OVI KOJI SAD ODLAZE, NIKAD NEĆE DA SE VRATE

Danas odlaze ljudi koji više nemaju nikakvih iluzija o zemlji koju napuštaju. Nećeš ti nas, nećemo ni mi tebe!

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Tužno je danas u porodici mog prijatelja iz Gračanice. Bilo je, doduše, veselo u času kad je saznao da mu je kćerka sa porodicom dobila zeleno svjetlo za useljenje u Njemačku. Mislio je - spasiće se, u knjizi života napokon im se otvara ljepša strana. Neka barem nekom krene nabolje.

Ona će odmah dobiti zaposlenje, muž dobro vlada kompjuterskim poslovima, pa će i on vjerovatno brzo doći do posla. A dijete, koje još ne barata ni našim jezikom, ima vremena da do zrelosti izraste u pravog pravcatog Nijemca.

Tako je bilo u prvi mah. Danas, kad se rastanak primakao, grla su se stegnula, oči nabubrile, nije lako dijete ispratiti u bijeli svijet. Teško je i kćerki, premda i ona već ima potomstvo, otići daleko od roditeljskog doma i rodne grude.

I tako se tuga i radost miješaju jedno s drugim, stvarnost sa željama, sudbina sa nekadašnjim velikim planovima. Računalo se da će sarajevski fakultet kćerki otvoriti vrata zaposlenja i lakšeg života od onog kojim su živjeli roditelji. Računalo se, ali se nije obistinilo. Postade i ona samo jedna od beznadežnih brojki na birou za zapošljavanje. Zalud diploma, zalud i sretno sklopljen brak: siromaštvo je i njima iskezilo svoje pokvarene zube.

A nije da Zlatkova kćerka i zet nisu davali sve od sebe da nekako nađu mjesto pod bosanskim suncem. Razmišljalo se i na način: daj šta daš, bilo šta da se radi - samo da se radi i zarađuje za život.

Kad nije moglo u domovini, s tom devizom razmišljanje su okrenuli ka tuđini. I bolje su prošli. U Minhenu se našlo mjesto za nju, doduše ne sa fakultetskom diplomom, ali - ko te pita. I sa srednjoškolskom svjedodžbom tamo je budućnost svijetlija nego ovdje sa fakultetskom.

Koliko je danas u Bosni i Hercegovini bilo ovakvih rastanaka, teško je znati. Ali su svakodnevni, mnogobrojni, sve češći. Stiče se dojam da bi bili i jako masovni, samo kad bi se negdje vani našlo mjesta za sve one koji žele odavde da odmagle. Neka istraživanja kažu da čak 76 posto naše omladine svoju budućnost vidi u evropskim i američkim zemljama. Ovdje se više ničemu ne nadaju.

Ovi koji sada odlaze, treći su val u posljednjih pola stoljeća. Prvi je pokrenut šezdesetih godina 20. stoljeća kad se spoznalo da socijalizam nema baš dovoljno posla za sve svoje besposlene ruke, pa je država ugovorila sa Njemačkom i Švedskom izvozne kvote - u ljudstvu! U radnoj snazi koja će po nekoliko godina raditi u tim visoko industrijalizovanim zemljama, raditi i nešto zaraditi, pa se kući vratiti.

Iako je rat mnoge porušio, i danas, diljem Bosne, mnoge kuće podsjećaju na ta vremena, izgrađene gastarbajterskom ušteđevinom. Oni koji su tada odlazili, baš kako im i ime kaže - gostujući radnici - vraćali su se rodnom kućnom pragu. Zarade iz Njemačke i Švedske dale su im životni zalet. Projekat “otići - zaraditi - vratiti se” uspješno su ostvarile stotine hiljada Bosanaca i Hercegovaca, posebno iz Livna i Duvna, Bosanske krajine, Cazina i Kladuše, zapadne Hercegovine...

Drugi val pokrenut je startnim pucnjem 1992. godine. Možda je čak i čitav milion ljudi spas od ratnih strahota potražilo u zbjegovima, u vlakovima i autobusima bez voznog reda, u bježaniji nekadašnjim krijumčarskim putevima i bestragijama. Eno ih danas svuda po planeti: Amerika, Evropa, Australija...

I oni su u egzil kretali s mišlju da se vrate kad ratno kreševo stane. A ono nije posustajalo 3,5 godine plus varljivi mir. I tako, godinu po godinu, misao o povratku je blijedila, da bi u nekom trenutku potpuno nestala. Tu si, gdje si - ne mrdaj!

