Očerupane crne "ptice"

U ratnom vrhu o „Ševama“ su mnogo znali, a možda su čak i povlačili konce njihovih prljavih akcija

 

 

Grudva se zakotrljala, sve je veća, a s njom i uvjerenje da će enigma zvana „Ševe“ uskoro biti razgolićena. Reflektori će baciti svjetlo na naredbodavce i pripadnike ove terorističke družine, koja se očigledno bavila đavoljim poslom.

Brdo dokaznog materijala tužiteljima je već servirano preko naših stranica i kroz svjedočenja ljudi koji znaju kome su sve „Ševe“ u mrklom mraku presuđivale bez poštenih razloga.

U moru ratnih tajni, ova je jedna od najskrovitijih, jednostavno zato što se radi o mreži punoj krupnih riba. Optužbe dopiru i do samog državnog vrha, u kojem se najčešće proziva Bakir Izetbegović. Oni su o „Ševama“, u najmanju ruku, mnogo znali. Neki, pak, misle da su pritom, iz sjene, i konce povlačili.

Dugo skrivanje istine o „Ševama“ razumno se može objasniti jedino time da su tu istinu pod vodu gurale važne ličnosti, ljudi iz poratne vlasti. Samo oni imali su moć da spriječe čerupanje maskirnoga perja sa te zlokobne grupe. A jasno je i zašto: zato da bi, kao saučesnike, sakrili same sebe.

„Ševe“ su gnojni čir časne odbrane BiH. Polagano liječenje antibioticima, to jest primjenom čuvene teorije „historijske distance“, koja čas istine odgađa sve dok su akteri određenih događaja živi, ovdje ne dolazi u obzir. Čir mora biti istisnut grubo i brzo. Dug je to prema nevinim žrtavama zlogukih ratnih „ptica“.

Drugi razlog jednako je važan: žigosanjem „Ševa“ spašava se čast ogromne većine bosanskih branitelja i njihovih ratnih jedinica. I kad je bilo najteže, oni su poštovali vojna, ljudska i sva druga pravila fer-pleja, upravo ono što su „Ševe“ svirepo gazile.

(Dnevni avaz)

Odbačeni recept

Prozvani federalni političari očito ignoriraju ideju kompromisa koji su za deblokadu vlasti predložile američka i evropska diplomatija

Kompromis je najbolji lijek za većinu opasnih političkih bolesti, u koje spada i višemjesečna blokada vlasti u našem većem entitetu. S tom spoznajom, ambasadori Moon i Sorensen prošle sedmice su problem ogolili do kraja. Predložili su predsjedniku FBiH Budimiru da aminuje formiranje nove federalne vlade. Zauzvrat, Dragan Čović i Božo Ljubić trebali su da ulazak svojih stranaka u novu vladu plate podrškom Budimiru za dalje obavljanje funkcije na kojoj se sada nalazi.

Mnogi su pomislili da će prijedlog američke i evropske diplomatije začas biti pretvoren u djelo. Navikli smo tokom poratnoga perioda da se riječ važnih stranaca sluša gotovo bespogovorno. Međutim, nakon onoga što gledamo, moglo bi se reći da je i ovaj bosanski stereotip zreo za političku antikvarnicu.

Zasad, naime, nema nikakvoga nagovještaja da bi moglo doći do kompromisa kakav su predložili Moon i Sorensen. Dva HDZ-a javno su odbili mogućnost da Budimiru priznaju pravo da do kraja odradi svoj predsjednički mandat. Oni se nisu udostojili čak ni da pošalju svoje zastupnike na sastanak Budimira sa čelnicima vodećih federalnih stranaka. Čović je, štaviše, u par navrata izjavio za medije da mu ni na pamet ne pada da učini takav ustupak Živku Budimiru.

U takvoj situaciji, naravno, ni Budimir ne može odraditi svoj zadatak koji je, u formi savjeta, dobio od američkog i evropskog ambasadora. I on će, u ovim okolnostima, očito zatezati konopac do kraja.

