Dno života

Ono što mnogi danas jedu prije se može zvati splačinama za stoku negoli hranom za čovjeka

Nekad smo se slatko smijali šaljivoj dosjetki po kojoj je hrana najbolja - ishrana. I šta dočekasmo: da šala postane gruba zbilja. Mnogo toga što naši savremenici danas jedu, više nalikuje splačinama za stoku negoli ljudskom jelovniku.

Sve nam se samo kazuje na pijacama i trgovačkim policama. Hrenovke s cjenovnim  rasponom od pet do 14 maraka po kilogramu, piletina od tri do osam, junetina od pet do deset, paradajz od pola marke do dvije - živi su dokazi da ima hrane i "hrane". A s njom i ljudi i "ljudi".

Neki danas troše hranu koja u sebi zaista sadrži vitamine, minerale, masnoće, proteine... Njihov džep može da podnese takve izdatke. Drugi, pak, svoje dnevne porcije ne mjere kakvoćom nego, prosto, količinom. Bitno je nečim napuniti stomak. A što dalje ništa kalorično ne ide u krv, to je logična posljedica tankoga novčanika. Za toliko novca koliko mnogi imaju, može se dobiti samo nazovihrana, prehrambena plastika!

Od oskudne trpeze do apoteke, od zdravlja do bolesti, kratki je korak. Njega su stotine hiljada naših sugrađana već prešle, a za mnoge s tog puta vjerovatno više nema povratka. To su živi mrtvaci, sasušeni do kosti - bijeda koja nema ni šta da jede ni čime da se liječi.

To je naša sumorna stvarnost. Prošetajte uokolo očima i vidjećete, na ovoj preuranjenoj hladnoći, masu oskudno odjevenog, žgoljavog svijeta, sliku i priliku zemlje sunovraćene u bijedu. I ne zavaravajte se činjenicom da ne ličite na njih: svaka kašika će, kako nam loše ide, uskoro zagrebati po dnu života.
(Dnevni avaz)

Sreća (ni) je negdje drugdje

Svoju radnu snagu moramo znati da ponudimo stranom investitoru, kod svoje kuće, a ne evropskom poslodavcu, u njegovoj zemlji

Sreća je, u našoj povijesti, počesto stanovala negdje drugdje: trebalo je do nje potegnuti dobar put.

Takozvani vlakovi bez voznog reda prije šest decenija razvozili su sirotinju iz hercegovačkog krša u plodne ravnice Vojvodine. Tamo je bilo dovoljno posaditi dugme, pa da začas nikne kaput.

Ni gastajbajteri se nisu žalili. Sa zavežljajem se svojedobno odlazilo u industrijsko grotlo Njemačke, Švedske, Austrije... Mukotrpno se radilo i šparalo, ali bi nakon deceniju-dvije u rodnom kraju niknula lijepa kuća i sve što uz nju ide.

Pomenuta vremena davno su minula, bez ikakve nade da se ponove. Ili ćeš sreću iskovati tu gdje jesi ili se njome nikad nećeš osladiti. Jasno je to svakom svakom ozbiljnom čovjeku, pa i onima koji se neozbiljno zanose dilemom: Otići ili ostati?

Poneki golobradi mladić, iz generacije koja stalno maše prijetnjom da želi napustiti BiH, možda i vjeruje u ovu vrstu čuda. Za otriježnjenje je, međutim, potrebno suočenje sa samo jednom činjenicom: negdje „tamo“ nema potrebe za nama od „ovamo“! Oni nam to neprestano poručuju, uvijek iznova vraćajući naivce tamo odakle su krenuli.

Tako nekako stoje stvari i sa najnovijom „azilantskom krizom“, zbog koje nam iz Evrope prijete ponovnim spuštanjem šengenske rampe. Grlom u jagode, doduše, više hrle Srbijanci i Makedonci, ali je svoju azilantsku avanturu neslavno završilo i oko dvije hiljade naših zemljaka. Uvjerili su se da za našim rukama tamo više nema prijeke potražnje.

