30. 08. 2015.

Šta skriva evropska „briga“ za nas?

(Gadi mi se to što svoje osvajanje preostalih balkanskih država EU prozirno pravda brigom za naš boljitak. Jednako se jezim na dio nas koji živimo u pogrešnom uvjerenju da jeftino prodajemo svoju kožu)



Bečki „kongres“ predstavnika vodećih evropskih sila i zemalja bivše Jugoslavije, koje još nisu postale dio EU, nametnuo se kao glavna tema u ovoj sedmici. Naviknut da mi je prije pisanja prvo potrebno da u glavi stvorim „opipljivu“ sliku onoga što želim da kažem, brzo sam do nje došao, premda nisam siguran da sam tačno ocrtao ono što u sebi osjećam.

Slika odmah traži odgovor na pitanje da li je zarobljenik zahvalan svom čuvaru, zapravo onome ko ga je pobijedio i zarobio, na tome što ga svakodnevno hrani, bez obzira koliko obroci bili mršavi i neukusni? Na to bi mi mogao uvjerljivo odgovoriti samo neko ko je to prošao, od Hitlerovih logora, preko američkih zatvora za ratne zarobljenike, do mučenika koji su, prije dvadesetak godina, na našim prostorima satjerivani u bodljikavu žicu. Onima iz Keraterma i Trnopolja, sjećamo se, moglo se prebrojati svako rebro. No, od gladi nisu umirali, premda je to možda bilo i bolje nego od kame ili udaraca kundakom.

Od onih koji su tako nešto prošli nemam pomoć, pa i sliku koju sklapam u ocrtavanju našeg odnosa sa Zapadom nijansiram prema vlastitim dojmovima. Ipak znam da nije prema Zapadu nezahvalan prosječni Bosanac i Hercegovac, stradalnik iz ratnih i mirnodopskih vremena, kad u glavi ima spoznaju da je otud, kad je harala glad i žeđ, dobijao hiljade tona humanitarne pomoći. U poraću, takođe, milijarde dolara ili eura stizale su da nas pridignu iz pepela.

Kućno vaspitanje nalaže da se ne pljuje u ruku koja te hrani. Pa to i ne činimo. No, kad se spoznaje i informacije provrte malo dublje, kad oslušnemo drugi dio priče prisutne u našim ljudima, onda revoltirano znamo kazati da nas oni, u stvari – gule. Sve što su uradili, a što je nalikovalo nekoj pomoći motivisanoj ljudskošću, u stvari je bilo sračunato. Humanitarnom taktikom evropski giganti maskirali su strategiju stavljanja svoje šape na nas i puštanja pijavica kojim će nam u dugom roku isisavati krv.

Naši ljudi u dijaspori, koji su se snašli i Bosnu preboljeli, možda se i naljute na moju „nestašnu“ misao da je možda i najbitniji dio te strategije Zapada bio da, koristeći naše mržnje i ratobornost, sa etiketom izbjeglica u stvari osvježe vlastitu krv. I to ne bilo kakvom uvoznom radnom snagom nego – bijelcima. K tome i dobro obrazovanim, kakve je stvarala socijalistička Jugoslavija. Tako su Njemačka, Danska, Švedska itd. popunile svoje potrebe za uvoznim nadničarima, i to za najteže i najprljavije poslove, a da to nisu bili – obojeni ljudi!

Umjesto tamnih, tamnijih i najtamnijih iz Turske, Afrike i Azije oni su dobili evropejski bijele Balkance. Dobili su i fakultetski obrazovane ljude koji će raditi na poslovima na kojim njihovi urođenici ne žele da rade ni sa svjedodžbom osnovne škole.

Mislim da je ovo i za budućnost možda najvažniji strateški cilj zemalja EU, koje će, uz jeftinu BIJELU radnu snagu, lako izvlačiti i biserne talente (za nauku, kulturu, sport...) ne samo iz nas nego i iz Bugara, Rumuna, Hrvata, Slovenaca... Svjesni su da, posebno Balkance, treba podobro istesati da bi ličili na njih, ali to je neuporedivo lakše nego izbijeliti pripadnika neke tamnopute ili žutolike rase.

To je što se tiče osvajanja svježe krvi. Drugo se zove tržišnom okupacijom i nametanjem svoga kapitala. Majka biznisa, banke, odavno su u BiH u stranom vlasništvu, sem jedne. Svi veliki projekti, sa masnim zaradama, takođe su pripadali njima. Tek odnedavno, na primjer, naše građevinske firme dobile su ponešto prostora na domaćem tržištu. No, proizvođačima robe široke potrošnje nije ostalo gotovo ništa. Pogledajte u svoju korpu, kad prilazite blagajni nekog tržnog centra, i sve će vam se samo kazati. Naši potrošači pod potpunom su stranom okupacijom.

No, još štošta ostalo je da se dovrši. U tome i jeste razlog upornosti Evropske unije da i preostale Balkance smjesti pod svoj kišobran. I da pri tome glumi nekoga ko to sve radi iz čiste dobrote i brige za nesnađene ljude i države. Eto, ove sedmice su nam u Beču obećali 600 miliona eura za infrastrukturne projekte, a do 2018. kažu da će u našu i bliske nam državice plasirati oko 30 milijardi eura investicione POMOĆI. Jedan njihov visoki funkcioner nam je, pri tome, priprijetio da toj njihovoj dobroti ipak stiže kraj. Kaže: Ne gledajte u EU kao u bankomat!

Moji zaključci jako su jednostavni:

1. Evropa nam može donijeti boljitak

2. Evropa nas grli jer od toga ima koristi ili je tek očekuje

3. Ona je ta koja bira i diktira; mi smo nevjesta koju prodaju na aukciji, bez prava da utječemo na svoju sudbinu

Gadi mi se to što oni svoje osvajanje preostalih balkanskih država prozirno pravdaju brigom za naš boljitak. Jednako se jezim na dio nas koji žive u pogrešnom uvjerenju da jeftino prodajemo svoju kožu. Kao da nas neko uopšte pita za cijenu?

Ništa nije do nas. Sve je do političkih i ekonomskih divova. Karte su davno tako podijeljene da glavni zgodici pripadaju njima, a sitniš nama. Tu se u doglednoj budućnosti ništa ne da promijeniti.
 
