29. 05. 2017.

ZAPAD NIJE ŠTO JE NEKAD BIO

Sve veći razdor na relaciji Amerika - Evropa (Njemačka) nosi najteže negativne potencijale po ionako uzdrmani svijet. Višedecenijski saveznici mogli bi postati protivnici, možda i neprijatelji?!



PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Evropa se, tokom izborne kampanje, plašila Trumpovog dolaska na čelo Sjedinjenih Američkih Država. Posebno je od njega zazirala Njemačka, koja je osjećala da budući predsjednik prema njoj nema nimalo naklonosti, štaviše.

Strahovi su se pokazali opravdani. Iako je Angela Merkel dobila čast da se među prvima susretne sa novim američkim liderom, zid među njima odmah je postao uočljiv. Vrludao je Trump u prvim mjesecima svog mandata sa svakojakim izjavama, ali se miris netrpeljivosti prema Berlinu ipak neprestano pojačavao.

O ovom diplomatski prigušivanom sukobu od javnosti je sigurno ostalo skriveno niz detalja, ali je, sudeći po izjavi Angele Merkel, lažnom miru došao kraj. Ona je odlučila da otvoreno progovori o tom rascjepu ne samo između Amerike i Njemačke nego i SAD i Evrope.

"Vrijeme u kojem u potpunosti možemo računati na druge je završeno, kao što sam i doživjela u posljednjih nekoliko dana", kazala je Merkel. Povod za ove riječi bilo je zatezanje SAD oko primjene sporazuma o odbrani od klimatskih promjena, gdje je Trump izdvojio mišljenje od svih ostalih lidera vodećih svjetskih ekonomskih i političkih sila.

Nakon što je Donald Trump kazao da mu je potrebno više vremena kako bi odlučio da li će Amerika nastaviti podržavati pomenuti sporazum, njemačka kancelarka je izjavila “da se Njemačka i Evropa više ne mogu osloniti na Trumpovu Ameriku”. Dodala je da "Evropljani moraju vlastitu sudbinu uzeti u svoje ruke".

U nekom skorom obraćanju javnosti, Merkelova će sigurno progovoriti i o još dubljim poremećajima u odnosu Amerike i Evrope, posebno Njemačke. Klimatske promjene samo su kap koja preliva odveć napunjenu čašu. Još užareniji međusobni problem je u oblasti trgovine, a najveći, vjerovatno, u odnosima unutar NATO saveza.

Javna je tajna da Vašington, koji inače drži u svojim rukama gotovo sve konce ove vojno-političke alijanse, želi da uspostavi potpuni nadzor nad njom te da utjecaj drugih članica svede gotovo na nulu. Dodatno, SAD vrše pritisak na ostale članice, a prvenstveno na Njemačku, da uvećaju svoje vojne rashode, iz kojih bi onda NATO zahvatao dodatne iznose u svoju blagajnu u kojoj su glavne računovođe - Amerikanci. U suprotnom, premda to još nije izričito rečeno, oni koji to ne učine ne bi više mogli računati na totalnu zaštitu alijanse.

Koliko bi to utjecalo na remećenje složene geopolitičke situacije, može se samo naslućivati, ali u svakoj varijanti bi to imalo dejstvo najjače političke bombe. Ona bi prvenstveno nanijela posljedice Njemačkoj, ali i kompletnoj Evropskoj uniji. Moglo bi se čak desiti da, u nizu postojećih razmirica unutar EU, najveća postane upravo američka namjera da poskupi usluge NATO saveza. Nije, naime, sigurno da ostale zemlje EU, ili dio njih, neće prihvatiti ono na šta Berlin nije spreman. A onda bi to povuklo lavinu loših posljedica po jedinstvo Evropske unije.

U svakom slučaju, po evropskim medijima, a posebice njemačkim, prosulo se ovih dana puno jetkih riječi na račun Donalda Trumpa i njegovog ponašanja tokom evropskog dijela njegove turneje. U Briselu  je novi predsjednik SAD-a, kako ocjenjuje Deutsche Welle, prema mnogim NATO-partnerima bio osoran, sa svojom grubom kritikom zbog njihovih izdataka u odbrambene svrhe, a sve to za vrijeme jedne ceremonije koja je NATO trebala proslaviti kao povijesni i prema budućnosti orijentirani savez”.

Trump je i tokom summita G7 u Taormini (Italija” zajedničke razgovore de facto minirao i kod mnogih pitanja ostao nepopustljiv. To pokazuje pravu tragičnost i opasnost njegovog predsjedničkog mandata, zaključuje njemačko pro-vladino glasilo, i dodaje da time i “pouzdanost SAD-a pada na kocku”.

Vrijeme neupitnog višedecenijskog savezništva Zapada i uske saradnje Evrope i Amerike na ogromnom je izazovu, ako ne i na izdisaju. Trump zagrijava proces uvođenja drugačijih pravila igre, u kojim bi vodeća uloga SAD postala još veća. A ukoliko to ne bude prihvaćeno, utisak je da dojučerašnja braća mogu postati i protivnici, možda i neprijatelji!!!

U svijetu obuzetom ogromnim problemima i konfliktima, mislim da razdor na relaciji Amerika - Evropa (Njemačka) nosi najveće negativne potencijale. U slučaju da Zapad više ne bude što je bio, i sve ostalo moglo bi da se okrene naglavačke. A i ovako veći dio svijeta ne stoji čvrsto na svojim nogama.


25. 05. 2017.

JEDAN “NIJEMAC” MANJE

Adnanu se posrećilo da pošteno dođe do posla, jer su štela ili koverta s mitom još uvijek najkraći put do radne knjižice





PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Jedan 23-godišnji Sarajlija, zvaćemo ga u ovom tekstu Adnan, pustio je ovih dana suzu radosnicu. Sakuplja dokumente za zasnivanje svog prvog radnog odnosa u jednoj ovdašnjoj kompaniji, ali još sa nevjericom vrti glavom i ponavlja: Nemoguće, nemoguće...

Ipak je ispalo - moguće. Adnan i njegovi roditelji su u velikoj radosti, a i meni je milo zbog njihove sreće. Pokazalo se da njegovog oca nisam skinuo s nokta kad sam, na njegovu molbu da povučem neke svoje veze i pomognem u Adnanovom zapošljavanju, rekao da u toj firmi štele ne pale, da se radi o jako ozbiljnoj kompaniji koja svoje uposlenike bira po njihovoj stručnosti i radnim kvalitetima. Uočio sam, kad sam mu to rekao, da je to shvatio kao moju “odbijenicu”. A rekao sam mu ono što sam znao i u šta sam vjerovao, poznavajući i čelne ljude te firme i način na koji ona radi.

Pokazalo se da sam bio u pravu. Nakon četiri godine potrage za zaposlenjem, sa svojom diplomom srednje stručne škole, Adnan je dobio radno mjesto kakvo je mogao samo da poželi. Startna plata je, za naše prilike, više nego dobra, tvornički pogoni moderni, poslovanje napredno... Kad se svojedobno opredijelio za to zanimanje, mladić je maštao da se, kad okonča školovanje, baš tu zaposli.