Zar je, u tom smislu, potrebna jasnija poruka od one koju je njemačka kancelarka  uputila tamošnjim Turcima. Ona bi rado vidjela leđa čak i onima koji su u Hamburgu, Minhenu i Štutgartu već izrodili i unuke, ali se nikako ne vraćaju tamo odakle su svojedobno stigli.

Uvozu radne snage u razvijene evropske zemlje očito je došao kraj. Tamo je posla sve manje i za domorodce, a kamoli za nevoljne došljake sa juga. Umjesto uvoza ljudi, danas se izvozi kapital, sa Zapada se ide investirati u zemlje sa jeftinom radnom snagom. Za srećom se više ne mora potezati dug put i ostavljati rodni dom. Posao vam dolazi na noge.

Ali pod nemilosrdnim uslovom: da ga znate raditi, da ste stvorili zdrav i probitačan poslovni ambijent u kojem se uvezeni strani kapital može radosno oplođavati sa domaćom radnom snagom.

Za naše ruke, koje gotovo polovica radno sposobnog stanovništva besposleno drži u praznim džepovima, to je jedina izgledna nada u bolji život. A ona nema nikakve veze sa viznim ili bezviznim režimom. Iz lijepoga sna, ona se u zdravu javu može pretvoriti samo ako investitorima ponudimo domaći mamac, izdašniji profit od onoga koji drugi nude.

Na tom polju konkurencija je bespoštedna. U Bangladešu, naprimjer, koji za strane naručioce godišnje sašije odjeće u vrijednosti od 42 milijarde dolara(!), u fabrikama se radi za ciglih 36 dolara mjesečno. Kako da se s njima utrkuju Travničanke koje su, u konfekciji „Borac“, odmahivale rukom i na šestostruko veću plaću?

I tako, vozovi tutnje mimo nas. Na onaj bangladeški teško da se vrijedi kačiti. Ali, i drugih pruga ima ili ih se može sagraditi. Same neće pasti s neba, niti ih samo država može sagraditi.

Vlast nam je svakako dužna i predužna: da stvori ambijent, da prilagodi poslovne propise, da olakša strano investiranje, da obilježi područje ekonomske perspektive... Ali da i mi, sa svoje strane, shvatimo nuždu vremena u kojem živimo: da se mora raditi dobro, puno, inicijativno, uz to i – jeftino!

Jedino ovdje, gdje sad caruje nesreća, mjesto je mogućeg preokreta u našim sudbinama. Sa bezviznim režimom ili bez njega, od te istine nikako i nigdje ne možemo pobjeći.
(Dnevni avaz)

Vrijeme za preokret

Bolji politički i ekonomski dani, ako nam se konačno ukažu, moraju biti i očima vidljivi i novcima mjerljivi

Brz i lak dogovor često pokaže zube u kilavoj realizaciji. Stoga mudri ljudi više vole sporiji put do sporazuma, jer nakon njega poslovi, kao po loju, klize naprijed.

Prva faza odista je dugo trajala. Kočničarska SDA stotinu dana se očajnički koprcala, a iza paravana su se mjerkale razne stranačke ponude. Čini se da nikad dosad naši političari, prije važnoga posla, nisu obavili tako temeljitu pripremu za udruživanje u vođenju reformskih i drugih državnih poslova.

Potvrdu smo čuli od predstavnika dvije najjače stranke, SDP i SNSD, koji su javno kazali da su se dogovorili oko obje najvažnije tačke: onoj nacionalnoj i onoj ekonomskoj! Zastupnik Živković je to poručio u Dodikovo, a Bradarić u Lagumdžijino ime.

Nijedna državna vlast, kao ova koja sada stupa na scenu, u ruke nije dobila užareniji krompir. Zaista je čeka pakleno težak posao. No, kao rijetko kada, stiče se i utisak da partneri sada tačno znaju kako da krizu uhvate za rogove. I da su konačno spremni da u tome jedni sa drugima sarađuju, a ne da se bave spletkama i podmetanjima.

Upravo uspješnost u tom poslu odrediće i njihovu sudbinu na narednim izborima. Ako je do sada SDA toliko toga kočila, kao što jeste, tog opravdanja ubuduće neće biti. Novi vladajući tabor sam će biti kovač svoje sreće.

