30. 08. 2012.

Brat brata više ne zna


Politička kriza u BiH nikad nije bila veća od ove kojoj smo sada svjedoci, a koja bi, u najboljem slučaju, rasplet mogla početi da dobija tek u oktobru, nakon lokalnih izbora


Optimista u Bosni i Hercegovini odavno nema. Sad više nema ni realista. Zapravo, niko više ne može ni sa približnom tačnošću da kaže u kakvom je stanju ova zemlja i njena politika. Ramenima sliježu i u suprotstavljenim taborima. Svi se nadaju da će konačni rezultat velikoga komešanja za njih biti povoljan, ali se ne usuđuju da to i prognoziraju.
To što nije jasno političarima, naravno da je javnosti još nejasnije. Čak se i novinski i drugi analitičari ustručavaju ne samo od prognoza, nego i od dijagnoza trenutnoga stanja.
A stanje je – katastrofa! Sasušeni su voćnjaci i njive, jedva ponešto preživi nezapamćene vreline. No, u političkom životu suša je potpuna: tu se više ni kapi vode ne može da nađe.
Na državnom nivou, jedina aktivnost vlasti su uredne isplate mjesečnih plaća ministrima i parlamentarnim zastupnicima. Sve ostalo stoji: i rekonstrukcija Vijeća ministara i rukovodstava parlamentarnih domova. Dabome, nema ni rasprava o zakonskim prijedlozima koji su proceduralno davno dospjeli do pred usvajanje.
Sudbina državne vlasti nije u nebeskim visinama, odakle drugi, u vidu padavina, očekuju spas. Njena sudbina kroji se po sudovima, tužbenim, žalbenim i sličnim organima.
Isto stanje je i u Federaciji BiH. Vlada praktično ne postoji već dva mjeseca, od prije nekoliko dana Ustavni sud FBiH vratio je na radna mjesta staro rukovodstvo Zastupničkoga doma Parlamenta FBiH, čime su poništene i sve odluke koje su tokom posljednja dva mjeseca u njemu donošene.
Proces nije samo zakočen, nego je čak i vraćen unatrag. Kao kad dijete, iz trećega, vratite u drugi razred osnovne škole. Ali ni tu neće biti kraj.
Sve što je federalni Ustavni sud postigao svojom odlukom, to je da pokaže da se zakonske procedure moraju poštovati. Međutim, kad se gleda suština, njegova odluka o vraćanju Zvizdića i Primorca na čelo Zastupničkoga doma čisti je politički luksuz, novi gubitak vremena.
Njihovi politički protivnici, naime, tvrde da imaju evidentnu parlamentarnu većinu, koja će već na prvoj narednoj sjednici opet pomenutu dvojicu oboriti na patos. Sad će valjda paziti da to učine bez zakonskih kratica, koje su ih koštale blamaže sa pomenutom odlukom Ustavnoga suda. Ukoliko je uopće sigurno da oni imaju tu toliko potrebnu, o kojoj govore, količinu glasova u parlamentarnimn klupama?
Jedino što se sada zna, to je da se ništa ne zna. Što je bilo prije nekoliko mjeseci, sad je mnogo drugačije, a za koji dan, opet, može biti još različitije.
Nekad je Lagumdžija imao čvrste saveznike u Tihiću i Dodiku: danas bi mu se oni rado napili političke krvi. Čović i dva HDZ-a, sa svoje strane, još vagaju: nikako ne daju da naslute kome će se carstvu prikloniti, onome sa Lagumdžijom ili onome bez njega. A od njih će, izgleda, rasplet ponajviše ovisiti. Ukoliko, naravno, neka druga pamet ne krene i kroz Radončićev SBB, koji je, bez svoje krivice, kao lider opozicije, odjednom i sam postao predmetom svrstavanja u redove ove ili one (ne)vladajuće garniture.
Nikad, otkako postoji, BiH nije bila u većoj institucionalnoj krizi. Država je postala peć koja ne grije: formalno je tu, ali se oko nje svi posmrzavaše, kao da i ne postoji. A upravo se sada očekivalo odlučujuće koračanje ka spasonosnim lukama NATO saveza i Evropske unije.
Ako se do njih može stići motorom bez benzina, onda će to uspjeti i BiH!
Bosanska politika opasno se zaplela u sopstvene kučine. Ovo je trenutno zemlja bezvlašća: ispod turbana vlasti nema nikakve glave, nikakvog formalnog autoriteta kakav ima svaka država.
Međutim, kriza nije trenutna i brzo rješiva. Ono što svi iz politike znaju, Dragan Čović i javno je rekao: do sredine oktobra neće se u visokoj politici razmatrati nijedno ozbiljno političko pitanje. Jer, idu izbori, trka kojoj će sve stranke pokloniti sve svoje kapacitete. Tako će na čekanju da ostane i toliko potrebno uspostavljanje vladajućih garnitura i na državnoj i na federalnoj razini.
Jasnom se mnogima čini jedino situacija u Republici Srpskoj. Kobajagi, njoj ide naruku ovako rasklimatana država i krizom i neslogom razjedeni federalni entitet.
Ništa od toga: ako nema državne vlasti, gubitke broji i srpski entitet. A te vlasti neće biti ako ne bude federalne, zapravo ako te dvije strukture ne budu okupljene oko iste osovine. Kolika bi tek politička rašomonijada nastala da, naprimjer, u vladajućoj državnoj koaliciji budu jedne, a u vladajućoj federalnoj garnituri druge stranke sa bošnjačkim nacionalnim predznakom?
Kad analitičar prizna da mu nije jasno u kom pravcu će procesi dalje teći, onda je i to indikator potpunoga haosa u koji je zapala Bosna i Hercegovina. A ja zaista otvoreno priznajem da ni sa trunkom uvjerljivosti ne mogu prstom uprijeti nikuda, niti u jedan pravac mogućeg rješavanja trenutne situacije.
Koliko je to krivica analitičara, a koliko realno stanje politike, u kojoj ni brat brata više ne zna, procijenite sami.

27. 08. 2012.

Sudnji dan


Čovjek je davno prošetao po Mjesecu, ali još nije naučio da hoda po zemlji, koju nemilice uništava, toliko da skori smak svijeta više nije nekakva fikcija nego, možda, samo pitanje njegovog tačnog termina


Smrt Nila (Neil) Armstronga ovih dana nas je podsjetila na zvjezdane trenutke  čovječanstva, kada je njegova noga kročila na mjesečevu površinu. Ista vijest potičenas, međutim, i da se malo spustimo na zemlju. Čovjek je, eto, prije 43 godine šetao Mjesecom, ali, nažalost, još nije naučio da hoda matičnom planetom.
Armstrongova šetnja svojedobno je stvorila dojam da za čovjeka ni nebo više nije granica. Slijedio je neviđeni tehnološki bum, pa sad živimo u vremenu čipova, robota i optičkih vlakana, spojeni u „globalno selo“, baš onako kako je najavljivao kanadski mislilac Maršal Makluan (Marshall McLuhan). 
U međuvremenu je kazaljka promijenila smjer. Čovjek je postao robi žrtva sopstvene mašte i požude. I evo ga kako danas panično traži hlad, kako se bori za zrak, kako najednom čezne za pukom kapljicom vode.
Još u trenutku Armstrongovoga podviga naučnici su upozoravali na tzv. globalno zatopljavanje, na ekološko samoubistvo koje je čovjek potakao miješanjem svojih prstiju u sve oko sebe. Po sistemu „lako ćemo“, došlo se do časa u kojem se panično pitamo: Kako ćemo? Preživjeti, dabome.
Proročanstvo drevnih Maja kaže da će smak svijeta nastupiti za samo četiri mjeseca, tačno 21.12. 2012. I bez toga, zbog ekološke katastrofe koja već hara planetom, strah nam postaje nerazdvojni drug. Neizvjestan je samo datum tog sudnjeg dana.
Mjesto spasa, ako ga ima, također je upitno: duboko pod zemljom ili visoko iznad nje. Možda baš na Mjesecu, po kojem je jedan od nas već hodio?

25. 08. 2012.

Iz ove kože se (ne) može


Kako u sve uzburkanije more Evropske unije položiti naše čvrsto sidro, kad i ona koja su u njega već pobodena zlokobno škripe?