Na kraju je uspio. U dva navrata se i ranije prijavljivao na konkurse za prijem radnika u toj kompaniji. Ovaj put je prošao, sa još dvojicom mladića pozvan je na posao od 1. juna.

A vrtio je Adnan glavom više od dva mjeseca, koliko je trajala procedura obrade konkursnih prijava i testiranja kandidata. Kako je prolazio u sve uže krugove, postajao je još veći pesimista. Čak se i ljutio što ih toliko gnjave i mjerkaju sa svih strana, kao da biraju Miss Bosne i Hercegovine. Stoga je ubrzao pripreme za odlazak u Njemačku, kod rodbine, gdje bi pustio pipke u potrazi za gastarbajterskim poslom. Za to se pripremao kroz dvogodišnje učenje njemačkog jezika: nedavno je dobio svjedožbu od organizacije koja je u BiH ovlaštena za certificiranje znanja tog jezika.

Planirao je Adnan da dvije-tri godine tamo odradi, da se potom oženi djevojkom s kojom “hoda” još od srednje škole i da onda i njoj pokuša srediti njemačku adresu i posao.

Plan je pao u vodu - srećom. U Njemačku je Adnan namislio ići iz nevolje, najradije bi ovdje ostao. I ostaće! Dobio je u Sarajevu dobar posao. Iako su mu rekli da kod njih nisu rijetki otkazi, ne zbog pomanjkanja posla nego zbog nediscipline i lijenosti pojedinih uposlenika, posebno mlađih, on se toga ne plaši. Spreman je na ozbiljan, odgovoran i predan rad. A takvi ozbiljnim firmama uvijek trebaju.

Adnan se posla ne plaši. Poznavajući ga, ne plašim se ni ja. On je vrlo odgovoran, vaspitan i radin mladić. S njim je pomenuta kompanija zaista dobila radnika na kojeg može da računa do njegove penzije.

Ovakav rasplet drag mi je i zbog te firme, koja je još jednom pokazala svoju vrhunsku poslovnost. Kod njih je pravilo da, pri prijemu novih uposlenika, ni direktor ni šefovi sektora ne smiju kontaktirati konkursnu komisiju, a kamoli vršiti pritiske za prijem ove ili one osobe. Pisano pravilo se, eto, i u praksi poštuje. Kompanija bira najbolje kandidate, radnike s kojim može da održava svoj visoki nivo, pa i da napreduje.

Rado bih napisao o kojoj se kompaniji radi, pogotovo zato što se u njoj, do prije nekoliko godina, dok je još država imala veliki vlasnički udjel, radilo drugačije: po babu i po stričevima. Uz mnoge druge nepravilnosti, zapošljavanje je uglavnom išlo uz pomoć - štele!

Kad bih naveo o kome se radi, međutim, mislim da bi dio čitalaca sve to doživio naopako, kao neku reklamu za tu kompaniju. Efekat bi bio suprotan od onog koji se postiže ovakvim primjerima. A pouke su barem dvije: prva, da sposobnost u ovom duboko korumpiranom društvu ipak igra ulogu, ponekad i ponegdje. I drugo, da pravi privrednici, a ni njih ovdje nije malo, radije upošljavaju vrijedne i stručne radnike nego djecu svojih poznanika ili rođaka, po svaku cijenu. Time se poštuje opšte pravilo biznisa koje doprinosi njegovom unaprijeđivanju i razgranavanju.

Pomenuta kompanija nije jedina koja radi na opisani način. Takve su, međutim, u manjini: štela ili koverta s mitom još uvijek su najkraći put do radne knjižice.


Adnanu se, eto, posrećilo, ali većini njegovih vršnjaka nije. Oni se, stoga, više uzdaju u Njemačku nego u rodnu grudu u kojoj posla nema dovoljno, a i gdje ga ima nove uposlenike se uglavnom prima nepotistički ili za šaku mita.



23. 05. 2017.

KOLIKO ĆE JOŠ CIVILA IZGINUTI U RATU PROTIV TERORIZMA?

Mislim da bi jako ozbiljni mirovni razgovori o Siriji, na primjer, sa kratkim rokom za zaustavljanje krvoprolića, začas demobilisali neuporedivo više terorista nego što to mogu sve sigurnosne službe svijeta




PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Bombaški krvavi pir u Mančesteru još jedan je u nizu terorističkih zločina koji su zaprepastili planetu. Zasad su prebrojane 22 žrtve, uz šezdesetak ranjenih, koje se pridružuju već podugačkoj listi civila koji su izgubili život u jednom od dosad najdužih svjetskih ratova - u ratu s terorizmom. Spirala bezumnog nasilja krenula je od njujorških tornjeva prije 16 godina, gdje će i kad stati - ko zna.

U svakom slučaju, još se u ovom velikom ratu ne vidi pobjednik. Napadači ne pokazuju znakove posustajanja niti slabljenja njihovih zločinačkih mreža. S druge strane, snage odbrane i odvraćanja mobilnije su i opremljenije no ikad.

Čovjek je danas, posebno na Zapadu i na Bliskom istoku, gdje terorizam najćešće podiže glavu, životno ugrožen maltene svakog trenutka i na svakom mjestu. Odavno je, zbog toga, prisutna i panika, ljudi postaju neuporedivo oprezniji no prije, a policija i druge sigurnosne službe neprestano uvećavaju svoje brojno stanje, sve bolje se naoružavaju i opremaju, a nivo kontrola u javnom životu postao je gotovo totalan.

Mislim da je blizu dan, ako se ovako nastavi, da će pod obavezu pretresa i pooštrene kontrole potpasti i državnici. Obični ljudi već svakodnevno na svojoj slobodi kretanja osjećaju da ratno stanje traje, oduzimajući građanima i ličnu komociju i psihički mir.

Rat protiv terorizma već je, kao posebna vrsta, zauzeo mjesto u istoriji i teoriji ratovanja po tome što u njemu najrjeđe ginu vojnici, oni koji su u pravilu gubili živote u “normalnim” bitkama i sukobima. Ogromnu većinu žrtava danas čine civili, što ovaj rat čini još zvjerskijim od drugih.

Obzirom da su civili preuzeli ulogu vojnika, pitanje je da li se i na njih primjenjuje jedno od najstarijih pravila ratovanja, To je utvrđivanje, prije ukrštanja oružja, takozvane “podnošljive mjere žrtava”. Vojskovođe su prije svake bitke pravile takve proračune kojim se, jednostavno kazano, utvrđuje koliko iznosi najveći broj vlastitih žrtava, e da bi se nakon određene bitke ili rata moglo zamahnuti zastavom pobjede.

