25. 09. 2017.

DRŽAVA I NJENE OVČICE

Država nas tretira kao svoj stočni fond, kao krave muzare i nemoćne ovce koje šiša do gole kože



PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ


Država je veliki san svakog naroda, san od koga je, onog časa kad se ostvari, otriježnjenje počesto bolno. Naše svakako jeste, jer je država, odnosno vlast koja njom upravlja, možda i ponajveći problem građana Bosne i Hercegovine.

Mimo očitih ustavno-političkih manjkavosti po kojim je ona skrojena, Dejtonskim mirovnim sporazumom, čitav je niz odlika naše današnje države zbog kojih je ona zla majka ili maćeha vlastitih pripadnika. Živimo u stanju u kojem država nastoje da uzme sve od svojih građana, a da im, zauzvrat, ne da ništa.

Koliko je grešna prema svojim podanicima, svjedoče i hiljade tužbi koje su građani podizali protiv države Bosne i Hercegovine. Samo u prvoj polovici ove godine, na primjer, nezadovoljni odlukama domaćih sudova, građani su pred Evropskim sudom za ljudska prava tužili BiH čak 564 puta.

Državni agent pred tim sudom, Belma Skalonjić, kaže da je BiH dosad uspješno izvršila ukupno 22 presude ovog suda i 23 odluke o nagodbama. Po tom osnovu, država je platila 27,46 miliona konvertibilnih maraka. Njima će biti pridodate i odštete iz 564 pomenute, ovogodišnje tužbe, koje trenutno prolaze kroz sudsku proceduru.

Ponešto od zauzdavanja bahatog i protuzakonitog ponašanja države i njenih organa građani postižu i na domaćim sudovima. Vlada Federacije BiH, recimo, u posljednjih nekoliko godina platila je preko 100 miliona KM za sudske presude nakon sporova koje su protiv nje pokrenuli državni službenici i namještenici, zbog neisplaćene razlike u visini njihovih plata.

Budžetskim, čitaj narodnim milionima plaćene su i kazne za nezakonita otpuštanja i druge prekršaje. A koliko bi tek novca bilo potrebno kad bi se platila svaka ružna rabota vlasti? Sudovi, naime, često gledaju kroz prste državnim organima, nepošteno presuđujući u njihovu korist. Stoga su tako brojne i tužbe koje se podižu pred Evropskim sudom u Strasburu, koji treba da koriguje nepravedne presude.

Posebna priča su teror i pljačka koje država provodi nad građanima preko svog monopola u komunalnoj i sličnim djelatnostima. Ovih dana s tim su se na bolan način suočile Sarajlije, koje su vidjele da nedostatak pitke vode ipak nije sve što vlast može da im priredi. Tu istu vodu, koju često nemaju, oni ipak moraju da plaćaju!

Prevaru, koja se ne može zvati nikako drugačije nego organizovani kriminalni poduhvat, otkrili su stanari zgrade u ulici Aleja lipa, na broju 54. Oni su načinili i video snimak u trenutku kada na pomenutoj adresi nije bilo vode, na kojem se vidi kako vodomjer “uredno” očitava njenu potrošnju!

Očitava se, naravno, protok zraka, za koji će kasnije stići računi za plaćanje neisporučene vode. I kako to zvati nego organizovanim kriminalnim poduhvatom koji provodi lanac ljudi u sarajevskom vodoprivrednom javnom preduzeću, od direktora koji je to naložio do operativaca koji na terenu štimaju vodomjere kako bi oni zrak očitavali kao vodu.

U tom lancu je, naravno, i Kantonalna vlada, državna instanca koja upravlja vodoprivrednom kompanijom. Ona, naime, ničim nije ni pokudila, a kamoli kaznila odgovorne za ovaj nečuveni bezobrazluk i lopovluk.

I šta da rade građani? Da državu tuže u Strazburu? Eh, kakav bi smijeh nastao među sudijama iz dobro ustrojenih i odgovornih evropskih država, kad bi na taj način vidjeli šta sve jedna balkanska država radi svojim podanicima!

Nama, naravno, nije do smijeha. Za pomenutu gnusnu prevaru se zna, a ko zna koliko se takvih još provodi, a da javnost s tim nije upoznata. Bahata država i njene službe ponašaju se krajnje nezakonito, ponekad namjerno, a ponekad zbog čistog nemara.