Neki će se, doduše, jednog dana vratiti, onda kad steknu njemačku, švedsku ili američku penziju, pa će doći da je ovdje krckaju. Eh, kako li će biti njima s nama i nama sa njima nakon pauze od tridesetak godina?

Ovaj novi val osobit je po tome što je karta u jednom smjeru unaprijed ukalkulisana. Sad odavde odlazi uglavnom mlad, stručan, probrani bosanski insan, bijel a jeftin - baš po mjeri razvijenih evropskih zemalja. Odlaze ljudi koji više nemaju nikakvih iluzija o zemlji koju napuštaju. Nećeš ti nas, nećemo ni mi tebe!

Za nas je, Zlatko, kasno, i za našu generaciju. A baš bi dobro bilo da se svi pohvatamo za ruke i da istog dana odmaglimo iz ove maćehinske države. Da se tamo negdje malo oporavimo, da vidimo kako se živi u organizovanim državama koje poštuju svoje građane, pa da se onda svi odjednom vratimo. I šta drugo nego da, na juriš, oslobodimo svoju rodnu zemlju od ovih koji su nam u njoj život zagorčali!

Ako već to ne možemo da planiramo, hajde da barem maštamo. Možda nam srcu bude malo lakše.

fokus.ba

TRAGEDIJA U TRI ČINA

Ako se smrću iko spašava, Mahir, Alisa i Dubravko su se spasili, jer im u tako skrojenoj sudbini, jednostavno, života nije bilo

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Zavjesa je spuštena na pozornicu jedne od najvećih tragedija našeg vremena, one koja je odigrana u životu, ne u pozorištu. U njenom prvom činu dogodilo se samoubistvo jednog 14-godišnjeg dječaka, u drugom je bolest naprasno odnijela njegovog poočima, da bi u trećem, završnom, smrt došla i po majku glavnog “junaka” ove tragedije - Mahira Rakovca. Sve to dogodilo se u razmaku od 19 mjeseci.

Iz Alise Mahmutović život je iscurio u ponedjeljak uveče u tuzlanskoj bolnici. Ne znam da li je to najteže palo onima koji su poznavali 40-godišnju profesoricu, doktora nauka, koji su u bolesti bili blizu nje i dnevno pratili kako se vatra života u njoj gasi, kako se protiv nje više i ne bori. Vidjeli su da svaki dan može donijeti kraj.

Drugi su, ne znajući za njenu neizlječivu bolest, u šoku dočekali medijsku vijest o smrti. Zabranio bih da se takve vijesti objavljuju ujutro, kao ova: čovjek je tada najranjiviji. Možete misliti koliko su suza za Alisom pustili oni koji je nikad u životu nisu ni vidjeli ni upoznali. Ali su o njoj znali sve: o njenoj porodičnoj tragediji, ali i o njenom psihičkom stanju.

O prvom su izvještavali mediji, ono drugo je nepogrješivo osjećao svako ko nije operisan od emocija. Čitava nije mogla ostati bilo koja majka koja je rano i tragično izgubila dijete; šta je moglo da ostane kad je tome još pridodata smrt muža? On, Dubravko Lovrenović, profesor i jedan od vodećih istoričara u BiH, usmrćen je brzom i kobnom bolešću samo pola godine prije Alise.

Nema više dječaka Mahira, nema ni Alise, nema ni Dubravka. Umjesto pune istine i pravičnog raspleta zagonetnih događaja koji su kulminirali Mahirovim samoubistvom 14. decembra 2015. godine, život je priredio surovi epilog. Nestala su sva tri ključna svjedoka istine o tom događaju. Bol koju im je priredio ovozemaljski život, preseljen je dolje, u bosansku ilovaču.

Bol svih nas koje je pogodila Mahirova naprasna smrt, a potom i podrška teškoj borbi koju su za istinu poveli Alisa i Dubravko, dodatno je uvećana. Na neki način, Alisina smrt potakla je u nama svu decenijama gomilanu tugu, depresiju, gnjev i osjećaj nemoći zbog svega onoga što se zbiva u ovom neveselom životu. I u njemu, kao i u sudbini pomenute porodice, nesreća nikad ne dolazi sama - ona uzima danak više puta. Obično skončava na brojki tri.

Trojstvo se, u ovom slučaju, zaokružilo na Alisi. Ostala je posljednja da svjedoči o varljivosti života, o njegovoj nepravednosti, o tragizmu koji se polagano zameće da bi u jednom času eksplodirao. Nesrećni dječak bio je detonator od čijih gelera su bez životne snage ostali i Alisa i Dubravko.

Ako se smrću iko spašava, oni su se spasili, jer im u tako skrojenoj sudbini, jednostavno, života nije bilo.

