30. 09. 2015.

SBB U NOVOM DRUŠTVU

(Nema nikakve sigurnosti da će SDA, HDZ i SBB poboljšati stanje u Federaciji. No, treba ih što prije pustiti da to (ne) pokažu na djelu)


Saradnja SDA i SBB-a počela je praktično da funkcioniše. Radončićeva stranka danas je u Federalnom parlamentu, preko svojih zastupnika u Domu naroda, glasala protiv prijedloga o smjeni Vlade FBiH. Članovi Saveza za bolju budućnost BiH izjavili su da odustaju od svoje potpore inicijativi koju su prije 2,5 mjeseca pokrenuli skupa sa Socijaldemokratskom partijom BiH, Našom strankom i Demokratskom frontom.

Tako je SBB okrenuo leđa dojučerašnjem opozicionom društvu i stao uz bok SDA i HDZ, s kojim bi, nakon dogovora Izetbegović - Radončić, ova stranka uskoro trebala da postane i dio nove vladajuće koalicije.

Klupko krize vlasti u Federaciji očito je krenulo da se odmotava. Mjesto DF-a zauzeće SBB, ukoliko u međustranačkim pregovorima sa SDA, koji se ubrzano odvijaju, ne dođe do nekog nenadanog kurcšlusa. Put Radončićeve stranke u vlast može biti ometen i nekorektnim ponašanjem Komšićeve stranke, koja još ima neke mogućnosti da blokira promjene u izvršnoj vlasti.

Krivicu za problem koji može da iskrsne sa DF-om, pogotovo sa njegovim čovjekom na poziciji potpredsjednika FBiH, Dunovićem, snose i SDA i HDZ. Oni nisu korektno reagovali kad se Komšić povukao iz vlasti. Tada još Izetbegović i Čović nisu u rukavu imali Radončića, pa su kalkulisali drugačije. Sad bi to moglo da im se osveti, da se rekonstrukcija Vlade oduži toliko da i Radončić može izgubiti živce. On već ima neugodno iskustvo sa koalicijom koju je prije 2,5 godine sklopio sa SDP-om, ali koja nikad nije stupila na snagu zbog “proceduralnih” prepreka koje je tada vješto priječila SDA.

Uvidom u korake koji predstoje u ozvaničavanju koalicije SDA - HDZ - SBB vidno je da DF ne može da spriječi taj brak, ali može značajno da produži rok u kojem bi se obavila rekonstrukcija izvršne vlasti u FBiH. Stoga će se, po potezima koje će povlačiti, vidjeti da li je Željko Komšić osvetoljubiv i kapriciozan ili će praktično pokazati da mu je prije svega stalo do građana, a ne do stranačkih politikantskih duela, kako često govori.

Nema nikakve sigurnosti da će SDA, HDZ i SBB poboljšati stanje u Federaciji. No, treba ih što prije pustiti da to (ne) pokažu na djelu.

(Bosnia Daily)

28. 09. 2015.

BAJRAMSKI SAVEZ

(Tempirajući svoj "spektakularni" ručak tačno na bajramski blagdan, Izetbegović i Radončić pokušavaju brigu za bošnjačke, a ne osobno-stranačke interese, da predstave kao motiv za međusobni savez)


Kad dva ljuta rivala zakopaju ratne sjekire, kao što su to na Bajram učinili Bakir Izetbegović i Fahrudin Radončić, onda je to razlog za istodobnu nadu i oprez. Nada izvire iz spoznaje da bi, udruženi, SDA i SBB riješili krizu vlasti na svim nivoima. Oprez potiče od mogućnosti da ono što je dobro za pomenuti dvojac i njihove stranke ne mora biti dobro i za građane.

Oko nečega, pak, nema dvojbe; obostrani interes je ono što je za isti sto dovelo dva čovjeka koji su, u ionako bogatoj istoriji ličnih razračuna u BiH, nadmašili sve svoje prethodnike. Jedino još nisu zakazivali dvoboj mačevima, nakon kojeg bi Fahrudin ili Bakir ostao bez glave.

No, politika i vlast neodoljivi su mamac, koji u drugi plan zna da odgurne i jake razmirice, lične mržnje, sujete, uvrede i klevete. Obično se to desi u momentu kad balans snaga postane takav da niko nikoga ne može da obori na plećke nego se vodi iscrpljujući rat u kojem teško da može biti pobjednika.

Dva puta je Izetbegović porazio Radončića na predsjedničkim izborima. Dva puta je i SDA dobila više izbornih glasova od SBB-a. No, kao nekad Silajdžić, i Radončić je značajno prorijedio redove SDA, stičući vidni politički rejting koji je činio da SDA ne bude stožerna bošnjačka stranka.

Za razliku od Silajdžića, Radončić je ipak znatno tvrđi orah. Protiv Izetbegovića i njegove stranke on je vodio bespoštedni rat, godinama žigošući SDA kao najveće zlo među Bošnjacima. Koristeći saznanja koja je imao dok je još pripadao klanu Alije Izetbegovića, uz čiju pomoć je pokrenuo i u tiražne visine podigao “Dnevni avaz”, Radončić je iznosio najkrupnije moguće optužbe protiv Bakira Izetbegovića i njegove klike, sve do one o Bakiru kao šefu političko-kriminalne mafije i nalogodavcu niza misterioznih poratnih ubistava, kojim su sa scene uklanjane neke ličnosti iz političkog i kriminalnog miljea.

Izetbegović je odgovarao sličnom mjerom. Radončića je proglašavao za nacionalnu štetočinu koja kasapi sve poznatije Bošnjake, takođe mu prebacujući odgovornost za neke poznate leševe. Naročito su Radončiću škodile organizovane diverzije protiv glavnog izvora njegove moći - “Dnevnog avaza” - kojem su uskraćivane reklame iz svih izvora bliskih SDA. Članstvu te stranke strogo je zabranjivano čak i da čita pomenute novine.

Kad se sve sabere, obojica aktera ove priče istrajali su na svom kapricu. No, shvatili su da bi saradnja ipak bila bolja od bitke kojoj se ne vidi ni kraj ni pobjednik. Neko im je u tome vjerovatno i pomogao, hladnokrvno im sabirajući gubitke, ali i ukazujući na potrebu da u ovom teškom vremenu bošnjačka politička reprezentacija mora biti jedinstvena.

Tempirajući svoj “spektakularni” ručak tačno na bajramski blagdan, Izetbegović i Radončić upravo brigu za bošnjačke, a ne osobno-stranačke interese, i pokušavaju da predstave kao motiv za međusobni savez. Veselite se Bošnjaci, nema više međusobnog razvlačenja crijeva! Bravo Fahro, bravo Bakire, tako se služi svojoj naciji!

Tako “ponizni”, Radončić i Izetbegović kreću na put političkog zbližavanja koje treba da riješi krizu vlasti. Prvi, pri tome, nudi čak i varijantu političkog humanitarizma - da podržava manjinsku vladu SDA, tj. da ne traži ni zrno izvršne vlasti za sebe. Bakir, pak, ne želi velikodušne poklone i poručuje da SBB treba da dobije svoje ministarske i direktorske pozicije, kako bi se “roba” odmah platila.

Opet malo o nadi i oprezu. I da se crni đavoli udruže, pogotovo u ambijentu kakav je naš - gdje anđela praktično nema, bolje je imati ikakvu nego nikakvu vlast. Ako ništa drugo, bar znate na koga treba pljunuti ili, daj Bože da i to zasluže, kome treba čestitati. Najgore je kad niko, kao sada, ovom kočijom ne upravlja. A sa udruženim SDA i SBB, plus provodadžije iz HDZ-a te srpski antidodikovski blok, piramida vlasti može se izgraditi od vrha do dna.

Razlog za oprez svakako je sadržan u mogućnosti da se formalno dobije “bošnjačko političko jedinstvo”, ali da ono u praksi prije bude smokvin list za udruženi pljačkaški i diktatorski poduhvat nego za grčevitu akciju spašavanja onoga što se još može spasiti. Plijen je, a ne trud i obaveze, ono što političare češće spaja.

Mogu li nas SDA i SBB u tome demantirati?

(fokus.ba, 27. 9. 2015.)

25. 09. 2015.