(fokus.ba, 28. 8. 2015.)

20. 08. 2015.

Je li svako bogatstvo prljavo?

(Nepravedni smo prema mnogim našim sugrađanima koji žive odlično, čak i jako luksuzno. I kad znamo njihove vještine i sposobnosti, radiji smo da taj njihov status tumačimo nečim prljavim...)


Jedan od najbogatijih Bosanaca ovih dana je u humanitarne svrhe darovao 250.000 KM. Ne sjećam se da je ikad iko, osim međunarodnih organizacija, odvojio toliko novca za ublažavanje bola naše nepregledne bijede.

Žalosno je, ali istinito da ta gesta nije dobila publicitet koji zaslužuje. Štaviše, to što sam čuo od onih koji su tu vijest pročitali, to bi pomenutog čovjeka, da zna za takva reagovanja, vjerovatno nagnalo da se predomisli i da taj novac zadrži u svom džepu.

Kažu - pere pare. Dodaju - to je kap iz mora njegovog imetka. Predviđaju - to je ulog u namještaljku nekog dolazećeg tendera. Malo kome pada na pamet da je to čovjek učinio čista srca, dirnut nečijom nesrećom, nesebičan da sa svoje gomile odvoji nešto za one kojim je život dodijelio sitniš.

Takvi smo mi, općenito. Zavist, omalovažavanje, povlačenje velikih po blatu - to je jedna od značajki našeg mentaliteta. Stoga su ti veliki odvajkada gledali da ne bodu oči gomili. Sve do današnjih razuzdanih novokomponovanih bogataša (mislim na one koji su to stekli na sumnjiv način), ovdje se imetak uvijek skrivao od stranih očiju. Legenda to, uostalom, govori na vrlo slikovit način, legenda o čaršijskim gazdama koje su šivale po dva ista odijela: da raja misli da se ne baškare u izobilju, jer su, eto, uvijek u istom odijelu. A oni uživaju jer znaju da su se presvukli!

Takvi su bili i predratni bogataši, uglavnom tzv. privatnici iz ugostiteljskog i uslužnog sektora. Mnoge poznajem, ali ne znam nijednog koji je, kad ga pogledaš, ličio na bogataša. Novac se skrivao i zbog poreznika, a užitak ostavljao za ljetovanja na dalekim i ekskluzivnim mjestima, od Havaja do Maldiva, tamo gdje nije bilo očiju sa ovog prostora. Pa po povratku slobodno mogu da kažu da su bili u jeftinom privatnom smještaju kod nekog Duje, u seocima oko Makarske.

Sad je među nama mnogo više imućnih ljudi. Puni su nam gradovi bijesnih auta, džipova većih i od nečijeg stana. Država je opljačkana, ali pare nisu odlepršale na nebo. Ušuškale su se u nečijim ovozemaljskim džepovima.

Raja zna za prljavo porijeklo njihovog imetka. I zasluženo ih prezire, čak i mrzi. No, pri tome smo često nepravedni. Nekako se u nama uvriježilo mišljenje da niko ništa nije pošteno zaradio, da su svi bogataši - lopovi! A je li baš tako?

Moja mama, koja je zagazila u devetu deceniju života, takođe misli tako. Kažem joj: poznajem puno ljudi koji plivaju u parama, a sve su čiste, zasluženo zarađene, jer su ti ljudi jako sposobni.

- Pa zašto onda ti nisi bogat, i ti si, sine, jako sposoban, pita ona.

Objašnjavam da sam ja majstor u poslu koji nije unosan, za razliku od onih koji su savladali vještine trgovine, posredovanja, pametnog ulaganja ranije stvorenog imetka. Odlično su plaćeni i mnogi koji rade vrhunske menadžerske poslove u stranim organizacijama, velikim domaćim kompanijama, napose bankama; oni koji su brzo shvatili šta znače dionice, berze, investicioni fondovi, ono čega do prije 20 godina ovdje nije bilo.

Svejedno, mama kaže: Ne ubjeđuj me, molim te! Pola moje penzije smjestili su u svoje novčanike.

Na kraj smo srca u mnogo čemu. Nepravedni smo prema mnogim našim sugrađanima koji žive odlično, čak i jako luksuzno. I kad znamo njihove vještine i sposobnosti, radiji smo da taj njihov status tumačimo nečim prljavim. Valjda nas to tješi, šta li. Ili više nemamo živaca da odvajamo žito od kukolja, svjesni da masa naših bogatuna ima nečistu savjest, da je porijeklo njihovog bogatstva, u stvari, u našem siromaštvu.

Stoga se, valjda, i ljudi sa pošteno zarađenim imetkom često osjećaju nelagodno, pa kroje i po pet istih odijela. Jednoga sam godinama zadirkivao da mu ne pali fol sa Škodom Favorit, starijom i od onog groznog rata.

- Džaba se kriješ, svi znaju da si pun k’o brod, govorio sam mu sve dok jednom nije osvanuo u nagizdanom Audiju. A znam da ni prebijenu paru nije stekao nezasluženo ili kvarno.

Na takve mislim kad kažem da smo nepravedni prema dijelu naših imućnih sugrađana. Da smo bar malo lagodnijeg srca, tapšali bi ih po plećima: Svaka čast, majstore! I priželjkivali bi da to i sami jednom postignemo, da nam barem djecu dopadne - uspjeh. Doduše, nije ovo mjesto na kojem se lako ostvaruje “američki san”, ali nije ni pustara u kojoj vene svaka ljudska sposobnost i kvalitet koji se, među ostalim, naplati i u novcu.

Ne vjerujem da sam vam okrenuo misli. I meni je trebalo vremena da ublažim vlastitu podozrivost. Pomoglo mi je što sam dobro upoznao nekoliko takvih ljudi: na ranu da ih priviješ! A rade mnogo i znalački, para im se prosto lijepi za ruku.

I još nešto. Takvi ljudi, i više od nas običnih, preziru prljave bogataše koji su se ovdje nakotili. U malom mozgu im je vjerovatno spoznaja da su i sami sumnjivi i nepopularni zbog te bagre koja je jedino vrhunski sposobna u vještini otimanja i potkradanja nemoćne raje.

(fokus.ba, 20. 8. 2015.)

19. 08. 2015.

