31. 10. 2015.

EVROPA U RASULU, I RASPAD NA POMOLU!?

(Od Drugog svjetskog rata do danas svijet nije bio suočen sa krizom tipa ove izbjegličke. No, ona je tim opasnija što naslućuje novu, sa još većim razmjerama: raspad Evropske unije)


Dvije trećine naših građana naklonjeno je ulasku Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju. Ovogodišnje istraživanje Direkcije za evropske integracije pokazalo je da bi 78 posto građana BiH, ukoliko bi bio organizovan referendum o ulasku u EU, podržalo članstvo BiH u toj zajednici država.

Podatak koji je objavljen ovih dana, međutim, gotovo da nema nikakve vrijednosti. Istraživanje je, naime, provedeno u prvom kvartalu 2015. godine. A od tada, sve se tumbe okrenulo.

To što je donedavno bilo naš san, ali i ključno uporište stabilnosti i prosperiteta Starog kontinenta, najednom se izvrgnulo u svoju suprotnost. Evropska unija počela je da nalikuje na kulu od karata, koja se ubrzano urušava, sa realnim izgledama da se kompletna piramida jako brzim tempom stropošta na zemlju. I da pred Novu godinu zaista ispunimo sve uslove za sticanje statusa kandidata za članstvo u briselskom klubu, čemu se nadaju naši državnici, i da onda ekspresno dobijemo člansku kartu, ogromna je bojazan da bi to bio korak u prazno. U tom trenutku Evropska unija već može biti u fazi stečaja, koji prethodi njenoj likvidaciji. Štaviše, već ovoga časa može se, sa puno pouzdanosti, izražavati bojazan da su ovoj multidržavnoj integraciji dani - odbrojani!

Ukoliko se to zaista dogodi, biće to presedan u modernoj istoriji. Nijedna država, a kamoli tako granitno čvrsta zajednica, kakvom se 22 godine činila EU, nije se rasturila uistinu meteorskom brzinom. Još ljetos bi za budalu proglasili svakoga ko bi najavio njen skori krah. Danas je, međutim, naivac svako ko misli da Evropska unija nije u životnoj opasnosti.

Tu vrstu neslavnog i brzog kraja kao realnu varijantu javno je iznijela čak i Federica Mogherini, visoki predstavnik Unije za spoljnu politiku i bezbjednost. Ona je ove sedmice izjavila “da EU rizikuje da se raspadne ukoliko kolektivno ne riješi pitanje najveće migrantske krize od Drugog svjetskog rata”. Situacija sa najezdom i udomljavanjem stotina hiljada, pa i miliona bliskoistočnih izbjeglica pogoršaće se, po njenim riječima, ukoliko se EU bude oslanjala samo na odgovore svojih pojedinačnih članica, ukoliko se ne formuliše i u praksi provede jednoobrazni evropski odgovor.

A tog odgovora nema ni na vidiku. Štaviše, Italijanka je ovu izjavu o “riziku od dezintegracije" dala dan nakon što je Austrija objavila plan o podizanju ograde na granici sa Slovenijom, kako bi bolje kontrolisala priliv migranata. Prethodno je slovenački premijer Cerar je rekao da će, ako se ovako nastavi, EU brzo nestati. Mađarska je jednako skeptična i već je, gradnjom ogromnog zida, zakoračila u tu nimalo nemoguću novu evropsku geografiju - sa ponovo ocrtanim i graničarima i carinicima osiguranim državnim međama.

Ovim povodom drhti i Njemačka, srce Evropske unije. Angela Merkel, neformalni lider EU i godinama stabilna šefica njemačke države, bilježi katastrofalno brz pad popularnosti. Zbog svoje politike prema izbjeglicama, ona je postala opterećenje, smatra njemački analitičar Christoph Hasselbach.

Merkelova je, po njegovom mišljenju, na talas izbjeglica odgovorila s dvije fatalne rečenice:

- Ne postoji gornja granica broja izbjeglica!

- Mi ćemo uspjeti da ih prihvatimo!