Specifičan po mnogo čemu, rat protiv terorizma drugačiji je i u ovom aspektu. Krajnje je teško izračunati tzv. podnošljivi broj žrtava, kad se ne zna koliko je uopšte vojnika, odnosno civila na frontu. Kako stoje stvari, barem na Zapadu u na Bliskom i Srednjem istoku, glavnim poprištima ovoga rata, praktično je svaki čovjek potencijalna žrtva. Stoga, ako bi, na primjer, “podnošljivi” broj žrtava bio deset posto, ima da nam se zavrti u glavi.

Zasad mjerene u desetinama hiljada, žrtve terorizma tada bi se mogle izražavati i u milionskim ciframa. Ko zna koliko će ovo da traje i da li nam, i pored već sada nepodnošljive učestalosti, možda prijeti još veći teroristički val.

Za pobjedu u ratu protiv terorizma već su angažovani resursi možda veći nego i u jednom dosadašnjem ratu. Gotovo cijela planeta u stanju je danonoćne pripravnosti. Antiteroristički arsenali i ljudstvo stalno se unaprijeđuju ili uvećavaju, ali je utisak da tim sredstvima pobjeda teško može biti izvojevana.

Čarobni štapić za iskorjenjivanje terorizma ne postoji. Dosad korištena sredstva pokazuju da nisu dovoljna za pobjedu nad fanaticima. Ni njihovo dalje uvećavanje ništa ne garantuje. Mora se, stoga, u ovaj rat uključiti i nešto potpuno novo, nešto što dosad nije korišteno, a što bi moglo uvećati izglede da se ova pošast savremenog svijeta odstrani ili smiri.

To dosad nekorišteno sredstvo tiče se uzroka nastanka i bujanja terorizma, u obliku kojem danas svjedočimo. Međunarodne vojne intervencije u Iraku i Afganistanu, a potom opšta klanica u Siriji, obilježene su agresivnim i ubilačkim akcijama Sjedinjenih Američkih Država i njenih zapadnih saveznika te Rusije i Turske. U tim intervencijama već je pobijeno na milione ljudi, među kojim i masa civila. A upravo to dalo je dosad neviđeni zamah regrutaciji u terorističke grupe i organizacije.

Iako je teroristima već odavno pomućen razum, ono što je preostalo govori o njihovim osvetničkim motivima, o spremnosti da se ovim vidom borbe pokuša sasjeći agresivni međunarodni intervencionizam. Stoga je jedna od terapija za teroristički karcinom svakako sadržana i u nastojanjima, kojih sada nema, da se ti uzroci bujanja terorizma umanje ili potpuno uklone.

Mislim da bi jako ozbiljni mirovni razgovori o Siriji, na primjer, sa kratkim rokom za zaustavljanje krvoprolića, začas demobilisali neuporedivo više terorista nego što to mogu sve sigurnosne službe svijeta. Ako bi se, nakon Sirije, i drugi sukobi na Bliskom i Srednjem istoku krenuli rješavati na način drugačiji od ovoga koji se danas koristi, velika je vjerovatnoća da bi to dalje smanjivalo terorističku radikalizaciju, brojnost i snagu te paklene mašinerije.

Dosadašnji tok rata protov terorizma obilježen je borbom sa posljedicama. Prevage još nema. Za nju je potrebno okrenuti glavu i ka - uzrocima. Ukoliko se to ubrzo ne učini, sasvim je realan strah od novih “mančestera”, ali i od zaključka da vrhovno zapovjedništvo svjetske borbe protiv terorizma negdje u potaji ipak čuva i papirić sa “podnošljivim brojem” civilnih žrtava.

Takva pobjeda nad terorizmom, plaćena krvlju novih civila diljem svijeta, bez sumnje bi bila - Pirova. To je pobjeda, kako govori istorija, za koju se plati prevelika cijena, koja pobjedniku nanese više štete nego poraženom. Uostalom, nakon jedne takve bitke, epirski kralj Pir je rekao: “Još jedna takva pobjeda i mi smo izgubljeni.”

Je li svijet od terorizma već toliko pretrpio da već sada možemo zaključiti da će i konačna pobjeda, kad god do nje da dođe, biti - Pirova!

19. 05. 2017.

KOME VJEROVATI - INCKU I LAJČAKU, ČOVIĆU ILI SVOJIM OČIMA?

Čović je sa svojim “lijepim” euro-prognozama već toliko puta omanuo da ga više niko ozbiljan ne uzima za ozbiljno




PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Većini naših građana, koji s mukom sastavljaju kraj sa krajem i razmišljaju od jedne do druge plate, strane su priče o dalekoj budućnosti. Nije da ih ne zanima naše moguće pridruživanje Evropskoj uniji: u toj zajednici danas se živi najuljudnije na svijetu. No, teška sadašnjica, s jedne, i krajnje traljavo ispunjavanje uslova koje nam je EU postavila, s druge strane, čine da se na ovaj političko-ekonomski bingo gleda kao i na onaj Lutrije BiH. To je tek u domenu pustih želja i, maltene, čiste fantazije.

Da ne izgubimo baš svaku nadu “pomažu” nam političari, strani i domaći. Jedni smatraju da napredujemo, doduše polako. Drugi kažu da smo usporili hod, ali da ga još možemo ubrzati. Treći, pak, svako malo najavljuju datume našeg bespovratnog priključenja na evropske tračnice, do kojeg će, bezmalo, doći sutra.

U ovih nekoliko dana čuli smo takve ocjene od tri vrste političara od kojih umnogome ovisi brzina našeg putovanja ka Briselu. Visoki predstavnik Valentin Incko ocijenio je, u izvještaju koji je podnio Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija, da je “Bosna i Hercegovina nastavila pozitivan trend prema euroatlantskim integracijama”. Ničim to nije potkrijepio, ali, eto, Incka možemo računati u one koji u našem približavanju EU ipak vide neko kretanje.

Nekadašnji visoki predstavnik, jedan od moćnih ljudi u Evropskoj uniji, Miroslav Lajčak, međutim, vidi nešto drugo. Nasuprot Inckovom pomaku naprijed, on primjećuje kočenje, pa i kretanje unutrag. Iako je lijepo ugošćen u Mostaru, novinarima je rekao “da BiH gubi proevropsku dinamiku i da mu se čini da je interes za EU stao". Rekao je to u gotovo istom trenutku kad i Incko, ranije pomenuto, u Njujorku.

Vjerovatno je to isto Lajčak kazao i šefu HDZ-a i članu Predsjedništva BiH Draganu Čoviću, s kojim je podijelio nagradu “Večernjeg lista”, ali ovoga to nije smetalo da nakon razgovora ispali žestok optimistički plotun. Do idućeg proljeća dobićemo od EU kandidatski status - poručio nam je Čović.

Kome od njih vjerovati? Ili možda nikome, nego vlastitim očima!?