Sporost ili skrivanje istine

(Možda je sve već otkriveno o napadu na Vučića u Potočarima, ali je istina toliko neugodna da je odlučeno da se ona skriva)



Ponekad je i Dodik u pravu. Zaista se nije teško složiti sa njegovim jučerašnjim zaključkom u vezi istrage koja se vodi povodom napada na premijera Srbije u Srebrenici 11. jula.

Dodik kaže da za više od mjesec dana Tužilaštvo BiH nije uradilo ništa u vezi sa istragom protiv lica koja su izvela napad na Vučića. Po njegovoj ocjeni, nema zainteresovanosti, volje ni želje da se taj slučaj riješi.

Iako mu je to poslužilo kao “dokaz” za njegovu neprestanu tvrdnju da državne pravosudne institucije “nisu institucije pravde, nego institucije političkih manipulacija”, s njim se nije teško složiti u ocjeni istrage u “slučaju Vučić”. Ona je zaista skandalozno spora i neefikasna.

O pomenutom napadu postoji toliko foto i video svjedočanstava da bi i amateri već locirali i doveli na saslušanje barem deset osoba. Nije teško zaključiti da tu nije bilo dovoljno spontanosti za ocjenu da se napad dogodio slučajno. Stoga njegove izvođače treba detaljno saslušati, kako bi se istraga barem približila naručiteljima i režiserima tog opasnog događaja.

U nedostatku pouzdanih informacija, koje su već mogle biti prikupljene, i dalje se šire špekulacije. U igri su dvije oprečne opcije: da su to organizovali Bošnjaci i, druga, da su naručitelji srpski oponenti Aleksandra Vučića, koji su pokušali da ga osramote, možda i ubiju, a da “leš” podmetnu Bošnjacima.

Moguć je još jedan razlog zbog kojeg još nemamo istinu o onom događaju iz Potočara. Možda je sve već otkriveno, ali je istina toliko neugodna da je odlučeno da se ona skriva. U tom slučaju je svoj pristanak morao dati i Dodik, kao i visoki bošnjački dužnosnici, ali i strani centri moći koji djeluju u BiH.

Najbolje bi, ipak, bilo da se radi samo o istražiteljskoj sporosti. Puna istina o pomenutom napadu potrebna je javnosti BiH i Srbije, kad-tad, bez obzira koliko za nekoga može da bude neugodna.

(Bosnia Daily, 20. 8. 2015.)

17. 08. 2015.

Vjesnici boljih dana

(Naši mladi košarkaši potakli su me na misao da moramo nekako pronaći snagu da djecu poštedimo svojih trauma, da plačemo samo noću, u potaji: neka se njihova krila slobodno šire!)


Konačno se nečim možemo pohvaliti. Naši košarkaški kadeti (uzrast do 17. godina) postali su prvaci Evrope. Najbolji igrač prvenstva je naš Musa, a još dva momka su uvrštena u najbolju petorku tog takmičenja.

Ova vijest i radost nisu samo sportske prirode. Zna se koliko je za sportaše važna fizička konstitucija, genetika, zdrav organizam i psiha. Konačno imamo i takvu generaciju.

Prije rata smo mi iz BiH imali mnogo sportskih velikana svjetskog nivoa. Bili smo zdravi, a sport dobro organizovan. Naglo smo pali jer nam je rat ruinirao i zdravlje i psihu, ne samo roditelja nego i djece. Mišići nisu mogli normalno da se razvijaju od riže, riže i riže, čime nas je saosjećajni svijet svojedobno održavao u životu. Zato smo i u sportu padali, a za rijetke uspjehe zaslužni su oni koji su rat proveli izvan BiH: tamo su bar fizički odrastali sa vitaminima i bjelančevinama, za koje su oni ratom zahvaćeni bili uskraćeni.

Ali sad se dižemo domaćim snagama. Ratne posljedice nisu nestale, ali poratna generacija ipak odrasta u zdravijim uslovima. Mladi košarkaši tome su jedan od dokaza. Oni su vjesnici naših boljih dana. Ne moraju ti dani biti divni, ali neka budu samo malo ljepši od ovih koje sada živimo.

Klučnu ulogu u tome ćemo imati mi, roditelji, koji smo kraj rata dočekali srušenih snova, razorenih duša i ugašenih ambicija. Taj posttraumatski sindrom u mojoj generaciji nije gotovo nikoga mimoišao. No, moramo nekako pronaći snagu da djecu poštedimo svojih trauma, da plačemo samo noću, u potaji: neka se njihova krila slobodno šire!

Pretvarajmo se da smo snažniji nego što jesmo, to će djeci dobro činiti.

Nije ovo optimistična, ali mislim da je lijepa sugestija da time na djelu potvrdimo ono što često govorimo: Svom se dobru u ovakvoj BiH ne nadam, ali ću učiniti sve da mi bar djeca dočekaju ljepše dane!

Time ćemo i u sebe sigurno unijeti bar malo sreće.

(Bosnia Daily, 18. 8. 2015.)

15. 08. 2015.

JEDAN TOMISLAV I 56 "DIVLJAKA"

(U medijima treba barem pobrojati imena LJUDI koji su terorističkom bombom raskomadani u Bagdadu. Mislim da bi i Tomislav Salopek u tom slučaju mirnije počivao...)


Valom zgražavanja i opšte sućuti javnost je ožalila brutalnu likvidaciju Tomislava Salopeka, nove žrtve bojovnika mržnjom zatrovane “Islamske države”. Brzo smo saznali more detalja o njegovom rano i surovo oduzetom životu. No, već sutradan, na dan pisanja ove kolumne, stigla je još potresnija vijest: Najmanje 58 ljudi je ubijeno kada je kamion-bomba detoniran na tržnici u Bagdadu.

Imena žrtava i ne znamo, a potpis smrti je, izgleda, opet ISIL-ov. Sućut i zgražavanje neuporedivo su tiši nego u slučaju našeg zlosrećnog komšije iz Vrpolja.

Tu negdje, između ta dva doživljaja istovrsnog zločina, može se nazrijeti i bit javnog odnosa prema kugi koja se maskira islamskom zastavom. Tu je smještena i možda još dublja istina o suštini onoga što, htjeli ne htjeli, kratko imenujemo “muslimanskim terorizmom”.