ZNA LI IKO MJESTO GDJE LJUDI NISU ZLI?

(Povjerovati da neko već prorjeđuje brojno stanje čovječanstva zvuči pomalo suludo. Ne vjerovati u to, možda je još luđe)


Potreba za istinom jedna je od iskonskih ljudskih potreba. Mnogi, opet, najviše od strahuju upravo od nje: najradije bi se, poput djeteta koje se krije od Babaroge, pokrili jorganom preko glave, da ne vide i da ne čuju gdje, s kim i s čim žive.

Savremena epoha, obilježena dosad neviđenim prilivom informacija svake vrste, usadila je u ljude osjećaj da se nikad nije živjelo u gorem vremenu. Svakodnevno do nas stižu vijesti o nesrećama, zlu, izopačenosti, pokvarenosti, bezosjećajnosti, pa i skorom kraju planete koja se pretvorila u gomilu duhovnog i materijalnog smeća.

Mnogi zaključuju naprečac: mediji su za to krivi. Kao da su oni zagadili čovječanstvo. A mediji samo prenose ono što njihovi novinari vide ili čuju. Da su ranije bili tako brojni i razvijeni, možda bismo se danas tješili da je bilo i gorih vremena, samo se o tadašnjim poganlucima nije znalo. Uostalom, malo-malo saznajemo za razne grozote iz bliže ili dalje prošlosti, koje nam pokazuju da je čovjek uvijek bio na gubitku, tlačen i od prirode i od vlastite dvonožne vrste.

U svakom slučaju, današnjica ljude nimalo ne mazi. I ne znam šta čovjeka trenutno više baca u malodušnost: da li ovaj surovi ping-pong sa izbjegličkim glavama s Bliskog istoka ili spoznaja da nas, u pomami za profitom, ovdje toliko omiljeni Volkswagen zatajno truje već godinama. Smislili vrli inžinjeri kako da prevare aparate koji mjere zagađenje koje dolazi iz automobilskih motora, e da bi kompanija izvlačila što više dobiti iz proizvedenih vozila. Malo im milijarde milijardi!

Čisto sumnjam da ne znaju šta rade i oni koji su nas još više zgrozili, poljoprivrednici iz doline Spreče, koji nam prodaju povrće prepuno teških metala i kancerogenih spojeva. Odmah se sjetih prijatelja iz sela kod Čapljine koji me, nakon dobrog gošćenja, redovito tovario kesama svog luka, paradajza, raštike, pošto ženi naloži da nabere “sa njihove njive”. Oni drugi zasadi, obilato zaprašivani, bili su, dakako, namijenjeni za pijačnu prodaju.

Šta li nam tek na tezgama i rafovima nude gospodari hrane iz Španije i Francuske, kojim je do nas stalo koliko do lanjskog snijega?

Koliko košta da inspekcije na ovo zažmure? I otkad već, za novac, okreću pogled od svakojakog otrova koji je, da podsjetim, posljednjih godina otkrivan u lutkama iz Kine, u “Evinim” sardinama i odjeći glasovite “Zare”, nakon što smo ih se podobro najeli, s njima igrali i oblačili?

Sad mi je već jasnije zašto se i ljudski leševi ne raspadaju nekadašnjom brzinom. Pričao mi čovjek iz komisije za ekshumacije, prije 15-tak godina, na šta su nailazili prilikom iskopavanja posmrtnih ostataka žrtava ratnih zločina.

- Izvadiš leš, a on k’o nov, kaže, k’o da su ga zakopali juče, a ne prije 6-7 godina!

Kakve sve hemikalije jedemo i udišemo već decenijama, vjerovatno se, za života, iznutra balzamujemo, kao prastari egipatski faraoni. Eto Semiru Osmanagiću besplatnog dekora za visočke piramide, kad se jednom sa njih zgule trava i zemlja!

Kad sve ovo znamo, ne može se olako odmahnuti rukom ni na tvrdnje da oni zagonetni chemtrailsi (hemijski tragovi) visoko na nebu ne zaprašuju nagore, kobajagi ozonske rupe, nego nadole, neke “suvišne” ljude. Valjda to rade nekom vrstom broma, koju vojska redovno pije u čaju, da se momcima stiša seksualni nagon. Česti su ti tragovi i iznad nas, pa je i novorođenčadi (i zbog drugih razloga, naravno) sve manje.

Povjerovati da neko već prorjeđuje brojno stanje čovječanstva zvuči pomalo suludo. Ne vjerovati u to, možda je još luđe. Dvonošci su odavno izgubili razum, i to upravo misleći da razumno rade sve što rade.

Znam šta nakon ovoga slijedi. Niti će “golfovima” pasti cijena, niti će narod početi da nosi Gajgerove brojače na pijacu. Pogotovo se nećemo buniti protiv onih nebeskih zaprašivača. Svako plaća svoj danak, pa je red stigao i na ovaj naraštaj; džaba se opirati tome što čovjek sam sebi radi.

Znam još nešto. Onoj djevojčici sa zavežljajem na ramenu, čija slika ovih dana šeta Facebookom, niko ne može potvrdno odgovoriti na njen vapaj: Zna li iko put za neko mjesto gdje ljudi nisu zli?!

(fokus.ba, 25. 9. 2015.)

24. 09. 2015.

KOLIKO KOŠTAJU "BESPLATNE" USLUGE?

(Za svoja tri odlučujuća glasa u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, SBB nije tražio nijedno ministarsko mjesto u novoj vladi. Šta stoji iza te darežljivosti Radončićeve stranke?)


Hercegovačko-neretvanski kanton (HNK) jučer je dobio novu vladu, skoro godinu dana nakon izbora. Tandemu SDA - HDZ stalno su nedostajala dva zastupnička glasa.

Spasilac se zove Savez za bolju budućnost (SBB). Sa njihova tri glasa, Vlada HNK je konačno potvrđena. Novi-stari premijer je, naravno, obećao da će se sa radom krenuti ekspresnom brzinom.

Logično je pitanje koje se postavilo nakon spasilačke intervencije Radončićeve stranke, da li je ovo uvod u njihovo koaliranje sa SDA i HDZ i na drugim, posebno na višim nivoima vlasti.

Predstavnik Radončićeve stranke u ovom kantonu, Osman Macić, izbjegao je odgovor. Upitan da kaže je li odluka o davanju podrške Vladi HNK donesena na kantonalnom nivou ili u vrhu stranke, Macić je odgovorio kako je to odluka općinskih odbora SBB-a u HNK.

Poznavajući način odlučivanja u SBB, Macićeve riječi odmah treba odbaciti. Bez odobrenja Fahrudina Radončića u toj stranci se ne može nazvati ni dobar dan. Jedina kontra-varijanta je da se ogranak SBB u HNK otrgnuo kontroli iz Sarajeva, što je praktično nemoguće.

Ono što je posebno zanimljivo, to je da za svoja tri odlučujuća glasa SBB nije tražio nijedno ministarsko mjesto u kantonalnoj vladi. Macić je to obrazložio “odgovornošću za dobrobit građana” i dodao “da sada HDZ BiH i SDA moraju preuzeti potpunu odgovornost u HNK, jer će njihovi ministri sjediti u Vladi, u kojoj nema drugih stranaka na koje bi mogli prebaciti odgovornost”.

No, bliže istini ipak bi trebalobiti to da je Radončić donio ovu odluku kako bi pomogao HDZ-u i zahvalio se Draganu Čoviću za navijačke urgencije kod SDA da na svim nivoima vlasti kao partnera prihvate SBB. Ovo je možda bio i mig prema Izetbegoviću, da se pokaže kako SBB baš i nije gramziva stranka čije usluge mnogo koštaju. Formula možda može da bude ista i na federalnom nivou kao u HNK: da SBB bude dio parlamentarne većine, ali da ne traži kajmak u izvršnoj vlasti.

U tom slučaju ostaje pitanje: čime bi Radončić naplatio ove krupne usluge? One se u politici sigurno ne čine besplatno?

(Bosnia Daily, 24. 9. 2015.)

23. 09. 2015.