Čovićeve riječi odmah se mogu odbaciti, i to s prezirom. On je sa svojim “lijepim” prognozama već toliko puta omanuo da ga više niko ozbiljan ne uzima za ozbiljno. 2015-te je najavljivao da ćemo kandidatski status dobiti naredne godine. Nismo ga dobili. Onda je prošle godine najavio da će se to desiti do konca ove. Pa i to ode u vjetar: evo ga kako taj događaj slavodobitno prebacuje za 2018-tu. Pa još u proljeće, da sa cvijećem i zelenilom stignemo pred prag Brisela.

Ništa od toga neće biti. U proljeće naredne godine Čović će nas “obradovati” novim datumom. Ima on u šeširu koliko voliš tih evropskih termina, zapravo šupljih priča kojim sebe pokušava predstaviti kao zakletog europejca i političara koji zemlju snažno vodi ka velikom cilju.

Incku se nema šta ni vjerovati ni nevjerovati. On je o našem putu ka EU govorio samo zato što je o tome nešto morao da kaže. A u takvim situacijama ne govori se baš istina, ona kojoj se ipak približio Miroslav Lajčak. On nam je otvoreno poručio da smo, umjesto napretka, posljednjih godina i pogotovo posljednjih mjeseci došli u stanje zastoja.

Puna istina je, kad saberemo svoje pluseve i minuse, ustvari ta da mi i ne napredujemo, a nismo ni u zastoju: mi nazadujemo! To možemo vidjeti vlastitim očima, po onome što vlast čini u ispunjavanju evropskih uslova. A čini mnogo manje nego što bi morala, praktično ništa. Takozvana “Evropska agenda” je samo šarena laža u koju se naši političari svakodnevno zaklinju, pri tome sve radeći protiv onoga što u toj agendi piše.

Tri su moguća razloga zbog kojih je Evropa naš sanak pusti. Prvo, i naše političare morali su da ohlade događaji koji govore o velikoj krizi unutar EU, čak i o njenom mogućem raspadu. Drugi razlog je pojačana ruska diverzija na ovom prostoru. Moskva nije bez uspjeha u pokušaju da dio Balkana udalji od Brisela i privuče sebi.

Treći i vjerovatno najjači razlog je taj što u BiH trenutno nijedna politika ne radi na jačanju države Bosne i Hercegovine. U jeku su velike zavade i međusobna podmetanja, koja često više zvuče po mogućim daljim podjelama negoli po jačanju državnog jedinstva koje je, između ostalog, preduslov za hitrije koračanje i ka Evropskoj uniji.

Najbolje nam se, ipak, kad sve saberemo, osloniti na svoje oči i spustiti pogled pred sebe. Zalud ga je usmjeravati ka Briselu: on je daleko, predaleko da bismo ga mogli makar i kroz maglu nazrijeti.  

16. 05. 2017.

POLITIKA NA STUBU SRAMA

Politiku i političare ne mrzi samo ministar Mektić: i javnost i građani o njoj, s pravom, misle sve najgore




PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Politika je, kako se stručno definiše, kolektivna djelatnost usmjerena ka  rješavanju problema i izvršavanju odluka koje te probleme rješavaju. Ona je alat kojim se vlada državama i ljudima, u interesu zajednice i građana koji je čine.

Takve politike jako su rijetke, ako se u povijesti svijeta ikad i moglo govoriti o nekim dužim periodima u kojim je politika bila društveno korisna djelatnost. Neuporedivo su češće faze u kojim je upravo ona bila zla kob društava, država i naroda, izvrgavajući se u slugu vladajućih struktura, koje su je pretvarale u sredstvo vlastite promocije, bogaćenja, dominacije...

Kod nas je politika davno postala otuđeni dio društvene djelatnosti, dominantno usmjerena ka ostvarivanju ličnih i grupnih interesa, nadmoći i svevlašća političkih klanova, tabora i stranaka. Mnogi su skloni zaključku da je u BiH politika, takva kakva jeste, izvor sveg zla koje nas je steglo u svoj obruč. Apsolutno svi procesi u društvu i državi stavljeni su pod njenu kontrolu, a bez rezultata ostaju vapaji kojim se politiku nastoji utjerati u ozakonjeni prostor u kojem ona ne bi bila izvor svakovrsnih zloupotreba.

Većini ljudi kod nas se politika, jednostavno, gadi, s njom i političari, pripadnici jednog od najstarijih zanata na svijetu. Izbori, na primjer, na kojim se oni promovišu, počesto prolaze u znaku takozvane “negativne selekcije”: u nedostatku dobrog, biraju se oni koji djeluju manje loše.

Svojevrsni je to znak priznanja da su društvo i država zarobljeni manje ili više lošim političarima, među kojim je i svijećom teško pronaći nekoga ko uživa poštovanje i zrelu podršku javnosti, odnosno građana.

Tih svojih mana najsvjesniji su, dabome, sami političari. No, hoće li to oni priznati?

Neće!

Jedna žučna izjava, koja naizgled spori ovakav odgovor, u suštini samo potvrđuje pravilo. Šta je jedan Mektić prema hiljadu drugih političkih zanatlija kojim ni na pamet ne pada da samokritički sagledaju svoje učinke i ukupno ponašanje, a kamoli da to javno priznaju i da uznastoje da to mijenjaju.

Ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić izričito kaže: Ja mrzim politiku i političare!

Javnost je napregnula uši, ali mu se, dabome, niko od kolega u tome nije pridružio. Zar da pljuju u ruku koja ih tako izdašno hrani? Ne, taj film nećemo gledati.

Ako će neko iz ovoga izvući deblji kraj, onda je to svakako Mektić. Pomenutom izjavom on je postao uljez u političkoj bratiji za koju otvoreno kaže da je mrzi. Politika će mu sigurno uzvratiti udarac, i to najprije iz tabora kojem sada pripada - SDS. Sumnjam da će ga ubuduće dopasti ikakva funkcija! Šta će im političar koji mrzi politiku i svoje kolege!

Rijetko se ko ovdje drznuo na priznanje tipa Mektićevog. Znamo, doduše, neke koji su u politici plesali samo jedno “ljeto”, pa se potom dobrovoljno povlačili iz arene. Želudac nije mogao da im svari ono što politika kuha. No, povlačili su se tiho, ne želeći da javnom kritikom politike postanu meta za njen odstrel, progone i surove kazne. Rečenicu tipa Mektićeve zadržali su za zubima.

Zanimljivo je, u ovom aspektu, bilo ponašanje Alije Izetbegovića. Više od decenije rukovodeći najvažnijim političkim poslovima, državnim i stranačkim, često je javnosti poručivao da on nije političar. Ali nikad nije objasnio taj svoj stav, pa se može samo nagađati zašto je volio da se na njega ne gleda kao na političara.

Šta je, međutim, kao nepolitičar, Izetbegović tražio u politici? S logikom to nema puno veze.