I ma koliko da su izmrcvareni višegodišnjim krizama i prevarama, u građanima je ostalo dovoljno energije da se obraduju političkom i ekonomskom preokretu. S tim da on bude i očima vidljiv i novcima mjerljiv.
(Dnevni avaz)

Ekonomsko ropstvo

U ruke stranih tržišnih zavojevača na tacni su nas, za ko zna koliko eura, izručile domaće prodane duše

Jaki i gramzivi muče i tlače slabe i nemoćne. Pouka je to iz ratne agresije na BiH, kojoj smo se, ipak, nekako oduprli. U bici za ekonomsku nezavisnost, međutim, stojimo kudikamo lošije.

Nove metke u ovoj vrsti specijalnog rata ispalili su hrvatski mediji, koji su plasirali laž o pljenidbi naše, tobože, pokvarene hrane. Smisao tih „novinarskih patki“, koje se često ponavljaju, u odvraćanju je tamošnjih potrošača od robe iz naše zemlje.

Drugi cilj je stvaranje terena za prodor njihovih proizvoda u BiH. Izmišljotina o salmoneli i drugim gadostima u našem mlijeku i mesu, sračunata je da nas, od domaće, okrene stranoj hrani koje su, inače, prepuni rafovi ovdašnjih trgovačkih centara.

Prve ubilačke metke ove vrste, nažalost, sami smo u sebe ispalili. Netom po uspostavi mira, naše je tržište preplavljeno uvoznom robom, uglavnom iz Slovenije i najbližeg komšiluka. Tome su, a ko drugi, kumovale naše vlasti. Za ko zna koliko eura, oni su vlastitu zemlju predali u ruke ekonomskih porobljivača. Umjesto domaće, kao medvjede su zaštitili strane proizvođače.

Vodom, naprimjer, možemo napojiti čitav Balkan. Mesom peradi možemo nahraniti pola bivše Jugoslavije. Svašta mi možemo, da nije prodanih političkih duša. Uostalom, desetine puta ovaj list upirao je u Nedžada Brankovića i slične ministre i premijere koji su nas, za svoj groš, sistematski gurali u strano ekonomsko ropstvo.

Nama jad, njima slad – prisjeo im, dabogda!
(Dnevni avaz)

Gaće na štapu

Ponašanje SDA u „slučaju Lagumdžija", koji Tihić koristi za ulizivanje Dodiku, primjer je za svjetski udžbenik političkog kurvanja i nepoštenja

Naša politika priča je nikad dovoljno ispričana. Svako malo uvjeravamo se kako i od najgorega može biti gore, od podmukloga podlije, od prljavoga još prljavije.

Slučaj "Lagumdžija", o kojem će svoju riječ 23. oktobra konačno kazati i Predstavnički dom Parlamenta BiH, primjer je za svjetski udžbenik političkog kurvanja i nepoštenja.

Riječ je, da podsjetimo, o inicijativi Dodikove stranke da se Zlatko Lagumdžija razriješi funkcije ministra vanjskih poslova BiH. SNSD mu zamjera da se, kobajagi, neustavno ponio u tzv. sirijskom slučaju, kada je dao nalog našem predstavniku u Ujedinjenim narodima za usvajanje rezolucije o stanju u ovoj bliskoistočnoj zemlji.

Za svoj kazneni pohod Dodik je pridobio i važnoga saveznika - SDA. Tihić i njegovi ljudi mašu najavom da će na sjednici podići ruku za Lagumdžijino deložiranje.

Ukoliko to zaista učine, tada će to postati politička gadost godine, ako ne i decenije. SDA bi time glasala za kaznu čovjeka koji je u ovom slučaju apsolutno nedužan, što je upravo čelnicima te stranke bolje poznato nego ikome drugome. Ako u našem glasu za usvajanje sirijske rezolucije uopće ima mjesta za raspravu o grijehu ili neustavnom ponašanju, za koje se tereti Lagumdžija, onda krivica stanuje u zdanju pokraj onoga u kojem sjedi šef diplomatije: u zgradi Predsjedništva BiH. Još tačnije: u kabinetu Bakira Izetbegovića!