U to možemo svrstati, na primjer, gomilu računa koje su građani i firme ovih dana dobili za električnu energiju, a na koje je sad uvrštena i taksa za RTV. Vidio sam račun koji je stigao Bošnjačkom institutu u Sarajevu, za potrošnu u njihovim garažama, na kojem je takođe upisan iznos za RTV pretplatu. Šta, valjda i automobili gledaju televiziju? Ili krave, pošto su i farmeri vjerovatno dobili iste stavke na računima za električne priključke u štalama.

Je li naša država više bezobrazna ili nemarna, teško je odvagati. I svejedno je. Svoje građane ona tretira kao stočni fond, kao krave muzare i nemoćne ovce koje šiša do gole kože.

Jesmo li se za to borili i zbog toga državu stvorili?

fokus.ba

18. 09. 2017.

NI POLICIJA NIJE ŠTO JE NEKAD BILA

Treću godinu zaredom pada povjerenje građana u policiju, kojoj polovina više ne vjeruje




PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ


Javna građanska sigurnost bila je, prije rata, među glavnim pozitivnim odlikama sistema u kome se živjelo. Policajci su bili uvaženi, dobro plaćeni, država ih je brzo stambeno zbrinjavala. Korupcije je bilo, ali nije dominirala: rijetko kad se neku povredu reda i zakona moglo “ispeglati”  novčanicom tutnutom u policijski džep.

Od zamjerki, najčešće se iznosila ona o prekoračenju ovlaštenja. Policija je ponekad, bez potrebe, trenirala strogoću. No, govorilo se, s puno razloga, da se mirno može prespavati i nasred ulice.

Novo vrijeme donijelo je nove nevolje. Jedna od njih je upravo smanjenje građanske sigurnosti. Može se nadugo diskutovati o tome koji uzroci tome najviše kumuju, koliko je novi način života iznjedrio svakojakih pošasti, od uličnih razbojništava i svake vrste kriminala do razmahane trgovine drogama i njihove masovne upotrebe, ali i postratnih psihičkih tegoba koje su destabilizovale mnoge ljude, pa time i sredinu u kojoj oni žive.

Posebna priča je policija kojoj je (predratnoj i ovoj) zajedničko samo to da su pod strogom političkom kontrolom, bili tada a jesu i sada. Gotovo sve ostalo je različito: od njihovog društvenog ugleda i ovlaštenja u vršenju službe, sve do profesionalne obučenosti, visine plaća i drugih prinadležnosti, ali i sklonosti da se, za šaku novca, kršiteljima zakona progleda kroz prste.

U svakom slučaju, bez obzira koji su uzroci veći ili manji, status policije u očima građana je sramotno nizak. Istraživanje koje je ovih dana publikovao Centar za sigurnosne studije BiH, na uzorku od 1.000 ispitanika, pokazalo je da je zabilježen pad povjerenja u policiju za 13 posto. Tačnije, pokazalo se da gotovo polovina ispitanika nema povjerenja u policiju - 49,2 posto.

To je povećanje ovakvog stava od 12 posto u odnosu na 2016. godinu. Time je, treću godinu zaredom, zabilježen novi pad ionako nevelikog povjerenja u čuvare našeg reda i mira.

Istraživanje je izrazilo mišljenje građana. Ono može biti i tačno i pogrešno. Nažalost, prije će biti da ispitanici nisu svoje ocjene davali “ofrlje”, iz neke zlovolje. Ponukani su na to čestim policijskim propustima, nemarom, ali i narastanjem nezakonitog ponašanja koje ostaje nekažnjeno, a koje policija može da iskontroliše bez prevelikih napora.

Zabilježeno je posljednjih godina i nekoliko hapšenja policijskih službenika, zbog raznih službenih zloupotreba i korupcije do umiješanosti u kriminal. Javna je tajna da su pojedini ljudi u uniformama, ponekad i ponegdje, praktično srasli sa kriminogenim strukturama.

I policija može, u svoju odbranu, navesti niz razloga koji na nju negativno utječu. Tu je razmahana opštedruštvena korupcija, ali i propisi koji su čuvarima reda umnogome vezali ruke. Mnoge njihove akcije ostaju bez rezultata jer se provode po procedurama koje idu naruku kršiteljima zakona. Policajac je počesto izložen ogromnim rizicima, prije svega zbog propisa o ograničenoj primjeni sile, koji su nesumnjivo blagi prema raznim vrstama delikvenata.