Ogromne su posljedice u svakom društvu i državi kojom komanduje loša politika, takva kakva kod nas vlada. Jedna od tih posljedica zadire i u budućnost. Kakvu politiku uopšte možemo očekivati i dobijati ubuduće, ukoliko je ova profesija pribijena na stub srama? Ko će pošten, odgovoran i sposoban uplivavati u njene vode, kad jasno vidi koliko ona ima nizak javni i moralni status? Prije će biti da će se na taj prljavi mamac upecati i lošiji od ovih političara koje danas imamo.

Ako neko čestit u tu ogađenu i osramoćenu profesiju ipak zaluta, kad-tad će se sjetiti Mektićevih riječi. One politiku snažno žigošu, ali i oduzimaju želju i kuraž svima koji bi željeli, pa možda i uspjeli da je bar malo uljude i vrate u društveno korisne okvire.

15. 05. 2017.

KRVAVO KOLO NESREĆE I TUGE

U ovoj ojađenoj zemlji, svu sreću iz nje da skupimo u jednu vreću, ni ona ne bi mogla da prevagne mostarsku i slične nesreće





PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Hiljadu vreća sreće malo je da prevagne samo jednu vreću nesreće. Tragedije su puno rjeđe od lijepih događaja, ali se upravo one dublje urezuju u čovjeka, u njegovo pamćenje i osjećaje. Tuga i bol miješaju se tada sa pitanjem-krikom: Zašto?

Odgovora nikad nema, jedino može da se naslućuje u nekim dubokim tminama prevrtljive ljudske sudbine, čiji prst se ponekad okrene naniže i ubere krvavi danak u ljudskim životima.

U subotu se sa svojom hudom sudbinom na nebu iznad Jasenice, kraj Mostara, susrelo petoro putnika aviona kojem očito nije bilo presuđeno da se vrati odakle je krenuo na, kako se mislilo, ugodnu šetnju plavim nebom. Troje djece, jedan tek stasali mladić i pilot-instruktor izgubili su život u nesreći o kojoj se vijest proširila brzinom vjetra.

I gdje god je tužni glas stigao, glave su se spuštale dolje, srce je ubrzano kucalo, tuga i bol obuzimali su masu koja poginule nije poznavala, nikad prije za njih nije ni čula. Svejedno, takva je to vrsta događaja koji čovjeka skameni, sve da se dogodio i u nekoj predalekoj zemlji, a kamoli ovdje, među nama.

S tim osjećajem teškog tragizma i kolektivnom tugom, koja nas je s vremena na vrijeme neumitno podsjećala koliko je čovek mali, a život krhak poput porculana, susreo sam se u najranijoj dobi. Maglovito je, doduše, sjećanje na onu radio-vijest iz koje sam, kao petogodišnjak, saznao da se na Glasinačkom polju dogodila grozna tragedija u kojoj su živote izgubila četvorica sarajevskih sportskih pilota.

Emil Časar, Ladislav Miletić, Đorđe Šavija i Dragić Pavlović, članovi Aero-kluba Sarajevo, željeli su da svojim akrobatskim letom uveličaju proslavu 27. jula, Dana ustanka u BiH. Nakon sudara njihovih sportskih aviona tipa Aero 2, pali su nedaleko od desetine hiljada ljudi okupljenih na proslavi.

Pomoći nije bilo: par dana kasnije, na jednoj od najvećih sahrana u istoriji Sarajeva, skupa su pokopani na groblju “Lav”. Najstariji je doživio 34, a najmlađi, Emil, student šumarstva, 23 godine.

Kroz to groblje, koje je u to vrijeme jako loše održavano, sa polomljenim ogradama, provlačili smo se krateći put do stadiona Koševo. Svaki put bih iz neobjašnjivog razloga ukočeno stao kraj njihovog spomenika, sa ugrađenim dijelovima aviona u kojim su poginuli.

Ubrzo mi je pažnju privukao još jedan novopostavljeni spomenik. Na tom mjestu pokopana su braća Tvorić, Siniša (18 godina) i Zoran (16). Smrzli su se na Bjelašnici, tokom jedne planinarske akcije, početkom decembra 1962. godine. U snježnoj oluji život su izgubili i Zoran Ivanišin (19), Slobodan Vujinac (18), Nikola Kožuh (16), Aleksandar Krnješevac (15), Anđelko Sabo Pešić (15) iz Zemuna.

Plakala je tih dana kompletna Jugoslavija, a Zemun i Sarajevo su u crno zavijeni. Sumnjam da je iko iz moje generacije, premda smo tek kretali u školu, zaboravio ove momke i ovaj tragični događaj.

U to vrijeme ovakve tragedije su bile rijetke, premda nikad nije bilo prevelikog razmaka među njima. Danas smo, nažalost, suočeni sa pravom epidemijom nesreća u kojim život gube mladi ljudi, braća, sestre ili kompletne porodice odjednom, kao nedavno kod Banja Luke. Koliko je samo automobila u smrt odnijelo, u istom času, troje-četvoro mladih ljudi kraj Mostara, Jablanice, Maglaja, Zenice, Živinica, Bijeljine... Koliko tek znamenja na grobljima svjedoči o mladim životima surovo oduzetim u vihoru rata, o čitavim porodicama zvjerski pobijenim u Srebrenici i drugdje. Kud god se okreneš, tuge ne manjka.

U ratu se bol u nas bespovratno uselila, ni kasnije ne pokazujući da  misli da nas pusti na miru. Svako malo plač, jecaj i krik tuge odzvanjaju ovim krajevima, nakon golemih nesreća koje nikoga ne ostavljaju ravnodušnim, od Denisa Mrnjavca do Edite iz Bosanske Krupe i Selme iz Bugojna, kojim je na pješačkom prelazu u Sarajevu prošlog oktobra “presudio” obijesni vozač Sanjin Sefić.

Ne znam šta da zaključim. Nešto me, jednostavno, natjeralo da o ovome pišem, nešto neobjašnjivo, kao i sama sudbina koja je unesrećile pomenute i još mnoge druge naše sugrađane. Steže mi grlo, kao i vama, to krvavo kolo što se oko nas prečesto zapodijeva.

Ma kakva hiljada! U ovoj ojađenoj zemlji, svu sreću iz nje da skupimo u jednu vreću, ni ona ne bi mogla da prevagne mostarsku i slične nesreće.

fokus.ba 

10. 05. 2017.

DRŽAVA SE NAPOKON SJETILA BOGIĆEVIĆEVIH ZASLUGA

Na listi zemalja koje su nagrađivale Bogića Bogićevića, na sramotu vlasti, do  ovog ponedjeljka nije bilo Bosne i Hercegovine, čiji ljudi su mu u svojim dušama odavno podigli veličanstveni spomenik




PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Za nagrade se ne radi; one dolaze same po sebi, ukoliko se uradi nešto vrijedno i društveno korisno. Priznanja tada ne zaobilaze one koji su ih zaslužili.

Nisu zaobišla ni Bogića Bogićevića. Nagrade i odlikovanja dobio je u bivšoj Jugoslaviji, Libiji, Hrvatskoj, Sloveniji... Priznanje mu je odao i Međunarodni olimpijski komitet, u mandatu legendarnog Huana Antonia Samarancha, a počasnim doktoratom “počastio” ga je Američki univerzitet u BiH.