Zlatko Lagumdžija postupio je, onako kako je uradio, po izričitom nalogu predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, inače potpredsjednika SDA, time odgovorno poštujući hijerarhiju i tehniku odlučivanja o krupnim vanjskopolitičkim temama. Da je, kojim slučajem, odmahnuo rukom na Izetbegovićev nalog, tada bi se Lagumdžija sukobio s Ustavom. Tada bi mogao biti i postavljen, kao meta, na političko strelište na koje je sada izvješen.

Nakon tromjesečnog razmatranja ovoga slučaja, sad je ipak stavljena ključna tačka. Stigla je, za mnoge neočekivano, od člana Predsjedništva BiH Željka Komšića.

Iako je u svom opširnom televizijskom nastupu pokazao koliko je ljut na nekadašnjeg prijatelja i partijskoga vođu, Komšić je sačuvao obraz i otvoreno priznao da Lagumdžija, u svojstvu šefa diplomatije, nikad nije kročio mimo Ustava.

Odgovarajući na pitanje o slučaju sirijske rezolucije, on je kategorički potvrdio da iza svega stoji Bakir Izetbegović. On je, kako kaže Komšić, izbjegao konsultaciju s njim i sa trećim članom Predsjedništva Nebojšom Radmanovićem, da bi potom dao ovaj nalog Lagumdžiji i, na kraju, od svega oprao ruke. Štaviše, kroz svoju stranku, Izetbegović je pokrenuo i hajku na čovjeka koji je izvršio njegovu predsjedničku zapovijed!

Bestidno ponašanje SDA u slučaju Lagumdžija dovoljno govori o bijedi političkog i ljudskog morala koji vlada u toj stranci. Obraz je nešto što kod njih ne igra nikakvu ulogu.

Ako je tako, opravdano se upitati na šta je sve Tihićeva stranka još spremna samo da bi se održala u leglu vlasti? Svoj glas za smjenu Lagumdžije, bez sumnje, oni su obećali kako bi se umilili Miloradu Dodiku, koji zapjenjeno prijeti šefu SDP-a. Zbog toga se, naravno, očekuje kontrausluga, Dodikov revanš. Zna se i kakav: da svoju stranačku zastavu uveže sa Tihićevom te da se tako ostvari prevaga u broju glasova potrebnih za formiranje nove vladajuće koalicije.

Ovih dana SDA u javnosti maše s najavom da će upravo ona biti bošnjačka stranka predstavnica u državnoj vlasti. Iako za to nema ozbiljnije šanse, osim da svoje gaće zakače na štap i srpskim i hrvatskim strankama ponude sve što ovi žele, iz tog izviruje sijaset novih problema. Dok javno trubi o svojoj odanosti interesima države, posebice Bošnjaka, Tihićeva družina ispod žita nutka svakojake nečasne ustupke. Za to što kupuje, ona ne pita za cijenu.

Da li bi, stoga, bilo čudno da se srpske i hrvatske nacionalne stranke na nešto od toga polakome te da SDA prigrle kao najrođenijega? Lijepo je, naime, u vladajućem krugu imati onoga ko će vas bespogovorno slušati, samo da se baškari u državnim foteljama. Možete mu svakodnevno udarati čvoke, a da takav krotko pogne glavu, spreman da prima sve nove i nove.

Drevna je istina da se ljudska ćud najbolje pokazuje kad nekome u ruke dopadne vlast, pogotovo kad se ukaže prijetnja njenoga gubljenja. SDA nije ni prva ni posljednja u svijetu nemoralne politike koja je, zarad svoga šićara, spremna na svaku gadost i sluganstvo onima koji joj udijele djelić vladarske krune.