RADONČIĆEVI HRVATSKI ADVOKATI

(Bilo šta da se dogodi u procesu krpljenja vlasti, bit će to rogovi u vreći. Opet ćemo dobiti neki brak iz nužde. I ako bude sklopljen, on neće dugo potrajati)


Stranka Fahrudina Radončića skoro svakodnevno se pominje u kombinacijama za novu vladajuću koaliciju. Iz SBB-a se oko toga ne oglašavaju, osluškujući (ne)raspoloženje SDA prema toj varijanti. A tu se ponešto, ipak, kuha. U vodećoj bošnjačkoj stranci preovladava sklonost ka ponovnoj saradnji sa Željkom Komšićem, ali je juče po prvi put otvorena i mogućnost saradnje sa SBB-om. Kažu iz SDA da razmišljaju i o Željku i o Fahri, ali će odluku donijeti nakon podrobne analize.

Za to vrijeme, za Radončića advokatiše Hrvatska demokratska zajednica. Njoj je, sudeći po istupima vodećih ljudi (Čović, Bevanda, Čavara...) trenutno najvažnije političko pitanje upravo to da u vlast uvedu SBB. Ko zna koji put u posljednjih 2-3 mjeseca za to se preksinoć založio predsjednik HDZ Dragan Čović.

“Neminovno je da ćemo imati novog partnera i siguran sam da će to biti SBB”, rekao je Čović. On je ocijenio da će u razgovoru o tome Izetbegoviću i Radončiću trebati “mnogo strpljenja”.

Poznato je koliko su loši odnosi na toj personalnoj i stranačkoj relaciji. Samo u krajnjoj nuždi Izetbegović će pristati na saradnju sa svojim najvećim političkim rivalom. Pri tome limitirajući faktor nije samo njihova međusobna netrpeljivost nego, možda još više, strah SDA da bi, unutar koalicije koju bi oni formalno vodili, moglo da do dođe do prevage u korist tandema HDZ - SBB.

Taj strah nije bezrazložan. Insistiranjem na tome da se vlast ne može formirati bez Radončića, Čović i HDZ pokazuju veliku naklonost prema SBB. To ponekad ide i do otvorenog navijanja, a HDZ u međuvremenu sapliće noge Izetbegovićevoj stranci u njenom pokušaju da, umjesto Radončića, parlamentarnu većinu obezbijedi dogovorom sa nekoliko manjih stranaka.

Drugi bitan faktor je velika lična bliskost Čovića i Radončića. Poznato je da je dio trija i Milorad Dodik, sa kojim su pomenuta dvojica maštala da, nakon prošlogodišnjih izbora, formiraju državnu vlast. No, to se nije ostvarilo.

Možda sada ta kombinacija dobije prevagu, prvo uvođenjem Radončića u vlast, a potom možda i Dodika. I to je nešto čega se plaše Izetbegović i SDA, iako nema neke velike razlike između Dodika i, s druge strane, Ivanića, Bosića i Čavića.

Burno je u pomenutim strankama, ali u javnosti je mnogo mirnije. Bilo šta da se dogodi u procesu krpljenja vlasti, bit će to rogovi u vreći. Opet ćemo dobiti neki brak iz nužde. I ako bude sklopljen, on neće dugo potrajati.

To stalno sklapanje i razvrgavanje koalicija u neku ruku je vodećim strankama glavna izlika za nerad. U tome će, slutim, proteći i kompletan mandat 2014 - 2018. A onda ćemo ponovo pred glasačke kutije. Ne afirmišu li se do tada neke nove političke snage, ili neka od postojećih konačno ne sazrije u ozbiljan projekat, i za tri godine ćemo birati između lošeg i još goreg.


(Bosnia Daily, 23. 9.2015.)

22. 09. 2015.

ZATAŠKAVANJE VELIKE KRAĐE

(“Slučaj Čaušević” postao je pitanje života i smrti za SDA, koja vjerovatno ulaže ogromne napore da taj lopovluk sakrije zbog svojih ljudi koji su u njemu učestvovali)


Sudski izvršitelji danas trebaju da uđu u stan Kemala Čauševića, bivšeg direktora Uprave za indirektno oporezivanje BiH, koji je uhapšen u akciji Pandora u junu 2014. Tada su još 54 osobe uhapšene po nalogu Tužilaštva BiH pod sumnjom za organizirani kriminal, pranje novca te carinske i porezne utaje.

Pljenidba imovine vršit će se u jednom od Čauševićevih stanova u Sarajevu, kako bi se naplatile odštete u dva ne mnogo značajna sudska slučaja. O onom glavnom, o stotinama miliona koji su, kako se sumnja, pod Čauševićevom kontrolom nestali iz državne kase, odavno nema ni riječi. On je na slobodu pušten u septembru 2014. godine, a ni danas nije jasno da li bivši direktor UIO ima status optuženog, svjedoka ili osumnjičenog.

Za proteklih godinu dana možda se i vodila neka detaljnija istraga protiv najveće “zvjerke” u istoriji BH korupcije. No, o njenim eventualnim rezultatima javnost nije obaviještena. Nema optužnice protiv Čauševića, a u javnost nije dospjelo niti jedno novo ime povezano sa najvećom poratnom pljačkom državne imovine. Zbog tih imena, koja se ne pominju, vjerovatno je zamrznuta i istraga protiv Čauševića, Uostalom, on je najavio, kad je uhapšen, da će “propjevati” i da će otkriti s kim je sve sarađivao u krađi stotina miliona, neki tvrde i preko milijardu konvertibilnih maraka.

Te anonimne osobe svakako su iz samog vrha sadašnje i bivše vlasti u BiH, i to uglavnom iz SDA, koja je Čauševića dugo podupirala na pomenutoj direktorskoj stolici. Stoga je “slučaj Čaušević” postao pitanje života i smrti za ovu stranku, koja vjerovatno ulaže ogromne napore da taj lopovluk zataška.

Ako pravosuđe bude radilo kao što je činilo do sada, i Čaušević i njegovi partneri, odnosno politički pokrovitelji, ostaće izvan domašaja zaslužene kazne. Šanse da epilog bude drugačiji, nažalost, nisu veće od minimalnih.

20. 09. 2015.

PRAZNA DEJTONSKA SLAMA

(Kad već ima para za bombastične skupove, a ne nedostaje ni mušterija za umovanje, na sto bi trebalo stavljati znatno ozbiljnije i izazovnije teme od dejtonskog političkog leša)


Svaka priča za svoje vrijeme. Tako bi trebalo biti, ali nije, i sa onom dejtonskom. I Bosne bi moglo nestati, ali priče o tome “šta bi bilo da je bilo” neće nikad.

U subotu se ispred mikrofona i kamera dejtonovalo u Banjaluci, za ponedjeljak je nastavak sijela prebačen u Sarajevo, sa desetinama političara, analitičara, istoričara, diplomata, državnika izbliza (Hrvatska, Slovenija) i izdaleka (Malezija, Turska). A koliko će tek dangubnih spomen-skupova, na temu kojoj se odavno nema šta ni dodati ni oduzeti, biti održano do potkraj godine, kad i službeno pada dvadeseta godišnjica postizanja Mirovnog sporazuma kojim je u našoj zemlji (1) zaustavljen rat, kada su (2) opasani lanci koji će je bar formalno držati na okupu te (3) imenovani nadzornici (strani, dabome) koji će brinuti da nešto ne izmakne njihovoj kontroli.

Te tri stavke ključne su za opisivanje dometa sporazuma dogovorenog u Dejtonu 1995. godine. Sve ostalo bilo je iznuđeno priznavanje oružjem stvorene “realnosti”, s jedne, i bacanje lijepih iluzija u oči, s druge strane. A iluzije, pa samim tim i razvojne dimenzije Dejtona, koje su neki vidjeli kao početak boljih dana, umrle su još prije 16 godina. Tada je Visoki predstavnik Volfgang Petrič stavio tačku na “i” raznih zavrzlama oko prava prognanika i izbjeglica na povrat njihove stambene imovine. Krajem oktobra 1999. godine on je nametnuo zakon, a poslije i detaljne, obavezujuće upute kojim se stanarsko pravo u oba entiteta pretvara u - vlasničko!