Evropski put Bosne i Hercegovine, naoko granitno stamen, mnogo je upitniji nego što izgleda. Milorad Dodik ovih dana čak reče da ga taj put uopće i ne zanima pa ostade bez ikakvog odgovora, a kamoli političke povike koju je zbog rečenoga morao da doživi.
Naš evropski put s vremenom se pretvorio u ofucanu političku i medijsku frazu. Stvara se lažni dojam da sve na tom planu bezbolno štima i napreduje, samo da se još nekako regulira provedba presude iz čuvenog slučaja "Sejdić - Finci".
S tom našom sutrašnjicom, međutim, stvari stoje znatno problematičnije, od naše sposobnosti da svoje šarafe uklopimo u uhodanu mašineriju Brisela sve do odgovora na jedno pitanje kojim se uopće ne bavimo: Hoće li, kad mu i mi pristupimo sa svojom kašikom, kazana Evropske unije uopće biti?
Obuzete paničnom borbom za goli život, mimo nas skoro neprimjetno prolazi prava političko-ekonomska drama u koju je zapala naša luka zamišljenog spasa - Evropska unija. Ne treba biti seizmograf pa uočiti kakvi sve zemljotresi u posljednjoj godini pogađaju ujedinjeni dio Starog kontinenta.
U tom državnom savezu nešto je opasno trulo, nešto što proizvodi sve veće i veće svađe, sve zlogukije prognoze, čak i konkretne poteze u kojima mnogi analitičari naziru početak kraja Evropske unije.
U srcu ove krize goleme su pare - hiljade milijardi eura. A gdje o novcu nema dogovora, i sve ostalo je pusta tlapnja. Utoliko i naša javnost ima dosta razloga da pomnije prati dramu koja se ovih dana dešava oko slučaja "Grčka". Njen je brod rupičast poput švicarskog sira, već je začepljen sa sto miliona eura, ali voda neće prestati da prodire ako se ne doda još barem toliko spomenutih novčanica. Inače, ode voda dalje - ako euro padne u Grčkoj, s pravom se očekuje lančana reakcija, zapravo domino-efekt. Iz eurozone, a potom i iz kuće zvane Evropska unija, mogle bi, jedna za drugom, poispadati još barem tri-četiri zemlje i njihove ekonomije.
Grčka vlada spas traži upravo u upozoravanju da bi njen primjer mogao postati loš uzor za Španiju, Mađarsku, Bugarsku, Sloveniju, možda i Italiju. I tamo, naime, evropsko ime dramatično gubi na uvjerljivosti i popularnosti.
Englezi su, pak, priča za sebe. Oni se funte nikada nisu ni odrekli, a sada se, iz vrlo ozbiljnih krugova tamošnje politike, u opticaj ubacuje mogućnost da London vrlo brzo iskorači iz briselske zajednice. Neki utjecajni analitičari grme s upozorenjem da su dani EU odbrojani, da neće doživjeti ni sljedeću deceniju! Uostalom, rasklimatala se i osovina Berlin - Pariz, na kojoj počivaju glavni evropski poslovi. Nakon burnih razgovora u četiri oka, međusobna neslaganja ne skrivaju ni premijerka Merkel (Merckel) i francuski predsjednik Oland (Hollande).
Uronjeni u svoju utrobu, mi skoro i ne primjećujemo da upitno postaje i ono za šta smo mislili da bi i nas trebalo usrećiti - učlanjenje u Evropsku uniju. Lijepo kaže američki ambasador Mun (Moon) da želi vidjeti našu zemlju "čvrsto usidrenu u EU i NATO". Ali kako u burno more, kakvo ono evropsko sve više postaje, ukotviti to čvrsto sidro kad i ona koja su u njega već pobodena, zlokobno škripe?
Učlanjenje u Evropsku uniju, koje se državama-kandidatima donedavno činilo kao sverješavajući bingo, očito više nije samo po sebi spasonosno, unosno i perspektivno. Džabaluka i lendohanluka nigdje nema pa ni u briselskoj kući, koju smo mi oduvijek, neozbiljni kakvi jesmo, zamišljali kao neku rajsku oazu.
Budućnost nam se kiselo smješka, i balkanska i evropska. No, veliko je pitanje može li se iz ove kože, s takozvanog evropskog puta, po kojem ima i povaljanih balvana?
Naizgled logična i pametna bila bi pomisao da se, na nekoj zgodnoj krivini, skrene s tog pravca. Takva je varijanta, međutim, skoro nemoguća, zapravo najmanje preporučljiva.
Berlin i Pariz su se, praveći veliku kontinentalnu zajednicu, u kojoj će oni dominirati, u mnogo čemu preračunali. Sjedinjene evropske države teško da će ikad dostići visine i značaj američkog imenjaka, s kojim su trebali da se nadmeću za primat u svijetu. No, burna i očigledna kriza kroz koju prolazi Evropska unija, posebno njena monetarna zajednica, za našega vijeka neće se svršiti nikakvim velikim krahom. Ako ništa, Evropi će ostati brojne tekovine EU, poput velikog prostornog umrežavanja, s jasnim i ujednačenim standardima, pravnim, poslovnim, pa i kulturnim normama. Ko se u to ne uklopi, bez obzira na formalni status onoga što sada poznajemo kao Uniju, neminovno će završiti u stočnom vagonu.
Evropska unija bespovratno je u protekle dvije decenije promijenila pravila bitisanja na kontinentu, kojem i mi pripadamo. Usklađivanje s njenim normama i načelima stoga je neminovno kao i okretanje listova kalendara. U suprotnom, završit ćemo tamo gdje je mjesto fosilima, onima koje je vrijeme pregazilo - u pećini.

20. 08. 2012.

Cijena političkog zastoja


Kad stane fabrika vlasti, onda se prosipa i mlijeko, baca se krompir, kukuruz; pokazuje se da to nije bezazlena igra visoke politike koja ne dotiče one sa dna
Ratari i stočari surovo se uvjeravaju kako nesreća nikad ne dolazi sama. Iznevjerila su nebesa, koja kišu prolivaju na kašičicu; izdala je i vlast, koja radi napreskok.
Petnaest mjeseci trajalo je kompletiranje državnoga vrha. Potom se malo začeprkalo po zatečenim problemima. No, ubrzo je vlast opet sklopila fascikle i, evo, čeka sudove da kažu ko je vlast, a ko nije.
I dok naše taljige ne miču s mjesta, drugi vozovi tutnje li tutnje. U onom hrvatskom, kako stoje stvari, više neće biti našega mlijeka i krompira.
Zbog kašnjenja sa usklađivanjem propisa, od 1. januara naši mljekari ne mogu računati sa plasmanom u susjednu zemlju. Samo „Mlijekoprodukt“ iz Bosanske Dubice može da prospe 50 miliona litara mlijeka. Koliko će ostati neprodatoga krompira i kukuruza, nije preporučljivo ni računati – boli glava!
Uzrok ove katastrofe je nerad vlasti, nedonošenje propisa kojim smo se morali uskladiti sa međunarodnim pravilima igre. A nismo, jer državni parlament kasni sa donošenjem stotinjak neophodnih zakona. Posljedice su očigledne: kad stane fabrika vlasti, hrđa se hvata svuda naokolo.
Cijena zastoja, koji je miniranjem nove koalicione većine izazvala SDA, nije, dakle, nikakva bezazlena igra visoke politike. Zastoj plaća narod, i to u čistim markama:  prosipanjem mlijeka, bacanjem krompira, tanjim novčanikom i praznijim stomakom.
Krizu prave gore, i pri tome se fino zabavljaju. Ispaštamo mi dolje, i – ko nas šiša!

18. 08. 2012.

Nije belo nego - bijelo


Velikosrpska politika podvaljuje nove ublehe o zasebnoj državnosti Republike Srpske: kad bi se napravile i tri srpske države, sve bi one začas završile sa jednom zastavom, jednom himnom i jednom prijestonicom – Beogradom



Balkan je voćka čudnovata: nikako da usahne, ali ni da procvjeta. Još nas trese stoljetna politička kriza započeta 1912. godine, pokretanjem Prvog balkanskog rata.
Za njim su, redovito u srpskoj izvedbi, nadolazile nove krvave plime, za njima oseke i kratkotrajne bonace, ali se balkanske vododerine nikad nisu pretvorile u mirno more. I sad ono skriva ajkule koje razjapljuju svoje gramzive čeljusti.
Sve su ovdašnje krize uglavnom zakuhavane i smišljane u Beogradu, u vječitoj težnji srpskih glavešina da sve pravoslavce iz ovih krajeva udome pod isti krov: jednu državu za sve Srbe.
Sa pokušajem konačnog ostvarenja tog sna u boj je krenula i posljednja, još uvijek aktuelna najezda. Dizgine su bile u rukama Slobodana Miloševića, vizije u glavi Dobrice Ćosića, oružje u magacinima posrbljene JNA, a kame za pasom svakoga ko je htio da namakne i „malo“ ličnoga doprinosa svetom ratu za „Veliku Srbiju“.
Znamo da se taj pokušaj okupljanja svih Srba u jednoj državi razbio kao krčag o stijenu. Milošević nije ostao samo bez komada hrvatske zemlje, prema kojem je svojedobno pružio gramzivu ruku, nego su i Srbi iz tih krajeva ostali bez svojih kućišta. Time je pobrisana zapadna granica velike države u kojoj je, na razvalinama Jugoslavije, trebali da bude smješten „nebeski narod“.
Ni Kosovo, to srce srpstva, kako mu tepaju nacionalisti, nije zadugo podvijalo rep pred Beogradom. I to parče zemlje ubrzo je prekriženo iz grunta fantomske velikosrpske države.
Razbijanje Bosne i Hercegovine također je osujećeno, premda je ovdje ostvaren dio plana: Srbi su u Dejtonu zapišali poveliki komad „svoje“ teritorije, pa na njemu danas gazduju kao stopostotni vlasnici. Štaviše, neprestano mašu prijetnjom o otcjepljenju i državnom osamostaljenju.  
Ova nam se babaroga neprestano ukazuje, čas sa beogradske, čas sa banjalučke strane. Našutali su se bosanske lopte u srpsku avliju i Koštunica i Kalinić, i Ćosić i Kuzmanović, i Dodik i Tadić, da političku siću i ne pominjemo. Utabanom stazom krenuo je i novi srbijanski predsjednik Toma Nikolić, krenuo, pa stao!
Još izraženije je zakočio njegov koalicioni doglavnik Dačić, koji je ovih danas čak i ukorio Dodika zbog nekih njegovih izjava u kojim govori o koordinaciji svoje politike sa beogradskom centralom.
Promjenom koja se uvodi u javni govor nastoji se u velikosrpsku politiku unijeti više lukavstva, pa i strpljenja. Prijeko jeste preče, ali naokolo može biti brže! Pokazalo se, naime, da se komad Bosne ne može ekspresno i otvoreno uknjižiti u grunt Srbije. Zbog tih namjera Beograd se nadobijao packi iz svijeta, a vodeći centri planetarne moći, i kad to otvoreno ne govore, i dalje sumnjiče Srbiju za njene apetite prema našoj zemlji.
Otud i nagla promjena refrena u staroj separatističkoj priči o Republici Srpskoj. Kao po nekoj komandi, i Dodik i Špirić i Vasić i Radmanović počeše svoj entitet nazivati državom! Potpomože ih, sa svoje strane, i predsjednik Skupštine Srbije Nebojša Stefanović, koji je, početkom sedmice, na jednoj press-konferenciji, RS svaki put častio atributom – država!
Ne radi se, dakle, više o tome da Srbija želi da preotme dio Bosne i Hercegovine. Ma kakvi! Nego su Srbi iz Bosne sami namjerili da prave svoju državu, koja Srbiji neće ni pripasti, pogotovo uz njenu pomoć neće nastati.
Tako ispada da su Srbi konačno batalili maštariju o jednom krovu za sve svoje ovobalkanske pripadnike. Eto, može na Balkanu nastati još jedna srpska država – RS! Može se i na sjeveru Kosova, što je, također, dio strategije za skoru budućnost, zakopititi i treća, da podržavi ono Srba što ni po koju cijenu ne priznaju ovisnost o Prištini.
U tom slučaju, nema ni one (pre)velike Srbije. Ali samo za naivne. Jer, kad bi se i po glavi svakoga Srbina napravila po jedna zasebna državica, a ne samo tri, sve bi one, bez zrna sumnje, začas završile sa jednom zastavom, jednom himnom i jednom prijestonicom – Beogradom!
Propagandistička ubleha kojoj svjedočimo osmišljena je samo da zamaskira puteve kojim se stremi ka starom cilju. No, i da je električna gitara u pitanju, a ne škripa primitivnih gusala, instrumenta koji neodoljivo podsjeća na suštinu velikosrpske politike, takt te muzike lako se razaznaje.
I kad se pjeva o „bijelom“, misli se na „belo“. I kad se RS naziva državom, Srbija je luka kojoj taj brod treba da putuje, bez obzira o kakvom kursu govorio kapetan Dodik i njegova momčad sa palube.
Sa ovim se srpskim tlapnjama Balkan intenzivno nosi već sto godina. Čas raspleta se, ipak, nimalo ne bliži. Srbija je davno bosanske pravoslavce pretvorila u bosanske Srbe, potom samo u Srbe, ali da ih prekrsti u Srbijance, e, to već neće ići kao po loju. Kao ni sposobnost današnje BiH, uostalom, da guji u svojim njedrima otkine pogani jezik kojim tako dugo i opasno palaca.