Ove okolnosti trenutno su velika opasnost za daljnji, nepovoljni razvoj političkoga procesa u Bosni i Hercegovini. Sa strankom koja je, ulizujući se Dodiku i društvu, spremna i na mnogo sramnije stvari od lažnoga svjedočenja protiv Zlatka Lagumdžije, Bošnjaci u državnom vrhu ne bi imali predstavnike, nego beskičmenjake.
(Dnevni avaz)

Crna rupa

Ako nada zaista umire posljednja, onda je ona u Bosni i Hercegovini baš dospjela do samrtničke postelje

Mnogi glasači jučer su sa birališta izlazili kao u pogrebnoj povorci: pred kamerama i mikrofonima vrtjeli su glavama, tako izražavajući svoju nevjericu u dolazak boljih dana.

Ako nada zaista umire posljednja, onda je ona u BiH baš na samrti. Grijeh je to stranačkih politika koje su, svojim građanima, jednu muku, ratnu, samo zamijenile drugom – mirnodopskom. Nekad se umiralo u hipu, od granate ili podmuklog snajperskog hica. Danas se skapava na rate: polako, mučno, ali neizbježno.

U svojoj nevjerici, mnogi su pali do najnižega stadija, kada misle da bi i svaka nova vlast bila samo kopija prethodnih neradnika, pohlepnika i sebičnjaka. U toj svojoj malodušnosti odustali su i od posjete glasačkim mjestima.

Izbori su, međutim, jedini način da se utječe na kvalitet vlasti. Ukoliko se povjerenje iznova ukazuje onima koji su ga već višestruko izigravali, onda je to - samoubistvo iz zasjede!

Još nešto naš čovjek mora naučiti. Izbori su čin iskazivanja povjerenja. Ali, već nakon prvih sto dana rada nove vlasti, javnost ima pravo da traži ispostavljanje računa. Pogotovo nakon godinu ili dvije, kad se vidi da se jedno (pred izbore) govorilo, a drugo (nakon glasanja) radilo.

Da li će se, naprimjer, kod nas ikada desiti da grupa glasača dođe pred vrata onome kome su jučer poklonili povjerenje i jednostavno mu kaže: Prevario si nas, gubi se!

Tu vrstu kontrole vlasti mi još nismo upoznali. I zbog toga, između ostalog, već dugo ne znamo za drugu putanju od one silazne, one koja nas bespovratno vodi ka dnu crne rupe.
(Dnevni avaz)

Čovjek je čovjeku - vuk

Dalekovidost i mudrost poslovice stare skoro dvije hiljade godina potvrđuje se, nažalost, i u svakodnevnom životu izbezumljenih građana Bosne i Hercegovine

Aksiom je grčka riječ koja se prevodi kao "temeljna istina" i označava nešto što je toliko očigledno da ga ne treba dokazivati.

Duhovno i fizičko propadanje čovjeka u današnjoj Bosni i Hercegovini spada u ovu vrstu zakonitosti. Kome uopće treba objašnjavati koliko su srce, duša i tijelo naših ljudi danas izranjavani, koliko nam je ugrožen fizički opstanak, koliko se u nas uvukla nervoza koju bi, vjerovatno, bolje bilo nazivati kolektivnim ludilom i bjesnilom.

Ako zađemo u razloge ovakvoga svoga stanja, opet se sudaramo sa aksiomom. Pogubno djejstvo kombinacije ratnih trauma, besposlice, materijalnog siromaštva, jadne ekonomije i još jadnijeg načina na koji se zemlja vodi, odavno ne treba ni obrazlagati ni dokazivati. U vreći smo punoj ježeva, ne znaš koji bode jače i bolnije.

No, osjećamo li da smo, uz ono što nam vlast i život priređuju, i sami postali neko ko stvara probleme?

Iz objekta, koji trpi tlačenje i bijedu, današnji čovjek također se izvrgnuo u svoga mučitelja. I žrtve opakoga vremena počele su međusobno da se grizu, da nakupljeni bijes iskaljuju jedni na drugima, da poniženi, kakvi jesmo, isto počinjemo da radimo sličnim ljudima oko sebe.

Umjesto saučešća u općoj patnji, postali smo skloni vučijem odnosu prema ljudima iste sudbine. Jedni na druge svakodnevno se istresamo, vrijeđamo, omalovažavamo, očajnički pokušavajući da, i na taj način, za sebe dohvatimo slamku spasa. Zapravo, da damo oduška svojim brigama, nervozi, očajničkoj borbi za goli opstanak.