Politička kontrola policije posebna je priča. Nije danas lako biti profesionalac koji se ravna samo po propisima. Obzirom na poznatu uvezanost politike sa organizovanim i drugim kriminalom, postaje jasnije u kako neugodnu poziciju dolazi neko ko želi biti pošten i profesionalan policajac ako mu se s više instance sugeriše da na neke pojave i na neke ljude - zažmuri. Zbog toga je među policajcima prisutno veliko nezadovoljstvo.

Ne treba posebno naglašavati koliko su policija i javna sigurnost važni za naše društvo, koliko je taj problem izražen u situaciji u kojoj polovica ispitanika jednog istraživanja otvoreno iskazuje svoje nepovjerenje u rad policije. Ako to nije dovoljan razlog da se stanje u policiji ozbiljno i temeljito pretrese, nakon godina zavaravanja da imamo dobar sigurnosni sistem, onda ne znam šta bi to trebalo da se desi pa da se u ovaj problem konačno ozbiljnije začačka. Jer, kako trend ide, naredne godine će istraživanje pokazati da povjerenje u čuvare reda nema čak 60 posto građana, onih zbog čije sigurnosti policija i postoji. 

12. 09. 2017.

SPECIJALNI BIZNIS-RAT

Političke ocjene o BiH kao terorističkom osinjaku podmeću se kako bi nam nanosile i ekonomsku štetu, tjeranjem stranih investitora od naše zemlje




PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ


Interesi, odnosno novac, glavni su motiv međunarodnih sukoba otkako svijet zna za sebe. Prve ratove ljudi su u davnini vodili zbog pašnjaka i lovišta, u pokušajima da za svoje pleme pridobiju što bolje uslove za život.

Isto pravilo važi i danas. I kad se čini da neki konflikt počinje, traje i narasta iz nekih nematerijalnih razloga, vrijeme pokaže da je upravo novac, ili neki njegov ekvivalent (nalazišta zlata, nafte, rijetkih i skupocjenih ruda...), ono zbog čega određene zajednice, pa i čitave države stupaju na ratnu stazu.

Materijalne štete koje je BiH doživjela u ratovima vođenim prije četvrt stoljeća nikad nisu u potpunosti sagledane, pobrojane i izražene u punoj novčanoj šteti. Pogotovo nisu saldirani naši potencijali koji su, na duži ili kraći rok, osujećeni i umrtvljeni. Još se nismo u cijelosti ni obnovili, a kamoli da smo uspjeli ispoljiti i realizovati svoje potencijale.

Kako stoje stvari, ne piše nam se dobro ni u bliskoj budućnosti. Sami smo, svojom neslogom i dezorganizacijom, krivi za loš dojam koji ostavljamo na svjetskom tržištu, na kojem se pokazuje ekonomska (ne)moć svake države. K tome, izloženi smo raznim oblicima ometanja sa strane, podmuklog podapinjanja nogu i smišljenog pojačavanja dojma o Bosni i Hercegovini kao nestabilnoj, nesigurnoj državi u kojoj se svakog časa može dogoditi svašta.

I domaći preduzetnici tri puta mjere dok ne “odrežu” odluku o nekom krupnijem ulaganju i pokretanju dugoročnijeg biznisa. Strani to rade još opreznije, suzdržani su sve dok postoje iole ozbiljni pokazatelji nestabilnosti države i njenog tržišta. Za svoj kapital, koji je po definiciji “plašljiv”, oni traže neki sigurniji teren. Ako mu ne mogu pristupiti, onda traže neki koji je barem manje rizičan.

Uglavnom, stiče se dojam da kod nas dolaze gotovo isključivo oni investitori koji nemaju pristupa “urednijim” zonama. A to nisu oni koji na međunarodnoj poslovnoj sceni imaju visok ugled, pa ni značajniji kapital.

Ponavljam, sami uglavnom kumujemo našoj poslovno-investicionoj neprivlačnosti, zbog koje smo na dnu liste evropskih zemalja poželjnih za strana ulaganja. A da tu i ostanemo, obilato nam pomažu drugi, koje ne bismo trebali etiketirati kao neprijatelje. No, nazivati ih konkurentima, koji ne vode računa o fer-pleju, to možemo i moramo. To su oni koji našom eliminacijom sebi obezbjeđuju bolji plasman u utrkama za krupne poslovne investicije.

U tome je moguće tražiti i jedan od razloga zbog kojih Hrvatska, na primjer, preko svojih državnika i diplomata, uporno ističe da je BiH nesigurna zemlja, da u njoj čak deset hiljada “belaj-majstora” jedva čeka da ovdje ponovo stvori haos.