17. 08. 2012.

Baš da se prekrstiš!


Slučaj fudbalera Stevanovića pokazuje da nas baš i nije potpuno poklopilo carstvo mržnje, zlobe, cinizma i netolerancije, da fin čovjek nije zauvijek izumro u ovim krajevima


Bosna je šarena bašta u kojoj je, nažalost, sve manje lijepoga cvijeta i blagorodne voćke. Sve svakome smeta, niko nikoga ne želi da razumije, svako se na svakome istresa. Elem, groznica pomjera mozak i muti gotovo svaku pamet koja se u njemu nalazi.
Za divno čudo, kroz prašumu nacionalizma, međusobne netolerancije, nervoze, zlobe i zloće, ponekad se probije i blagost, razumijevanje, dobrota, razum, svijest da jedni druge trebamo gledati kao ljude u istoj nevolji, kojim se, zajedničkim snagama, čupati iz tjeskobe u koju smo satjerani.
Jedan naslov na internet portalu www.depo.ba, nakon našega fudbalskog nadmetanja sa Velsom, po svemu je, u prvi mah, ličio na još jednoga medvjeda kojeg pravimo od muhe, na još jedan poticaj niskim pobudama da izbiju na površinu.
„Fantastični Miroslav Stevanović asistirao za gol Ibiševiću, potom sam zabio drugi gol i prekrstio se!“
To je taj naslov. Otvorite ovaj portal, pa pogledajte kako je to komentirano od niza čitalaca, koje je naslov povukao na reagovanje. Napokon se, na temeljito zatrovanom internetu, gdje se anonimno ratuje do istrijebljenja, gdje se, malo-malo, nekome jebe četnička, nekom balijska, a nekom ustaška mater, pojavio zračak nekadašnjega bosanskoga sunca.
Hej, ovdje još ima razumnih ljudi, kojim, iako se oni lično klanjaju ili križaju ili, pak, ne mare ni za kakvu vjeru, ne smeta ni onaj koji se krsti. Kako reče jedan čitalac, neka za reprezentaciju BiH ovaj Srbin zabije tristo golova, pa neka se trista puta za svaki prekrsti, svi ćemo mu skinuti kapu dolje.
Hajde da i to vidimo, nakon mora baljezgarija koje su u Bosni svakome normalnom zgadile internetske forume i komentare, na kojim dominira razna bolesna ljudska žgadija, prljavi nacionalisti, žučni i isključivi vjernici – koji svoje štuju, a tuđe pod noge bacaju.
Istine radi, treba znati da pomenuti portal posjećuje uglavnom urbani, gradski svijet. Nema ih na desetine hiljada, ali i toliko koliko ih je svjedoče, zaključujem po „slučaju Stevanović“, da nas baš i nije potpuno poklopilo carstvo mržnje, zlobe, cinizma i netolerancije.
U svakome kukolju ima i žita, kažu. Dok je zdravih, znaćemo šta je bolest i kako se ona manifestuje. Dok je pitomih, ni divljaci nas sa svojim praćkama neće zauvijek zadržati u pećinskom dobu.
Skoro sve naše bitke su izgubljene. Divljaci i primitivci imaju, teniserski kazano, bar tri vezane meč-lopte. Ali pitomi, dobri, pametni, humanizirani ljudi još nisu satjerani pod crnu zemlju. Tu su, žive, pridižu glavu, ponekad i glasno progovore, čak i horski.
Ptica Feniks se birvaktile digla iz pepela, pa je svijet i danas pominje. Da su se gubitnici često vraćali iz debeloga minusa i dobijali već gotovo izgubljene bitke, ne bi se taj slučaj toliko pominjao. Feniks je, naime, povijesni izuzetak. To je, međutim, i nauk za vijekove i generacije: da sve jednom može krenuti drugačije, bolje, ljudskije, uspješnije...
Preduslova je mnogo, a jedan mi se čini najvažniji: Da bi pitomi jednom istjerali divlje, kako su ovi prethodno učinili sa njima, potrebno se latiti sličnoga oružja. Treba se organizirati, udruživati, razgovarati, međusobno se savjetovati, potpomagati, držati se drug za druga, istomišljenik za istomišljenika. I žgadiji potom sasijeći granu na kojoj nas je sad nadvisila, pa neka gromko sa nje tresne, makar i kosti polomila.
Tako je to: život je grub, svileni u njemu ne prolaze. Dobrota nikad nije pobijedila, ako se za sebe nije borila. A borba je - po naški - tuča, makljaža, maštrafa, nešto nimalo lijepo.
Metod da se dođe do lijepog ponekad je stvarno ružan. Ali i neophodan, jedini efikasan. Ukoliko, dakako, nismo mazohisti koji one koji nad nama orgijaju gledamo kao nemoralne, pogane silnike i bezobraznike, kojim ćemo nauditi tako što ih pogledujemo svisoka, puni prezira i osjećaja za ličnu etičku i drugu veličinu.
Divlji, u suštini, i vladaju zato što dobro znaju boljku pitomih, kojim je ispod časti da se s njima spore, a kamoli bore, oko elementarnoga poimanja skrupula, poštenja, odgovornosti, vaspitanja, obrazovanja i lijepoga ponašanja.
Veliki đavolji ples na pozornici bivše Jugoslavije gadovi su vražji lako dobili umnogome baš  zbog ogromne mase finog, poštenog, na-ranu-ga-priviti ovdašnjeg svijeta koji se, zgađen, sklonio ustranu ili izdigao u visinu sa onom čuvenom: Ovo nije moj rat!
Zato je ovo sada naš život, ovaj bezdan lopovluka, gramzivosti, bešćutnosti, nemorala, laži, prevare i još mnogo čega što živome stvoru zgadi sve, pa i draži ličnoga postojanja.

15. 08. 2012.

Pogrešna meta


Lako je promijeniti galamdžiju Dodika, ali kako promijeniti narod koji je tako dugo i temeljito zaluđen pričom o mrskim bosanskim „okovima“