Žao mi je Salopeka, koji je ipak znao kuda ide i kakve rizike preuzima. Životno ugrožen, kao i mnogi mladi očevi u ovim krajevima, trbuhom za kruhom krenuo je na uzavreli Istok. Izdašne nadnice za strah, kakve nude strane kompanije koje u tim krajevima ubiru golemi profit, bile su opasni, ali možda i jedini način da prehrani svoju porodicu. Nažalost, nije bio one sreće koju su imali mnogi sa našega prostora koji su se živi i finansijski oporavljeni vratili iz sličnih iznuđenih avantura.

Hladni statističari odmah su objavili da je smrt hrvatskog geodete deveto ubistvo, odsijecanjem glave, nekog kršćanina sa Zapada. Ali se nisu mučili sa dodavanjem 58 poginulih Iračana dosadašnjem bilansu muslimanskih žrtava ISIL-a. Samo su podsjetili da je prošlog mjeseca na pijaci u iračkoj pokrajini Dijala pobijeno 115 ljudi!

Ukupni saldo nekršćanskih žrtava “muslimanskog terorizma” niko ne zbraja, kao da i nisu ljudska bića nego neki majmunoliki divljaci. Tužne priče o njihovom životnom jadu pričaju se samo tamo, daleko od nas i od Zapada. A mnogo je majki i očeva, djece i supružnica ovih dana tamo ridalo suze-očajnice.

U ovom okrutnom svijetu ljudi se dijele na važne i nevažne, na punopravne i drugorazredne, na kobajagi uljuđene i “divlje”, na potrebne i suvišne, na “naše” i “njihove”, na bogomdane profitere i (ko ih jebe) gubitničke malenkosti koje i statistika zaobilazi.

Istoriju svjetskih sukoba znam barem toliko da zaključim da je bunt potlačenog (uglavnom muslimanskog) Istoka davno potaknut osjećajem nepravde koja im je nametnuta. Uvijek sam gajio želju da u svom otporu uspiju, da se oslobode zapadnog jarma. Razumijevao sam, premda nisam odobravao, i njihove nasilne reakcije i terorističke akcije. Znao sam da će time, u zajapurenom bijesu, najveću štetu nanijeti upravo sebi. Pogotovo što ih je neka nevidljiva ruka stalno podgurkivala ka brutalnostima, čak i bezumnom ubijanju potpuno nevinih ljudskih bića s druge strane planete, od njujorških tornjeva do nesrećnog Tomislava. Svrha je bila da se time omraza prema njima duboko usadi u glave zapadne javnosti, koja će, tako nabrijana, odobriti da se na njih baci i atomska bomba!

Da se razumijemo, mislim da ISIL treba ugušiti brzo, svim sredstvima i učešćem svih zemalja koje u tome mogu da pomognu, uključujući i našu. Sve teroriste treba surovo kažnjavati. No, potrebna je i paralelna akcija na otklanjanju uzroka koji već 53 godine (od ubojstva izraelskih sportaša na Olimpijadi u Minhenu) uvijek iznova pothranjuju agresivnost potlačenih, koja skončava i u zločinačkom terorizmu.

Današnji svijet surovo je mjesto za život, pogotovo za zemlje Bliskog i Srednjeg istoka. Strani pritisak odavno im ne dopušta da dišu, siše im imetak na slamčicu, montira im sukobe u kojim oni, da režiseri ne bi prljali svoje ruke, tamane jedni druge. A što se sije, to se i žanje. Hej, koliko u čovjeku mora biti osjećaja vlastite obezvrijeđenosti da bi se opasao eksplozivom i sa sobom u smrt odveo još nekoga, u kome vidi uzrok svoje ništavnosti!

Takvoga treba na vrijeme otkriti i osujetiti, prije nego što počini zločin. No, i poredak u tom dijelu svijeta treba brzo mijenjati, i to tako da više ne bude plodno tlo za vrbovanje i programiranje “svetih” ratnika. Tamo ne žive divljaci, vjerski manijaci ni rođeni zločinci nego se rađaju ranjive duše u kojim lako izrasta i goropad.

Nestaće jednom ISIL-a, kao što je nestalo i Osame i sličnih. Ali šta ćemo sa rađanjem novih, koji su u ovakvom svjetskom poretku neizbježni?

Za početak, bilo bi dovoljno u medijima barem pobrojati imena LJUDI koji su ovog četvrtka terorističkom bombom raskomadani u Bagdadu. Mislim da bi i Tomislav u tom slučaju mirnije počivao. A svijet bi krenuo sa, grozničavo nam potrebnom (ako želimo mir), spoznajom da svako ima oružja za prljave bitke.

Nije svrha u tome ko će nadjačati; bit je u tome da se, posebno oni veliki i moćni, naučimo ponašati kao ljudi prema ljudima. Zvjerstva bi se tada događala samo u džunglama, tamo gdje inače obitava krvožedno zvjerinje.

(fokus.ba, 13. 8. 2015.)

12. 08. 2015.

Savjest u raljama politike

(Nije problem što Ivanić podržava Vučića: nevolja je što obojica, razmišljajući politički, zanemaruju glas ljudskosti)


Političari misle da je to njihovo zanimanje zaklon za sve, pa i za gluposti i bezobrazluke. Takav je i Mladen Ivanić, koji očigledno ne uviđa da politički stavovi često opisuju i političara kao čovjeka. I to, u najmanjem, ne baš dobrog, ako Mladena mjerimo po onome kako (pristrasno i ljudski bešćutno) gleda na srpsku krivnju staru četvrt stoljeća.

Ivanić juče reče da je inicijativa premijera Aleksandra Vučića o zajedničkom danu sjećanja na žrtve i pomirenje u regionu iskrena i realna i da će kao takva sigurno pobijediti. No, kako kako kaže Ivanić, ona će morati da sačeka neke nove lidere koji istinski razumiju da u posljednjem ratu nije bilo nevinih. Suštinski razlog njenog odbijanja je to što pojedini aktuelni lideri vjeruju da su zločine činili samo Srbi, kaže Ivanić.

Sve je jasno. Vučić je golub mira, s njim i Dodik i Ivanić, koji su podržali tu ideju. Ne valjaju ni Izetbegović ni Milanović ni Tači, kao ni svi drugi koji su je odbili. Ne valjam, dabome, ni ja koji sam odmah Vučićevu ideju ocijenio kao politički blef i pokušaj da se jeftino opere obraz koji je Srbija ukaljala u ratnim sukobima potkraj prošlog stoljeća.