Ovako gledano, Čović i Ljubić djeluju kao protivnici pomenute varijante kompromisa. Može se vjerovati, međutim, da ni sa Budimirom ne bi bilo ništa lakše. Ko zna kakav bi bio njegov odgovor i postupanje da se izjasnio prije šefova dva HDZ-a. Svojim brzim očitovanjem oni su mu omogućili da se i ne izjašnjava, odnosno da stvara dojam kako bi on možda i poslušao Ameriku i Evropu da je to samo o njemu ovisilo.

U suštini, i Budimir je daleko od ove vrste kompromisa. On neprestano pokušava da igra na kartu mirenja trenutno zavađenih političkih vođa i njihovih stranaka, sa idejom da se stvori tzv. koncentraciona vlada. To je tip vlade u kojoj učestvuju predstavnici svih iole jakih parlamentarnih stranaka.

S pravom se procjenjuje da Budimir, ustvari, s ovim igra u korist SDA i njenoga nastojanja da po svaku cijenu ostane dio federalne vladajuće piramide. Nije nikakva tajna da on posljednjih mjeseci više slijedi ponašanje Sulejmana Tihića nego svoga stranačkog šefa Jurišića. Budimir, ustvari, sebe više i ne smatra članom Hrvatske stranke prava (HSP) i djeluje kao slobodni strijelac.

Odbijajući ideju „koncentracione“ vlade, na fakterski način djeluju stranke koje u federalnom parlamentu imaju prostu većinu. Oni žele da smijenjenu vladu naslijedi nova, tzv. većinska vlada, koju bi činili članovi SDP, SBB i dva HDZ-a. Izgledi da izguraju tu varijantu nisu mali, ali su male šanse da se to izvede u kratkom roku.

Ko zna dokle se može vrtjeti ovo kolo u kojem SDA i njeni saveznici podmeću svakojake klipove, poput potezanja klauzule o ugroženom nacionalnom interesu. U igru je uveden i Ustavni sud koji, osim svojih sporih procedura, ima još jednu ogromnu manu: trenutno nije ni popunjen sudijama do kvote potrebne za punovažno odlučivanje.

Nije teško zaključiti šta bi za državu i građane bilo bolje. To je tzv. većinska vlada. Ona „koncentraciona“ potencijalno je samo majka trulih kompromisa. Takva vlada bila bi vlada nezamjeranja i lažne sloge. Vladalo bi se bez opozicije, jer bi sve stranke barem jednim prstom držale žezlo vlasti. A to bi bila smrt za bilo kakve političke, društvene i ekonomske iskorake, toliko potrebne ovoj zemlji.

Koncentraciona vlada bila bi znak za uvođenje oligarhijskoga sistema, u kojem bi stranački život i razlike među partijama bili potpuno ukinuti. Federacija BiH bi, u tom slučaju, bila zatočenik kompletne političke elite, koja bi, bez potresa, udovoljavala samo svojim interesima. Protiv sebe oni ne bi imali ni stranačku opoziciju, a ni medijsku kritiku.

Šta će biti, niko ne zna. Kad će biti, takođe je nepoznato. Zna se samo da ulogu motora za politički dogovor zaraćenih strana nisu efikasno odigrali ni predstavnici Vašingtona i Brisela. A kad i njihova riječ nailazi na gluhe uši, čije slovo uopšte može ovdje da ubrza rasplet višemjesečnog političkog mrcvarenja?

Ili Moon i Sorensen nisu okončali svoju misiju? Kad shvate da njihov prijedlog nije prošao, možda svoje nove savjete naoružaju i težom političkom artiljerijom pred kojom bi prozvani političari, ključni za kompromis, izvjesili bijelu zastavu.

(Bosnia Daily)

Lupeži prve klase

Hoće li se političke mutikaše, džepova punih harama, zaista naći pred zidom zakona, kojim prijeti šef SIPA-e?

Lopovluka i korupcije nam je navrh glave. Zasićeni smo i obećanjima o sasijecanju tih zala, jer se sva galama redovito završavala muklom tišinom.

Ono što je Dnevnom avazu izjavio direktor SIPA-e Goran Zubac najnovija je najava skorog obračuna sa lupežima prve klase. Vrijeme je, po njegovim riječima, za hapšenja političara, ministara, direktora, vlasnika firmi, inspektora...