Milorad Dodik u novom je naletu političkoga bjesnila. Tema je stara, izlazak Republike Srpske iz omražene Bosne i Hercegovine, a stare su i teze koje iznosi u prilog toj svojoj želji.
Stari je i hor koji prati solistu: sa svojim baritonima i tenorima u separatističku melodiju ubacuju se i Nikola Špirić, Nebojša Radmanović, Rajko Vasić... Da se vidi da gazda nije sam, nego ga u stopu prate njegovi vjerni saradnici i sluge.
Sve je to staro, već viđeno, kao i zaključci medijskih analitičara, političara i stranaka koji komentiraju nove verbalne ekskurzije banjalučkog političkog vrha. Svi oni, naime, procjenjuju da se radi o pucnju pištolja kojim se označava početak trke, u ovom slučaju političke, izborne. Začas će oktobar, a tada će glasači krenuti prema kutijama. Doduše, ne prema onim glavnim, nego samo prema opštinskim. No, za stranke je i vlast na lokalnom nivou zalogaj bez kojeg ne mogu, pogotovo u Republici Srpskoj koja nema tu (ne)sreću, kao Federacija, da u strukturi entiteta ima i kantone. U RS opština znači mnogo više nego na bošnjačko-hrvatskom dijelu teritorije BiH.
Najnoviji izlivi separatističkih želja i planova, čak i objašnjenja zbog čega tako na kraju mora da bude sa Bosnom i Hercegovinom, izazvali su žučne javne reakcije. Novinski komentatori takođe su naoštrili pera i objašnjavaju Dodiku i društvu da to baš tako ne može, da je dosta te vrste uzbunjivanja javnosti, da se jednom već treba okrenuti onome od čega se živi (ekonomija), a ne onome od čega se umire (nacionalizam).
Sve je, dakle, staro i poznato, ofucano i sto puta prežvakano. I, čini mi se, po ko zna koji put od strane analitičara pogrešno usmjereno. Kriva je, naime, meta po kojoj oni udaraju.
Ako je tačno da je tekuća poplava separatističke retorike iz Banja Luke izazvana početkom predizbornog zaluđivanja budućih glasača, onda Dodik nije prava adresa za kritike. Umjesto njih, na tapetu treba da se nađe srpski narod, zapravo ona njegova ogromna većina za koju se pretpostavlja da njenom uhu najviše godi upravo ovakva melodija kakvu sada gude Dodik i njegova ekipa.
Ako je, dakle, priča o bijegu iz Bosne, a Srbiji u zagrljaj, ono s čim se u Republici Srpskoj može računati na izbornu pobjedu, onda to više govori o glasačima nego o političarima koji im nude svoje programe. Političari su tu samo da prepoznaju šta narod voli da čuje, pa im to ponude i potom za sebe sakupljaju pune vreće izbornih listića.
Tako to nekako u Bosni i jeste, posebno sa Srbima. Oni su ti koji bi ovoj zemlji najradije rekli zbogom, da nekako završe ovaj, za njih, mučni život u zemlji koja se ne zove Srbija. A tako je, bez pretjerivanja, već skoro dva stoljeća. I nikako da se realizuje. Ali, nikako ni da se ugasi tiha vatra u srcima, koje vječito čeka da granična rijeka Drina presuši i da se dvije srpske zemlje konačno spoje.
Istorija o tome puno govori. No, zadržaćemo se samo na sadašnjosti i na činjenici da se glavnina srpskoga naroda mentalno već preselila tamo gdje misle da je njihova stvarna prijestonica. Djecu šalju u Beograd na fakultet, sebi tamo posao traže, imanja za kupovinu zagledaju, stanove za starost kupuju, biznise prema Srbiji usmjeravaju i sa njom ugovaraju.
Srbi bi, dakle, najradije preko rijeke. Dodik to dobro zna, pa im to i obećava. Da ne obećava, i to bučno, ne bi ga ni bilo na političkoj mapi, a kamoli u predsjedničkim dvorima. On Srbe mora zadovoljiti na pitanju koje je narodu najvažnije.
E, upravo tu nastaje problem koji bi Dodika mogao koštati oktobarskih glasova. Toliko se on već nagalamio, toliko puta je Srbe već u mislima i riječima preselio u Srbiju, da se iole razumnom pripadniku njegovoga naroda postavlja pitanje: Kad više Milorade? Jesi li ti uopšte sposoban da nam tu želju ispuniš?
Sudeći po svemu, za Dodikova vijeka na Drini će i dalje biti granični prelazi. Nećemo zagledati u dalju budućnost, ali ova bliža ne obećava brzi kraj Bosne i Hercegovine i oslobađanje Republike Srpske iz mrskih „okova“. Time u vodu pada i sva Dodikova galama, time se stvara mogućnost da birači toliko značajnu štafetu separatizma odluče da predaju u nečije druge ruke. Možda će taj neko drugi manje javno histerisati, a više Republiku Srpsku izmicati iz države u kojoj se nalazi. Možda je Dodikovo vrijeme iscurilo?
Kad se podvuče crta, u proteklih šest godina ništa Dodik u političku realnost nije uveo osim gromoglasne separatističke retorike i golih namjera. Igra mačke i miša, s kojom je stanje u BiH uporedio Nikola Špirić, i zaključio da ne može vječno da potraje, itekako se produžava. Uostalom, ni legendernom filmskom paru Tom&Jerry nikad nije dosadilo da se naganjanju pred očima gledalaca. I nikad jedan drugom nisu uspjeli da doskoče: niti je Tom pojeo Jerryja niti je miš uništio mrsku mačku. Kraj te decenijama duge igre uslijedio je iz potpuno drugoga razloga: crtaču tih filmova isteklo je ovozemaljsko vrijeme. Pa je, sa njegovom smrću, i prestala igra čuvene mačke i spretnoga miša.
S obzirom da se ovdje, iz stoljeća u stoljeće, iz decenije u deceniju, iz godine u godinu mijenjaju kreatori i predvodnici srpske separatističke politike, da su mnogi davno pomrli, a drugi razvoj događaja prate daleko od političkih klupa, iz kojih su ispali, može se naslutiti i Dodikova moguća sudbina. On će biti sklonjen, a da neće realizirati cilj o kojem stalno trubi.
Projektovani cilj pri tome će ostati da živi, jer je uvriježen u glavama srpskoga naroda. Stoga tu i jeste ključni problem: lako je promijeniti galamdžiju Dodika, ali kako promijeniti narod koji je tako dugo i temeljito zaluđen pričom o jednoj zemlji za sve Srbe?

13. 08. 2012.

Ruska salata


Lagumdžija je samo začin kojim Dodik želi da popravi bljutavi okus omiljenog jela svoje pravoslavne braće


Dimne bombe su alatka koje se politika rado laća. Njima se nastoji zamagliti i slučaj Lagumdžija, koji je za Dodika najednom postao problem svih problema.
Povod je, naravno, nedavno glasanje u Ujedinjenim nacijama, kada smo bili na strani uvjerljive većine. Tom prilikom su SAD ostvarile izrazitu prevagu nad Rusijom, koja je predvodila grupaciju naklonjenu vladajućem režimu Sirije.
Kad to znamo, gluho zvone lažnjaci koji se plasiraju iz Banje Luke, kojoj, tobože, nije važno kako se u Njujorku glasalo, nego kako je do toga proceduralno došlo. A to baš i nije blizu istini: srpskoj politici najviše je zasmetala upravo korpa u koju je ubačen naš diplomatski glas. Za Moskvu je to morao da bude signal o (ne)moći njihovih saveznika u BiH, koji odavno čine sve da se umile i Putinu i Rusiji.
Sirijska kriza u ovome času je najvažnija međunarodna bitka koju vodi Moskva. Potvrđuje to i jučerašnja vijest o njenoj, ko zna kojoj po redu, isporuci teškoga naoružanja ugroženome diktatoru Al-Asadu. Rusija je očito namjerila da se u tom okršaju, koji se posredno vodi i sa Amerikom, bori do posljednjeg zvuka gonga.
Poraz ruskih saveznika u BiH, po ovom pitanju, tim je značajniji. Dodik to zna, pa pred Moskvom pokušava da spasi založeni obraz. Povika na Lagumdžiju stoga mu i služi samo kao dimna bomba, kao neki vještački začin kojim pokušava da popravi bljutavi okus svoje porcije ruske salate.

11. 08. 2012.

Jedna ruka daje, druga ruka prima


Političari su i na izvoru i na ušću velike rijeke novca koja protiče kroz takozvano lobiranje kao ljepši izraz za najobičniju korupciju


Iza novih izraza, obično preuzetih iz međunarodnoga političko-poslovnoga rječnika, uglanom se kriju stare, dobro znane pojave. Tako je i sa takozvanim lobiranjem, koje baš ne zvoni jasno u svakome uhu.
No, objasnili vam se da je to nešto nalik provodadžisanju, plaćeno pronošenje habera, sa očiglednim ciljem da se nekome izburgija korist, dalja priča je suvišna. Otkako je svijeta i vijeka, i na taj način su ljudi svodili svoje poslove, pleli mreže u koje treba da se upeca određeni ulov.
Kroz pomenuti proces uvijek je tekla rijeka novca. Pronositelji glasova i opipljivih ponuda vremenom su se u tom svom poslu izvještili i specijalizirali, jer su od njega mogli dobro da žive. Njihovo posredovanje je, naime, poprilično koštalo, tim više što su bili umješniji, sa više kontakata, ako su na svaka vrata rado i sa povjerenjem primani. Jer, u ovome lancu njegove karike svana ne smiju da budu vidljive; tajnovitost mora da bude apsolutna.
Glavni profit, naravno, nisu ubirali posrednici, odnosno lobisti. Ključna korist dijelila se između onoga kojem nešto treba i onoga koji je, na mjestu i u prilici, da mu to priskrbi. A sve o trošku nekoga trećeg, najčešće onoga koga je najlakše prevariti: na štetu građana, poreskih obveznika, odnosno države i njenih budžeta.
Ako je politika postala krunski biznis, iznad kojeg nema boljega, a jeste, onda ne začuđuje da u pojavi zvanoj lobiranje dominiraju upravo političari. Oni i plaćaju i naplaćuju, jednom rukom daju – drugom, pak, primaju.
Političari su redovni klijenti lobističkih krugova. Uz njihovu pomoć, stiče se više izgleda za uspon na društvenoj ljestvici, dobija se bolji medijski i ukupni imidž.
Domaća dešavanja ove vrste, međutim, obavijena su velom tajne. Ponešto se zna jedino o lobističkim uslugama koje naši političari koriste u inostranstvu. Milorad Dodik nije se prvi sjetio da tamo unajmi agencije koje će burgijati za njegove interese, ali je prvi tu vrstu usluga otvoreno svalio na pleća poreskih obveznika. Plaćanje lobista u Americi ubilježeno je u zvanične stavke budžeta Republike Srpske, pa je tako čitav aranžman postao zvaničan i dostupan javnosti.
U slučaju Harisa Silajdžića, pak, koji se prvi dosjetio ove vrste podupiranja sopstvene politike i interesa, sve se uvijek radilo na mala vrata. Nikad se u javnosti nije vidio nijedan konkretan račun, pa ni ime firme koja je za njega radila u Americi. Tragovi su vodili do našega muzičara sa američkom adresom, Saše Toperića, ali dalje nije išlo.
Ni u slučaju SDA, osim što se zna da i oni barem u Vašingtonu i Briselu plaćaju svoje lobiste, te da su i oni povezani sa pomenutim muzikantom, zavjesa je navučena do kraja. To će reći da se u tu svrhu koriste neki tajni fondovi, crni stranački novac ili, pak, „prijatelji“ koji stranku časta plaćanjem tih faktura.
Ove vrste prometa, dakako, više je na domaćoj sceni. Ali je i magla gotovo neprobojna.
Tako se ni sarajevskoj agenciji, koja se satra pokušavajući da uljepša lik Bakira Izetbegovića, možete dokazati samo to da je bila izrazito favorizirana u dobijanju reklamnih poslova od BH Telecoma. Već je teže činjenicama poduprijeti utisak da se radi samo o zakulisnom plaćanju nekih drugih usluga, u ovom slučaju lobiranja i javnog promoviranja jedne važne ličnosti iz stranke koja, pa i vrapci to odavno znaju, komanduje najvećom domaćom kompanijom.
Maglovito, dakle, vidimo ruku koja daje. No, onoj važnijoj, koja prima, i jedan prst je teško nazrijeti. U toj varijanti, političari su u ulozi onoga koji zarađuje, meta lobističkih organizacija čijim naručiocima je potreban „važan čovjek na važnom mjestu“. A kud ćeš važnijeg mjesta od politike, odnosno vlasti. I kud ćeš važnijeg čovjeka od predsjednika, ministra, parlamentarnog zastupnika itd.
U društvu kakvo je naše, koje duboko vjeruje da para vrti tamo gdje burgija neće, važne ljude prosto salijeću razne provodadžije i kuriri, koji sebe nazivaju lobistima, a koji tačno znaju šta od političara traži onaj kojem nešto treba i koji, u marku precizno, poručuje koliko je spreman takvu uslugu da plati. Samo je potrebno da se gospodin političar za njega „malo“ zauzme.
Na taj način u ovoj zemlji isposlovano je mnogo pobjedničkih titula na tenderima, more privatizacijskih kupoprodaja, kredita i posudbi, poreskih olakšica i oprosta, sve do zapošljavanja koje je podmazivano odgovarajućim ciframa. U svim tim slučajevima, naručilac i politički izvršilac najčešće se nikad nisu ni susreli. Između njih je saobraćao dežurni burgijaš – lobista, kako se to sada moderno kaže.
Ma kako se ova vrsta rabote nazivala, jasno je da je to, ustvari, samo drugo ime za staru pojavu – korupciju. Tako se i lobisti i političaru čini da ne rade ništa protivzakonito, da se čak ponašaju poslovno i politički moderno. Samo što se javnosti nimalo ne priviđa činjenica da su zemlja i njen obični čovjek opelješeni do gole kože. Korupcijskom ili lobističkom metodom, svejedno je – tu razlike nema.