Do sudnjeg dana o tome se možemo prepirati, no pomenuti srpski političari neće ni za jedno slovo promijeniti svoje mišljenje. Razlog je u tome što to i nisu mišljenja nego tobožnja lukava taktika kojom će pred svijetom da pokažu ko je ovdje miroljubiv, a ko ratoboran - ko želi pomirenje, a ko istrajava na konfliktima.

Kao i Milošević prije njih, i pomenuti trojac umišlja da ima posla sa budalama koje može lako da prevari. Pri tome se služe prozirnom zamjenom teza, da neko skriva i ne priznaje da je bilo i zločina nad Srbima. Bilo je, svi to znaju i priznaju, i nije ih bilo malo niti su bili manje svirepi od onih koje su činili Srbi. No, brojke se ipak ne mogu zanemariti. Srbi su posjekli neuporedivo više nevinih glava nego što su ih izgubili. Uostalom, došli su i do genocidne razine u Srebrenici, koju je potvrdio i međunarodni sud. Na koncu, oni su prvi podmuklo udarili na svoje susjede i na praktično goloruku BiH.

Žalosno je da ozbiljni ljudi, kakvi bi trebali da budu politički lideri, u ovom slučaju srpski, razmišljaju tako nezrelo, čak i nekulturno i nečovječno. Eto im titula “mirovnjaka”, ako podvale mogu da ih usreće. Ali s njom će dobiti i grižnju savjesti, ako su, ogrezli u politikantske ralje, uopšte sposobni da je osjete.


(Bosnia Daily, 12. 8. 2015.)

11. 08. 2015.

(Ne)moguća misija

(Ako iko može izmiriti SDA i SBB, a posebno Izetbegovića i Radončića, to je jedino predsjednik HDZ Dragan Čović, koji na tome svojski radi)


Stara je i mnogo puta potvrđena istina da je u politici sve prolazno i nestabilno osim interesa. Ta istina sada se u BiH testira na odnosu dvije vodeće bošnjačke stranke: SDA i SBB. Ako možda dođe do njihovog političkog zbližavanja, onda je jasno i ko će tom braku da bude kum. To je predsjednik HDZ Dragan Čović, koji odavno pokušava da na pomenutoj relaciji izdejstvuje izmirenje, odnosno saradnju.

Sad je u tom postao još direktniji. Kazao je da bi “ulazak SBB-a u vlast ojačao već postojeći legitimitet Vlade Federacije, ali i Vijeća ministara i osigurao parlamentarnu potporu vladajućoj koaliciji bez koje nije moguće provoditi zacrtane reforme”. Nezadovoljan je što je SDA potražila spas u vezivanju sa nekoliko malih stranaka, dodao da je ta većina “tijesna i da će zahtijevati mnogo energije da bude funkcionalna”. U tom smislu mi ćemo morati razgovarati i s onim strankama koje su ostale u opoziciji, a prije svega sa SBB-om i Fahrudinom Radončićem, otvoreno je najavio Čović.

Predsjednik HDZ zna da su odnosi SDA i SBB-a složeni i da imaju izraženu osobnu dimenziju. Izetbegović i Radončić “vole” se kao pas i mačka, iako su skoro dvije decenije jeli iz istog tanjira. Tvorac “Dnevnog Avaza” dugo je bio jedna od 10 najutjecajnijih osoba u SDA, a sa sinom Alije Izetbegovića imao je vrlo prisne odnose. Čak mu je i pomagao, finansirajući školovanje njegove kćerke.

No, puklo je negdje potkraj protekle decenije, s razlozima koji nikad nisu doprli u javnost. Tada je Radončić odlučio da se sam umiješa u politiku, da Bakiru pokaže “ko je jači”. Dva puta je izgubio na izbornom nadmetanju za bošnjačkog predstavnika u Predsjedništvu BiH, iako je sa svojom strankom ostvario odlične startne rezultate. No, nije mu se ostvario san da pomete SDA, ali od toga ne odustaje, ne birajući pri tome sredstva.

Već šest godina Radončić u javnosti satanizira Bakira Izetbegovića, iznoseći na njegov račun optužbe za politička ubistva, korupciju i kriminal. U tome je surov i ponekad izrazito pretjeruje. Zbog toga je Izetbegoviću junioru postao najomraženiji čovjek na planeti. Jer, ako bi se dokazale Radončićeve optužbe, jedina adekvatna kazna za Bakira bi bio doživotni zatvor.

Ni Izetbegović ne ostaje dužan Radončiću. Ružno ga diskvalificira, naziva ga razbijačem bošnjačke nacije, insinuira mu ulogu srpskog Trojanskog konja, organizuje Radončiću razne poslovne spletke, inicira bojkot čitalaca i oglašivača prema “Dnevnom avazu”. Stiče se utisak da mu je od svih problema koje ima kao stranački lider i državnik najveći, ipak, Fahrudin Radončić.

Mogu li interesi ipak spojiti ljude između kojih je tako puno netrpeljivosti? Vjerovatno mogu, i Čović to vidi, čak i pruža svoje “dobre usluge” za to moguće mirenje. I jednom i drugom obašnjava prednosti, i to već mjesecima. No, dva jarca na brvnu na to će možda pristati tek nakon još jedne velike bitke. Izetbegović se nada da će koalicijom sa nekoliko malih stranaka ipak izgraditi stabilan SDA-ov brod i time Radončića još jednom odgurnuti od vlasti. S druge strane, šef SBB-a potpiruje nered u Bakirovoj stranci, kako bi u njoj došlo do potpunog rascjepa, sa idejom da sa otpadnicima iz SDA u oba parlamenta dobije više glasova nego Izetbegovićeva struja. Tada bi se SDA našla izvan vlasti.

Radončićeva šansa da u tome uspije veća je nego Bakirova da sa malim strankama stvori jak savez. Takvo je i mišljenje dobro informisanog Dragana Čovića. U SDA je stvarno u toku velika tuča i ne bi bilo nikakvo čudo da iz nje nikne nova stranka, koja bi imala puno zastupničkih “ruku”, čak i toliko da sa SBB i HDZ postanu federalna većina u oba parlamenta.