Imajući u vidu trenutne političke okolnosti, stječe se dojam da Zubac, ipak, ne rasipa vještačku maglu. Oni koji su na nišanu, džepova krcatih haramom, zaista bi se mogli naći pred zidom zakona.

Dva su ključna razloga za nadu da lov na visokotitulirane griješnike zaista kreće. Prvo, istražni organi nakupili su more uvjerljivih dokaza za brojne slučajeve i njihove aktere, u kojim su država i građani opelješeni i materijalno i moralno.

Drugo, kompletiranjem novih ljudi u SIPA-i, državnom tužilačkom vrhu te u ministarskom sektoru sigurnosti, stvoren je tim odlučnih ljudi koji, što je također važno, imaju jaku političku zaleđinu. Iz tako napunjenih redenika stoga su mogu očekivati i ubojiti rafali.

Goran Zubac ispucao je teške riječi za koje će ga javnost svakako držati. Ako izostane najavljena sječa mutikaša, on će morati da objasni ko su ti koji koče. Ko po fasciklama skriva dokaze protiv političkih i drugih nevaljalaca?

Naslušali smo se već ćoraka koji prašte, ali nikome ne naude. Je li se to vlast konačno naoružala bojevom municijom? Je li spremna i da je upotrijebi prema meti koja se godinama izmiče izvan domašaja zasluženih kazni, pitanje je potaknuto britkom Zupčevom najavom.

(Dnevni avaz)

I pape se umaraju, zar ne?

Ostavka Benedikta XVI intrigira ljubitelje zavjereničkih scenarija i ozbiljne vatikanske eksperte, ali i najširu javnost, zbunjenu potezom vatikanskoga lidera

Nešto škripi u državi vatikanskoj, sve češće se piše i govori. Poticaj daje i šokantna ostavka pape Benedikta XVI (Benedict), koji će Svetom stolicom upravljati još samo do kraja ovoga mjeseca.

U svakom slučaju, ni papsko žezlo više se ne nosi doživotno, bez obzira da li se ono gubi dobrovoljno ili je produkt odnosa snaga u vjerskom vrhu zbog kojeg je, nakon sedam stoljeća, jedan papa za života skinuo svoj prsten svetosti.

Vatikan ne upravlja stotinama miliona ljudi na planeti, koji štuju papski autoritet, ali ima veliki utjecaj na njihove svjetonazore. Papa je rado viđen gost i uvažen sagovornik mnogim vladama svijeta. Napokon, činjenica da golemo blago Svete stolice ne leži u skrovitim kovčezima nego „radi“ po bankama i velikim kompanijama, govori o Vatikanu kao jednom od najjačih financijskih stubova savremenoga svijeta.

Utoliko je papska ostavka, uz svo uvažavanje posebnosti vođstva jedne velike vjerske zajednice, postalo škakljiva društvena i politička tema. Oglašavaju se i domišljati tvorci zavjereničkih scenarija, ali i poznavaoci prilika u inače tajnovitoj vatikanskoj vladi.

Da li su još uvijek ordinirajućeg papu na povlačenje natjerale godine ili je, pak, poticaj stigao iz njegovog okružja, vjerovatno će zadugo ostati bez potpunoga odgovora. Za njega je potrebna uvjerljiva procjena stvarne moći koju jedan papa ima u vatikanskoj organizaciji.

Ukoliko pape odista udaraju šakom o sto, ako je njihova riječ glavna i posljednja, onda je posve normalno da čovjeka sa skoro devet decenija života na plećima zamijeni zdraviji, radno aktivniji, krepki vjerski velikodostojnik koji će moći da se nosi sa svim tim pravima i obavezama. Ako, pak, pape više figuriraju kao simbolički autoriteti, koje se oslovljava sa „Vaša svetosti“ i štuje kao vrhunske moralne uzore, onda njegova starost i nije najvažniji faktor. Sve dok se kreće, papa je pokretna ikona kojoj se strasno klanja ukupna katolička zajednica.