Niko ne tvrdi da je ona kriva za talas izbjeglica. Ali, ona ga je, ocjenjuje Hasselbach, bez sumnje svojim djelovanjem bitno pojačala. Time je u tešku situaciju uvukla i druge evropske države, protiv njihove volje. Stoga je krajnji zaključak “da od evropskog jedinstva nije više ostalo ništa”. Svaka država-članica pokušava da spasi svoju glavu, ne vodeći računa o tome hoće li to biti na štetu drugih.

Na žalost Merkelove, minimalne su šanse da se ostvari rješenje koje ona vidi kao jedino efikasno - zaustavljanje rata na području Sirije. U četvrtak uveče, na sastanku u Beču, velike sile ništa nisu u tom smjeru dogovorile. Zapadni i ruski blok i dalje su na potpuno suprotnim pozicija. To će reći da će rat da potraje, da će izbjeglički val da narasta, a Evropa će još više da puca po svojim osnovnim šavovima.

Valjda od Drugog svjetskog rata do danas svijet nije bio suočen sa krizom tipa ove izbjegličke. No, ona je tim opasnija što naslućuje novu, sa još većim razmjerama: raspad Evropske unije!

Ne treba u ovakvom času biti zloslutni gavran, ali taj čin imao bi dejstvo atomske bombe, ne samo za Stari kontinent nego za opšti poredak u svijetu. Raspad EU ne bi se okončao samo aktiviranjem graničnih prelaza među državama koje tu vrstu barijera sada nemaju. Sve bi došlo pod znak pitanja, čak i ono glavno: takozvani evropski standardi, koji su najveće dostignuće ove državno-političke asocijacije i njenoga djelovanja: od ekonomije, preko prava, do školstva. Šta bi tek proizveo vrtoglavi pad ionako već duže nestabilne vrijednosti eura, prije njegovog neminovnog ukidanja, naslućuje svako ko u džepu ima bar jednu ovu novčanicu.

Mnogo je razloga za pomnu analizu uzroka zbog kojih je EU dovedena u ovu situaciju. Berlin i Brisel nešto su, u svjetskom poretku i odnosima velikih sila, žestoko zgriješili kad im se ovako surovo obija o glavu. No, sad su to pitanja od drugorazrednog značaja. Prvo i najvažnije je: da li je raspad Evropske unije nezaustavljiv i šta će na tom političkom zgarištu da ostane?

Baš me zanima kakav bi, da se danas provede, bio rezultat istraživanja o (ne)naklonjenosti naših građana ulasku u Evropsku uniju. Mislim da bi procenti bili obrnuti, u odnosu na one sa početka ove analize. Ni u našim glavama, EU više nije ono što je doskora bila!

xxx

OBAVJEŠTAVAM ČITAOCE DA MOGU NARUČITI OBJAVLJIVANJE REKLAMA I OGLASA NA MOM BLOGU. SVOJU PODRŠKU MOŽETE IZRAZITI I "DONATORSKOM PRETPLATOM" U IZNOSU KOJI SAMI ODREDITE!
KONTAKT: vlastimir.mijovic@gmail.com

PODACI ZA UPLATE IZ BiH

VLASTIMIR MIJOVIĆ
Kranjčevićeva 17
Sarajevo

TRANSAKCIJSKI RAČUN br. 1990496065118174
SPARKASSE BANK DD BiH

Xxxxxxxxxxxxx

PODACI ZA UPLATE IZ INOSTRANSTVA

Vlastimir Mijović
Sarajevo, Bosna i Hercegovina
Kranjčevićeva br. 17

BA391990496065118174

SWIFT CODE: ABSBBA22

Sparkasse Bank DD BiH


29. 10. 2015.

TITOV RECEPT NA VUČIĆEV NAČIN

(Pokušavajući da iskoristi i Rusiju i EU, Srbija će u jednom trenutku ipak morati da sjedne samo na jednu stolicu)

Titova Jugoslavija svojedobno je važila za neku vrstu svjetskog čuda. Političari, diplomate i analitičari, čak i hladnokrvni istoričari, s divljenjem su govorili o njenom lukavom i uspješnom klackanju između Zapada i Istoka, između SAD i Sovjetskog saveza, između kapitalizma i komunizma, između dvije tada gotovo podjednake vojne sile - NATO saveza, pod vođstvom Vašingtona, i Varšavskog ugovora, pod komandom Moskve.