08. 08. 2012.

Šestorka na vještačkom disanju


Dodikovo ponašanje pokazuje da nova vladajuća šestorka nije ugrožena samo u svom bošnjačkom segmentu, nego i sa srpske strane na kojoj ni on i Bosić nisu na istom talasu


Svi politički dogovori u Bosni i Hercegovini labavi su, sa stalno prisutnom mogućnošću da se razvrgnu ili razvodne. Sad je ovako, a već sutra ne mora da bude. Nekome se nešto ćefne i svi principi odmah padaju u vodu, kao da se nikad i ni sa kim ništa nije ni razgovaralo, a kamoli dogovaralo.
Ustvari, pravih principa i demokrataske kulture u ovdašnjoj politici nema. Jedino pravilo je da se uskogrudo gleda svoje interese, da se ne poštuje ni politički potpis, a kamoli data riječ.
Iz ovoga se ne može izuzeti apsolutno nijedna politička grupacija koja je dosad djelovala na političkoj sceni BiH. Šampion u toj paraolimpijskoj disciplini ipak je Milorad Dodik. Kod njega je zaista sve moguće: i da najednom na nešto pristane, ali i da ničim izazvan u pitanje dovede sve što postoji. Osim sebe, naravno.
Milorada Dodika utoliko i ne treba baš uzimati za ozbiljno. Njegovi pijačarski maniri očigledno su neizlječivi, a, kako vidimo, njega to nimalo ne brine. On ne drži ni do čijega mišljenja, pa ga ničija riječ ni ocjena ne mogu ni skrenuti sa kolosjeka koji je sam sebi trasirao.
Po nekoj svojoj unutrašnjoj logici, Dodik ide iz krajnosti u krajnost. Pravi probleme kad ih nema, ignoriše ih kad postoje, ako nema za sebe pogodno rješenje. On najčešće dobro locira problem, ali u maniru grandomana odmah od muhe napravi vola. Pokazuje to i „Slučaj Lagumdžija“, koji je, Dodikovom zaslugom, najednom postao pitanje svih pitanja i rješenje svih rješenja. Zbog instrukcije koju je poslao svom službeniku u OUN, da podigne ruku za Rezoluciju o Siriji, predsjednik Republike Srpske navalio je na ministra inostranih poslova BiH kao da je on pokrenuo rat u onoj nesrećnoj zemlji kojom su se pozabavile UN.
Da se razumijemo, Dodik sa razlogom zamjera bošnjačkoj politici što je odluku o Siriji donijela sama. Dvojac Izetbegović – Lagumdžija preuzeo je na sebe sva državnička prava i time ignorisao mišljenje i Republike Srpske i njihovih predstavnika u državnoj strukturi.
Nije ovo prvi sličan slučaj. Bošnjačka politika počesto Dodiku i njegovom entitetu gura prst u oko, ponašajući se samo po svome nahođenju. No, takođe jednako često tome kumuje i srpska politika. Ona sve iole bitne državne poslove razvlači kao žvakaću gumu, premišlja se do iznemoglosti, neprestano traži neke proceduralne začkoljice. A one se ponekad ne mogu  čekati onoliko dugo koliko bi to srpskim političarima odgovaralo: tajming za određene stvari postoji, kao što je postojao i za izjašnjenje o pomenutoj rezoluciji. Utisak je da je Nebojša Radmanović namjerno otezao upravo zato da bi preporuku za glasanje u Njujorku poslali samo federalni predstavnici u državnom vrhu.
No, dosta o sirijskom slučaju. Rezolucija je, očigledno, samo pokriće za nešto drugo, za Dodikovu želju da se karte - koje su naizgled bile uredno složene, sa novom državnom šestorkom u koju je, umjesto SDA uskočio SBB – ponovo promiješaju. Pritom je Dodik gas pritisnuo do daske: kaže da više ne priznaje nikakve ranije postignute dogovore, da odustaje od datih garancija i obećanja, da za njega nova šrstorka ni nova parlamentarna većina, jednostavno, ne postoje. A neće ni postojati sve dok Lagumdžija ne ode sa mjesta šefa BH diplomatije!
Zajedno ćemo se, i u kratkom roku, uvjeriti da će Dodik ipak zaboraviti svoje teške riječi, prijetnje i upozorenja, pogotovo tobožnju namjeru da pokrene krivično gonjenje Zlatka Lagumdžije. Sve će on to strpati pod tepih ukoliko mu budu ispunjeni neki drugi, javnosti zasad nepoznati zahtjevi, koje on ima prema bošnjačkoj politici.
Shvatio je Dodik, naime, da kriza u bošnjačkom političkom korpusu kulminira, te da se iz te mutne vode može izvući još neka njemu potrebna riba. Ona je trenutno na udici Zlatka Lagumdžija, pa se Dodikove prijetnje, ustvari, mogu razumjeti kao prosta politička trgovina: ukoliko mu se ta riba prepusti, i on će povuću u utorak izgovorene žučne riječi.
Da se radi više o Dodikovoj nego a ne srpskoj političkoj trgovini, pokazuje drugačije viđenje cijelog problema u taboru SDS-a. Njen predsjednik Mladen Bosić ne daje za pravo svom entitetskom šefu i koalicionom partneru na državnom nivou. Za Bosića je šestorka i dalje u sedlu, a ako neko treba da dobije po prstima zbog Sirije, onda to nije šef diplomatije nego član Predsjedništva BiH, Bakir Izetbegović.
Sva ova situacija jako škodi ionako lošim političkim odnosima u vrhu države. Ona dolazi u trenutku kada SDA minira sve pokušaje da se vlast drugačije kadrovski i stranački komponira, pa joj svađe u protivničkom taboru itekako odgovaraju. Dodikovo negiranje nove šestorke Tihiću dođe kao bajramska čestitka!
Koliko god dugo to trajalo, za Tihićevu stranku je dragocjeno. Ona bi voljela da pomenuta svađa traje vječno, sve do novih opštih izbora 2014. godine.
Tako neće biti, jer dvorske spletke koje je sada Dodik izveo na nivo glavnog političkog problema nekako će se okončati primirjem. No, kako stoje stvari, put do pravog mira i saradnje unutar državne koalicije još zadugo neće biti asfaltiran.
Dodik računa da njegova cik-cak politika destruira Bosnu i Hercegovinu. U toj procjeni on ne griješi – svakakvi važni poslovi trunu na mrtvoj tački. Ali, ma koliko Dodik mislio da to njemu i srpskoj politici koristi, mogao bi u tome jako da se prevari.
Iako građani pokazuju mnogo smisla za strpljenje, život istinski postaje mukotrpan. Siromaštvo i briga za svakodnevnicu sad okupiraju mnogo više narodnoga mozga od velikih nacionalnih pitanja. Stoga bi se i Dodik u nekom trenutku mogao probuditi i pred sobom vidjeti javu, koja će mu se učiniti kao ružan san: da mu njegovi građani odmahnu rukom na sve „uspjehe“ u odmjeravanju sa Bošnjacima, te da mu svoj stomak i svoj džep pokažu kao dva najvažnija mjesta na kojim oni testiraju sposobnost svojih političara.
U oktobru je, uostalom, veliko izborno testiranje. Na njemu će Dodik, vjerovatno, vidjeti da njegovi driblinzi srpsku publiku više ne oduševljavaju onoliko koliko je to slučaj u posljednjih pet-šest-godina.

07. 08. 2012.