Mahira, Alise i Dubravka više nema među nama. Ostala je fondacija “Mahir i Aleksa”, osnovana da pomaže žrtvama maloljetničkog nasilja. Ostao je i nedovršeni sudski proces, koji su roditelji pokrenuli nakon dječakove smrti. Ostao je i gorki okus vjere da se u Mahirovom slučaju mnogo toga zataškalo i nepravedno presuđivalo.

Ko će to i hoće li uopšte nastaviti danas, kad je sve još komplikovanije no što je u početku bilo. Ne radi se više o jednoj nego o tri žrtve, tri smrti. Jedna je porađala drugu, druga treću, a sve one stvorile su pregolemu tugu koja se danas razliježe znanom i neznanom Bosnom, zemljom nesreća i tragedija kojim, izgleda, nema vidljivog kraja.

fokus.ba

KAD SE DAJE, OD SRCA SE DAJE!

Visočki darovatelji su ostali anonimni, kao i iznosi koje su poplaćali. No, ostala je velika i topla priča

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Sirotinje je uvijek bilo i nikad je neće manjkati. Uvijek je bilo i milosrdnih ljudi, i njih će biti u svakom vremenu. Nevolja je, međutim, obično u nesrazmjeri prvih i drugih. Uvijek je puno onih koji se s mukom održavaju u životu, manje je osjetljivih duša koje su spremne da, pomažući drugima, sebi otkinu nešto od novčanika.

Na razne načine milosrđe se i kod nas ukorijenilo. No, pažnju javnosti privukao je ovih dana jedan posve originalan gest, za kakav dosad nismo čuli. Dogodilo se to u Visokom, zapravo u nekoliko okolnih naselja. Jedan mlađi čovjek i jedna djevojka zaredali su po prodavnicama koje sirotinji prodaju robu na priček, odnosno veresiju, i poplaćali račune njihovih dužnika, svih redom, ne raspitujući se u kakvoj je ko materijalnoj situaciji.

Prvo je mladić obišao prodavnice, utvrdio broj dužnika i iznose, a potom je stizala djevojka koja je gotovinom sve to poplaćala. Ni jedno ni drugo nisu otkrivali ni ko su ni odakle su ni zašto to čine. A prodavcima je bila svejedno: bitno je da su računi podmireni. I čudili su se tom gestu i radovali. Možemo misliti kolika je bila radost onih čiji dugovi su na ovaj način podmireni!

Pričalo je Visoko o ovome danima, sve dok vijest nije otišla dalje. Saznala je za ovo cijela Bosna i Hercegovina, vijest je otišla i u strane medije: nešto slično nigdje se ne dešava svakog dana.

Darovatelji su ostali anonimni, kao i iznosi koje su poplaćali. No, ostala je velika i topla priča, nešto što bi moglo postati primjer za druge koji imaju makar jednu marku kojom mogu pomoći ljudima u nevolji.

Naši ljudi nisu tvrdog srca. Nisu se profesionalni bjelosvjetski prosjaci bez razloga sjatili baš u ovu zemlju u kojoj dnevno uberu, uglavnom na ulici, ogroman novac. Pokretane su ovdje i brojne akcije prikupljanja novčane pomoći za razne vrste teških bolesnika, poznatih i nepoznatih, uglavnom djece. Valjda nema nijedne humanitarne akcije u kojoj nije izmiren iznos potreban za nečije liječenje u inostranstvu.

Svoje značajne priloge davali su pojedinci, ali i preduzeća. Neka od njih u svom poslovanju imaju i redovnu godišnju stavku za ovu namjenu. Za neke znamo, jer su dopustili da javnost sazna za njihove donacije. No, mnogi ćute, ne želeći nikakvu javnu zadovoljštinu za svoju humanost.

Tako je i sa poznatim ličnostima: znamo za neke poznate osobe iz sporta i estrade, koje ne propuštaju nijednu akciju prikupljanja pomoći, a da ne daju svoj doprinos, izdašne iznose koji obično imaju puno nula. No, iste svoje geste neke druge poznate ličnosti ne žele javno da ističu, pa za njih ne znaju ni javnost ni oni koji su primili pomoć.

Svejedno, kapu treba skinuti i jednima i drugima. Mnoga srca brže su zakucala u času kad im je stigla pomoć od znanih i neznanih. Oko srca je, s razlogom, toplo bilo i onima koji su pomagali nevoljnicima: tuđa radost grije i vlastitu dušu.