Govorilo se, tim povodom, i o svojevrsnom “Titovom receptu” koji je, navodno, Jugoslaviji objezbjeđivao trajni mir i stalni napredak. Računalo se da je ona dovoljno bliska objema velikim svjetskim silama, ali da je i podjednako udaljena od svake od njih.

Iz toga se, kako se nekad zaključivalo, izvlačio ogromni profit. Tito je, navodno, nadmudrio i Ruse i Amerikance i, uprkos ogromnim netrpeljivostima dva moćna svjetska bloka, uspio ostati “svoj na svome”. Kao državnika su ga jednako štovale obje svjetske velesile. 

Sa današnje istorijske distance, međutim, sve to izgleda znatno drugačije. Titov recept i njegov diplomatska igra, pokazalo se, ipak su bili kratkog daha i nedovoljno jakog uporišta.

Socijalistička Jugoslavija, naizgled toplo i bezbjedno ušuškana u svojoj nesvrstanosti, odnosno nepripadnosti nijednom od dva vojno-politička saveza koji su komandovali svijetom, bila je mirna svega tridesetak godina. Kažem “svega”, jer je, u istorijskom čitanju, toliki vremenski odsječak nešto nalik jednodnevnom životu leptira!

Da je Titov recept koketiranja sa dvije svjetske velesile bio zaista dobro osmišljen i strateški održiv, Jugoslaviji se ne bi dogodilo ono što je 1981. započeto pobunom Albanaca na Kosovu, a skončalo u pepelu devedesetih godina prošlog stoljeća. Tada se Jugoslavija, uz bolne vriske, raspala u paramparčad. Titovski vođena zemlja išla je, iz pobjede u pobjedu, do neminovnog i konačnog - poraza! Već više od dva desetljeća ona ne postoji na karti Evrope.

Ne sumnjam da se mnogi ne slažu sa ovim mojim ocjenama. Oni misle, i pored kraha Jugoslavije, da je Tito vodio uspješnu i lukavu igru koja je preporučljiva i za neke druge države i neka novija vremena.

Pomenuti recept, čini mi se, danas pokušava da kopira Srbija, naročito nakon što je na njeno čelo došao Aleksandar Vučić. Njegov stranački kolega, predsjednik srbijanske države Tomislav Nikolić, nedavno se u Njujorku uslikao sa Barakom Obamom. Ovaj mu je, navodno, čestitao na politici koju vodi Beograd i poručio: Samo recite šta vam treba, tu smo da pomognemo!

U nedjelju je i Vučić bio među državničkom elitom, evropskom, na biselskom sastanku o rješavanju izbjegličke krize. Kaže da su ga tamo tapšali po ramenu, da su Srbiji upućene sve same pohvale za njeno držanje ponašanje u dramatičnom egzodusu mase sa Bliskog istoka.

Srbija se, sudeći po pobrojanom, umilila Zapadu. Ovih dana njen premijer, međutim, šparta Moskvom: od premijera Medvedjeva, preko direktora vodećih ruskih kompanija, do predsjednika Putina. Ovakvu trodnevnu paradu Kremlj priređuje rijetko kom gostu. Za Vučića, koji se po treći put u posljednjih 15 mjeseci sastaje sa šefom ruske države, ne postoji NJET: sve što traži, Rusi mu pružaju na tacni: od raketa i drugog oružja, do kapitala za velike poslovne projekte.

Na ovaj način, klackajući se kao nekad Tito i njegova Jugoslavija, Srbija nastoji da ušićari na obje strane. Od Zapada iznuđuje “specijalni tretman”, jer ašikuje s Rusijom, dok Moskvu “ucjenjuje” blagonaklonošću Amerike i EU prema njoj. Reklo bi se: Nikom nije ljepše neg’ je nam’ - samo da je ‘vako svaki dan!