Ova “sitnica” u momentu je Dejton bacila u staro gvožđe. Njegov ključni potencijal i tobožnji cilj da se predratni šareni ćilim zakrpi povratkom “svih na svoje” postao je prazna priča kojoj se neozbiljni političari i danas rado vraćaju, svjesni koliko i nesuđeni povratnici da od toga nikad neće biti ništa. Jer, čim je Srbinu omogućeno da svoj stan u Sarajevu privatizuje, a potom proda, on je odmah petama dao vjetra i skrasio se u Milićima, Bijeljini, Novom Sadu, Beogradu... Bošnjaci iz Banjaluke svoje su stanove i kuće rasprodali da bi malo poboljšali prognanički život u Skandinaviji ili kupili stančić u Sarajevu. I Hrvati su se, a kako bi drukčije, vodili istim rezonom. Eno ih po Zagrebu, Slavoniji, Mostaru...

Od Dejtona i šuplje priče o povratku, definitivno obeshrabrene pretvaranjem stanarskog u vlasničko pravo, najviše su profitirale agencije za promet nekretnina, notarski uredi i advokati. Iz ruke u ruku prešle su milijarde maraka.

Povratka, dabome, nije bilo ni u minimalnoj mjeri potrebnoj da se Bosna i Hercegovina pokuša vratiti svom etničkom šarenilu. S tim su pale u vodu i sve nade da Dejton može donijeti išta više od ućutkavanja oružja.

Svi to znaju, ali se ovom temom ipak zamajavaju. Tako je najlakše - svađuckati se oko prošlosti na koju se više nikako ne može utjecati. A budućnost: e, to je već znatno teže. Treba dobro mućnuti mozgom, pa skontati kako u izmijenjenim okolnostima, sa tri pomno ograđene nacionalne avlije, stvoriti složnu, svakome udobnu i potrebnu zajednicu.

Kad već ima para za skupove tipa pomenutih dejtonskih komemoracija, a ne nedostaje ni mušterija za umovanje, na sto bi trebalo staviti znatno ozbiljnije i izazovnije teme. Kad je već etnički tako surovo uprošćena, nacionalno i dalje zavađena, na čemu ta unesrećena i razbijena Bosna i Hercegovina može da gradi svoju ljepšu državnu i multinacionalnu budućnost? Ima li te formule? Ima li uopće volje za zajedništvom?

Izetbegović i Bošnjaci kunu se u BiH kao u nešto najrođenije. Čović i HDZ rado bi Hrvate vidjeli u malo boljem položaju, ali uopće ne dvoje, javno, oko toga da ova zemlja treba da sačuva isti statusni i granični oblik. Čak i Dodik, dežurna zlopogleđa, u Banjaluci u subotu reče “da nije zainteresovan da se BiH raspadne”!

Gdje je onda problem? U Dejtonu sigurno nije. U međunarodnoj zajednici takođe. Oni stalno poručuju da će aminovati sve što međusobno dogovore ovdašnji nacionalni lideri.

Problem je, dabome, u tim vođama, u njihovim strankama i klanovima, u dresiranim građanima koji, i ne htijući, potpadaju pod utjecaj svojih političkih dušebrižnika. A najveći je problem što u svemu tome problem imamo svi; nigdje dobitnika, sve sami gubitnici.

“Čast” pojedincima, naravno, političkim profiterima koji su, za sve ove poratne godine, na narodnoj nesreći i bijedi izgradili svoju sreću i lična bogatstva. Pa nam još sole pamet nekakvim dejtonskim krivicama, pokušavajući da time maskiraju one ključne - svoje!

18. 09. 2015.

POČETAK KRAJA EVROPSKE UNIJE

(Ma koliko Berlin i Pariz skrivali svoju krajnju namjeru, da stvore moćnu političku protutežu Sjedinjenim Američkim Državama, Vašington je u svakom času znao šta se maskira pod šifrom EU - pokušaj ugrožavanja autoriteta Velikog brata)


Ispočetka sam se, prolazeći pustim graničnim prelazima evropskih zemalja, pitao zašto još netaknuta stoji carinsko-policijska infrastruktura na tim državnim međama. Od prije dvije godine, međutim, obuzela me slutnja da je samo pitanje trenutka u kojem će se rampe podići, a puste zgrade ponovo napuniti uniformisanim ljudskim “inventarom”. Nisam, dabome, ni pretpostavljao da će se to dogoditi na način na koji se to trenutno dešava, povodom velike i brižljivo isplanirane najezde miliona ljudi iz vanevropskih zemalja.

Njihovoj brojnosti, upornosti, pa i fatalizmu praktično se nemoguće oduprijeti. Sad već postaje upitno i da li nered u koji se Evropa pretvara može biti savladan ubrzanim spuštanjem graničnih rampi, ukidanjem ili ograničavanjem željezničkog, a možda već sutra i cestovnog saobraćaja između zemalja koje odavnom nazivamo “evropskom porodicom”. Ta bi se obitelj vjerovatno mogla, a mislim i da hoće, vrlo skoro razbiti u paramparčad.

Jedan san, prvo nazvan Evropska zajednica, potom Evropska unija, teško da će ikad dočekati da još jednom promijeni svoje ime, koje bi oličavalo vrhunac u izvedbi jednog polustoljetnog političkog projekta. Mislim da Sjedinjenih evropskih država, kako se trebala zvati protuteža Sjedinjenim američkim državama, u ovoj epohi neće biti.

Razni faktori rukovodili su evropske države da se međusobno zbližavaju i objedinjavaju, sve do uspostavljanja istorijskog partnerstva Njemačke i Francuske, dvije zemlje koje su stoljećima jedna drugoj pokušavale da preotimaju teritorije i zagorčavaju život. Stare neprijatelje zbližio je zajednički protivnik, kojem su se decenijama, svjesni odnosa snaga, klanjali do zemlje, u vječitoj nadi da će doći trenutak i okolnosti u kojim će međusobni “savez” sa SAD postati po njih dostojanstveniji i ravnopravniji.

Među tim brojnim faktorima, dakle, ključni za objedinjavanje evropske familije država bilo je stvaranje bloka koji će u svjetskim poslovima, umjesto upokojenog komunističkog lagera predvođenog Moskvom, postati politička protuteža Vašingtonu. Projekat je osmišljavan na relaciji Pariz - Berlin, koja je postala osovina i magnet za privlačenje manjih, ali ekonomski snažnih država iz svoga susjedstva.

Sve je, u početku, išlo kao po loju: lako i glatko. Takozvana Stara Evropa brzo je pronašla zajednički jezik, uvela jedinstvenu valutu, počela da usklađuje zakonodavstvo, čak i da razvija vlastitu vojsku. Ohrabrujući signali koji su daljem objedinjavanju Evrope formalno stizali s one strane Atlantika uvećavali su ambicije, pa su pod evropski kišobran ubrzo uvučene i bivše socijalističke države. Propao je, doduše, plan da se i Rusija specijalnim vezama pretvori u neku vrstu pridružene članice, a ni odnos sa Velikom Britanijom nikako nije dovođen do prisnog nivoa. London je stalno nešto zakerao i odugovlačio, nesiguran bi li piškio ili kakio, a u stvari strateški programiran da bude stalna guja u njedrima Evropske unije; dovoljno blizu da bude u toku svih važnih dogovora, ali i dovoljno daleko od zavjeta na iskrenost i vjernost.

Ma koliko Berlin i Pariz skrivali svoju krajnju namjeru, da stvore moćnu političku protutežu Sjedinjenim američkim državama, Vašington je u svakom času znao šta se maskira pod šifrom EU - pokušaj ugrožavanja autoriteta Velikog brata. I puštale su SAD da proces teče, da se “zavjerenici” troše u podizanju velike evropske građevine, e da bi u času kad sve poprimi krajnje ozbiljne namjere pod tim zdanjem aktivirali svoj od početka tempirani eksploziv.

Ne, ne mislim tu na ovu iznenadnu, masovnu i dobro organizovanu seobu naroda sa istoka. S one strane Atlantika crvi su među evropsku sabraću neprestano puštani da mile i rovare, od neumoljive euroskepse Velike Britanije, preko hlađenja Španije do revolta Grčke, na kraju i do sve veće nesigurnosti Pariza u dalji pozitivni tok evropskog ujedinjavanja u moćnu superdržavu.