Među onima koji su u ponedjeljak uveče prisustvovali svečanoj sjednici Skupštine Kantona Sarajevo sigurno je bilo onih kojim je zapelo za uho, tokom čitanja njegove biografije, da na listi zemalja koje su dosad nagrađivale Bogićevića nema Bosne i Hercegovine, zemlje u kojoj je rođen, u kojoj neprekidno javno-politički djeluje više od četiri decenije.

Tek na toj svečanosti napokon se, Plaketom Kantona Sarajevo, i naša država upisala na listu štovalaca osobe kojoj su drugi već odavali visoke počasti. Sarajevsko priznanje Bogić je dobio za ono za šta su ga izvan naših granica već nagrađivali. To je, kako stoji u obrazloženju nagrade, “priznanje za hrabrost i odlučnost u historijskim trenucima države Bosne i Hercegovine na putu ka njenoj nezavisnosti, kao i za njegovu kontinuiranu borbu u izgradnji i opstojnosti tradicionalnih BH vrijednosti”.

U ovu rečenicu sažeta je jedna ogromna ljudska i politička drama, koja se dogodila prije 26 godina. Bogić je, u svojstvu BH predstavnika u posljednjem Predsjedništvu SFRJ, tog 12. marta 1991. bio učesnik istorijske sjednice na kojoj se - na prijedlog vojnog vrha JNA, poduprtog Slobodanom Miloševićem - odlučivalo o uvođenju vanrednog stanja u SFRJ. Generali su, formalno, predlagali podizanje tzv. borbene gotovosti u cijeloj zemlji, ali njihov stvarni cilj bio je da državnim udarom zemljom zavlada vojno-politički dvojac JNA-Milošević.

Bogićević je na toj sjednici, i pored ogromnog pritiska kojem je bio izložen u prljavoj kampanji kodnog naziva “Lov na Bosanca”, glasao protiv generalskog prijedloga. Rekao je: „Ja jesam Srbin, ali ne po profesiji” i onda glasao - protiv!

Time je u Predsjedništvu SFRJ oboren generalski i Miloševićev plan. Osujećena je zamisao da tadašnja JNA faktički okupira kompletnu bivšu Jugoslaviju, da odlučuje umjesto civilnih političkih struktura te da u daljem toku događaja, ni od koga ometana, iscrta granice ranije projektovane “velike Srbije” i da tu tvorevinu potom legalizuje.

Sve ovo našoj javnosti je poznato. Ona poštuje Bogićevićevo političko djelo, s kojim je, u istom pravcu, nastavio i u ratnom razdoblju koje je kompletno proveo u Sarajevu. Bio je potom i zastupnik u Parlamentu BiH te potpredsjednik Socijaldemokratske partije.

Vrijedan divljenja bio je i njegov poduhvat u sferi sporta. Vodeći Olimpijski komitet BiH, izborio se da na Olimpijadi u Sidneju po prvi put nastupi naš tim u kojem su bili sportaši svih nacija i iz svih dijelova države.

Manje je poznato, međutim, da se političko vođstvo u BiH ponašalo drugačije od javnosti. U vrijeme donošenja teških predratnih odluka (ona od 12. marta samo je jedna od takvih) Bogićević je bio prepušten sam sebi, bez ikakve komunikacije sa republičkim rukovodstvom. Nacionalno-političkim taborima on je smetao kao čovjek koji ljude i građane ne mjeri po nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti. A to je tada bilo ušlo u “modu”.

U najmanju ruku čudnim može se nazvati i ponašanje dijela medija i nekih političara prema Bogićeviću. Bilo mu je jasno koliko ga mrzi srpsko nacionalno vođstvo, kojem je pomrsio konce 1991. godine. No, čudili su se i on i javnost uvredama koje su na njegov račun izricali, na primjer, u tadašnjem glasilu SDA, “Ljiljanu”. Da je nešto vrijedio, ostao bi uz svoj narod, prljavo su Bogića podbadali 1992. godine.

Jedan od vodećih ljudi i osnivača pomenute stranke, Omer Behmen, čak je na predizbornom skupu u Ilijašu 1998. godine rekao i ovo: Nema mira u BiH dok Bogić ne završi u Hagu!

Kad ovo znamo, nema mjesta čuđenju zbog izostanka društvenog ili državnog priznanja Bogiću Bogićeviću. Političarima koji su BiH postrojavali po strogo nacionalnoj osnovi mogao je samo da smeta neko ko nije bio “profesionalni” pripadnik svoje nacije, neko ko je bio iskreni zagovornik tolerancije i međunacionalne saradnje, ko je odlučno bio protiv podjela i prebrojavanja krvnih zrnaca.

Takvim svojim ljudskim i političkim principima Bogić je osvojio srca mnogih građana ove zemlje. No, time je sebi na leđa natovario uskogrude, nacionalističke politike i njihove aktere. Pogotovo se eliminisao sa liste osoba kojim se priznaju neke zasluge i dodjeljuju društvena priznanja.

Greška i nepravda je, ipak, u ponedjeljak ispravljena. Neko bi rekao: Bolje ikad nego nikad. I jeste, mada nije lako sprati gorki okus skoro trodecenijskog ignorisanja ogromnog doprinosa koji je Bogić dao svojoj državi. Da je, kako je trebalo biti, odlikovan već u osvit naše državne nezavisnosti, imalo bi to puno veću vrijednost. Država se, međutim, kretala tračnicama suprotnim od Bogićevićevih. Stoga ga i nije bilo na listama kandidata za visoka državna i društvena priznanja.

Tu farsu sa pokušajima da se Bogićevićevo poštenje, hrabrost i zasluge gurnu pod tepih najbolje je, stihovima, opisao hercegovački poeta Miro Petrović. Njegova kratka pjesma, pod naslovom “Spomenik Bogiću Bogićeviću”, objavljena je 2012. godine i glasi:

Vidiš, sine,
(Ustani se!)
Onaj spomenik
Što se ne vidi!
To je, sine, gromada,
To je
Bogić Bogićević!

Takozvani obični građani na vrijeme su odali svoje lično priznanje Bogiću Bogićeviću, zadivljeni njegovim herojstvom i rizikom koji je na sebe preuzeo braneći visoke ljudske, etičke i političke principe. Tako su mu i podigli taj neobični, ali ogromni spomenik. Nije on ni od kamena ni od bronze, od nevidljivog je materijala - isklesan u dušama svih onih koji su dijelili Bogićeve ideje, koji su, braneći BiH, branili i ono najbolje što ova zemlja ima u svojoj tradiciji.

Upravo njima Bogićević se i zahvalio u ponedjeljak uveče u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Dodijeljenu plaketu, kako je rekao, doživljava “prije svega kao priznanje sugrađana s kojima dijeli život, sve što je dobro, i radost i tugu”.