Ponavljanje (ni)je majka učenja


Nadati se da će nuklearna oružja u budućnosti mirovati, isto je što i tvrditi da je čovjek - razumno biće, taj koji je, bezbroj puta, već pokazao da to nije



Ponavljanje jeste majka učenja, kako su nas učili naši profesori, ali ono je još više usud čovječanstva. Da se uvijek iznova život survava u bezdan, da se čovjek izmeće u životinju, da se mukotrpno građeno u času pretvara u paramparčad.
Sve što ne valja bezbroj puta se nanovo dogodi, pa nas povijest, malo-malo, podsjeti na samu sebe. To što se događa, kad malo bolje rastabirimo enciklopedije, već se nekad dešavalo, u manjoj ili većoj vjeri.
Uplašen tim ponavljanjima i svjestan da čovjekova vučija ćud nikako da se pripitomi, prosječan stanovnik planete gotovo hladnokrvno čeka da odgleda stare filmove strave i užasa, poput onih koji su se prikazivali potkraj Drugog svjetskog rata u Hirošimi i Nagasakiju. Sa svim svojim svjetlosnim i zvučnim efektima, Holivud ipak nije u stanju da filmuje takav krš kakav su priredile američke atomske bombe bačene na dva velika japanska grada. Ali su ljudi u stanju da zamisle i ovovremenu reprizu, da je čak i očekuju.
Ubjedljivom većinom od preko 79 postotaka, čitaoci internet portala „Dnevnog avaza“ pozitivno su odgovorili na anketno pitanje: Mogu li se ponovo desiti nuklearni napadi poput onih na Hirošimu i Nagasaki?
Jesmo mi odavno postali nepopravljivi pesimisti, svakoga se zla plašimo, očekujemo ga, pa i prizivamo, ali – kako se ova nebeska kugla luđački okreće – svakoj se neprilici nadati. Što se tiče tih ubitačnih atoma, zna se da Izrael nije težak na okidaču. Iran također, jer samo naivni vjeruju da oni nemaju ono što tvrde da nemaju. A tu su i Indija i Pakistan, stara zlopamtila svih svojih višedecenijskih razmirica.
Stari nuklearni „asovi“ još su uvjereniji u svoju moć. Kina, Rusija, Amerika, Francuska... mogu cijelu zemlju spržiti da joj ni traga ne ostane, i to po nekoliko puta. Griješe, međutim, što misle da u ovoj utakmici ulogu igra broj golova. Jedna bomba u mreži, naime, dovoljna je da ocrni svaku zemlju, pa više nije bitno koliko puta i koliki udio od stanovništva te zemlje.
Pomenutim odgovorom „Avazovi“ čitaoci pokazali su zrelost u procjeni stvarnoga stanja u svijetu i nepostojanja granica do kojih bi se u međudržavnim sukobima moglo ići. Svijet je prosto na rubu velike eksplozije, samo je pitanje trenutka kada će do nje doći, u kojem obimu i kojim intenzitetom. Nadati se da će pritom mirovati najubojitija oružja, isto je što i tvrditi da je čovjek - razumno biće!
Bezbroj puta dosad, u najozbiljnijim stvarima, pokazao je da to nije.
Ćaknuti su stanovnici ove planete. Eto, neki su i do Marsa doprijeli, i po Mjesecu su prohodali, ali još nisu naučili da hodaju po svojoj sopstvenoj zemlji. Drugima kopaju jame, a pokasno shvataju da pri tome u ponor pada i bar jedna njihova noga.     
U moru njegovih velikih sposobnosti, čovjek je najmanje razvio onu da uči iz svoje prošlosti. Ponajmanje tim umijećem vladaju političari. Oni, naime, uvijek misle da pobjednička strana nepogrješivo pripada baš njima.
I u tome se gorko prevare! Dovoljan je i najkraći leksikon da to ilustruje, velikih enciklopedija da se i ne hvatamo.

06. 08. 2012.

Tihićeva straža


Koji su pravi razlozi cjelodnevnog i višegodišnjeg policijskoga nadzora nad šamačkom porodičnom kućom predsjednika SDA



Stari nauk kaže da od protivnika stalno treba zazirati, ali se i bližnjega nužno  paziti. Ipak, gotovo da nema političara koji se nije opekao o ovu vatru. Kaznu je doživljavao upravo sa te, druge, neočekivane strane.
Ovu pouku sada izvlači Sulejman Tihić. Cjelodnevna policijska straža, koja obigrava oko njegove gizdave porodične kuće u Bosanskome Šamcu, najmanje je  tu zbog neke srpske mahnite ruke. Kome je to, uostalom, od ovdašnjih političara i dlaka sa glave falila, a kamoli crijep sa kućnoga krova, a da su to učinili pripadnici drugoga naroda?
Na Silajdžića je svojedobno u Cazinu letvu podigao Bošnjak. I ružne riječi, nedavno u Srebrenici, pripadnici istoga naroda uputili su funkcionerima iz svoje nacije.
Očigledno je, dakle, od koga se čuva Tihićevo kućno ognjište; nekad jedino, a danas jedno od mnogobrojnih. Doduše, u Bosanskom Šamcu sad je malo Bošnjaka.U krvi im, i inače, nije da bijes iskaljuju na tuđoj imovini. No, kako se prema svojima iz rodnoga kraja dosad odnosio, nema sumnje da Tihića tamo baš i ne vole. Naljutio ih je, kako javlja naš novinar, i hedijama nepravedno podijeljenim u ovim ramazanskim danima.
Tihićevom politikom čaša bošnjačkoga strpljenja prelivena je idaleko od njegove rodne varoši. Ljudi čeznu dai njega i SDA konačno vide izvan vlasti.
A što se tiče šamačke kuće i njene straže, te vrste pažnje svoga kompanjona Dodika,Tihić slobodno može da se liši. Policijske ophodnje puno su potrebnije na drugim mjestima. U Bijeljini, recimo, gdje su poganci ovih dana vjernicima skrnavili i ramazansku molitvu!

05. 08. 2012.

"Luda kuća"

Bosanski glas nije uticao na donošenje nove rezolucije OUN o Siriji, ali je pokazao da unutar jedne zemlje i dalje žive dvije oprečne simpatije: jedna prema Vašingtonu, druga prema Moskvi


Dojam velike političke aktivnosti domaća vlast obično stvara žučnim međusobnim polemikama o pitanjima koja građane gotovo da i ne zanimaju. Umjesto životnog standarda, ekonomije i pokušaja prevladavanja suštinskih međusobnih razlika, na pladanj se stavljaju oglodane kosti, uvijek iste priče o nacionalnoj neravnopravnosti, preglasavanjima i dvorskim spletkama unutar vladajućih krugova.
Na ovaj način javnost prima i tuču do koje je došlo povodom glasa koji je predstavnik BiH dao za novu rezoluciju OUN o Siriji. Iz Banjaluke stižu povici na Zlatka Lagumdžiju, ministra vanjskih poslova BiH, koji je dao takvu instrukciju svom potčinjenom diplomati u Njujorku.
Shvatajući da stvar nije u Lagumdžiji, nego u nalogu koji je on dobio od Predsjedništva BiH, svoga patrona u vođenju diplomatskih poslova, iz Republike Srpske otrovne strijelice odapinju, ustvari, na sami državni vrh. Tamo je ova kaša i zakuhana, jer je odluka o podršci pomenutoj rezoluciji donijeta samo glasom i voljom bošnjačkoga predstavnika Bakira Izetbegovića.
Tako smo se ponovno, po ko zna koji put, suočili sa skandalom u „ludoj kući“, kako šaljivdžije često nazivaju sarajevsku zgradu u kojoj sjede trojica nacionalnih poglavica koji dijele žezlo šefa države. Tamo se nijedna ozbiljnija odluka ne donosi bez svađe i bez velike prašine, najčešće i tijesnim rezultatom 2 - 1. To pogotovo važi za velika pitanja. A ono o Siriji ni u kom slučaju nije beznačajno.
Na ovom pitanju, ustvari, prelama se jedan veliki unutrašnji problem Bosne i Hercegovine: njena vezanost za dva različita međunarodna saveznika: SAD i Rusku Federaciju. Za prve su, općenito rečeno, vezane bošnjačka i hrvatska politika. Moskvi su, sa druge strane, odane vodeće političke snage Republike Srpske.
Jedna zemlja tako ima dva velika saveznika, koji pritom jedan sa drugim obično govore povišenim tonom. Njihove razmirice onda postaju i domaći bosanski problem, jer i jedan i drugi ovdašnji blok nastoje da idu naruku svojim stranim prijateljima. Tako kod njih prikupljaju poene za sutrašnju njihovu naklonost prema politici Srba, Bošnjaka ili Hrvata u BiH. Jer, dobro se dobrim vraća, loše lošim: ko nije s nama, naš je neprijatelj; ko je u našem taboru, može računati i na korištenje naše moći.
U krajnjem računu, ni Americi ni Rusiji bosanski glas u OUN nije značio ništa više osim simboličkog pokazivanja lojalnosti. Kako se i očekivalo, glasanje o Siriji prošlo je glatko, sa ogromnom razlikom u broju podignutih ruku. Dokument, koji je sastavila Saudijska Arabija, upozorava Siriju da ne smije koristiti hemijsko i biološko oružje, poziva predsjednika Assada da siđe s vlasti i kontrolu preda tranzicijskoj vladi, te da se zaustavi angažman vojske protiv pobunjenika.
Za rezoluciju su glasale 133 države, 12 ih je bilo protiv, a 33 su zemlje su bile suzdržane. Najžešći kritičar i protivnik rezolucije bila je Rusija. Stoga su politički predstavnici bosanskih Srba također postali kritični, ne toliko prema volji OUN u sirijskom slučaju, nego prema bosanskom glasu koji je ubrojen u ona pobjednička 133.
Šta će na to Moskva da poruči Banjaluci?
Neće ništa, jer tamo dobro znaju kako se sve dogodilo. Ali, od svojih saveznika u BiH oni očekuju da se, tim povodom, barem dobro izgalame na Lagumdžiju i Izetbegovića. Srpska politika to, naravno, i čini: od Radmanovića i SNSD-a, do SDS-a, pa i većine tamošnjih opozicionih partija. One se u ponečemu razlikuju od vlasti, ali u ruskom pitanju nema nikakve dileme. Rusija je za njih „majčica“, sveti saveznik i vječiti prijatelj.
Ruku na srce, ova bosanska podjela nije bezrazložna. Bošnjaci i Hrvati objektivno bi, zbog onoga što je za posljednje dvije decenije za njih učinila, Americi trebali podići spomenik visok barem kao olimpijska Bjelašnica.
Srbi, pak, imaju poprilično duga prema Moskvi. Obzirom da ona odavno nema status svjetske supersile, to ih i nije mogla štititi kao što bi to bilo u, naprimjer, vrijeme Leonida Brežnjeva i velikoga SSSR-a. No, barem je Rusija srpskoj politici uvijek mogla služiti kao rame za plakanje, a pomagala im je i u nekim opstruktivnim poslovima u rješavanju BiH problema. Ponešto je tu Moskva mogla da zakoči. I kočila je.
Odnedavno se, otkako su se ukazale šanse za prijem BiH u NATO savez, počelo govoriti o tome da će granica između ove alijanse i Rusije biti povučena na Drini. Mi ćemo navodno ući u NATO, Srbija neće, nego će nastaviti da se drži za rusku ruku, pa će tako i ova krvava rijeka, na kojoj BiH graniči sa svojim istočnim susjedom, postati važna geostrateška činjenica za cijelu Evrpou, možda i za svijet.
Jednom možda i bude tako. No, tako sada nije: NATO nije izašao na Drinu, sa bosanske strane, a Rusija je i dalje čvrsto sa ove strane te rijeke, vezana za srpske političke krugove u BiH.
Šta će se u bliskoj budućnosti dešavati, kakva će, u kom obliku i sa kakvom strukturom biti BiH, te kojem će se svjetskom carstvu potpuno prikloniti, ovisi upravo o volji međunarodne zajednice. E, tu Bošnjaci od Vašingtona očekuju profit od svojih sitnih usluga, poput one krajem prošle sedmice učinjene u Njujorku.
Dodik i Srbi, pak, u svojim se nacionalnim uzdaju u Rusiju i njenu snagu, koja u solidnoj količini ipak postoji. Ona bi im pomogla, ako već ne mogu van, kamo bi najradije otišli, da i dalje čitava Bosna i Hercegovina bude ono što je sada njeno tročlano državno rukovodstvo: Luda kuća!