Tako je Njemačka, lider od samog početka, ostala na brisanom prostoru, primorana da uglavnom svojim snagama brani čast i opstojnost čitavog EU projekta. S koliko moći, dovoljno pokazuje činjenica da je američki prisluškivač uredno snimao i hrkanje u postelji Angele Merkel!

Samo njena ženska upornost činila je da ni sve pomenuto ne bude dovoljno za kapitulaciju. Čak i za ovu haotičnu najezdu naroda s istoka ona svakodnevno pokušava da izmisli neke kobajagi pozitivne potencijale, ma koliko oni zvučali apsurdno kad se prisjetimo da je harizmatična kancelarka prije tri godine pjenila od bijesa što se turski gastarbajteri ne vraćaju u svoju postojbinu, nego već u trećem i četvrtom koljenu svijaju svoje njemačko gnijezdo.

Sirijske, iračke, kurdske i druge izbjeglice ne skrivaju da je njihova krajnja stanica Njemačka. Iz sirotinje i nereda iz kojeg dolaze, za njih bi i Mađarska, Slovačka, Češka, o Holandiji, Španiji i Italiji da i ne govorimo, bili čista premija. No, dirigovani nekim daljinskim upravljačem, oni neće nigdje do u Angelinu zemlju. Nije li to već, samo po sebi, dovoljno da se prozrije pravi smisao i cilj neviđene invazije najednom pokrenute ljudske mase koja, u suštini, i nije krenula iz ratnih područja. Prema raspoloživim podacima, većina ljudi koji trenutno lutaju Evropom bili su udomljeni u turskim izbjegličkim centrima, u zemlji koja slovi kao stabilna i ekonomski prosperitetna. Odatle su, prema ovamo, pokrenuti pritiskom na neko veliko dugme.

Ljudi bez oružja, vidno pitomog raspoloženja i ponašanja, ipak su bili dovoljni da se Evropska unija suštinski raspadne kao mjehur od sapunice. Svaka država-članica uvukla se u sebe i svoje interese, prebacujući problem na formalno pobratimljene susjede. Od evropsko-unijske solidarnosti, jedinstva, azilantskih pravila i zakonodavne uniformiranosti ne ostade ama baš ništa, čak ni toliko da se šefovi država-članica EU hitro nađu na nekom sastanku na kojem će utvrditi strategiju i taktiku zajedničke samoodbrane. Takav sastanak ne zakazuje se naprosto zato što se zna da bi trajao dugo, i to u svađalačkom tonu!

Evropska unija dostigla je svoj zenit. Do koje dubine i kojom brzinom će ići njeno propadanje, teško je predvidjeti. No, sve ovo neodoljivo podsjeća na početak njenoga kraja!

(fokus.ba, 18.9. 2015.)

TRI VARIJANTE MOGUĆEG RASPLETA

(Da li će, nakon nekoliko godina pauze, povodom Dodikovog referenduma, Visoki predstavnik posegnuti za svojim specijalnim ovlaštenjima)


Visoki predstavnik Valentin Inzko, u svom novom izvještaju generalnom sekretaru UN-a i Vijeću sigurnosti, najoštrije je osudio organiziranje referenduma o državnim pravosudnim institucijama i ovlaštenjima visokog predstavnika. On je ocijenio da “te aktivnosti predstavljaju direktno kršenje Daytonskog mirovnog sporazuma”.

Iza takve ocjene logično bi trebala da slijedi odluka Visokog predstavnika, za koju on ima mandat, da zabrani održavanje tog referenduma u Republici Srpskoj. Da li će ona biti i donešena, ovisi i o zaključcima koje će donijeti vođstvo UN.

U Njujorku će, bez sumnje, biti jasno protumačena Inzkova argumentacija. RS će biti najoštrije upozorena. No, da li će, nakon nekoliko godina pauze, Visoki predstavnik posegnuti za svojim specijalnim ovlaštenjima, to je još uvijek teško prognozirati.

Oštro reagovanje, koje možda vodi i zabrani referenduma, može se naslutiti iz dvije Inzkove rečenice. Prva glasi:

“Ono što je sada potrebno, da bi se ispravila ova situacija, je da se referendum odmah ostavi po strani”.

I druga:

“Rukovodstvo RS je odlučilo gurnuti ovaj entitet u još dublju krizu i izolaciju.”

Ono što OHR sigurno neće učiniti, to je da nakon ovakvih ocjena mirno gleda kako Dodik priprema sporno izjašnjavanje građana RS. Odluka sa puno rizika je i eventualna zabrana referenduma, koja bi naišla na burno protivljenje Rusije, Kine i Srbije, da RS i ne pominjemo. U krizu bi, osim RS, zapala i cijela BiH. Međunarodna zajednica ponovo bi imala pune ruke posla.

Stoga se može očekivati da bude potraženo neko treće, Solomonsko rješenje. A ono jedino može biti sadržano u tome da oni koji su pokrenuli referendumski proces, Dodik i Narodna skupština RS, sami od njega i odustanu.

Između tri ovdje pobrojane varijante, u ovim okolnostima čini mi se da je treća najbliža realnosti.

(Bosnia Daily, 18. 9. 2015.)

17. 09. 2015.

ŽRTVE VLASTITOG POŠTENJA

(Uvijek će biti "naivaca" koji misle da svijet živi po pravdi i poštenju, kao i vlasti koja će demonstrirati svu svoju moć da ih ućutka i nemilosrdno izmrcvari)


Juče je u Sarajevu održano prvo javno svjedočenje uzbunjivača-prijavljivača korupcije, na kojem je troje hrabrih ljudi, Višnja Marilović, Zlatan Velagić i Danko Bogdanović, javno govorilo o svojim ličnim iskustvima sa prijavom korupcije. Oni su ukazali na to da država nedovoljno štiti takve osobe i da je nakon prijavljivanja korumpiranih osoba njihov život pretvaran u pakao.

Tokom javnog predstavljanja, koje je organizirala NGO Luna, naglašeno je da su pomenute osobe trpjele torturu ne samo od onih na čije devijantno ponašanje su ukazivale nego i od svojih kolega na poslu, koje su nastojale da ih obeshrabre.

U dva od tri pomenuta slučaja, epilog je bio u korist prijavljivača korupcije. No, cijena koju su za to platili bila je ogromna: ucjenjivanje, otpuštanje, ignorisanje od strane kolega na poslu, ugrožavanje lične bezbjednosti, podmetanja svih vrsta...

Najveći problem u otkrivanju i procesuiranju slučajeva korupcije je nedostatak svjedoka. Rijetki su oni koji hoće o tome da govore, ljudi ne žele da svjedoče ni kad državni organi uđu u trag korupciji. Pogotovo je primjetan nedostatak incijative osoba koje dolaze u dodir sa korupcijom, a od kojih se očekuje da to javno saopšte i zatraže istragu.

Nakon jučerašnjeg javnog istupa troje uzbunjivača-prijavljivača stanje će u ovoj oblasti biti još gore. Ko je čuo životne priče Višnje Marilović, Zlatana Velagića i Danka Bogdanovića, taj sigurno nije poželio da krene njihovim trnovitim putem, kao i ranije, kada su slični ljubitelji pravde i poštenja (npr. Irina Lovrić) hrabro vodili bitku sa vjetrenjačama.

Ključni problem u ovome nije nedovoljna zaštita koju država (ne)pruža takvim hrabrim osobama. One bi bile na najbolji način zaštićene, u stvari, kad bi njihove prijave bile brzo procesuirane, a inkrimirane osobe kažnjavane. Nažalost, korumpirana država postaje efikasna prema korumpiranim ljudima tek kad više nema kud, kad iscrpi sve mogućnosti da zaštiti svoje miljenike. Naime, u 90 odsto slučajeva, korumpirane osobe su visokopozicionirani pripadnici vlasti i na njih prislonjenih struktura.
Stoga je ovo samo još jedna pojava koja ljudima sugeriše staru pouku da se sa rogatim nije bosti. Ipak, kako pokazuju pomenuti primjeri, uvijek će biti "naivaca" koji misle da svijet živi po pravdi i poštenju, kao i vlasti koja će demonstrirati svu svoju moć da ih ućutka i nemilosrdno izmrcvari. Tako ti ljudi postaju žrtve vlastitog poštenja, umjesto da budu uzor javnosti i poticaj kroćenju vlasti i njenih dugoprstih pripadnika.