U pokušaju repriziranja “samosvojne” međunarodne politike koju je svojedobno praktikovao Josip Broz, na čas istine neće se čekati onoliko dugo koliko se čekalo u Titovom slučaju. Srbija će u jednom trenutku morati da sjedne samo na jednu stolicu. I ma koliko mislila da će je ona izabrati, rasplet će vjerovatno biti po volji onih s kojim trenutno vodi dvostruku igru, koji su u tome mnogo jači i od nje spretniji.

Tito i Jugoslavija bili su premali i preslabi da vuku za nos svjetske gospodare. Vučić i Srbija tome su još manje dorasli.

(fokus.ba)

OBAVJEŠTAVAM ČITAOCE DA MOGU NARUČITI OBJAVLJIVANJE REKLAMA I OGLASA NA MOM BLOGU. SVOJU PODRŠKU MOŽETE IZRAZITI I "DONATORSKOM PRETPLATOM" U IZNOSU KOJI SAMI ODREDITE!

KONTAKT: vlastimir.mijovic@gmail.com


PODACI ZA UPLATE IZ BiH

VLASTIMIR MIJOVIĆ
Kranjčevićeva 17
Sarajevo

TRANSAKCIJSKI RAČUN br. 1990496065118174
SPARKASSE BANK DD BiH

Xxxxxxxxxxxxx

PODACI ZA UPLATE IZ INOSTRANSTVA

Vlastimir Mijović
Sarajevo, Bosna i Hercegovina
Kranjčevićeva br. 17

BA391990496065118174

SWIFT CODE: ABSBBA22

Sparkasse Bank DD BiH

28. 10. 2015.

SALONI NAMJEŠTAJA U SARAJEVU I GRAČANICI

Kompanija Mirna d.o.o. je osnovana prije više od 30 godina, a 2004. godine započinje proizvodnju pločastog namještaja. Od samog početka trudili smo se da naš rad bude kvalitetan i u skladu sa najnovnijim trendovima
Dizajneri i arhitekti kompanije Mirna d.o.o. Vam mogu ponuditi izradu idejnih projekata određenih komada namještaja ili kompletnog enterijera, 2D i 3D modeliranje namještaja, te u saradnji sa proizvodnim timom izradu namještaja po mjerama koje odgovaraju Vašem prostoru.
Salon u Gračanici je lociran u industrijskoj zoni, na glavnoj raskrsnici, preko puta tržnog centra Robot. Salon u Sarajevu je lociran u Starom gradu, u ulici Dženetića Čikma, iza pijace Markale.

GOSTOVANJE U EMISIJI "KLUB 20" TVSa





Sinoć sam bio gost emisije "Klub 20" koju, u programu Televizije Sarajevo, vodi Mirza Sulejmanović. Kompletnu emisiju možete pogledati na sljedećem linku:
https://www.youtube.com/watch?v=BWT-yOOGZmM

BOLJI ŽIVOT NA DUGOM ŠTAPU

(Analitičari Svjetske banke surovo procjenjuju da iole lijep život ne možemo očekivati ni mi ni naša djeca, a vjerovatno ni naši unuci)


Želje su jedno, mogućnosti drugo, a tempo kojim se jedna zemlja iz bijede može podići makar u zonu osrednjosti, nešto treće - i najvažnije. Analizom i procjenom vremenskog roka u kojem Bosna i Hercegovina može dohvatiti “zelenu granu” niko se ne bavi. Svako ozbiljan zna da je to višedecenijska misija koja, osim dugotrajnosti, iziskuje i pomne kratkoročne i dugoročne strategije, da je to poduhvat nalik pretvaranju kioska u neboder. No, niko nema hrabrosti da građanima, koji vape za brzom promjenom, otvoreno kaže da su to puste želje i potpuno neosnovane nade.

Političar ili stranka koji bi ovu istinu građanima sasuli u lice mogu računati da bi odmah bili izbrisani sa liste njihovih izbornih simpatije. Puno rizikuju i analitičari - niko ne voli one koji donose loše vijesti.

Tatjana Proskurjakova, šefica ureda Svjetske banke za Bosnu i Hercegovinu, ne ovisi o volji ni raspoloženju našeg javnog mnjenja. Ona i njena banka analize vrše na osnovu objektivnih i mjerljivih parametara, njihovog stručnog kombinovanja i logičkog rasuđivanja, zaključujući bez ikakvog političkog uljepšavanja i podilaženja javnosti ili onima koji odlučujuće utječu na ekonomske tokove u našoj zemlji. A njihov zaključak je takav da brige s kojim živimo pretvara u pravu noćnu moru!