Kao i svi rukovoditelji, i Benedikt XVI vjerovatno je u svom radu griješio, za neke se odluke kajao i pokušavao da popravi njihove posljedice. Nema sumnje da je, također, vitalan kakav je bio većim dijelom svoga osmogodišnjeg papovanja, Svetu stolicu zadužio brojnim postignućima i ličnim doprinosima. Stoga će na spisku dosadašnjih poglavara i njegovo ime zračiti svjetlom.

A kojim će putem dalje ići Vatikan, da li će ovaj izuzetak možda u dolazećem vremenu postati pravilo – da ni pape ne stoluju doživotno – enigme su čijem ćemo odgonetanju svjedočiti možda jako skoro.

(Dnevni avaz)

Čupanje korova

Dio javnosti naivno gleda na medijske kritike nekih politika, političara, stranaka i uz njih prilijepljenih lopuža i alčaka 

Ljudskoj lakovjernosti nema kraja. I u predvečerje agresije na BiH spočitavalo se medijima da od muhe prave medvjeda.

Dio javnosti tada je mislio da oružjem zveckaju novinari, a ne intelektualne hrđe i samozvane vođe na čije paklene planove je ukazivano. Mediji su, maltene, doživljavani kao zloguke ptice koje plaše narod i proganjaju izmišljene političke pokvarenjake.

Vrijeme je donijelo bolno otriježnjenje. Pouku, međutim, mnogi nisu izvukli. Dio javnosti i danas naivno gleda na medijske kritike nekih politika, političara, stranaka i uz njih prilijepljenih lopuža i alčaka.

Za javnu kritiku očigledne odrođenosti SDA od naroda i interesa države neki ljudi kažu: Pa, šta su se na njih okomili? I roman u nastavcima o nečasnim rabotama Bakira Izetbegovića naivan i nedovoljno u činjenice udubljen čovjek zna prokomentarisati kao novinarsku gnjavažu.

Nastojanje federalne političke većine da konačno formira svoje organe vlasti, bez uljeza u liku Tihića, Lijanovića i Jurišića, takođe se u nekim glavama tumači kao  hajka. Pa i za grobare hiljada ovdašnjih radnika i poreskih budžeta, Hilmu i Muju Selimovića, nađe se drveni advokat koji pita: Zašto se u njih iz dana u dan upire prstom?

Naš čovjek počesto je, u svojoj dobronamjernosti, krajnje naivan. Takvima treba i po stotinu puta, na prostim činjenicama, pokazati da se ovdje ne radi ni o kakvim medijskim hajkama nego, naprosto, o nuždi da se konačno počupa decenijama uvriježeni korov.

Dio novinara i političara, jednostavno, radi što se raditi mora: na čistac izgone bagru koja nam dosad nije uzela još samo crno ispod nokata. Većem dijelu javnosti to je jasno i tome se, s pravom, raduje.

(Dnevni avaz)

Kebo skinuo zeleni dres

Kebo nije prvi, a vjerovatno neće biti ni posljednji koji odlazi iz SDA, kako ga ne bi sustigla teška kletva koja kaže: S kim si – takav si!

Kao i u životu, tako i u politici ponekad nije problem u vama nego u vašem okruženju, u društvu kojem pripadate. S kim si - takav si, stara je bosanska mudra izreka čije slovo je mnoge opeklo.

Ono sada žeže i po mnogim stranačkim ljudima i funkcionerima. Mogu oni biti i od samoga zlata, ali hrđav ram u koji su uokvireni kvari i njihovu sliku. Jedni nisu u stanju da to uoče, drugi misle da će se nekako prošvercovati, sačuvati i stranačku poziciju i ljudski ugled. Tek rijetki dospijevaju do spoznaje da tu izbora praktično nema: ako je oko tebe loše društvo, iz njega treba što prije bježati.

Jedan od rijetkih koji su izabrali tu beskompromisnu varijantu, zove se Mirsad Kebo. Najmanje deset godina on je sjedio u prvom safu Stranke demokratske akcije, redovito upućivan i na značajne državne i entitetske funkcije. U samoj stranci bio je čovjek do kojega svi drže, od predsjednika do ambicioznih mladih političara, jer je predsjedavao kadrovskom komisijom svoje partije. Ujedno je, u dva mandata, sjedio na stolici potpredsjednika Federacije BiH.