Na rasplet nećemo dugo čekati. Već na početku jeseni ćemo saznati da li će Izetbegović uspjeti da zaustavi pobunu u SDA. Ta pobjeda bila bi i njegova pobjeda nad Radončićem, za koju su mu šanse trenutno 50 - 50 posto.

(Bosnia Daily, 11. 8. 2015.)

10. 08. 2015.

Vučićevi izmiriteljski ćorci

(Vučić u posljednjih nekoliko mjeseci pokušava učiniti isto što je prije dvadesetak godina maštario Slobodan Milošević: da glumi pomiriteljskog lidera na prostoru koji je prethodno zgazio velikosrpskom čizmom)


Bivša Jugoslavija ustalasala se oko prijedloga srbijanskog premijera Aleksandra Vučića da se uvede zajednički dan sjećanja na sve žrtve sukoba na ovim prostorima. Nijedan od naših političara, koji se o tome već izjasnio, nije ga podržao, a prema trenutnom raspoloženju ni u većini država u regionu ta ideja neće proći. Već su je izričito odbacili hrvatski i kosovski lideri, Milanović i Tači.

Vučić je najavio da će, na konferenciji o zapadnom Balkanu, koja će se 27. ovog mjeseca održati u Beču, predložiti da se uvede zajednički dan sjećanja na žrtve sukoba na prostoru bivše Jugoslavije. Kazao je kako bi svako trebao pokazati jednako poštovanje prema svim stradalim, te znati da su postojale žrtve sukoba na svim stranama.

Vučić u posljednjih nekoliko mjeseci pokušava učiniti isto što je prije dvadesetak godina maštario Slobodan Milošević: da glumi pomiriteljskog lidera na prostoru koji je prethodno zgazio velikosrpskom čizmom. Da tako neće ići, da glumi jednom stiže kraj, shvatio je kad je strpan u haški zatvor.

No, neizvesno je kad će i Vučić shvatiti da se niko neće upecati na njegov mamac, kojim poslednjih mjeseci neprestano maše. Zaista je, s njegove strane, glupavo misliti da nikom nije jasno da on, navodnom pomiriteljskom logikom, pokušava jeftino oprati sve mrlje sa obraza Srbije, ubjedljivo najvećeg krivca za rat i zločine u bivšoj Jugoslaviji. Njegove kobajagi pomiriteljske ponude samo su parada lijepih riječi za koje se unaprijed zna da će dobiti odgovor: Ne! Jer, to je čak novo vrijeđanje novih žrtava, koje proističe iz Vučićeve želje da sve strpa u isti koš, da se zaboravi ko je detonirao nesreću. Čak i za srpske žrtve kriva je srpska politika, ona koja je ljude svojedobno postrojila u brigade nacionalizma.

Vučiću je to dobro poznato. No, još ga ipak drži ono što je njegovom glavom komandovalo dok mu je mozak programirao Vojislav Šešelj. To se ne da oprati sa lavorom lijepih riječi, iza kojih ne stoji ozbiljna samosvijest o krivici Srbije i potrebi da se ona pročisti na ozbiljan i samokritički način. 

Sve nevine žrtve u regionu svakako zaslužuju pomen i sažaljenje, a njihove ubice najtežu kaznu. No, nemoguće je da oni koji su pretrpjeli najveći teror na to olako zaborave. Srbija u dužem razdoblju treba konkretnim potezima i priznanjima da zasluži da se s njom o mirenju razgovara ozbiljno. Ovi Vučićevi ćorci, štaviše, vraćaju nas unatrag. 

Nadam se da će neminovnost takvog odnosa prema krokodilskim suzama umišljenog srpskog mironošdžije razumjeti i međunarodna zajednica, kojoj se on udvara velikim i praznim riječima. Vidim ga kako samozadovoljno govori: Eto, ja pružam ruke, a oni ih ne prihvataju, žalosno!

Ako mu je ovaj potez smislio neki njegov savjetnik, Vučić hitno treba da ga zamijeni. Ako je to došlo iz njegove glave, treba malo da je odmori i da shvati da oko njega ne žive naivne budale.

(Bosnia Daily, 10. 8. 2015.)

07. 08. 2015.

Kako biti srećan pored ovolike nesreće!?

(U velikom zbiru povijesti, i svi prethodni gubitnici jednom mogu da postanu konačni - pobjednici...)



U moru nepoznanica, jedino je sigurno da smo danas žestoko nezadovoljni. Ispoljavamo to na razne načine - nervozom, gunđanjem, malodušnošću, potiskivanjem problema, internetskim izlivima bijesa..., a najrjeđe pokušajima da pružimo gnjevni otpor onima koji su nas pritjerali uzazid.

Tako je to kad su nevolje velike, a čovjek malen. Crne misli razagnavamo čak i revoltom protiv medija, koji šire toliko ružnih vijesti i poruka. Ponekad iskreno poželimo i da nas još više lažu, da uljepšavaju stvarnost, da pronalaze ili izmišljaju makar i zrna ljepote u ovom beskraju brige i tuge.

Golema je, iako djetinje naivna, ta ljudska potreba za utjehom. Nju nam je, uostalom, i Stvoritelj propisao: Ne gledaj one iznad sebe, nego one ispod, one još jadnije i bespomoćnije! I budi sretan što si uopće živ. I od lošeg ima gore. Ozari se spoznajom da neko pati još više od tebe.

Prve neuzvraćene ljubavi i neostvarene mladalačke želje liječio sam upravo tako. Okrenem u novinama stranice sa smrtovnicama, pronađem par najmlađih pokojnika i rahmetlija, malo otplačem, pa mi bude nekako lakše. Poznajem više ljudi koji su imali sličnu utješiteljsku strategiju.

Sad mi to ne ide od ruke. Odavno ne pratim čitulje, otkad sam utvrdio da često u njima nalazim pomene na znance, komšije i dobre nekadašnje drugove, za koje sam mislio da su u nekim amerikama, australijama, skandinavijama, pa ih zato ovdje nema. A njih, bez mog znanja, rat zanavjek pomeo sa planete!

To mi je stvaralo dodatnu bol, pa sam od čitulja počeo da bježim. Zato propuštam i neke ovovremenske dženaze i sahrane, jer svi misle da novinar sve prati i zna, pa me o nečijem odlasku ponekad niko i ne obavijesti.