Pokušajte se sjetiti, naprimjer, tipične situacije koja se svake minute dešava pred nekim od semafora na našim ulicama. Sporo paljenje prvog vozača u nakupljenom redu vozila, koja čekaju zeleno svjetlo, istog trena izaziva salvu bijesa onih iza njega: sirene bruje kao na sudnji dan, otvaraju se prozori i kroz njega izvikuju najgore pogrde i psovke na račun nesretnika koji se nešto zamislio, na tren zaboravio ili zbog nečega trećega nije iste sekunde reagovao na promjenu boje na semaforu.

Kad se to desi nama, to da smo prvi u redu, pa pogriješimo, dabome da izaziva potpuno drugačiju, a u suštini istu reakciju. I „grešnik“ daje oduška svom poganom jeziku, a kroz prozor se zamaše srednjim prstom.

Jako neljubazni trgovac, konobar ili šalterski radnik rijetko će se uopće osvrnuti na vašu primjedbu da bi bilo normalno da vas, za vaš novac, normalno i usluži. Ali, ne – bolje je oćutati, jer će vam on u lice sasuti gomilu svojih problema: radi za minimalnu platu, nije je uopšte primio za posljednjih nekoliko mjeseci, brine se da li će mu sitno dijete znati samo da dođe iz škole do kuće...

Koliko puta ste bili užasnuti nemarom i bezobrazlukom nekoga učitelja ili nastavnika, vaspitačice u vrtiću, medicinske sestre ili ljekara u ambulanti i bolnici: kao da ste vi uzrok svih njihovih problema. A niste. Ali, naš čovjek pred rogatim ćuti, iako ga ovaj maltretira kao stoku, a svoju povrijeđenost usmjerava na nesretnika poput sebe.

I da ne nabrajam, prisjetite se sličnih situacija iz vlastite svakodnevice, koje vam priređuje neko sličan vama. Budite pošteni i prema sebi, pa priznajte koliko i vi, iz vulkana svoje uzburkane duše, prema drugima izbacujete užarene lave?

Svijet je davno prepoznao ovu vrstu problema. Sredinom 17. stoljeća, engleski filozof Tomas Hobs (Thomas Hobbes) zaokružio je teoriju tzv. opsesivnoga egoizma. To je uobičajeni ljudski odgovor na teško, depresivno, socijalno-patološko stanje koje u nekom periodu vlada u određenom društvu.

Englez se, u zaključku, narodski izrazio i napisao nešto što ga je, s pravom, daleko nadživjelo i vjerovatno će ga još milenijumima nadživljavati.

Čovjek je čovjeku vuk! To je shvatio Hobs. Ustvari, on je nanovo produžio život onome što su, 1.600 godina prije njega, znali stari Latini. Na njihovom jeziku se govorilo: Homo homini lupus est! Helem, isto kao na engleskom, jednako kao na bosanskom. Čovječanstvo je čopor u kojem, kad nema dovoljno za sviju, ljudi postaju vukovi koji kreću jedni na druge. Pa ko će koga...

Tako se nekakvo vrijeme uselilo i među nas. Umjesto na krivcima za stanje u kojem živimo tako jadno, mi se iskaljujemo jedni na drugima. Grizemo se kao vukovi, i ne videći da lisice odnesoše posljednju mrvu plijena.

Eh, zaključiće oni koji su ovdje preživjeli rat – kako se sve izvrnulo naopačke! U ratnom paklu ljudi su, naime, bili jedni drugima pitoma jagnjad, rame za utjehu po podrumima i drugim skloništima, gdje se znala dijeliti i jedna jedina glavica luka. A sad nam je malo što nas bezdušna vlast šiba kud stigne, nego zavadu stvaramo i između sebe, opsjednuti vlastitom i bešćutni za tuđu nesreću.

Mnogo puta uvjeravali smo se u mudrost Andrićevoga zaključka da ljude ništa ne spaja tako duboko kao zajednički sretno preživljena nesreća. U tome je, međutim, samo dio istine: nesreća zna i da sukobi, da razdvoji, da i žrtve natjera da se ostrve jedni na druge, da svoj odušak traže u tuđem maltretiranju.