Ovakav zaključak provlačio se i kroz raspravu vođenu ovih dana u sarajevskom kantonalnom ogranku Udruženja poslodavaca. Njeni članovi smatraju da naša investiciona primamljivost, zbog pomenutih tvrdnji i podmetanja, stalno gubi na privlačnosti, da se time odbijaju čak i oni koji su već pokrenuli neke aktivnosti u našoj zemlji, a pogotovo oni koji su u fazi razmišljanja o tržištu na kojem žele da se poslovno angažuju.

Ovo je čista biznis dimenzija nečega što se vodi političkim sredstvima i što je, u ovom slučaju, maskirano tobožnjom zabrinutošću za proces svjetske borbe protiv terorizma. Iako ovdašnje službe sigurnosti imaju drugačije procjene i s uspjehom se nose sa ovom opasnošću, sve to gubi na snazi kad, recimo, drugačije za evropskim govornicama kažu predsjednici, na primjer, Češke ili Hrvatske. Njihov utjecaj i uvjerljivost su, objektivno, veći od naših.

Jedan rat smo preživjeli, doduše sa teškim ranama, gubicima i štetama, ali drugi - specijalni - nastavio se. Šta je ako nije to, na primjer, stalno otežavanje plasmana naših roba u Evropu i susjedstvo? Šta je ako nije to, recimo, preporuka Republike Hrvatske njenim građanima (na snazi već dvije godine) da, najblaže rečeno, dvaput razmisle prije no što kroče u našu zemlju? Iako statistika pokazuje da su ovdje najčešći turistički gosti upravo Hrvati, koliko bi ih tek bilo da nema pomenute preporuke?

Specijalni rat u punom je jeku. Politika mu, nažalost, ne posvećuje potrebnu pažnju. Ipak, vrijedi kao umjesnu i dobru istaći današnju izjavu državnog premijera Zvizdića.

“Očekujemo od naših susjeda, Hrvatske, Srbije i Crne Gore, s kojima dijelimo duge granice i sa kojima želimo imati dobru susjedsku saradnju, da se u budućnosti izbjegavaju takve izjave koje uznemiravaju građane BiH, koji nam u svakom segmentu nanoše štetu, od političke do ekonomske, jer je teško govoriti o privlačenju velikih investitora ako se govori o zemlji gdje postoje potencijalni teroristi”, poručio je Zvizdić.

Na potezu su i privrednici koji su uočili ovu vrstu opasnosti. Oni u tome ne bi smjeli zastati na upozorenjima izrečenim na jednoj sjednici. Morali bi potaknuti, u svom interesu, znatno šire i učinkovitije društvene i političke odbrambene aktivnosti. Sve sa jednim ciljem - da se o nama, ionako slabašnim, ne fabrikuje još lošiji dojam, pogotovo onaj koji ne odgovara istini.

08. 09. 2017.

VUČIĆ NEĆE PROMIJENITI SRBE, ONI ĆE PROMIJENITI NJEGA!?

Kako to, gospodine Vučiću, Srbija može biti naš iskreni prijatelj ako većina Srba nije za to?




PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ


Većeg demagoga na ovim prostorima danas nema od Aleksandra Vučića. Imao je, uostalom, od koga da uči - od Slobodana Miloševića, koji je Srbima obećavao kule u oblacima, komšije smirivao tobože mirotvornim raspoloženjem, a sebe uzdizao u istorijske visine na kojim će slatko ispijati čaše viskija i duvati skupocjene kubanske cigare.

Ništa od svega toga nije “Balkanski kasapin” ostvario: Srbiji je smanjio teritoriju i unizio nacionalni ugled, komšijama se ogadio svojim zločinima, a sebi je obezbijedio mjesto samo na tamnim istorijskim stranicama, skončavši tamo gdje “ugošćavaju” najveće evropske zločince nakon Drugog svjetskog rata.

Vučić ima iste ciljeve, kojih su mu puna usta (osim viskija i “kubanki”). Tokom njegove ovodnevne posjete Bosni i Hercegovini mogli smo, međutim, shvatiti da se on u svom veličanstvenom političkom šupljiranju potpuno pogubio. Ne zna lijeva šta radi desna, ne govori jezik ono na šta mozak upućuje.