Milosrđe je vrlina sa etičkim i vjerskim korijenima. Svako iole uređeno društvo propagira i ohrabruje pomaganje drugima, onima koji su u slabijem, podređenom položaju, pogotovo ako nisu u stanju da obezbijede život dostojan čovjeka. Sve ovdje prisutne religije takođe mnogo drže do milosrdnog karaktera svojih pripadnika. Vjerske zajednice često prednjače u organizaciji i prikupljanju pomoći. Tu su i humanitarne nevladine organizacije, koje postoje samo zato da bi nevoljnicima svih vrsta priskakale u pomoć.

No, slučaj iz Visokog kazuje da postoje i mladi ljudi osjetljivog srca, spremni da za druge odvoje nešto od sebe. Za posebnu je pohvalu njihovo odbacivanje zahvalnosti: što su od srca dali, njihovo srce će im to “vratiti”.

Bilo, dakle, u Visokom. Vjerovatno je slično bivalo i drugdje, ali nije doprlo do medija i javnosti. A biće, valjda, i ubuduće - još više i još češće!

fokus.ba

KOM CARSTVU ĆE SE BOSNA PRIVOLJETI?

Federalna vlast gotovo bez razmišljanja bi potpisala NATO pristupnicu, međutim, Republika Srpska radije bi nešto drugo - približavanje ruskom vojnom i političkom bloku

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Nakon podužeg zastoja, u sjedištu NATO saveza u Biselu ponovo je “bosanski dan”. Delegacija BiH, predvođena predsjedavajućim Predsjedništva BiH Mladenom Ivanićem, danas održava sastanak sa zamjenicom generalnog sekretara NATO-a Rose Gottemoeller. Naša delegacija broji čak deset članova. Uz Ivanića, tu su i savjetnici Izetbegovića i Čovića te državni premijer Denis Zvizdić.

Dabome da ćemo nakon razgovora u sjedištu najmoćnije svjetske vojne sile dobiti neko šturo saopštenje iz kojeg nećemo saznati gotovo ništa, čak ni sve tačke dnevnog reda današnjeg sastanka. A biće govora, sigurno, o jako važnim pitanjima, prije svega onom ključnom - učlanjivanju Bosne i Hercegovine u ovu vojno-političku organizaciju.

Što se toga tiče, prije desetak godina sve je izgledalo drugačije. Činilo se da je samo pitanje vremena kad će BiH stupiti u NATO, da se tome ništa ne može ispriječiti na put. U međuvremenu se, međutim, mnogo toga promijenilo, čak toliko da više nije sigurno ni to da BiH uopšte želi da se učlani u alijansu.

Od građana ova odluka ne ovisi mnogo, ali je ipak indikativno da, recimo, samo 18 posto Srba - prema posljednjem istraživanju javnog mnjenja - želi da živi u zemlji koja će biti pod NATO kišobranom. Obzirom na način odlučivanja u BiH, prevagu ne može odnijeti ni to da oko 90 odsto Bošnjaka i Hrvata žele da vide svoju zemlju u tom društvu.

Jednako su, što je puno važnije, podijeljeni i političari. Federalna vlast gotovo bez razmišljanja bi potpisala pristupnicu, međutim, Republika Srpska radije bi nešto drugo - približavanje ruskom vojnom i političkom bloku.

Takvo njihovo raspoloženje i politički ciljevi direktna su posljedica spoljnopolitičkog kursa Srbije koja pokušava da sjedi na dvije stolice. Ona drži otvorenom varijantu pristupanja NATO-u, premda njeni konkretni potezi govore o znatno većoj zainteresovanosti za ruski vojni kišobran. Najbolje o tome svjedoči dramatičan porast u nabavkama ruskog oružja za potrebe srbijanske vojske, sve do najmodernijih letjelica tipa MIG, koje uskoro treba da stignu na srpski komad neba.

Zašto nam je važno šta o NATO-u misli Beograd? Zato što smo mi, u ovom domenu, njeni nemoćni taoci. Posljednje što bi moglo da se desi to je da, recimo, srpski narod bude podijeljen u dva međunarodna vojna tabora. I Srbija i RS će, gotovo sigurno, biti u jednom bloku, ovom ili onom. A odluka o tome biće donešena u Beogradu. Prije toga, svoju odluku BiH neće donijeti.

Ukoliko se Srbija opredijeli za NATO, put u isto društvo za BiH bi bio bezbolan i brz. U suprotnom, to bi se izvrgnulo u još jedan kamen nacionalnog spoticanja u našoj zemlji, jer bi RS činila dve da onemogući eventualni ulazak Bosne i Hercegovine u suprotni tabor.