Znamo da nesreća nikad ne dolazi sama; ona uvijek stiže u paketu. Ovaj naš, nažalost, dupke je pun.

Šampioni lopovluka

Mogu li se, umjesto pasivnoga pravosuđa, glasači obračunati sa političkim šljamom koji opet mami njihove izborne glasove

Programi nisu ono što osvaja dušu birača. Program ima i svaka bolja veš mašina, a kamoli politička stranka. Svoje izborne odluke građani, stoga, vagaju procjenom praktičnih učinaka, (ne)uspjeha, (ne)odgovornosti vlasti ili čak njenoga šurovanja sa kriminalom i korupcijom.

Nova poglavlja te crne knjige ispisana su tokom posljednjeg mjeseca. Predizborna kampanja izlila je na površinu more prljave vode. Neki ljudi i stranke obilježeni su teških optužbama. Kad bi prilježno radili svoj posao, istražni i pravosudni organi već ovih dana bi, prema njima, krenuli sa lisicama.

Neslavni šampioni lopovluka, na čiji račun je tokom predizborne kampanje stiglo najviše uvjerljivih optužbi, svakako su Tihićeva i Izetbegovićeva SDA te Dodikov SNSD. Ima tu svega, potanko opisanog i dokumentovanog, što govori o njihovoj korumpiranosti, upletenosti u kriminal, poreske utaje, kao i bezgranično iskorištavanje države, njenih fondova i javnih preduzeća.

Pomenute stranke već dugo drže ključne poluge vlasti. U tome se ponašaju krajnje osiono i lakomo, gotovo ne skrivajući svoje učešće u lopovluku i nemoralu, na koji pravosudni sistem, očito pod njihovim nadzorom, žmuri na oba oka.

Vrući krompir tako se, sa nepostojeće pravne države, prebacuje u ruke građanima. Umjesto pasivnog pravosuđa, oni bi trebali biti ti koji kažnjavaju korumpirane stranke i pojedince.

Prilika za jak „vaspitni“ šamar tu je već u nedjelju, pred općinskim izbornim kutijama.

Žig historijske istine

Srbija je, izgleda, na putu da četnicima konačno skreše u brk pravu istinu o njima, kojom se tako dugo politički manipuliralo

To što tamošnja politika nije htjela da uradi, konačno je učinio Ustavni sud Srbije. Odlukom da se četnicima iz Drugoga svjetskog rata oduzme status koji su, od 2005. godine,ravnopravno dijelili sa nekadašnjim partizanima, taj zločinački pokret vraćen je tamo gdje i pripada – na  smetljište historije.

Izjednačavanje partizana i četnika bilo je vrhunac licemjerja miloševićevskog agresivnog nacionalizma, koji je u svoje krvavo klupko decenijama uplitao šljam svih vrsta.Ta se politika izdašno koristila i uslugama četničke kame i kokarde.

Svim obamana, međutim, jednom dođe kraj. Krivotvorenjem četničkoga lika Srbija nije vrijeđala samo svijet i historijsko pamćenje. Vrijeđala je i mnoge svoje građane, stvarajući košmar u glavama nove generacije koja je, s obje strane Drine, nanovo razvijala zloglasne crne zastave.

Istina se sada mora skresati u brk. Jer, ako nisu, tokom Drugoga svjetskog rata, branili otadžbinu, jasno je onda šta su četnici radili: razvaljivali su je, pomagali okupatoru. Svojim zločinima kaljali su srpsko nacionalno ime, posebno u našim krajevima.

To što joj svi odavno poručuju, Srbija je, eto, konačno uslišila. Pomenuta sudska odluka vjerovatno je uvod i u politički i istoriografski žig istine, kojom se dugo manipuliralo.Nakon toga, ušima će se valjda poklopiti i ovdašnji četnici i njihovi politički sponzori, koji svim silama pokušavaju u zlato uramitijedan zloglasni pokret i njegove pripadnike.