04. 08. 2012.

Olimpijske visine i nizine


Ni Kini se, a pogotovo nama, ne isplati poticanje sportista koji će svojim uspjesima, tobože, bolje od bilo čega drugoga pronositi slavu svoje zemlje po svijetu


Šiven Je, 16-godišnja kineska plivačica, zapanjila je svijet olimpijskim zlatom u utrci na 400 metara mješovitim stilom. Neke je oduševila svojom brzinom, većom čak i od pobjednika u muškoj konkurenciji. Drugi su se, pak, zgrozili nad rezultatom djevojčice, koja je nadmašila i mušku ajkulu iz Amerike.
Nije šala - žena brža od muškarca, i to u vrhunskom svjetskom plivanju! Ne znam da se u ovoj oblasti ikada išta senzacionalnije dogodilo.
U prvi mah i Kina se, njena domovina, sva uspravila u nacionalnom ponosu. A onda su vidjeli da svako zlato baš i ne sija. Čudovišni rezultat male Šiven Je dao je krila pričama o torturi kojoj su sportski nadarena djeca izložena u ovoj i mnogim drugim zemljama svijeta. One žele da njihovim rezultatima zadive planetu i da tako, tobože, poprave politički, ekonomski i svaki drugi imidž svoje države. Na ta, mala vrata ponajviše se guraju jadni i bijedni, zemlje i zemljice u kojima nedostaje i hljeba, o višem standardu da se i ne govori - od Kube, Kenije, Etiopije, Sjeverne Koreje...
I u tome je, ipak, Kina ispred drugih. Malo prije Olimpijskih igara objavljeno je, naprimjer, da je svoj prvi takmičarski nastup tamo imala plivačica stara svega 21 mjesec. Joj, kad ona navrši sedmu godinu, što će poharati svjetske bazene!
Dio ove priče je, na svoj način, i selektor hrvatske rukometne reprezentacije Slavko Goluža. Olimpijska pobjeda njegovih mladića nad kolegama iz Srbije podsjetila ga je, kako reče, na film "Oluja", zapravo na istoimenu akciju kojom je Tuđman 1995. iz Hrvatske pomeo i srpske pobunjenike i vojnike, ali i desetine hiljada mirnih građana.
I Goluža je postigao javni efekt. Naljutio je Srbe, oduševio svoje uspaljene zemljake, a skrenuo je pažnju i znamenite Anđeline Đoli. Ona se, doduše, zgrozila nad njegovom neumjesnom usporedbom, ali i to u današnjem naopakom svijetu ima papreno visoku cijenu. Svaka reklama je dobra, posebno ona negativna - još prije četiri decenije dalekovidno je zaključivao tvorac tabloidnog novinarstva tadašnje Jugoslavije, rahmetli kolega Džavid Husić.
Ima i nas u tekućoj olimpijskoj gužvi. Ensar Hajder u svom prvom nastupu bio je - posljednji! Mnogi su se nad tim zgrozili i postavili pitanje zašto Bosna i Hercegovina ne ulaže više u sport. Zašto se ovako brukamo na svjetskim takmičenjima?
Neka mi oproste na izrazu, ali ovako rezonuju samo budale. Sport nije stvoren samo za prvake i, drugo, jadna je država koja misli da njen međunarodni rejting mnogo ovisi o uspjesima na polju šou biznisa, privredne grane u koju spada i sport.
Lijepo je jedino kad se oboje spoji - talentirani natjecatelji i dobri rezultati. Ali, bez sile i hile, bez prijetnji i primoravanja, bez specijalnih državnih budžeta i fondova iz kojih, kao, treba finansirati momke i djevojke koji će nam naprečac uglanjcavati svjetsko ime.
To su bolesni koncepti i nezdrave ambicije. Ko smo to mi pa da nam u dužnost spada da se prsimo po najvećim svjetskim arenama? Toliko koliko nas je, možemo biti sretni da jednom u deset godina neko bljesne, pojedinačno ili timski, pa da napravi neki evropski ili svjetski uzlet.
Nasilu nam nešto tako ne treba. Pogotovo ne s državnim ulaganjima u nadarene mlade sportiste, koji će potom, kobajagi, biti najbolji ambasadori naše zemlje u svijetu, kako se to obično kaže. Sport je odavno biznis i, u svojoj vrhunskoj izvedbi, treba sam sebe da finansira. Koristi koje od toga ima država, veoma su upitne i vjerovatno nedostatne da bismo u njih ulagali, pogotovo u vrijeme kada nismo u stanju ni bogalju kupiti protezu ili kolica.
Eto, Jugoslavija je prije dvije decenije bila prava sportska sila. I šta je zauzvrat požnjela - da nestane u krvavim ratovima i agresijama, koje će, pri tome, biti potpomognute od tog istog svijeta u kojem se, blagodareći sportu, navodno postizalo globalno uvažavanje te države?
Sport je zabava pa ga ne treba drugačije ni doživljavati, pogotovo mu ne pridavati državničke značajke. Sjećam se, recimo, Egipćanina El-Redija, koji je, upravo na Olimpijskim igrama u Sarajevu, prvi put predstavio svoju zemlju u skijanju. U okolnim bjelašničkim selima bilo je momaka koji su stazom za spust klizili brže od njega, ali on je dobio status olimpijca, jer svako to zna, u Egiptu baš i nema snijega.
Sin bogatih roditelja, koji je, studirajući u Sjedinjenim Američkim Državama, naučio i da skija, priredio je sebi jednu lijepu avanturu u olimpijskom Sarajevu. Bio je to simpatičan štos i - ništa više. On je nastavio život u anonimnosti, a Egipat je ostao to što jeste - siromašna i nestabilna zemlja.
Ovo što se danas u sportu dešava, čemu svjedoče i londonske Olimpijske igre, na koje su mnogi stigli direktno iz apoteke, ispraćeni velikim obećanjima šefova svojih država, ni sa zbiljom ni sa šalom nema nikakve veze. To je nešto između, nešto što jedan mjesec treba pratiti, a potom, kako obično i biva, ostaviti zaboravu i prašnjavim sportskim arhivama.

02. 08. 2012.

Narod zna: ko je kriv, ako nije SDA?!


Kad bi račun od 1990. do danas bio dostupan javnosti, siguran sam da bismo, prvo, od bijesa popadali u nesvijest, a potom bi zaškrgutali zubima tako da svaki viđeniji SDA-ovac petama da magle sve do nakraj svijeta