Gospođa Proskurjakova juče je najavila da će u novom izvještaju Svjetske banke o ekonomskom stanju u BiH, nastalom nakon obimnih analiza, a koji će biti objavljen u decembru, “osnovna opaska biti da je BiH zemlja koja je neuravnotežena”.

No, nije u tome svo zlo - i sami znamo da smo u dubokom blatu. Ono što ledi srce i što nas surovo spušta na zemlju, to je njena procjena da bi se “ta ravnoteža mogla postići za nekoliko generacija”.

Nekoliko generacija!

Nažalost, to ne znači ništa drugo nego da analitičari jedne jako dobro obavještene i stručne institucije procjenjuju da iole lijep život ne možemo očekivati ni mi ni naša djeca, a vjerovatno ni naši unuci!

Gospođu Proskurjakovu treba shvatiti krajnje ozbiljno. Ono što može učiniti ova generacija, i građana i privrednika i političara, to je da zaustavimo dalje propadanje i da, mic po mic, popravljamo svoj ubogi život.

Ne učinimo li ni toliko, dobrom se ne mogu nadati ni naši praunuci!

SALONI U SARAJEVU I GRAČANICI

27. 10. 2015.

KOMŠIĆ KRADE DRAGOCJENO VRIJEME

(Mogao je Željko, dostojanstvenim povlačenjem svojih ministara, da ispadne politički gospodin. Ionako su šanse SDA i SBB da nešto unaprijede u ovom opštem metežu i propadanju - nevelike)


Nije grijeh biti nesposoban i nesnalažljiv, posebno u politici, u kojoj opstaju samo vukovi. Međutim, grijeh je kad spoznate svoju nesposobnost i kad, i pored toga, nastojite da očuvate pozicije u vlasti.

Tu negdje je ključni problem Željka Komšića i njegove Demokratske fronte. Niko u poratnom vremenu nije tako lako, kao oni, dobio veliki broj izbornih glasova, a potom još lakše došao do mjesta u vladajućoj koaliciji. No, niko se, kao oni, nije ni brže obrukao i pokazao totalnu političku nezrelost i nesposobnost. U suštini, ni danas nije jasno šta je Komšić uopšte želio i kako je napravio niz početničkih grešaka koje su srozale ugled Demokratske fronte, istodobno otvarajući i krizu vlasti na svim nivoima.

Glavni krivac za političko gubljenje čitave jedne poslijeizborne godine, i to u vremenu donošenja krupnih odluka, svakako su nekadašnji SDP-ov “zlatni dečko” i njegova stranka. Reklamirali su se kao “prava ljevica”, socijalno osjetljiva zaštitnica građana i vrelo novih ideja za izlazak iz krize. U praksi su pokazali da ne vladaju ni umijećem vlastitog stranačkog organizovanja, a kamoli poticanjem pozitivnih procesa u državi i društvu.

Iz jedne greške, Komšić i DF sada zapadaju u drugu. Nakon što je njihovo mjesto u federalnom koalicionom trolistu zauzeo SBB, oni su se odmah trebali dostojanstveno i politički korektno povući iz vlasti. No, najave su potpuno drugačije.

Generalni sekretar Demokratske fronte Sifet Podžić danas je rekao da “naši ministri neće podnijeti ostavke”, misleći na Sarajevski (KS) i Zeničko-dobojski (ZDK) kanton. Ako SDA želi, neka ih smijeni - naglasio je ovaj penzionisani general.

Federacija i Vijeće ministara BiH još se ne pominju. I tamo ima Komšićevih ljudi. Posebno je važan potpredsjednik Federacije Dunović. No, sudeći po citiranoj izjavi generalnog sekretara DF, i tu će se namicati mak na konac. Komšić će koristiti svaku priliku da, ako ništa drugo, napakosti rivalskim strankama i da im ukrade bar malo dragocjenog vremena.