15. 09. 2015.

NAPLATA ZLOČINAČKIH ZASLUGA

(I Dodik i građani RS ponose se grupom ljudi koji su BiH, a s njom i Srbe, uveli u veliku političku avanturu, u zločine i nered koji i danas vladaju u našoj zemlji)


Milorad Dodik promijenio je stav o naknadama poslanika iz prvog saziva Skupštine RS-a. Umjesto prvobitno predloženih 1.200 KM, on sada predlaže iznos od 800 KM, u visini prosječne plaće u RS-u.

Na ovu promjenu Dodik se odlučio pod pritiskom javnosti i boračkih organizacija iz RS, što su oni izrazili i današnjim javnim protestom. Građani smatraju da je neadekvatno da poslanici prvog saziva parlamenta RS primaju mjesečnu naknadu od jedne i po prosječne mjesečne plate u RS, odnosno 1.200 maraka.

Javnost je protestovala, Dodik promijenio prijedlog, pa bi sve moglo mirno da se završi. Ključni problem pri tome niko i ne pominje, a to je da se među onima koji će biti nagrađeni nalaze i osuđeni ratni zločinci, poput Momčila Krajišnika, kao i oni kojim prijeti najteža kazna (Radovan Karadžić). To nije sporno ni za građane ni za Dodika.

Da su ljudi u RS razumniji, upravo ovo bio bi glavni razlog za javnu raspravu. Pošto nije, logično je zaključiti da se i Dodik i građani ponose grupom ljudi koji su BiH, a s njom i Srbe, uveli u veliku političku avanturu, u zločine i nered koji i danas vladaju u našoj zemlji. Dodik kaže “da je to pravedno prema ljudima koji su u političkom smislu poveli srpski narod 1991. godine i koji su zbog toga prošli ogromnu torturu”.

Osim što se ovim činom vrijeđaju sve žrtve rata u BiH, Dodikova inicijativa sramotna je i zbog toga što se time nagrađuju pljačkaši srpskog naroda. Većina tih „zaslužnih građana“ davno su, prljavim novcem, naplatila svoje „zasluge“. Sad će dobiti i dodatni džeparac, dvostruko veći od penzija koje su ljudi zarađivali tokom 40 godina rada.

Sa srpskim liderima u BiH nešto odavno nije u redu. Ovaj primjer pokazuje da ni narod nije pri punoj pameti. Iz te kombinacije, nikakvom dobru nije se nadati.



.

U FEDERACIJI LOŠE, U RS JOŠ LOŠIJE

(Ako neko i vjeruje opravdanjima federalnih talaca jalovih koalicija, onda Milorad Dodik nema pravo ni na mrvicu izlika. On je vladao poput faraona, kojem su se klanjali svi nivoi vlasti)


Vječita je dilema da li je bolja vlast istomišljenika ili mješavina različitih političkih mirisa koje nazivamo savezima ili koalicijama. Prva varijanta daje slobodu vlasti da slijedi samo svoje vizije; druga podrazumijeva kompromisno usaglašavanje, u kojem se niko ne može ponašati apsolutistički, čak i kad je u koalicionoj vreći najviše njegovih krpica, odnosno biračkih glasova.

Ako ovu opštu dilemu testiramo na primjeru Bosne i Hercegovine, onda ostajemo bez odgovora. Zaključak je, zapravo, da bi najbolje bilo nešto treće, da nijedna od navedenih varijanti nije učinkovita. Na to navode iskustva iz deset posljednjih godina, u kojim smo tonuli sve dublje i dublje, i država i njeni sastavni dijelovi, iako su u vlasti isprobavana oba pomenuta recepta.

U Federaciji smo stalno imali koalicione vlade i mršave parlamentarne većine. U Republici Srpskoj je Dodik „bog“ već deset godina, koji je SNSD-u, samo reda radi, dodavao po par nevažnih strančica, e da bi sve to na papiru izgledalo nekako ozbiljnije, a ne apsolutistički kako je stvarno bilo.

U dva navrata, u posljednjoj deceniji, SDA je u FBiH postizala relativnu izbornu pobjedu, odnosno dobijala najveći procenat biračkih glasova. Jednom je to uspjelo SDP-u. No, i jedni i drugi bili su prinuđeni da prave široke koalicije, da uz sebe vežu još barem 3-4 partije kako bi mogli sačiniti entitetsku vladu. U toj situaciji, iako sa priznatim statusom savezničkog lidera, ni SDA ni SDP ipak nisu mogli provoditi obećanja koja su davali pred izbore. Bili su, zarad stvaranja koalicije, prinuđeni da čine razne ustupke koji su razvodnjavali njihove programe.

Sudbina takve vlasti dobro nam je poznata. Pomažući se, kao štakom, sa Silajdžićevom Strankom za BiH, SDA-ove vlade u dva navrata su češće bile blokirane no što su stvarno radile. Više se, silom prilika, odnosno međusobnih stranačkih razlika, razmišljalo o odnosima unutar koalicije nego o zadacima koje je ona imala u vršenju vlasti. Pri tome su, pred javnošću, takvu situaciju i jedni i drugi koristili za stvaranje lepeze opravdanja zbog kojih, kobajagi, ne mogu da realizuju ono što su obećavali.

I događaji kojim svjedočimo na istom su tragu. Federalna vlada i parlamentarna većina suštinski ne postoje, iako je neradno ljeto pomoglo da se to odveć ne primjećuje. No, stiže jesen i stiže spoznaja da se konačno mora znati ko čini federalnu koaliciju, kako bi ona konačno krenula ozbiljno da radi.

No, dug je put do toga. U ovom času nema nimalo uslova za uvjerljivu prognozu ishoda dva oprečna procesa koje vode i zagovaraju stubovi buduće koalicione vlasti: SDA i HDZ. Oni su potpuno nesuglasni oko ključnog pitanja: Da li u parlamentarnu većinu uvoditi Radončićev SBB?

SDA ga ne želi, s mukom pokušavajući da posao završi sa 3-4 sićušne stranke. A iz Čovićevog tabora poručuju, bez imalo uvijanja, da bi se stabilnost federalne vlasti mogla postići samo sa Radončićem. Uglavnom, prihvatam okladu sa svakim ko misli da će tome jednom doći kraj. I naredne izbore dočekaćemo sa zaključkom da su, kao prethodne, i period 2014-2018. pojeli skakavci!

Ako neko i vjeruje opravdanjima federalnih talaca jalovih koalicija, onda Milorad Dodik nema pravo ni na mrvicu izlika. On je vladao poput faraona, kojem su se klanjali svi nivoi vlasti. I danas, premda znatno manje, on dominira: predsjednik je entiteta, njegova stranka ima parlamentarnu većinu i vladu sačinjenih od njenih ljudi. On još uvijek može da radi kako hoće, a da političkim rivalima ne mora nazvati ni: Dobar dan!

Osim političke premoći, Dodik je, na početku političkog totalitarizma u koji se njegova vlast pretvorila, imao i novac (uglavnom poklonjen iz Srbije, kroz privatizaciju Telecoma RS), kao alat kojim može RS da oblikuje u skladu sa svojim zamislima. Uspio je, međutim, samo jedno: da usreći sebe i odabrane pripadnike svoga klana. Građani RS dobili su – šipak!

Tako je to uvijek i svugdje gdje vlast čine istomišljenici, odnosno jednopartijske kolege. Svi se brzo osile i zaborave na obećanja, pogotovo na neke ozbiljne programe, ako su ih ikad i imali. Dodikovu eru u RS po tome bi trebalo uvrstiti u svjetske udžbenike vlasti koja je mogla sve, a nije učinila ništa.

Jedno ne valja (u Federaciji), drugo je još lošije (u RS). Krivica za ovakav zaključak nije na analitičaru. Ona svakako pada na pleća političara koji se ne snalaze ni u jednoj varijanti. Stoga ne treba biti bolesni sumnjičavac pa dodatno zaključiti, poznavajući te ljude i njihove stranke, da bi oni i na nekom trećem putu najvjerovatnije zalutali na stazu na kojoj njih osobno i kolektivno čeka nešto dobro, a njihove građane, a šta drugo – ponovljena spoznaja da su krenuli za pogrešnim ljudima!