To mjesto jedno je od onih kakva se obično dodjeljuju stranačkim stratezima. Tu nema mnogo radnih obaveza, pa čovjek koji tu funkciju obavlja može puno vremena da koristi za učešće u kreiranju ukupne stranačke politike i vođenju njenih praktičnih poslova.

Sve je to Mirsad Kebo godinama obavljao. Utjecao je na niz najvažnijih odluka i imenovanja u SDA, radeći sa uvjerenjem da ta stranka može opravdati očekivanja onih koji su joj poklanjali izborno povjerenje. Pri tome je, naravno, mnogo znao o pozadini važnih odluka i procesa, nagledao se svakojakih nagodbi, prljavština, podvala i tome slično. I u jednom trenutku, krajem prošle sedmice, odlučio se da presiječe pupčanu vrpcu koja ga je vezivala za SDA. Vratio je člansku knjižicu i priopćio da će ubuduće, na poziciji potpredsjednika Federacije, djelovati kao nestranački čovjek.

Oni koji pomno analiziraju našu političku scenu, nisu se iznenadili. Mirsad Kebo već 4-5 godina praktično je u SDA visio na tananoj niti. Neko vrijeme čak se činilo da je potpuno okrenuo leđa svojoj stranci, jer je u javnosti djelovao vrlo samostalno, sa stavovima koji su odudarali od tadašnje politike SDA. Mnogi su o njemu počeli da govore kao o „narodskom čovjeku“ u politici, koji je počeo, među ostalim, mnogo da govori i o sirotinji i društvenim nepravdama. Gotovo svakodnevno je kucao na vrata raznih nevoljnika, dižući u javnosti prašinu oko niza slučajeva u kojim se država ogriješila o ljude.

Pitao sam ga jednom prilikom: Jeste li svjesni da u svojoj stranci možete postati otpadnik? Odgovorio je: Jesam, i guraću dalje!

Onda je bolest učinila svoje, pa Kebe nije bilo mnogo u javnom i političkom životu. Kad se oporavio, očito je bio šokiran onim što vidi u SDA i njegovom vođstvu, onim što nije baš lako mogao da strpa pod vlastitu kožu. Mutna voda Tihićeve i Izetbegovićeve politike počela je da ga guši pod samim grlom. I presjekao je, kao mačem: odmahnuo je rukom starom političkom društvu.

Prepostavka je, naravno, da je to učinio s uvjerenjem da će tako sačuvati sopstvenu političku čast. A kakvu je drugu pouku, nego takvu, mogao izvući iz činjenice da je na njegovo mjesto u vrh SDA postavljen spletkaroš i grebator iz Banovića, Mirsad Kukić, kojem je sudski dokazan lopovluk od 50.000 maraka, a koji mnogi upućeni ljudi u tom kraju smatraju jednim od najsitnijih za koje bi trebalo da ga se tereti.

Priča o Mirsadu Kebi trenutno je važna zbog funkcije koju obavlja, a koja je važna za rasplet oko nužne promjene sastava Federalne vlade. Kebina riječ u tome imati pozamašnu težinu. No, nije zgoreg da se ovaj slučaj više razmotri i iz ugla iz kojeg to čini ovaj tekst. Jer, sa izazovim istovjetnim Kebinom danas se u bolesno karijerističkoj SDA suočava još nekolicina ljudi od pameti, obraza i političke časti.

Govorim o onima koji ne odobravaju ljigavu, osvetoljubivu, prema građanima neodgovornu politiku Tihića i Izetbegovića. Dio njih vječito će, pri tome, primjedbe mrsiti sebi u bradu. No, Mirsad Kebo nije prvi, a vjerovatno neće biti ni posljednji koji zbog toga skida stranački dres, kako ga ne bi sustigla gore pomenuta mudrost, zapravo teška kletva: S kim si – takav si!

(Dnevni avaz)

Dvije vage

Po sići udara teška državna ruka, dok kriminogene gazde ista miluje mekom rukavicom

Saobraćajna policija opasno se uzvrtjela. Kažnjavaju kao da su dobili nalog da državi preko noći donesu brdo novca.