Smjenjivanje će, naravno, biti teži proces od očekivanih ostavki. No, još teže će Komšiću biti da objasni javnosti, ali i svojim razočaranim glasačima, zašto novoj vlasti, odnosno građanima, krade dodatno vrijeme. Daleko je to od patriotizma i građanske lojalnosti u koju se Komšić gromoglasno godinama zaklinje. U skladu s tim, očekivalo se da se suzdrži od bilo kakvog podapinjanja nogu novoj parlamentarnoj većini i izvršnoj vlasti, koja nam je potrebna bez obzira ko da je sačinjava i sa kakvim izgledima na uspjeh. 

Mogao je Željko stvarno da ispadne politički gospodin. Ionako su nevelike šanse SDA i SBB da nešto unaprijede u ovom opštem metežu i propadanju. Stoga ne znam zašto ga toliko boli gubitak mjesta u vlasti. Valjda izmicanje fotelja ispod stražnjice nekih njegovih saradnika, fotelja kojih se Komšić (pokazuje se: lažno) svo vrijeme javno grozio!

26. 10. 2015.

HOĆE LI DODIKU PRESUDITI ULICA?

(Opozicioni blok u Republici Srpskoj započeo je političke, a vjerovatno i "ulične" pripreme za pokušaj obaranja bahatog entitetskog diktatora)


Milorad Dodik neodoljivo podsjeća na Slobodana Miloševića. Srbima su i jedan i drugi obećavali uzlet na nebo, zbog čega su u narodu izdizani u neviđene visine. Opijeni političkom slavom, obojica su vladala apsolutistički: meke ruke za svoje pristalice, tvrde šake za protivnike. Za njihovim naređenjima vodili su se i policija i mediji, a većina građana odobravala je tiranski odnos prema opoziciji i slobodnomislećim pojedincima koji su se usuđivali da kritikuju raspojasanog vladara.

Miloševićev slom uslijedio je početkom oktobra 2000-te godine, kada je izgubio predsjedničke izbore od Vojislava Koštunice. Sa trona, ipak, nije skinut milom (jer je pokušao da lažira izborne rezultate) nego silom - kad se u Beograd slilo na stotine hiljada razbješnjelih građana. Paljene su policijske stanice, potom i zgrada Radio-televizije Srbije, a na kraju i zdanje Skupštine. Možda je i presudno za epilog bilo to što su Miloševiću praktično okrenuli leđa i vojska i policija i tajne službe, na kojim je godinama zasnivao svoju moć.

Milošević je, zapravo, pao jer nije ispunio svoja megalomanska obećanja. Izgubio je sve političke i oružane ratove i, umjesto “velike Srbije”, ovu zemlju doveo u stanje bijede, izolacije, ali i teritorijalne nestabilnosti. Umjesto da se uveća, Srbiji je zaprijetila opasnost da se razbije u paramparčad.

Milorad Dodik biće zbačen sa vlasti po sličnom scenariju, u onom trenutku u kojem građani Republike Srpske shvate da s njim na čelu putuju u - bezdan! Kolona koja za njim korača okrenuće se protiv njega i potražiti novog lidera. Upitno je, ipak, da li je ta svijest već sazrela među građanima Republike Srpske ili će, na masu dokaza o lošoj Dodikovoj vladavini, trebati još poneki, kojim bi se prelila čaša žuči.

Opozicioni blok u Republici Srpskoj započeo je političke, a vjerovatno i “ulične” pripreme za pokušaj obaranja bahatog entitetskog diktatora. Ovih dana su, izazvani nasilnim ponašanjem Dodikove parlamentarne većine u NSRS, zaprijetili masovnim protestima. Niko još ne poziva masu na ulicu, ali su Ivanić, Čavić i Mihajlica izričito pomenuli i tu mogućnost, ukoliko u međuvremenu Dodik ne pristane na vanredne izbore.

Dodik je, u svom stilu, bahato poručio da se ne plaši tih prijetnji, da bi mu bilo drago da opozicija pokuša da realizuje takav scenarij jer bi se - po njegovom mišljenju - na taj način pokazala njihova nemoć. Dodik vjeruje da tzv. Savez za promjene nema snagu kojom bi privukao desetine hiljada građana koji bi tražili njegov silazak sa trona. Pri tome, za svaki slučaj, pokazuje i svoje adute: Banjalukom ovih dana znakovito “šetaju” policijski specijalci!