(fokus.ba, 11. 9. 2015.)

07. 09. 2015.

KAKO PREPOZNATI "TEMPIRANE MINE"

(Velika izbjeglička kriza neće mimoići ni BiH, u kojoj i SIPA i OSA i graničari, ali i građani, trebaju biti krajnje ozbiljni - i humani i oprezni)



Izbjeglička kriza koja potresa Evropu nema svoj epicentar u Bosni i Hercegovini, ali smo daleko od pomisli da ćemo to preživjeti bez ikakvih posljedica. Štaviše, one bi mogle biti jako ozbiljne, prije svega za državu i njene organe, koji ne mogu da osmisle ni metode za zbrinjavanje vlastite sirotinje i nezaposlenih. Kako tek da pomognu hiljadama ljudi koji stižu izdaleka i koje će put sigurno dovesti i k nama.

Neke prognoze govore da bi 20-tak hiljada Sirijaca i Iračana moglo da “zaluta” u BiH. Oni će sigurno biti nesrećni što, bar privremeno, stižu u najsiromašniju zemlju Evrope, iako nema dvojbe da će ovdje ljudi učiniti sve da im pomognu. Uostalom, naši humanitarci već sakupljaju pomoć i šalju je u Srbiju. Prosječan Bosanac i Hercegovac će leći i na pod sobe da bi nesretnike iz daljine smjestio na neko vrijeme u svoj krevet. Podijeliće s njima i svoj oskudni obrok hrane i time nadomjestiti nemoć neorganizovane države u kojoj je budžet davno ispražnjen za sve moguće namjene.

No, država ima i drugu brigu. Sa masom nesretnika sigurno se švercuju i opasni tipovi, od kojih će neki ovdje pokušati da ostanu i da u jednom trenutku razmahnu zastavu svoje “revolucije”. ISIL je pri tome dežurni naziv za nešto što se zove terorizam, a čime se bave mnoge grupacije zavjerenika u zemljama iz kojih je stigao ovaj val izbjeglica.

Državni sigurnosni organi kažu da su za to spremni, da će pod sitnim mikroskopom tražiti takve osobe. Njima su na umu mnoge najave, od prije godinu dana, da će ISIL upravo na Balkanu da instalira svoju glavnu evropsku bazu.

Tada se mislilo da su u pitanju samo prazne prijetnje. No, one sada postaju realnost. One tjeraju organe sigurnosti ne samo da pomno preispituju ko je izbjeglica, a ko “trojanski konj”, nego i da pročešljaju sva gnijezda radikalizma koja su odranije formirana u BiH. Vehabistički pokret prvi je na listi sumnjivih. Vjerujem da SIPA i OSA već rade na njihovom laserski prodornom snimanju, da pomno izučavaju ponašanje osoba koje su se vratile sa ratišta na Bliskom i Srednjem istoku.

Od BiH se očekuje da u globalnoj borbi protiv ekstremizma da svoj doprinos, pogotovo protiv tzv. islamističkih terorista. Ipak, mislim da vođe antiterorističke alijanse nisu naivne da se oslanjaju samo na nas. Nije BiH ni za šta ozbiljno osposobljena, u svemu joj treba pomoć. Stoga bi bilo dobro da već sada i SIPA i OSA, kao i naši graničari, imaju “šaptače” sa strane, da nam je stavljena na raspolaganje i tehnika koju nemamo, a koju su jake države ubrzano razvijale za otkrivanje sumnjivih osoba.

Među opasnostima s kojim ćemo se suočiti važna je i sklonost srpske politike da preuveličava prisustvo tzv. islamističkog raspoloženja i militantnih grupa u BiH. Izgreda će sigurno biti, pa će biti i pokušaja da se i svi naši muslimani strpaju u istu vreću sa onim nevaljalcima koji do nas dođu.

I kad izbjeglička masa krene iz BiH, kad ovdje ostane dio tih “tempiranih bombi”, sračunatih da za godinu-dvije pokušaju da detoniraju, možemo biti sigurni da će neki politički krugovi govoriti o hiljadama “spavača” kojim su na meti nemuslimani. Uostalom, vidjećemo koliko će Dodik nastojati da izvuče prljave koristi iz objektivno složenih okolnosti u koje ćemo zapasti.

Sa ovim izbjegličkim valom problem se neće okončati. Kad Evropa nekako udomi, na primjer, milion Sirijaca i Iračana, to bi mogao biti pucanj za start nove trke, čijim učesnicima bi moglo postati još više ljudi iz kriznih područja na kojim uglavnom žive muslimani. Time bi i naboj reformi, koje vlast mora da provodi u BiH, mogao da splasne i da se ti problemi sa izbjeglicama koriste kao izgovor za nerad na ekonomskim i drugim promjenama.

Napokon, na iskušenju je i razboritost naših muslimana. Oni vidno saosjećaju sa teškom sudbinom svojih istovjernika sa istoka. Na internetskim mrežama se to poredi sa “bešćutnim” odnosom prema Bošnjacima tokom rata devedesetih godina, kada su bili izloženi brojnim zločinima, čak i genocidu kakav je izvršen u Srebrenici.

Među našim Bošnjacima nema velikog potencijala za radikalizam. No, majstori zla i režiseri konflikata koristiće svaku priliku koja im se ukaže da bace ljagu i sumnju na ovdašnje muslimane. Ni sa tim predrasudama i podmetanjima nećemo se lako nositi. No, vjerujem da ćemo im ipak odoljeti.

(fokus.ba, 7. 9. 2015.)

04. 09. 2015.

ŽRTVE U RODNOM MJESTU SVOJE NESREĆE

(Brojno stanje sirotinje postajaće sve nadmoćnije nad danas superiornom vojnom, ekonomskom i sličnom nadmoći trenutnih gospodara svjetske sudbine...)


Mnoštvo tananih dušica otišlo je na vječiti počinak, tokom milenijumske historije čovjekoljubivih sanjarenja, a da nikad nisu doživjeli ispunjenje svojih ideala i svoje brige za opšte dobro, za poredak u kojem niko neće biti na gubitku. Još će bar toliko tankoćutnih duša počinuti bez ispunjenog sna koji nije stvar osobnog probitka nego saosjećanja za svoju epohu i ljudsku sudbinu u tom dobu.

Jednom će ti snovi, vjerovatno, pjevati onako kako su generacije idealista i čovjekoljuba pjevale o njoj. A pjevaće kad gungulom zvanom svijet bude vladala tablica dijeljenja, uzajamnost, humanizam i osjećaj da nema lične sreće bez sreće kompletnog ambijenta u kojem se bitiše.

Ka tom cilju pokretana su mnoga putovanja, od kojih su gotovo sva završila u ćorsokaku. Hoće li i ovo, u medijima nazvano “izbjegličkom krizom”, koju je možda bolje posmatrati kao novu veliku seobu naroda, skončati u džungli sebičnosti, surovosti, političke cjelishodnosti i nadmetanja, na željezničkoj stanici Budimpešte na kojoj su dvije bebe rođene u uvjetima čovjekovih pećinskih početaka?

Ne sumnjam u odgovor: Hoće! Ovo čemu danas svjedočimo samo je prvi u nizu talasa koji navještavaju novu veliku revoluciju i pokušaj da se stoljetne neravnine nekako ispeglaju. Po svojoj snazi, seoba miliona Sirijaca, Iračana, Libanaca... prevazilazi sve dosadašnje zemljotrese poput Lenjinove komunističke pobune, Gandijevog buntovnog pacifizma, Mandeline tihe i dugotrajne borbe protiv rasne nejednakosti.

Ubice imaju običaj da se vraćaju na mjesto zločina, ali i žrtve počinju da dolaze na izvorište svoje nesreće. Evo ih kako bezumno hrle ka srcu Evrope, koja bi, i bez ugnjetavanja slabijih, bila bogata, uređena i moćna. Sa blagom odnešenim iz raznih kolonija, poput Sirije i Iraka, da druge ne pominjem, postali su još imućniji, puni osjećaja nadmoćnosti. Ali ne vjerujem da su ikad i pomislili na bumerang, koji se zna vratiti onome ko ga baca. A vraća im se.