Mira bi bilo i u slučaju da se Srbija veže uz Moskvu, a da istim putem krene i BiH. No, ko u to vjeruje? Šanse su minimalne da bošnjačka i hrvatska politika podupru orijentaciju BiH prema Rusiji. Bakir Izetbegović, doduše, nije više tako izričit u odbojnosti prema istočnom, pravoslavnom divu. Nedavno je dao iznenađujuću izjavu kojom je utjecaj Moskve u BiH čak ocijenio pozitivnim.

Vjerovatno je to motivisano instrukcijom koju je Izetbegović dobio od svog prijatelja i mentora, turskog predsjednika Erdogana, koji u posljednjih godinu-dvije gradi vrlo bliske odnose sa Putinom. Ako je bošnjačko strateško opredjeljenje na Tursku, onda je i na njene najbliže partnere, zarn ne? A u ovom času se čini da su Erdoganu Putin i Rusija draži od Trumpa i Amerike.

Kako bilo, NATO na našem nebu nije više jedini poželjni i mogući kišobran. Njegova snaga i poželjnost su, doduše, i dalje u prednosti nad drugima, koji u svoju sferu utjecaja žele da uvrste i nas. Stoga vjerujem da je upravo ova tema, dakle svojevrsno hlađenje BiH prema NATO savezu, glavna tačka dnevnog reda današnjeg sastanka u Briselu.

Bilo bi dobro da saznamo šta se i kako o tome govorilo. No, takvi su to poslovi da se toj vrsti političke transparentnosti ne možemo nadati. Ali ćemo zato u vremenu koje je pred nama, neposrednim putem, ipak saznati da li se, šta i kako eventualno mijenja u našoj donedavno neupitnoj upućenosti na NATO savezništvo.

fokus.ba

PROBLEM ZVANI RATNI VETERANI

Da bi popravili sadašnju boračku crkavicu od prosječnih 80 KM mjesečno, vlast i borci iz reda za naknade prije svega trebaju da izbace lažne ratnike

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Niko se češće ne buni, ali niko u svojim protestima nema manje uspjeha od demobilisanih boraca, odnosno ratnih veterana. Takva će, gotovo sigurno, biti i sudbina protestnog okupljanja bivših boraca iz Tuzlanskog kantona, kojim su se ovog ponedjeljka, pred zgradom Federalne vlade, pridružili i nekadašnji pripadnici Armije BiH iz drugih kantona.

Borci su ogorčeni i nervozni, posebno grupa od njih tridesetak koji su put do Sarajeva prevalili pješke, marširajući i po 190 kilometara. Skup pred Federalnom vladom ipak nije masovan ni približno onoliko koliko je ljutnje prisutno među borcima - protestuje svega stotinjak ljudi.

Kad bismo sabrali sve dosadašnje slične skupove i njihove učesnike, došli bi do hiljadu puta veće cifre - do sto hiljada učesnika na nekoliko stotina protestnih skupova, što pred federalnim što pred kantonalnim organima vlasti. No, to i jeste jedan od ključnih razloga neefikasnosti u iskazivanju boračkog nezadovoljstva. Protestuje se prečesto, ali na parčiće, bez ujedinjavanja boračkog gnjeva, sa samo nekoliko skupova na kojim se na jednom mjestu našlo barem jedan posto registrovanih ratnih veterana.

O deset posto ne može se ni sanjati. Hajde skupi na jedno mjesto bar 5.700 boraca, koliko je jedan procenat registrovanih, ili 57.000, koliko iznosi deset posto od ukupno 570.000 građana FBiH čija imena su upisana u Registar boraca, kojeg je sačinilo Ministarstvo za boračka pitanja FBiH. Prema tim podacima, u Armiji RBiH i MUP-u RBiH bilo je angažovano oko 390.000 pripadnika, a u HVO-u i MUP-u HRHB oko 180.000 ljudi.

Svi ti ljudi danas u FBiH dijele godišnji kolač od 550 miliona konvertibilnih maraka. Preračunato po pojedincu, prosječna naknada, dakle, iznosi nešto manje od hiljadu maraka na godinu. To je, na kraju, iznos od oko 80 KM mjesečno. Crkavica, zar ne!?

No, ako znamo da ukupni federalni budžet za ovu godinu iznosi oko 2,7 milijardi maraka, ispada da se na ratne veterane troši jedna petina tog budžeta, oko 20 odsto. Puno, zar ne?

Sretne su zemlje koje ovu stavku u svojim budžetima nemaju, pošto nisu ni bile u posljednjim decenijama zahvaćene ratovima. Osim što oslobađaju novac za druge namjene, lišene su i ogromnih napetosti i konflikata koje sve druge države imaju sa svojim ratnim veteranima.