Objektivno, tokom devetogodišnje vladavine u RS, Dodik iza sebe ostavlja lošije stanje od onog koje je zatekao. Ekonomija je na stalnoj nizbrdici, a bez rezultata su ostali i njegovi planovi o pojačanoj autonomiji RS, pogotovo njegovi pokušaji da ovaj entitet otcijepi od matične države. Mnogi o tome glasno govore. Drugi ćute zaplašeni strahovladom, ali i očiglednom spremnosti Milorada Dodika da na nepoćudne udari kompletnim represivnim aparatom.

Ovo klupko neće se brzo razmrsiti. Ali je počelo da se odmotava! U opticaj su ubačene teške riječi i prijetnje: vanparlamentarna borba i ulica. Drugim riječima - pobuna!

Kad bi ona mogla da se dogodi?

Tri su zasad moguća povoda. Prvi, koji ovih dana najavljuju iz opozicije: plasiranje novih “šokantnih podataka” (Bosić) o lopovluku Dodikove ekipe. Drugi, za tri mjeseca, kad SNSD-ova vlada treba u zakon da pretoči nedavnu skupštinsku odluku kojom obavezuje Savez za promjene da u državnim organima zastupa stavove koje im naloži Dodikova većina u NSRS. Ako zakon bude donešen, Ivanić, Bosić i ostali mogli bi krivično da odgovaraju ako u Sarajevu budu mislili svojom, a ne Dodikovom glavom. Oni na to sigurno neće pristati.

Treća varijanta, zasad, ima najviše šansi. To su naredni lokalni izbori, koji bi - ako opozicija pobijedi - mogli postati okidač za operaciju uklanjanja Milorada Dodika. Na krilima takvih rezultata, opozicija bi s više sigurnosti mogla da računa na masovni odziv građana na proteste, kojim bi, s manje ili više vatre, politički potrošeni lider doživio sudbinu Slobodana Miloševića.

U svakoj od navedenih varijanti, Dodik se neće predavati bez ogorčene borbe. A to će, bez obzira na ishod, ionako krizom ophrvanu BiH baciti u nove vrtloge, sa posljedicama koje još nije moguće prognozirati.

(fokus.ba)

25. 10. 2015.

ČEŠLJANJE DODIKOVOG NOVČANIKA

(Šta mogu proizvesti novi „šokantni podaci o umiješanosti vrha vlasti u Republici Srpskoj u velike pronevjere novca“)



Ko zna koji put u posljednjih nekoliko godina iz političkih visina je, ovih dana, obećano da će pravda i kazna da stignu korumpiranu elitu koja dominira Bosnom i Hercegovinom. Megafon je u rukama opozicije iz Republike Srpske, koja najtežim verbalnim oružjem i prijetnjama udara po Miloradu Dodiku i njegovom klanu.

“Građani BiH će vrlo brzo vidjeti otvaranje slučajeva korupcije na vrlo visokom nivou”, rekao je u petak Igor Crnadak, ministar inostranih poslova BiH. Sutradan mu se, malo konkretizujući ovu tajnovitu najavu, pridružio kolega iz Saveza za promjene, predsjednik SDS-a Mladen Bosić. On je izjavio da će ovih dana biti saopćeni „šokantni podaci o umiješanosti vrha vlasti u Republici Srpskoj u velike pronevjere novca“.

Ni Crnadak ni Bosić, u suštini, nisu kazali ništa novo: osumnjičili su sadašnju vlast u RS za političko pokroviteljstvo nad kriminalom i korupcijom. O tome oni govore već godinama, upirući prstom u Milorada Dodika kao glavu razgranate i gramzive hobotnice. U medijima i javnosti takođe se, već godinama, u šefa SNSD-a i predsjednika RS gleda kao u kolovođu pljačke koja se, s najvišeg nivoa, provodi u ovom entitetu.