I vlasnik omanje buregdžinice, koji misli da su novinari vrlo moćni, žali mi se kako ga gnjave razne inspekcije. Prečesto mu dolaze, propituju, razgledaju, izučavaju papire, sravnjuju račune...

Elem, Porezna uprava FBiH jučer se pohvalila učincima svoje 11-dnevne pojačane kampanje, tokom koje su izrekli 652 kazne u vrijednosti većoj od milion KM. Na pojačanom nadzoru 50 inspektora radit će sve do kraja aprila.

Poreznicima smo dužni čestitati. Bravo i za premijera Nikšića, koji je akciju podržao objema rukama i pozvao građane da i sami krote pohlepne trgovce.

Bez dežurnog "ali", međutim, ništa kod nas ne može, pa ni ovo. Pitamo poreznike: kako to da za milion KM danonoćno pretresaju brda slame, a na deset i sto puta veće cifre žmire na oba oka?

Da zavire samo u magazu Hilme Selimovića, naprimjer, poreznici bi iz nje udan pokupili neuporedivo više državnog novca, duga čiju naplatu gramzivome pivaru godinama odlažu i praštaju. Time se ovaj SDA-ovski skorojević, ustvari, beskamatno kreditira o trošku naroda. Dok radnike njegovih trulih preduzeća, za to vrijeme, i za naramak usječenoga državnog drveta gone u - zatvor!

Tako je to. Po sići udara teška državna ruka, dok kriminogene gazde, svoje stranačke miljenike, ista miluje mekom rukavicom.

Sve dok se radi s dvije vage, jednom za grešne milionere, a drugom za sitnjež, račun ne treba tražiti samo od trgovaca. Još je važnije da ga položi vlast koja kažnjava sitne utaje, dok one najveće zove biznisom, poput Selimovićevog, kojem čak i pomaže!

(Dnevni avaz)

Zaljuljana planeta

Nerazumijevanje, pohlepa, nesređene međe i kusuri prošlosti stalno raspiruju strah od izbijanja novih svjetskih sukoba

Svijet nikad nije živio u miru i slozi. Uvijek je bilo zloduha, ali nikad nije manjkalo ni pokušaja da se sačuva opća ravnoteža.

Samo za nabrajanje trenutnih eksplozivnih tačaka trebale bi stranice i stranice ove novine. Nerazumijevanje, pohlepa, nesređene međe i kusuri prošlosti stalno raspiruju strah da bi već sutra moglo biti još gore.

O narušenoj bezbjednosti tokom vikenda je u Minhenu raspravljala svjetska politička elita. Stigli su i američki potpredsjednik, šefica evropske diplomatije, prvi čovjek NATO saveza, ministri inostranih poslova Rusije, Irana, lider sirijske opozicije...

Debate su vođene iza zatvorenih vrata. Nema sumnje, međutim, da su na sto padale krupne riječi, ali i ideje za smirivanje zaljuljane planete. Potpredsjednik SAD Bajden (Byden) kao najvažnije za prvu silu svijeta istakao je odnose sa Rusijom,  Kinom i Briselom. Ali je zato, u ime opće sigurnosti, zagalamio na iranskutvrdoglavost oko nuklearnoga programa te istakao potrebu da se Bašar al-Asad povuče sa čela Sirije.

A gdje je tu još terorizam, ekonomska recesija, rovito tlo Iraka, Afganistana, Sjeverne Koreje, Bliskog istoka, bivše Jugoslavije...? Koliko zebnje izaziva kriza Evropske unije, kojoj London maše referendumom, a Turska bijegom u regionalni savez sa Rusijom i Kinom?

Problema i nepoznanica je napretek. Ipak, ohrabruje da se danas, mnogo rjeđe no prije, odlučuje preko noći, u huji. Po važnim stolovima, u koje spada i ovaj minhenski, dugo se motaju svakakve opcije.

Želimo vjerovati da je njihova zajednička svrha da se spriječi ono najgore – prolijevanje krvi.

(Dnevni avaz)