Taj problem nikad uspješno nisu riješile ni SAD. Njihova vlast i danas kuburi sa pravima i naknadama svojih ratnih veterena, čak i onih koji su ratovali u Koreji, prije 60 godina, ili u Vijetnamu, prije pola stoljeća. Slično našim demobilisanim borcima, gotovo svakodnevne bitke biju oni koji su, za vašingtonsku vladu, nedavno ratovali u Iraku, Afganistanu, Siriji i drugdje.

Ni najmoćnija zemlja svijeta, prebogata Amerika, ne uspijeva, dakle, da savlada problem zvani - ratni veterani. Ima tu i dramatičnih podataka koji svjedoče o njihovom lošem statusu. Više od deset posto nekadašnjih ratnika redovito je na listama nezaposlenih, na primjer. Broj beskućnika u ovoj kategoriji takođe je alarmantan. Prije šest godina, recimo, gotovo 150.000 bivših američkih vojnika u toj godini je barem jednom potražilo utočište u domu za beskućnike. Jednog dana u januaru 2011. registrovano je čak 67.495 veterana u Sjedinjenim Američkim Državama koji nisu imali svoj dom!

U svakom razmatranju ove problematike treba, dakle, imati u vidu da se radi o izuzetno složenom problemu, pogotovo na njegovoj finansijskoj strani. Kad bivše borce ne može na odgovarajući način da zbrine Amerika, šta mi da očekujemo? Otkud Bosni i Hercegovini novac da ogromnoj armiji od 570.000 ljudi naknadi ratni doprinos i zasluge? Jedva se sakupi da se podijeli ona crkavica od prosječnih 80 KM mjesečno, o primjerenijem iznosu ne može se ni sanjati.

A pošto ne može, borci će vječito biti zakinuti i vječito nezadovoljni, ma koliko se žalili i bunili. Jedno od rijetkih rješenja je da se postojeći novac dijeli pravednije i efikasnije. Kako? Samo tako da se ona armija od 570.000 ljudi skrati, da se smanji broj osoba koje danas treba da primaju neku ratnoveteransku prinadležnost.

Tako dolazimo do ključne priče, one o reviziji postojećeg Registra. Da li je u Armiji i MUP-u RBiH baš bilo 390.000 boraca, a u istim strukturama tzv. Herceg Bosne 180.000 ljudi? Te cifre neprestano se osporavaju, čak i do 30-40 posto njihove vjerodostojnosti.

A taj proces revizije traje li traje, toliko da malo ko vjeruje da će ikad biti i obavljen. Federalna vlada je, doduše, nedavo saopštila da je već izučeno oko 125.000 osporenih dosijea te da će se pod lupom naći još 19.000 predmeta svih štićenih kategorija. Vlada obećava da će najkasnije u narednoj godini dovršiti pomenuti posao.

Svaki četvrti korisnik boračkih naknada je, prema tim podacima, sporan. Šta će ispasti na kraju, ko zna!? Mala je vjerovatnoća da će vladini organi pošteno odraditi posao, kao i to da pravi ratni veterani oštricu svog nezadovoljstva barem dijelom okrenu ka onima koji se u nihovim redovima švercuju i tako krckaju novac koji im ne pripada.

Za uspjeh revizije potrebno je oboje: i pošten rad vladinih komisija i doprinos bivših boraca. Oni dobro znaju ko u ratu nije bio s njima, a danas je u redu za kazan sa kojeg se dijele ratne beneficije. Time sve neće biti riješeno, ali zamislite koliko bi bilo lakše kad bi sa sadašnjih spiskova otpala barem petina, kad bi sa spiskova bili skinuti “podrumaši” koji su se raznim mahinacijama, nakon rata, obukli u uniforme koje nikad nisu nosili.

fokus.ba

NJEMAČKI MAMAC OD DVIJE MILIJARDE EURA

Mogu li se rascjepkane i međusobno ne baš prijateljski raspoložene bivše jugoslovenske republike opet okrenuti ka jednom “suncu”, ovaj put ekonomskom

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Njemačka je, od svih zemalja, na ekonomskom planu bila najaktivnija u bivšoj Jugoslaviji. Posebno joj je bila zanimljiva ovdašnja radna snaga. Ona je, dijelom, primamljivana u tu zemlju na tzv. privremeni rad, koji je pokrenut, da se nikad ne zaustavi, gastarbajterskim talasom šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Ovdašnja radna snaga postajala je dio njemačke ekonomije i kroz kooperaciju firmi iz bivše Jugoslavije sa njemačkim privrednim gigantima. BiH dobro pamti “zlatno vrijeme” saradnje između UNIS-a i Volkswagena, kada je Vogošća osvojila proizvodnju tih najprestižnijih evropskih automobila.

