nismo mogli milom, sami od sebe, do ove velike istine dolazimo barem izvanjskom silom. Uskraćivanjem sljedeće kreditne tranše, MMF će u entitetskim budžetima stvoriti ogromnu rupu od tri stotine miliona konvertibilnih maraka.

Milorad Dodik je, doduše, i u ovoj tragediji pokušao ušićariti malo političkoga veselja. Činjenicu da je kreditnu čašu prelila federalna vlast, dočekao je novim pokličem o neodrživosti bh. države. No, niti su se na to mnogo obrecnuli političari drugačijega mišljenja, niti su žmarci nacionalnoga ushićenja podišli njegove entitetske podanike.

Besparica, jednostavno, postaje zajednička briga i problem svih problema. Već se mogu zamisliti kolone policajaca, prosvjetara, medicinara, penzionera... kako bijesno urliču pred palatama vlasti.

Oni su, zbog svojih nedaća, i dosad grlato protestirali. Kako li će tek sad, kad su shvatili da oni koji nas vode nisu u stanju da ispune ni obični kreditni formular?

(Dnevni avaz)