Vjerujem da Vučićeve namjere nisu loše. Na prljavštinama politički stasao, na njima se vinuo i do vrha, on zamišlja da u tim visinama može i ostati ukoliko promijeni frizuru, ako se iz vučje presvuče u jagnjeću kožu. Ja zaista vjerujem da on želi, kako je rekao u Sarajevu, da Srbija bude iskreni prijatelj našoj zemlji, da se prošlost prevlada i da krene proces izmirenja i dobrosusjedskog suživota. Njemu bi to svakako odgovaralo, bio bi to vrhunac njegove političke karijere, da upravo on bude osoba koja će ovaj prostor početi da privodi nekoj mirnoj luci.

Ali, avaj, slabe su za to šanse. Vučićev mozak to dobro zna, premda jezik mlati praznu slamu. Za potvrdu toga dovoljna je samo jedna rečenica, izgovorena u četvrtak u Sarajevu.

"Bez obzira što mnogi neće da povjeruju i što se mnogi neće obradovati mojoj izjavi, a naročito oni koji su glasali za mene, želim da kažem da BiH u Srbiji ima iskrenog prijatelja", kazao je Vučić po dolasku u naš glavni grad.

Srpski predsjednik priznaje da mu je poznato kako “mnogi” u Srbiji nisu za poboljšavanje odnosa sa Bosnom i Hercegovinom. Kad u te “mnoge” ubroji, kao što je učinio, još to naglašavajući kao “naročito”, i one koji su za njega glasali, onda istina postaje potpunija i, nažalost, nimalo vesela. Pa, kako to, gospodine Vučiću, Srbija može biti naš iskreni prijatelj ako većina Srba nije za to?

Većina je, naime, u više navrata svoje izborne glasove dala upravo njemu. Pa tako i ispada da većina nije za iskreno prijateljstvo sa našom zemljom, zar ne!? To je čista logika i posve precizna računica. Ona kaže da je za dobrosusjedstvo na Drini tek srpska manjina, makar u njoj bio i svemoćni Vučić.

Pravo pitanje je, međutim, koliko je danas moćan Aleksandar Vučić? Može li on, u svojoj miroljubivoj i susretljivoj retorici, promijeniti Srbe ili će, možda, nezadovoljni takvom njegovom politikom Srbi promijeniti svog predsjednika?

Dilema bi se vrlo brzo razjasnila kad bi Vučić ponovo raspisao vanredne izbore, kao što je to već tri puta radio. Taj film, međutim, nećemo gledati. On je za tim posezao u vremenu vlastitog uspona, kad je bio siguran u svoju glasačku publiku, koja se neprestano uvećavala.

A danas je trend drugačiji, silazni. Najveći protivnici njegove politike postali su upravo njegovi dojučerašnji glasači! Sam to, uostalom, priznaje kad je u pitanju pomirbeni kurs prema Bosni i Hercegovini, u kojem ga, kako ističe, “naročito” ne podržavaju oni koji su ga izabrali na predsjednički tron. Ne podržavaju ga oni ni u laviranju između Evrope i Rusije, u kojem se on sve vidnije priklanja Zapadu. A da Brnabićku i ne naglašavamo: njeno imenovanje na premijersku poziciju zauvijek ga je istisnulo iz srca barem polovice njegovih donedavnih pristalica.

Ponavljam svoje uvjerenje da je Vučiću zaista stalo do, za nas najbitnijeg, otopljavanja odnosa između Srbije i Bosne i Hercegovine. Ne dijelim, međutim, ni njegovo ni Čovićevo mišljenje, izrečeno u Sarajevu, da nas sleduje veliko poboljšanje u međusobnim odnosima. Jednostavno, za takvu politiku srpski predsjednik kod svoje kuće nema potrebnu podršku. Ako je uopšte ima da dalje kormilari srpskim državnim brodom!?

04. 09. 2017.

KOREJA SVJETSKOG NESPOKOJA

Mogu li stanovnici Seula, Tokija ili Čikaga biti sigurni da nisu dio tzv. podnošljive kolateralne štete ukalkulisane u projekat zaustavljanja Sjeverne Koreje na njenom putu da postane velika nuklearna sila?



PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Internet stranica www.nuclearsecrecy.com ovih dana je jedna od najposjećenijih u svijetu. Na njoj se može vidjeti procjena šteta koje bi u bilo kom većem gradu na planeti izazvala eksplozija hidrogenske bombe.

Procjena je napravljena i za Sarajevo. Ukoliko bi ga pogodila H-bomba, začas bi se stvorila vatrena lopta koja bi u tren oka spalila sve do temelja u prečniku od 2.19 km. Smrtonosni pojas radijacije širio bi se u krugu od 2.9 kilometara, a snaga detonacije sravnila bi sve zgrade sa zemljom u dužini od 3.45 kilometra.