09. 05. 2017.

KRČKA LI SE DAYTON 2?

Ako se prije desetak godina moglo reći da su stranci najviše simpatisali probosanske snage te da su imali najviše razumijevanja za bošnjačku etničku grupu, danas to više ne izgleda tako




PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Krajem ovog mjeseca navršiće se jedanaest godina otkako je poziciju Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini napustio britanski lord Paddy Ashdown. Četiri Ashdownove godine ostale su upamćene po brojnim, radikalnim i rigoroznim mjerama kojim je međunarodna zajednica, preko Ureda visokog predstavnika, pokušavala da unese nešto reda i života u državu u kojoj se domaći politički akteri nisu mogli dogovoriti ni o čemu značajnijem.

Britanac je bio jedna vrsta prinudnog upravnika koji je, umjesto tihog odumiranja i stečaja BH preduzeća, pokušavao vansistemskim mjerama da mu produži i poboljša život. Danas možemo zaključiti da je to bio i najpozitivniji postdejtonski period u životu BiH. U nekim trenucima čak se činilo da ova država ima realne šanse za stabilizaciju i napredak, a da međunarodna zajednica čvrsto stoji iza projekta njenog punog zaživljavanja.

Sve nakon toga, evo već jedanaest godina, nažalost, kretanje je drugom, lošom putanjom. Ashdownov nasljednik, njemački političar Christian Schwarz-Schilling, ponio je na kraju svog mandata nadimak - Spavač. Niti jednim potezom, a kamoli konkretnom mjerom on nije utjecao na pospješivanje stabilizacionih tokova. Tom utabanom stazom potom su išli i Miroslav Lajčak i Valentin Inzko, slovački i austrijski diplomata, koji iza sebe nemaju apsolutno nikakav rezultat, kao da je OHR-ova zgrada u Sarajevu u to vrijeme bila nenaseljena.

Dva potpuno drugačija načina “visokog predstavnikovanja” nemaju veze s osobama koje su bile na čelu OHR-a. Oni su radili ono što im je nalagao međunarodni štab kojim su komandovale SAD i Evropska unija. Ashdown je od njih imao nalog da radi, naredna trojica suprotno - da spavaju.

Ta vidljiva razlika bila je plod velike promjene međunarodne taktike, kada se, sa direktnog i intenzivnog izvanjskog miješanja u naše državne tokove, prešlo na taktiku potpunog prebacivanja prava i odgovornosti na domaće političke snage. Ona je bila oličena u stavu da BiH može biti samo ono što se dogovore unutrašnji politički faktori. Mi ćemo vam pomagati, ali vam ništa nećemo nametati, podržaćemo sve što bude rezultat domaćeg političkog dogovora - poručivali su međunarodni pokrovitelji.

I tako, s tom taktikom, evo minu jedanaest godina. Dovoljno je to vremena da i najvećim optimistima postane jasno da domaćeg rješenja za BiH nema niti je ono na vidiku. Štaviše, svi trendovi u zemlji su postali negativni, a vlast za 11 godina nije donijela ni jednu jedinu mjeru koja bi zauzdavala krizu i otvarala prostor za bolje dane.

Međunarodna zajednica, koja je uvijek imala puni nadzor nad stanjem i procesima u BiH, posljednjih mjeseci šalje neke signale koji nagovještavaju mogućnost ponovne promjene generalne taktike. Sa domaćih snaga, koje svoju šansu nisu iskoristile, volan bi ponovo mogao preći u strane ruke, zapravo i u jedne i u druge.
.
U posljednjih godinu dana upriličeno je nekoliko skupova na kojim su o budućnosti BiH zajednički umovali i naši i strani političari, a utvrđen je i već djelimično proveden plan održavanja velikih međunarodnih konferencija o BiH. Njihovo finalo predviđeno je za London, naredne godine.

Nije nimalo slučajna ni sadašnja poplava komentara i analiza u evropskoj i američkoj štampi, kojim je zajedničko to da se stanje u BiH cijeni katastrofalnim, sa prijetnjom izbijanja novog rata. Strani analitičari, bivše diplomate i obavještajci čak crtaju nove karte, tobože zabrinuto zaključujući kako je moguća i podjela BiH. Neki smatraju da je dioba čak i neminovna, pa i dobra po našu zemlju i njene ljude te za svaku etničku skupinu ponaosob.

Sve ovo miriše po novoj taktici za BH krizu. U njoj bi, nakon prve - obilježene dominacijom stranaca, i druge - u kojoj je težište prebačeno na domaće aktere, na snagu stupila kombinovana varijanta: posla bi se zajednički latili i jedni i drugi!

Način na koji bi se to realizovalo, međutim, nije nimalo bezazlen. Glavni put takvog rješavanja naše krize, naime, vodi preko zelenog stola, preko neke velike međunarodne konferencije o BiH, nečeg što bi suštinski bio Dayton 2. Na njemu bi se, domaćim i stranim potpisima, ovjerila nova sudbina i izgled BiH.

Dobar dio javnosti odavno priželjkuje ovakav epilog, uvjeren da to Bosni i Hercegovini može donijeti samo dobro. Možemo li u to biti sigurni?

Ne možemo! Štaviše, ponovno vraćanje naše sudbine za veliki međunarodni zeleni sto dogodilo bi se u okolnostima koje su posljednjih godina bitno promijenjene. Glavna njihova odlika je ta da su u međuvremenu znatno ojačale separatističke i kočničarske snage, pogotovo njihova pozicija u svjetskim centrima moći.

Ako se do prije desetak godina moglo reći da su stranci najviše simpatisali probosanske snage te da su imali najviše razumijevanja za bošnjačku etničku grupu, danas to više ne izgleda tako. U međuvremenu je Rusija krenula sa diplomatsko-propagandnim jurišom na Balkan, namećući se kao pokrovitelj i vjerni advokat Beograda i Banja Luke. Sve svoje nemale kapacitete Moskva je stavila u službu srpskih interesa u ovom regionu.

Znatno je ojačan i hrvatski faktor u BiH, prvenstveno kroz prijem Hrvatske u NATO i Evropsku uniju. Čovićev HDZ dobio je silno samopouzdanje, a Zagreb o BiH govori sa sve veće i veće visine, osokoljen zaleđinom koju ima u svom novom euro-atlantskom društvu.

Takozvana “treća strana”, bošnjačka, u međuvremenu je brojala gubitke. SAD su vidno smanjile svoju podršku, a zaštitnički potencijal razmahane Turske brzo je osujećen proizvodnjom velike političke krize u toj zemlji, kojoj vlastite brige crpe svu snagu.