Sve bi ovdje danas izgledalo znatno drugačije da iz TAS-ove fabrike kraj Sarajeva u region idu njemački golfovi, džete, kombiji... (Još da Fabrika duhana Sarajevo proizvodi onaj čuveni Marlboro, gledali bismo puno više ružičaste boje pred očima.)

U svakom slučaju, model našeg ekonomskog snaženja nezamisliv je bez uske saradnje sa jakima, u prvom redu sa evropskim ekonomskim divovima. Oni su nam potrebni kao žednom vida. No, jesmo li mi njima jednako važni?

Sudeći po njemačkoj inicijativi “Berlin plus”, interes je, izgleda, obostran. Ta inicijativa već dvije godine “šeta” po papirima, diplomatskim i političkim stolovima, a ovih dana su neki njeni detalji konačno plasirani u javnost. Doznali smo da je Njemačka za taj projekat obezbijedila podršku i učešće institucija EU, među ostalim i bankarskih, te još nekoliko evropskih država, poput Švicarske, koje nisu formalni dio EU.

Priča izgleda posve ozbiljna i zbog pominjanja konkretne cifre od dvije milijarde eura, koja bi u vrlo krakom roku bila uložena u Srbiju, BiH, Kosovo, Albaniju, Makedoniju i Crnu Goru, od izgradnje kapitalnih auto-puteva do jačanja proizvodnih kapaciteta u ovom regionu. Cilj je, kako kaže šef njemačke diplomatije Sigmar Gabriel, “da se od regije napravi atraktivno ekonomsko područje”. Time će se, po njegovom mišljenju, dodatno ojačati i učvrstiti tijesne veze sa EU, pa će i proces pristupanja balkanskih država Evropskoj uniji biti dodatno ubrzan.

Inicijativa “Berlin plus” ima, dakle, dvostruki cilj. Prvo, da nadomjesti trenutni vakuum u procesu zbližavanja EU i ovog dijela Balkana. I drugo, da rascjepkane i međusobno ne baš prijateljski raspoložene bivše jugoslovenske republike opet okrene ka jednom “suncu”. Ono ne bi bilo političko nego ekonomsko, s perspektivom međusobnog ekonomskog uvezivanja koje bi zamijenilo nekadašnje političko.

Uz dva cilja, dva su i zadatka. Prvi, za koji su zadužene Njemačka i EU, lakše bi bio ostvaren: da se iznađe potrebni novac od najmanje dvije milijarde eura te da se projekat detaljno programira.

Drugi zadatak je teži: da se većina zemalja bivše Jugoslavije, bar jednom rukom, uhvate između sebe. Političke i nacionalne svađe i sukobi ne smiju dovijeka da traju, neke spone među susjedima moraju ponovo da se uspostave. A ako nekog optimizma može da bude, to je činjenica da svakoj vlasti na ovom dijelu Balkana treba znatno više onoga od čega se živi: proizvodnje i radnih mjesta, novca i puno boljeg životnog standarda, samim tim i zadovoljnijih građana.

Sudeći po tome koliko je Njemačka zagrijana za ovaj projekat, a izgleda da je ozbiljno u njega zagrizla, možda možemo govoriti i o dosad najvećoj poratnoj ekonomskoj šansi za Bosnu i Hercegovinu. Stoga se, uz neminovnu politiku, koja je dosad uglavnom kočila, ovim trebaju živo da pozabave i privredni krugovi, biznismeni, industrijalci, ekonomska nauka, ali i javnost. Pogotovo što se o vrtoglavoj cifri od dvije milijarde eura ne govori kao o konačnoj nego kao o - početnoj!

fokus.ba 

ŠTO JE DOSTA, DOSTA JE!

Je li Katar olako optužen za finansiranje terorizma i hoće li nove mjere Amerike i Velike Britanije udariti po ljudskim pravima i slobodama?

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Riječi iz naslova pripadaju britanskoj premijerki Terezi Mej, koja je, dosad najodlučnije, najavila bespoštednu borbu protiv terorizma.

Odmah joj se, naravno, pridružio i ratoborni američki predsjednik Tramp, koji je u opticaj ponovo ubacio svoju ideju za zabranu ulaska u SAD građana iz sedam musimanskih, arapskih zemalja. Uz to je najavio dalje pooštravanje ionako rasplamsale borbe za suzbijanje terorizma.