Naredni rušilački talas uništio bi svu infrastrukturu u krugu od oko 7.27 kilometara od mjesta eksplozije dok bi toplina radijacije zahvatila sve u opsegu od 19.4 kilomentra. Autori ove analize procjenuju da bi život izgubilo najmanje 60.000 ljudi. I to sve od jedne bombe.

Na top-listi najrizičnijih gradova vodeći je Njujork. Tamo bi H-bomba ubila čak četiri miliona ljudi. Teško bi nastradalo još mnogo velikih gradova, a crni danak bio bi višestruko uvećan u slučajevima da na isto mjesto bude ispaljeno više ubojitih projektila.

Većina onih koji posjećuju pomenutu internet stranicu čine to iz puke znatiželje, bez imalo straha da bi mogli da postanu mete i žrtve hidrogenske bombe. Ogromna većina svijeta potpuno je nedužna u velikim globalnim okršajima, poput ovog koji se zametnuo oko Sjeverne Koreje, čije probe sa H-bombama su praktičnu upotrebu ovih čudovišta učinile realnijom no ikad prije. Računa se, međutim, da rizik od kataklizme prijeti samo toj državi te Južnoj Koreji, Sjedinjenim Američkim Državama i Japanu, eventualno i Kini. U tom krugu narasta konflikt koji bi mogao dobiti i dramatični vojni epilog, uključujući i upotrebu najrazornijeg oružja, hidrogenskih i nuklearnih bombi.

Rizik za eskalaciju sukobu u pomenutom krugu uopšte nije mali. Ukoliko bi se realizovale prijetnje Vašingtona i krenula silovita vojna intervencija u Sjevernoj Koreji, pogrešno je uljuljkivati se u uvjerenju da vladajući režim u toj državi ne bi posegnuo i za najsurovijom odmazdom: pokrećući nuklearne napade na Seul, Tokio ili Čikago, koji se najčešće pominju u njihovim prijetnjama.

Iako su svjesni da bi to bilo ravno kolektivnom samoubistvu, jer bi američka nuklearna odmazda sa zemljom vjerovatno sravnila veći dio Sjeverne Koreje, vladari u Pjongjangu možda su zaista sposobni na takav potez. Njima je svakako presuđeno. A kad tonu vođe, za državu i narod njima je onda svejedno.

U eventualnom velikom vojnom okršaju i razmjeni nuklearnih napada SAD vjerovatno imaju svoju procjenu podnošljivog rizika. Mogu li stanovnici Seula, Tokija ili Čikaga, na primjer, biti sigurni da nisu dio tzv. podnošljive kolateralne štete ukalkulisane u projekat zaustavljanja Sjeverne Koreje na njenom putu da postane velika nuklearna sila? Mislim da crv sumnje u građanima ipak rovi. Svijet je postao toliko sumanut da se svemu moguće nadati.

Obruč oko Sjeverne Koreje već je čvrsto stegnut. Svakog trenutka može početi veliko kreševo, ali je jednaka i vjerovatnoća da se na relaciji SAD - Kina - Rusija, koje preko S. Koreje svode neke svoje račune, preko noći postigne neki sporazum koji bi uklonio ratnu opasnost, a pogotovo onu od nuklearnog rata. Ne bi bilo prvi put da velike sile prestraše čitav svijet i da onda naglo spuste loptu, odnosno međusobne tenzije.

U tom slučaju, jedini rizični faktor ostao bi režim u Pjongjangu. SAD će, kako stoje stvari, pristati na neki kompromis samo pod uslovom da taj režim bude smijenjen, a nuklearno-hidrogenski arsenal Sjeverne Koreje uništen. To bi označilo njegovu kapitulaciju.

Velika je nepoznanica kakav bi odgovor na ovakav scenarij stigao od sjevernokorejskog 33-godišnjeg lidera Kim Jong-Una. Ponešto o tome znaju Peking i Moskva, prije svega to da li Pjongjang zaista ima onoliko brojne i upotrebljive smrtonosne arsenale kakvim se hvali. Ukoliko nema, tim gore po Kim Jong-Una, po njegov narod i državu, kojim SAD, snažnije no ikad, prijete uništenjem.

fokus.ba

DINO „PROPJEVAO“, HOĆE LI NASTAVITI?

Gomila prljavština vlasti izbila bi na vidjelo kad bi nam Konaković povjerio sve što zna. Gdje bi bio kraj kad bi o mutnim poslovima SDA...