I za smrt Seje, u raji zvanog Oklagija, saznao sam sa mjesecom zakašnjenja, kad sam, preko puta Centralne banke, na zidu jedne zgrade vidio poznati lik na prepoznatljivom komadiću papira. Sjetio sam se da sam ga, tanjeg no ikad, par dana prije datuma smrti susreo u koševskoj bolnici. Smožden od teške bolesti, rekao mi je: Vlasta, samo želim da me uspavaju!

Brzo ga je uspavalo očekivano finale smrtonosnog karcinoma. Ispunila mu se želja da što prije prestane da bude teret i sebi i porodici, potpuno lišen nade da nešto može da se popravi.

No, nimalo me ne tješi što sam ja, zasad, barem - živ! Ni povremeni bljesak lične sreće ne blaži mi gorčinu. Kako biti srećan pored ovolike nesreće!?

Nisam jutros nimalo malodušniji no inače, samo osjećam navalu potrebe da se glasno pridružim kriku srodnih duša, mnoštvu današnjih Bosanaca i Hercegovaca, od kojih se razlikujem jedino po tome što mi profesija omogućava da javno kažem ono što misle i oni koji svojim riječima ne mogu da dopru dalje od porodice i uskog kruga rodbine i prijatelja.

Tješite se ljudi, to nimalo ne zavisi od vlasti nego samo od vas! Tu nam ne mogu ništa, pa nek puknu od jeda. Sve su nam uzeli, ali odbranimo barem dušu. Zalagujmo se, pogledujmo na one ispod nas, spasimo šta se spasiti može. Makar i puki život!

Naš duhovni opstanak bezuslovni je ulog u neko, kad god da dođe, doba u kojem ćemo aktivnije da kujemo svoju sudbinu, da skupa pokušamo da pobijedimo zle ljude i zlo vrijeme.

Da to i mali čovjek može, siguran sam. Samo treba da sa srodnim dušama ujedini energiju gnjeva i pravde, da od pojedinca postane dio nesrećom spojenog kolektiva. Ako ništa, sjetimo se 70 godina starog recepta Mahatme Gandija, koji je Indijce naučio da se sa surovom kolonijalističkom vlašću bore skrušenim okretanjem drugog obraza, nakon što po prvom dobiju šamar. Silnicima se, nakon dugog šamaranja, udarci okrenu u vlastito lice!

Nemojmo pri tome misliti samo na sebe. Budimo, makar samo uinat, početak mosta preko kojeg će jednom preći ona generacija nama srodnih duša i sličnih sudbina, koja će, gramzivoj vlasti uprkos, posljednja da se smije.

U velikom zbiru povijesti, i svi prethodni gubitnici tako mogu da postanu konačni - pobjednici!

(fokus.ba, 7. 8. 2015.)

06. 08. 2015.

Olujne zablude i neistine

(Sličnost hrvatske “Oluje” sa Srebrenicom sadržana je samo u jednom: u velikoj režiji gospodara svijeta)


Ljudi se olako prepuštaju glupiranju, misleći da su pri tome pametni. Nekad je glupiranje i kolektivno, kao ovih dana, povodom hrvatske “Oluje”. Sastaviše se u tome mnogi, od hrvatske predsjednice do čelnice jedne od organizacija ucvijeljenih srebreničkih majki. Kažu da je "Oluja" spriječila pad Bihaća i masakr možda i veći od Srebrenice!

Nije teško razumjeti Muniru Subašić, ona nije od politike - rukovodi se emocijama. No, Kitarovićeva je dobar znalac svjetskih i ovdašnjih političkih kuhinja. Njeno glupiranje je, u stvari, samo smišljeno širenje zabluda koje bi “Oluji” trebalo da priskrbi veće značenje no što ga ima, te da spere mrlje sa te navodno hrabre, mudre i superorganizovane akcije hrvatske vojske i policije.

Neka tome vjeruje ko hoće, može i da bulazni sa srebreničkim usporedbama, ali bi bilo bolje da shvati da je to bila samo jedna prigodna, izrežirana bitka, za koju su svi akteri unaprijed obaviješteni kako da se ponašaju: Hrvati da zauzmu svoju teritoriju, Srbi da se zapute ka svojoj nacionalnoj matici, a Bošnjaci da učvrste kontrolu nad Krajinom, čak i da malo prošire svoj posjed iz kojeg je srpska vojska nenadano lako “istjerivana”.

Sličnost “Oluje” sa Srebrenicom sadržana je samo u tome: u režiji gospodara svijeta! I ovaj nesretni gradić žrtvovan je svisoka, od stranih i domaćih moćnika, koji su samo izvodili naložene im pripremne radove za dejtonsko crtanje novih granica. Znalo se dobro šta su kome odredili inžinjeri svjetskog političkog građevinarstva i tome se nijedan ovdašnji lider nije mogao suprotstaviti. Jedino ostaje zagonetna “naivnost” tih moćnika koji kažu da nisu “znali” da Srbi neće samo uzeti poklonjenu im Srebrenicu, nego da će u njoj napraviti i genocidni pomor. Ko je imao pravo nešto tako da misli, imajući pred sobom izvješća o masi prethodnih zvjerstava Mladićeve vojske i njenih beogradskih pomagača?

No, vratimo se “Oluji”. Neka Hrvati slobodno slave, mada bi bolje bilo da svi skupa, sa ovih prostora, taj događaj obilježavamo kao kolektivno priznanje svoje beznačajnosti u velikim svjetskim poslovima. Jesmo mi međusobno ratovali, ali su ključni konci uvijek bili (i sada su, u mirnodopskom vremenu) u njihovim rukama.

Svako voli biti kovač svoje sreće. No, možda nije ni loše što o nama brinu velike sile. Da njih nije bilo, bez obzira koga su malo oštetili, a drugoga trunku nagradili, plašim se da bi, kakvi smo, puške ovdje i do danas pucale.

04. 08. 2015.