Pita me jedan čitalac moga bloga: Šta ste toliko navalili na Tihića i SDA? Pa nije valjda svo zlo Bosne u njima?
Odgovaram mu, evo, ovako - da svi vide: Da je u ovoj državi manje sjena i zavjesa, o toj SDA i njenome zločinjenju svakoga dana bi se mogla napisati podebela knjiga. Nismo ni ja ni Mujo ni Suljo, a bogme ni Zlatko ni Fahro, dvadeset godina ovdje kolo vodili, nego zna se ko: oni koji u sebi imaju toliko bezobrazluka da, na posljednjim izborima, za svoju glavnu parolu izaberu onu licemjernu, do zla boga netačnu: Narod zna!
Kobajagi, ljudima je poznato kako ih je upravo SDA u nezavisnoj BiH odjenula u svilu i kadifu, najela ih i napojila đakonijama sve ukusnijim od ukusnijih, zaposlila ih, djeci perspektivu otvorila, zemlju politički uredila, neprijateljima zube otupila, svoju snagu uvećala...
Ništa od toga u toj paroli nema. Prazna je pna do bola, lažljiva i, što je najgore, baš ona ilustruje potcjenjivački odnos SDA prema ovome narodu i javnosti. Samo što nam ne kažu: Zar više vjerujete svojim očima nego našim riječima?
Sva su ova objašnjenja, ustvari, suvišna. Sva je istina tako jednostavna da stane u samo jednu-jedinu rečenicu: uz ostale nacionalne stranačke perjanice, iz drugih naroda, SDA je najveći krivac za totalni nazadak Bosne i Hercegovine, Bošnjaka i svih građana ove zemlje. Pa zar Alija ne reče: Za sve dobro zaslužna je SDA; za sve loše ona je kriva!
I sad osnivač počiva pod teškim turbetom, a njegovi nasljednici odbacuju bilo kakvu odgovornost za sunovrat Bošnjaka i Bosne?
Poštenoga odnosa tu nema. Ali, od te političke rase, kakva je podgojena u SDA, drugome se nije ni nadati. Oni nikad ništa neće priznati, sve da im nokte kliještima čupate.
Kad sam u jednoj televizijskoj emisiji raspravljao sa Bakirom Izetbegovićem o finansijskom kolapsu zemlje, o razmahanom lopovluku i korupciji, on se sa takvim ocjenama složio. No, branio je svakog konkretnog pojedinca kojeg sam ja pomenuo, sve dok ne upitah: Pa, ko onda pokra sve ove pare, Bakire?
Isto to pitam čovjeka sa početka ovoga teksta i sve oni koji danas smatraju da se protiv SDA vodi neka vrsta orkestrirane javne kampanje, blaćenja i sramoćenja, kakvo oni – navodno – nisu zaslužili.
Zaradili su to oni, svakako; i sto puta jače, oštrije, češće i žešće. Nego su tovar svojih govana svukuda posakrivali, pa im teško im utrag ući. Kad bi račun od 1990. do danas bio dostupan javnosti, siguran sam da bismo, prvo, od bijesa popadali u nesvijest, a potom bi zaškrgutali zubima tako da svaki viđeniji SDA-ovac petama da magle sve do nakraj svijeta.
No, u ovdašnjoj raji uvijek radi nešto što se zove merhametlukom, a sa njim nema baš nikakve veze. Ne voli dobri Bošnjanin vidjeti ni kako baksuz dobija degenek, ni kako se lošem lošim vraća: nekako im žao ljudi koji se nađu na udaru.
Budimo ozbiljni. Gadna su vremena, klizi se u totalnu propast. Najmanje što se u takvom času može učiniti, to je da se starim vladarima otvoreno i ljutito pljune u lice, da im se sve u oči saspe i da se, ako treba, brezovim prutom ispraše po turu.
Nakon toga, isti aršin treba zauzeti prema svakome ko se uhvati žezla vlasti. Ko kadaif zasluži, treba mu ga i pun lonac dati; ko ujduriše i kvari, raznosi i urniše, odmah mu treba po prstima dati.
Jednom će Bosna na ovaj način krenuti da živi. Uostalom, tek su nam 22 godine. U toj dobi niko se nije dobro skućio, pogotovo čitava država. Stoga će se naš zelenko još načekati da se rosne trave napase...

01. 08. 2012.

Sjaj i realnost „sedme sile“


Dok je Napoleon novinarstvu prišivao etiketu „sedme sile“, u dvije-tri tada postojeće francuske novine bez parafa njegovoga cenzora ništa nije moglo da se štampa! A nije pogriješio: novinarstvo jeste sila, ali za one koji njim upravljaju, a ne za javnost, kako se obično misli



Desetak mladih ljudi od danas je kraj mene, u redakciji „Dnevnog avaza“. Nova mladost traži svoje mjesto pod novinarskim suncem, i to volonterskim radom, onako kako se u ovom poslu oduvijek počinjalo. Pa se, malo pomalo, sopstvenim honorarima namicao vlastiti džeparac, potom se, ko se pokaže, dolazilo i do radne knjižice, prvo sa pripravničkim, a kasnije i sa ozbiljnijim statusom.
Tada bi se steklo i ozbiljno pravo da sebe nazivate novinarom, čak da se napravi i neko imence u javnom životu, a ponekad i pravo ime koje publika prepoznaje, cijeni i rado čita.
Nova generacija volontera, naravno, još po redakciji hoda kao po jajima, svašta bi da pitaju, ali se nekako srame. Misle da mi mislimo kako su oni veleobdareni, jako obrazovani i informisani, pa ne žele da se „provaljuju“ sa svojim prizemnim pitanjima.
A isti su, u stvari, kao i svi mi koji smo tako počinjali. Većina kolega koje susreću u „Dnevnom avazu“ na isti su način počeli karijeru, dolazeći sa sličnim dozama (ne)iskustva i (ne)znanja, i profesionalnog i životnog. I isto tako se stidjeli da štošta upitaju, misleći da onaj ko ne pita, ustvari, više zna.
Nauk je, i u ovom i u mnogim drugim poslovima, da priznate, i sebi i drugima, dokle ste stvarno dobacili u svom uzdizanju i obrazovanju. Tako platite i jeftiniju profesionalnu školarinu, jer vam većina kolega može brzo i besplatno razbiti mnoge zablude koje imate i o životu i o novinarstvu. Pod uslovom da otvoreno zatražite objašnjenje ili savjet.
Elem, vidjećemo šta će biti od ove generacije: ko će od njih ostati nakon nekoliko probnih mjeseci, ko će nešto i značiti u ovom poslu, ne samo u „Avazu“ nego i u ovdašnjem novinarstvu uopće.
A ako ima hljeba sa sedam kora, kako mudri vole da kažu, onda je to upravo onaj koji pomenuti volonteri sada počinju da stavljaju među zube.
Nema ga, međutim, koji ne ulazi u ovaj svijet razgoračenih očiju, misleći da je ušao u nešto jako veliko, nedostupno ogromnoj većini njegovih vršnjaka. Ali vrijeme neumitno učini svoje, stvarni kvaliteti se pokažu, ali se dostignu i realniji limiti od onih koje ljudi od pera sami sebi, obično, nekritički pripisuju u samom startu. Pa se od sebe ne napravi ni imence, a kamoli svekolikoj javnosti dobro znano i štovano ime.
Svejedno, i to je novinarstvo. Zapravo, ono i jeste upravo gomila profesionalaca koji, bar u novinama, gotovo da i nisu imenom i prezimenom značajni, pa ni prepoznatljivi ljudima koji ih svakodnevno čitaju. Pogotovo ih na ulici niko ne pogleduje sa znatiželjom ili u njih upire prstom. Da ti na pijaci ili u mesnici popuste jer si, kao, neka faca, ma ni govora.
Novinari su neka vrsta službenika, koji publiku servisiraju informacijama, a koji obično čitav svoj radni vijek završe, a da se gotovo ništa od onih velikih početnih očekivanja, bolje rečeno snova, nije ostvarilo.
U međuvremenu se i porodicu zasnovalo, radilo se i kuću kućilo, djecu odgajalo, svojim zanatom bavilo i – na kraju, akobogda – penzijicom završilo.
Kad bi to početniku danas tako rekli, većina vam ne bi povjerovala. Mislili bi da se onaj koji tako govori razočarao u ovu profesiju, pa sad i njih truje malodušnošću. Jer, oni misle da su ušli u nešto što talambasa do neba, što ljudima znači više od života, što i državu može naglavačke da okrene.
No, sve dođe na svoje.
Na to svoje, sa novinarima i medijima, treba da dođe i javnost. Ona je potrošač informativne robe, ali je takođe obuzeta iluzijama sličnim početnicima u novinarstvu, jako loše upućena u ono što od medija može i treba da traži i dobije.
Poveliki dio publike, naime, misli da mediji mogu i ćupriju naopako okrenuti, pa da se opet preko nje normalno prelazi; misli i da novinari, ako hoće, mogu da presude svemu i svakome. Napokon, da su novinari neka vrsta javnih i besplatnih advokata, koji će zastupati njihove interese u životu, poglavito u onom dijelu koji ovisi od vlasti.
Moć medija nije ni približno takva. Vidite li, uostalom, koliko se kroz njih u javnost plasira argumentovanih činjenica zbog kojih ponekog ne bi potkrpilo ni pedeset godina zatvora, pa se na kraju ništa ne dogodi. Čitate, slušate i čujete masu kritika na račun vlasti, pa opet ništa: ona i dalje gnjavi li gnjavi.
Koliko ljudi misle da su mediji moćni, pokazuje i more telefonskih poziva i nepotpisanih pisama kojim od nas svakodnevno traže da o nečemu pišemo; serviraju nam, kao na tacni, i dokaze i dokumente. I misle da je time posao okončan: zadužili su novinare da oni vode bitku u njihovo ime, i tačka.
Ta vrsta ljudi, međutim, nije samo uljuljkana iluzijama i pogrešnim predstavama o novinarstvu. Oni, prije svega, lažu sami sebe, i to potpuno svjesno.
Mnogi problem koji neko tako nama prebacuje kao ping-pong lopticu, ustvari bi upravo on trebao da rješava, da u cijeloj igri bude sa reketom u ruci. Da on upire iz petnih žila za rješavanje određenoga problema u njegovom okruženju, a da mu javnost i mediji budu odgovarajuća podrška, pa i neka vrsta partnera. Tada bi i izgledi na uspjeh u obračunavanju sa nepravdama, lopovlucima, neradom i zlorađenjem bili znatno veći.
„Zadužiti“ za to novinare i medije, a potom ih optuživati, kad u tome ne uspiju, za izdaju, neznanje, potkupljivost i slično, čista je besmislica.
Novinari i mediji ne stvaraju svijet i ne pokreću događaje i procese. Oni ih prate, o njima izvještavaju, pomalo ih i analiziraju, traže mišljenja eksperata itsl. Tako nekad „nabodu“ i neku pravu stvar, pokrenu pravu lavinu, učine nešto što je korisno za čitavo društvo. Stoga se, s pravom, i kaže da su mediji utjecajni, da mogu biti i neka lokomotivica koja vuče naprijed.
No, koliko su stvarno moćni, možda najbolje kazuje izreka stara više od dva stoljeća. Radi se, zapravo, o Napoleonu, koji je autor čuvene ocjene novinarstva kao „sedme sile“.
Dok je to govorio, u dvije-tri tada postojeće francuske novine bez parafa njegova cenzora ništa nije moglo da se štampa! A ništa nije pogriješio: novinarstvo je sila za one koji njim upravljaju, ne za javnost i narod, kako se obično misli.
Toliko o sili, u ovom slučaju novinarskoj, koja je u svim vremenima i svim podnebljima, kao i sada u našem, prilično pogrešno procjenjivana: i od nas, koji se tim poslom bavimo, i od publike koja nas prati.

DINO „PROPJEVAO“, HOĆE LI NASTAVITI?

Gomila prljavština vlasti izbila bi na vidjelo kad bi nam Konaković povjerio sve što zna. Gdje bi bio kraj kad bi o mutnim poslovima SDA...