Izbjegličko more zasad se želi dograbiti okeana zvanog Njemačka, simbola urednog, čak i bajkovitog života. Mađarska vlast pri tome razmišlja glupo, gradeći zidove i pretvarajući svoja prometna čvorišta u savremene konc-logore. Ona nije cilj, ona je svakom nenadanom “gostu” samo prolazna stanica. Prošla su vremena bogate dvoglave monarhije koja je dominirala polovicom Evrope, u njoj jedno vrijeme i našom zemljom.

S ovom plimom Evropa će se teško iznijeti na kraj. Plašim se da će na mađarskom zidu, koji se užurbano gradi, uskoro osvanuti i mitraljeska gnijezda. Pa, za ta četiri metra visokog betona dovoljne su oveće merdevine da ih se prekorači. Bojim se da su ti zidovi samo u funkciji usporavanja naroda pokrenutog ka boljem životu, kako bi ih se lakše okrenulo natrag, čak i usmrtilo da ne narušavaju mir onih koji su im na putu.

Svuda je u svijetu bilo podjednako dobrih uslova za život. Vremenom su, međutim, jaki naučili kako da sa pohoda sebi donesu što više tuđega, sebično se ne obazirući šta će tamo da ostane. Još su im, opljačkanim, poticali unutarnje sukobe, da se međusobno glože ne bili smetnuli s uma gdje je pravi uzrok njihove nevolje. A on je tamo kud sada idu, na moćnom Zapadu.

Ne, ni tu, u Njemačkoj, nije njihova krajnja stanica: ona je daleko preko velike vode, prvo u Britaniji, potom u Americi. Tamo sjede veliki majstori nepravedne raspodjele svjetskih dobara, podstrekači i izvoznici golemih nesreća, bijede, ratova...

Ovaj talas gubitnika do njih sigurno neće stići, možda ni naredni. Ali jedan sigurno hoće, kad nas današnjih više odavno ne bude. Masa siromašnih i obespravljenih jednom će postati jača i od svih arsenala nuklearnih bombi i raketa. Kratkovidi su oni koji misle da se to neće dogoditi, da će uvijek imati dovoljno metaka da ućutkaju bijes planetarnih gubitnika. Samo neka razumiju simboličku dimenziju bombaša-samoubice, koji se odriče vlastitog života samo da bi kaznio ugnjetača, i razumjeće sve što je potrebno.

Vlast to teško uočava. Ona razmišljaju od danas do sutra: neka je lijepo dok oni dijele (ne)milost i baškare se u moru novca, koji prevazilazi svaku razumnu potrebu. Za novu generaciju nije ih briga.

Ključeve pravog odgovora drže ljudi, građani, masa koja tvori države u kojim je nakupljeno sto puta više sredstava za život nego u tri četvrtine čovječanstva. Oni treba da osjete potrebu za pravednijom raspodjelom i da svoju vlast pripitome i uvjere da je tako bolje. A već osjećaju ti građani država punih perja da im nije udobno kao prije. Unezvjereno se okreću oko sebe, jer i u Čikagu i u Torontu i u Londonu osjećaju da nisu zaštićeni od bijesa nakupljenog negdje jako daleko, a koji u nečijim zažagrenim očima vreba neposredno pored njih, sa eksplozivom ili nečim sličnim u rukama. Bogati svijet odavno ne spava mirno, barem ne od 11. 9. 2001-e.

Uostalom, šta govori rezultat jedne prošlogodišnje ankete provedene u SAD. Pitalo građane: Ko je najopasniji lider na svijetu? A oni umno odgovorili, ubjedljivom većinom: Barak Obama! Zapravo, sistem i politička filozofija koju on simbolizira.

Događaji kojim svjedočimo sigurno će biti poticaj i drugim nevoljnicima. Šta bi tek bilo da čitava Afrika, sva od bola i bijede, sutra krene ovom stazom? Mislite da je to nezamislivo? Plašim se da griješite. Još mi nismo ni blizu spoznaje šta sve može ojađeni čovjek, osuđen da vazda bude kusur u tuđim velikim računima.

Sumnjam da vlasti moćnih država o ovome uopšte razmišljaju. Humanitarci, državne službe, kao i obični građani (poput Berlinaca) brinu kako da napoje i najedu bespovratno pristigle ljude sa uzavrelog Istoka. No, neke druge službe još užurbanije pokušavaju da odijele žito od kukolja. Znaju oni dobro da je u masi pridošlica stigla i dosad najveća grupa specijalno obučenih i bešćutnih zloradnika, koji će par godina “spavati”, a onda pokušati da izvedu dosad najveće terorističke i slične akcije. Zbog takvih su pod uvećalom i obične izbjeglice, koje ne znaju ni izgovoriti riječ politika.

U svakom slučaju, ova velika seoba meni liči na početak Trećeg svjetskog rata. Ne znam da li će nakon njega uslijediti i Četvrti ili će ovo dovoljno razdrmati razmažene moćnike koji misle da su jednom zanavjek čvrsto zasjeli na piramidu podignutu od ljudi prvog, drugog, trećeg i još nižih redova.

Ako pitate za prognozu, mislim da će najveći problem svijeta, nejednakost i ljubav ka dominaciji, zamrijeti tek nakon još nekoliko velikih ratova. No, mislim daće u njima brojno stanje sirotinje postajati sve nadmoćnije nad danas superiornom vojnom, ekonomskom i sličnom nadmoći trenutnih gospodara svjetske sudbine. 


(fokus.ba, 4. 9. 2015.)

MLIJEČNA KRIZA

(Kad dođu konkretni potezi, kao izvoz mlijeka, odjednom osjetimo da u poslovima sa EU odmah imamo više obaveza nego prava)


Na ovosedmičnoj sjednici Vijeća ministara BiH razgovarano je o takozvanoj „mliječnoj krizi“, koja je izazvala val političkih, ekonomskih i drugih javnih reakcija. Zaključeno je da se definiranje službene pozicije BiH odloži za narednu sedmicu, kada bi, 9. ili 10. septembra, trebala biti održana sjednica nadležnih institucija EU.

Podsjećamo, do problema je došlo nakon što je Hrvatska uputila žalbu na otvaranje evropskog tržišta za mlijeko iz BiH. Naši susjedi su zatražili da, prije nego počne izvoz, u našu zemlju trebala još jednom da dođe inspekcija iz Dablina (Irska).

Ovaj problem sa Hrvatskom imamo oduvijek. Ona je navikla da, nakon što je odmah nakon rata korumpirala tadašnju političku vrhušku BiH, ima razne ekonomske monopole u BiH. Navikla je da joj nekažnjeno, bez kontramjera, dopuštamo to što ona nama ne dozvoljava.

No, problem je sada znatno dublji. Ljudi u BiH naklonjeni su ideji o brzom pristupanju Evropskoj uniji. Pri tome nisu naivni da misle kako je to samo za nas dobro. No, malo ko se nadao da ćemo već na prvim koracima osjetiti da nas u EU baš i ne čekaju presretni što dolazimo. Kad dođu konkretni potezi, kao izvoz mlijeka, odjednom osjetimo da u poslovima sa EU odmah imamo više obaveza nego prava.

To možda i nije tako, ali „mliječna kriza“ navodi na takav zaključak. Zbog toga naši euroskeptici, a oni nisu malobrojni, slavodobitno govore: Eto, to je EU – slatkorječiva zavodnica koja ne ispunjava obećanja!

Značaj „mliječne krize“ ne treba nimalo potcijeniti. Njen rasplet u mnogome će utjecati na raspoloženje ne samo naše javnosti nego i vlasti BiH prema Evropskoj uniji. Zvaničnicima u Briselu vjerovatno nije nevažno da li će, i u ovoj fazi, to raspoloženje biti dobro ili loše.

Priliku da to pokažu imaće kad iduće sedmice budu odlučivali o prigovoru Hrvatske.

DINO „PROPJEVAO“, HOĆE LI NASTAVITI?

Gomila prljavština vlasti izbila bi na vidjelo kad bi nam Konaković povjerio sve što zna. Gdje bi bio kraj kad bi o mutnim poslovima SDA...