Pomenute velike sile odavno protiv terorizma preduzimaju maksimalne mjere, počesto ne razmišljajući o njihovoj (ne)zakonitosti. U te kampanje uključena je masa uniformisanih i civilnih pripadnika službi bezbjednosti, kojih je već toliko da ih, vjerovatno, nije potrebno povećavati. Maksimalne su, u dosadašnjoj istoriji neviđene i slobode sigurnosnih službi da ljude kontrolišu i da uslovljavaju ili ograničavaju njihovo kretanje, posebno u javnom saobraćaju i na velikim okupljanjima, poput utakmica i muzičkih koncerata.

Ako to znamo, upitno je u čemu se postojeće mjere još mogu pojačati, a da borba protiv terorizma ostane u okvirima zakona, da to bude stvarna borba, a ne svojevrsna hajka u kojoj će cilj da opravdava sva primijenjena sredstva.

Možda smo u nedjelju i ponedjeljak dobili naznake tog novog pravca i obrise mjera koje će se preduzimati u osujećivanju terorističke opasnosti. Prvo je Tereza Mej poručila “da vlasti trebaju sprovesti još oštrije mjere”, najavljujući da će njena vlada morati da sprovede teške, a - kako se izrazila - vjerojatno i omalovažavajuće razgovore u vezi širenja ekstremizma. Sutradan je već uslijedila jedna bombastična mjera - izolovanje Katara, pod optužbom da ova bogata zalivska zemlja finansijski potpomaže terorizam!

Odluku su donijeli su katarski susjedi: Saudijska Arabija, Bahrein, Egipat i Ujedinjeni Arapski Emirati. U tren oka je povučeno njihovo diplomatsko osoblje iz Dohe, a odmah im se, sa konkretnom mjerom izolacije, pridružila i vodeća avio-kompanija iz tog regiona.

Obzirom na utjecaj koji u pomenutom dijelu svijeta imaju London i Vašington, ovu mjeru ipak treba pripisati SAD i Velikoj Britaniji. Oni su na kažnjavanje Katara potakli njihove arapske susjede. Sačekaćemo da vidimo do koje mjere će ići ovo označavanje Katara pomoćnikom i finansijerom terorizma. U svakom slučaju, on postaje “nepoželjna zemlja”, a njegovi građani - sumnjivci!

Direktive o novom ponašanju prema Kataru brzo će stići i do nas, s obzirom na dolaske i sadašnje prisustvo nemalog broja stanovnika te zemlje u Bosni i Hercegovini. Banke, i kod nas i u svijetu, pod tri povećala će staviti sve transakcije s pomenutom državom, a očekuje se da teška optužba koja je izrečena dobije i konkretne argumente za nju. Valjda tako rigorozan zaključak o finansiranju terorizma nije donešen bez opipljivih dokaza o sumnjivim uplatama i isplatama.

Ne bi bilo dobro da je ova odluka donesena “od čibuka”, bez valjane dokumentacije, iako ne bi začudilo da i toga bude. Jer, terorizam treba sasijeći, a u sličnim velikim bitkama često se unaprijed kalkuliše i mogućnost greške. Nije još zaboravljeno, na primjer, da je američka invazija na Irak svojedobno izvedena na osnovu netačnih podataka o atomskom i biloškom iračkom oružju.

Još veći rizik od greške viri iz najave britanske premijerke da će njena vlada pokrenuti neke “omalovažavajuće razgovore” usmjerene na suzbijanje terorizma. Moguće da se to odnosi i na razgovore sa predstavnicima nekih “sumnjivih zemalja”, no - prava meta su vjerovatno građani zapadnih zemalja koji vuku arapsko porijeklo i ispovijedaju islam.

I dosad su u istragama nakon terorističkih zločina nad civilima, poput nedavnih u Mančesteru i Londonu, organi sigurnosti preširoko zamahivali. Većina sumnjičenih i hapšenih brzo je oslobađana optužbi. Na “informativne razgovore” u policiju su pozivani mnogi koji luk nisu ni jeli niti su ga mirisali.

Sad bi, ako dobro tumačim riječi Tereze Mej, krug sumnivaca mogao da bude i proširen. Što je još važnije, ne samo nakon terorističkih napada, nego i ranije, preventivno. A sve to, ako zakon ne bude strogo poštovan, može da se pretvori u hajku te da život mase stanovnika Zapada, onih koji vuku porijeklo iz islamskih zemalja, bude pretvoren u svakodnevno dokazivanje nevinosti.

Hoće li pooštrene mjere protiv terorizma izbjeći tu vrstu opasnosti? Može li se, sa prljavom vodom, iz kade istresti i čisto dijete?

Terorizam mora biti obuzdan. Ljudska, vjerska i nacionalna prava ne smiju u toj borbi biti pojeftinjena. Lako za reći i napisati, teško za očekivati!?

fokus.ba