Zenički recept protiv ružnih etiketa

(Svako treba da smiruje "svoj" nacionalizam i "svoje" psovače, zbog čega navijači iz Kaknja svakako zaslužuju gromki pljesak javnosti)


Veliki publicitet dobila je vijest sa fudbalske utakmice u Zenici, na kojoj je domaći navijač sudiji iz Banjaluke psovao “četničku majku”. Nije to nimalo čudan uzvik, jer godinama na stadionima slušamo kako publika protivničkim igračima vrijeđa “muslimansku” ili “hrvatsku” majku. U tome su svi slični. Zapravo, u svakoj masi okupljenoj na sportskim priredbama nađe se neko ko privuče pažnju tzv. govorom mržnje.

I u svakodnevnoj komunikaciji lijepe se ovdje ružne etikete na kojim piše: Svaki Srbin je četnik, Svaki Hrvat je ustaša ili Svaki Bošnjak je islamski fundamentalista. Teško je procijeniti koliko je u ljudima ostalo te negativne energije, ali ona svakako nije rijetkost.

No, rijetkost je, barem na sportskim stadionima, reakcija koja je događaj sa utakmice u Zenici lansirala u medije. Tamo je došlo do incidenta na tribini na kojoj su sjedili domaći navijači (Mladost iz Kaknja), među njima i onaj koji je sudiji na ružan način pomenuo majku. Ljudi koji su sjedili pored njega oštro su reagovali u pokušaju da mu začepe usta. Dobio je čak i nekoliko udaraca od svojih navijačkih kolega, pripadnika iste nacije.

Ovaj događaj i video snimak izazvali su brojne reakcije, a posebno komentare čitalaca internet portala. Kad sve saberemo, ubjedljiva većina odobrava i hvali potez navijača koji su se naljutili na svog previše “rječitog” kolegu. Taj dio javnosti smatra da bi upravo navijači trebali na takav način da blokiraju međuetničke konflikte na stadionima, da spriječe ružne i štetne pojave da se ljude pogrdno naziva samo zato što pripadaju nekoj etničkoj grupi.

Ratovi na ovom komadu Balkanu započeli su upravo “fudbalskim” izlivima mržnje. Konačni smiraj nacionalističkih strasti još nije blizu, ali događaji poput zeničkog svakako ulijevaju nadu da se barem možemo nadati većem stepenu međusobne tolerancije i poštovanja. Pri tome je možda i odlučujuće da svako smiruje "svoj" nacionalizam i "svoje" psovače, zbog čega navijači iz Kaknja svakako zaslužuju gromki pljesak javnosti.

(Bosnia Daily, 5. 8. 2015.)

01. 08. 2015.

Vlast je krenula, podgurnimo je!

(Svaki pogrešan otpor, kao što je bio ovaj sindikalističko-opozicijski, otupljuje građanske zube, i to u trenucima u kojim oni treba još više da se naoštre)


Konačno se naša vlast ponijela - muški! Volio bih da je pokrenula neki projekat koji bi nam svima donio barem po jednu marku, ali to u krizama nije radila nijedna vlada u svijetu. Uvijek su danak reformi i stezanja kaiša plaćali slabiji, oni koji su i dotad najviše stradavali. No, utakmica je tek počela, slijedi vrijeme u kojem će i vlast doći na dnevni red.

Ako se nastavi ovako, kako je bilo sa Zakonom o radu, neće biti dobro. Jadnog li i bezidejnog Sindikata, koji je lažima i blefiranjem pokušavao da naoštri radnike! Glupave li nove sindikalne prijetnje: Čuj, osvetićemo vam se na izborima! Ko živ ko mrtav do 2018-te, gospodine Bajamoviću. Gvoždje se sad kuje, s puno više vještine od one koju vi pokazujete.

Opozicija me takođe grozno razočarala. Ne znam ko više lupeta - SDP, DF ili SBB - koji se oglušavaju o svaku logiku, samo da bi bili kontra vlasti. Nekad je bolje oćutati pametan potez političke većine, čak ih i podržati u nečemu što vodi dobrim putem. A taj zakon spada u domen realnosti, bolne ali neizbježne.

U svakoj razumnoj i dobronamjenoj glavi vlast je konačno dobila plusić. Volio bih da zasluže još aplauza muškim suočavanjem sa svekolikom krizom. Pri tome ne zagledam u zube stranačkim nazivima: svejedno je ko će kola podgurnuti naprijed, bitno je da krenu. A krenuće i brže ako opozicija i narod, koji je s pravom ogorčen, nauče da tu vlast bolje kontrolišu, da joj zavrću ruke, da je podgurkuju i podsjećaju da cehove ne mogu uvijek plaćati samo podanici.

Pred nama je još niz reformskih zakona, među njima i oni koji će od vlasti tražiti puno više sposobnosti, pa i njenog vlastitog odricanja. Nema dileme da će oni u tim duelima pokušati da nam nešto podvale, da njih reformska bol što manje dodirne.

Ali, na građanima je da umnože svoj otpor, da ojačaju pritisak. Samo, pobogu, ne onako kao bleferski Bajramovićevi sindikalisti i tri-četiri hiljade prigodno “ljutitih” radnika! Treba drugačije raditi i od opozicije, koja je mislila da će, zbog šake galamdžija, vlast da se usere u gaće, da je svrgne, pa da onda oni sjednu u vrh stola. I da onda donesu isti ovakav Zakon o radu, jer su ga baš takvog nalagale sve objektivne okolnosti.

Svaki pogrešan otpor, kao što je bio ovaj sindikalističko-opozicijski, otupljuje građanske zube, i to u trenucima u kojim oni treba još više da se naoštre. Ali na pravim greškama vlasti, na njihovoj aljkavosti i bešćutnosti, nesposobnosti i korumpiranosti, koje se ne da ni pobrojati.

Uostalom, zar nas odmah nisu krenuli nanovo zaluđivati budalaštinama, od Izetbegovićeve glupave optužbe da je za stanje u Federaciji kriv isključivo Dodik(!), do voždovog odgovora da svu vodu u Bosni muti samo Bakir. To su ti njihovi stari dogovoreni ratovi, zbog kojih bismo im, ako imamo imalo pameti, konačno trebali, obojici, odvaliti po bar jednu žestoku šamarčinu!

DINO „PROPJEVAO“, HOĆE LI NASTAVITI?

Gomila prljavština vlasti izbila bi na vidjelo kad bi nam Konaković povjerio sve što zna. Gdje bi bio kraj kad bi o mutnim poslovima SDA...