Dodatna loša okolnost, zapravo najlošija, oličena je u rastućoj euro-američkoj islamofobiji. Ni krivi ni dužni, samo zbog svoje vjerske pripadnosti i prljavih podmetanja o tobožnjem radikalizmu i ekstremizmu ovdašnje muslimanske zajednice, Bošnjaci su postali “sumnjivo lice”. Pritisnute valom terorizma kojem je prišivena etiketa islamskog, čak i neke vlade tradicionalno liberalnih i vjerskih tolerantnih evropskih zemalja povlače poteze kojim u svjevrsni geto nepravedno tjeraju sve muslimane.

Kako bi, u ovim okolnostima, mogao da izgleda neki Dayton 2, procijenite sami. A biće ga, sve su šanse: možda već naredne godine u Londonu!

portal Televizije N1

05. 05. 2017.

DA LI ZETOVE NOVINE PRENOSE TASTOV BOSANSKI PLAN?

Člankom iz New York Observera, koji je u vlasništvu Trumpovog zeta, možda je naznačen i ružni smjer u kojem o BiH razmišlja američki predsjednik




PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Nije bitno šta i kako se piše, stara je novinarska istina. Mnogo je važnije ko piše, a pogotovo ko objavljuje.

Oba ova kriterija, nažalost, bacaju nas u brigu kad je u pitanju opstojnost cjelovite Bosne i Hercegovine, a pogotovo odnos vodeće svjetske velesile, SAD, prema našoj budućnosti. To što je ovih dana objavio američki nedjeljnik New York Observer, pod hororr naslovom “BiH podijeliti između Srbije i Hrvatske, ostatak ubrzano pridružiti EU”, nije nimalo bezazleno ni po iznesenim stavovima ni po autoru koji iza toga stoji, a pogotovo po novini koja je to objavila.

Vlasnik New York Observera je niko drugi do zet američkog predsjednika, Jared Kushner, biznismen i izdavač koji je odnedavno i uposlenik Bijele kuće, u svojstvu višeg savjetnika svog punca-tasta Donalda Trumpa. On je kupio pomenuti list prije 11 godina i pretvorio ga u jedan od najznačajnijih izdanaka američke štampe. Posebno je unaprijedio njegovo internet izdanje kojem je, sa 1,3 miliona unikatnih posjetitelja u 2013-oj godini, podigao čitanost na golemih šest miliona! Čitanost i dalje raste, jer se kroz zetove novine danas pokušavaju nazrijeti i probni politički baloni američkog predsjednika.

Normalno se stoga upitati: Nije li pomenutim člankom, autora John R. Schindlera, i nama u BiH kroz “ključaonicu” poslata vijest o smjeru u kojem o Bosni i Hercegovini razmišlja američki predsjednik Trump? Ako je tako, što nije nimalo nemoguće, ispada da je njegovoj administraciji jedino upitno kako podijeliti BiH, dok o potrebi same podjele i gašenja sadašnje jedinstvene države nema nikakve sumnje: Bosne ima da nema!

Čitav plan se, kroz Schindlerov tekst, opravdava potrebom “da se Balkan zaštiti od Putina”. A plan za našu “oronulu pseudo-državu”, kako je autor naziva, sastoji se u tome (1) “da se Republika Srpska pridruži Srbiji, (2) “da bi etnički hrvatskim dijelovima zemlje, posebno zapadnoj Hercegovini, trebalo dopustiti da se pridruže Hrvatskoj” te (3) da bi “od onoga što ostane od BiH trebalo napraviti novu državu”.

Ostatku Bosne i Hercegovine, sada predominantno muslimanske... trebalo bi dopustiti da ide svojim putem, s ubrzanim pridruženjem NATO-u i EU. Ta mala država će biti blisko vezana uz Hrvatsku, predlaže Schindler.

Sam po sebi, ni autor nije nimalo bezazlen. Radi se starom obavještajnom liscu, jednom od nekadašnjih glavnih sigurnosnih analitičara ključne američke tajne službe NSA. Taj sigurno zna šta govori, ne samo iz svoje glave.

No, da li i iz glave Trumpovog zeta, a preko njega i iz glave samog američkog predsjednika? Pobornici raspada s radošću priželjkuju da se ovdje zaista radi o takvoj pozadini objavljivanja pomenutog članka. Pristaše jedinstvene BiH strahuju od istog zaključka.

Stoga je u ovom času pojavno važnije od suštinskog. Od ponuđenog scenarija moguće podjele zemlje važnija je spoznaja o ulozi koju bi u tome imale SAD, država koja zasigurno ima ubjedljivo najveći utjecaj na geopolitičke pretumbacije u cijelom svijetu, pa tako i u našem regionu. Kakav god plan bio, on sa američkom potporom ima velike izglede za realizaciju. Bez nje, i Schindlerov scenarij s dobrim je šansama da se osuši na novinskom papiru.

Još nemamo nijedan iole zvaničan nagovještaj promjene američke politike prema BiH, koja je već dvije decenije oličena u čvrstoj podršci našoj nezavisnosti i jedinstvu te putu ka članstvu u Evropskoj uniji i NATO savezu. Skoro svakodnevno nam i sada tako nešto poručuju američki zvaničnici iz Vašingtona i Ambasade u Sarajevu. Ali...

Tog “ali” moramo se s razlogom plašiti. U samoj BiH, ali i oko nas, među svjetskim silama, intenzivno se pletu razne podrivačke politike i događaji. U posljednjih nekoliko mjeseci objavljeno je na Zapadu, pogotovo u Americi i Velikoj Britaniji, više tekstova i analiza kojim se ovdje najavljuje raspad, pa i rat, nego u posljednje dvije decenije skupa.

Očigledno se radi o ubrzanom, ali i sinhronizovanom naduvavanju probnih balona koji bi, u određenom trenutku, trebali da proizvedu potrebu svjetskih sila da se iznova odrede o sadašnjosti i budućnosti Bosne i Hercegovine, a prije svega ideje o njenoj nacionalnoj diobi.

Sve to možda treba da kulminira do, za narednu godinu sazvane, međunarodne konferencije o BiH u Londonu. Na tu konferenciju neki domaći analitičari već upiru prstom kao u mjesto na kojem bi se mogao programirati neki novi “Dejton”, odnosno drugačiji kroj Bosne i Hercegovine.

Kakav će on biti, po londonskom ili nekom drugom šavu, još nije moguće prognozirati. Sigurno je, međutim, da pobornici jedinstvene BiH neće imati razloga za veselje ukoliko se među pristalice našeg raskola uvrsti i Amerika. Na njenoj podršci opstalo je i ovo, makar klimavo državno jedinstvo i nezavisnost.

Stoga i jeste tako važan odgovor na pitanje: Da li zetove (Kushnerove) novine prenose tastov (Trampov) bosanski plan? U očito ubrzanim geopolitičkim nadmetanjima oko BiH, vjerovatno ni na taj odgovor nećemo (pre)dugo čekati.

DINO „PROPJEVAO“, HOĆE LI NASTAVITI?

Gomila prljavština vlasti izbila bi na vidjelo kad bi nam Konaković povjerio sve što zna. Gdje bi bio kraj kad bi o mutnim poslovima SDA...