No, nikad se nije odmaklo dalje od sumnji i nekoliko krivičnih prijava, koje nikad nisu ušle u sudsku proceduru. Uglavnom se to tumači sposobnošću Dodikovog klana da, preko svojih ljudi u istražnim organima i pravosuđu, sakriju svoje prljave poslove. Stoga ne bi bilo nikakvo čudo da ni novi dokazi, koje najavljuju Bosić i Crnadak, ne donesu nikakav rezultat. Javnost će samo dobiti nove priloge starim sumnjama.

Slična je situacija i u Federaciji BiH. Lideri u sumnjičenju vlasti za korupciju i pronevjere dosad su bili SBB i “Dnevni avaz”. No, ulaskom Radončićeve stranke u vladajuću koaliciju, ta je “pjesma” naglo skinuta s repertoara.

Na pravo suočenje sa korupcijom političke elite još ćemo sačekati. Do toga će doći tek kad pravosuđe bude iznad politike i stranaka. A to se u BiH još zadugo neće dogoditi. Na udicu će se, doduše, zakačiti poneka sitna riba, ali legla i jastrebovi višegodišnje pljačke države i naroda ostaće netaknuti.


23. 10. 2015.

DJEČAK "OPASNIJI" OD DŽEPAROŠA

(Onima na autoputu bilo je mrsko podići telefonsku slušalicu i obavijestiti policiju o dječaku za volanom, za razliku od grupe građana koji su odmah hrabro reagovali u sarajevskom tramvaju)


Zakinuti za brigu vlasti i onih koji su plaćeni za održavanje reda i zakonitosti, i sami tome često doprinosimo svojim nemarom i nedostatkom volje da pomognemo, čak i kad je za to dovoljno obaviti samo jedan telefonski poziv.

Da su to učinili na bar jednom od najmanje dva naplatna punkta na autoputu Sarajevo - Zenica, prekokojih je prešao 12-godišnji dječak koji je priredio pravi “spektakl” vožnjom od Sarajeva do Šija, kod Tešnja, puno ranije bi bio zaustavljen u svom opasnom pohodu. Samo sreća je htjela da se nikom ništa ne dogodi, ni njemu ni ostalim učesnicima u saobraćaju, koji su bili u bliskom kontaktu sa mlađahnim vozačem.

Na kraju je policija učinila svoje, pronašla je dječaka kraj puta, sa praznim rezervoarom benzina. A da su im oni koji naplaćuju putarinu, a koji su dječaka prethodno upoznali i snimili, odmah dojavili šta su vidjeli, sve bi se završilo mnogo ranije.

Jednostavno, čim su ga ugledali na prvoj naplatnoj rampi, i još mu uzeli novac, radnici Autocesta FBiH kratkim telefonskim pozivom su MORALI pozvati najbližu policijsku stanicu. Mališan bi za 15-tak minuta bio na sigurnom. No, iz ovog preduzeća odmah su skinuli svaku odgovornost za LJUDSKI nemar svojih uposlenika.

"JP Autoceste FBiH nisu nadležne niti imaju zakonske mehanizme da spriječe ovakve i slične događaje. Pitanje odgovornosti je na drugim institucijama. Po hitnom postupku, kao i uvijek do sada, stavili smo na raspolaganja sve resurse (slike, snimke video nadzora i sl.) institucijama nadležnim za rješavanje ovakvih događaja", navodi se u njihovom današnjem saopštenju.

Srećom, javnost nije dobila opravdavajuće saopštenje od grupe građana koji su danas u Sarajevu osujetili jedno razbojništvo u tramvaju. Džeparoš je, naime, oteo torbu jednoj starijoj osobi i krenuo u bijeg. No, reagovali su građani kojim se sve to dešavalo pred očima. Zaustavili su lopova, fizički ga savladali, pozvali policiju i predali ga u njihove ruke.

Svakako da ovi građani nisu radili svoj posao. Štaviše, neovlašteno su glumili organe reda. Kad bi se tim njihovim činom pozabavili ljudi slični onima iz Autocesta FBiH, ti bi građani čak bili i kažnjeni za svoju ljudskost, savjesnost, snalažljivost, hrabrost, za sve ono što su oni izbjegli da učine. A od njih se očekivao samo kratki telefonski poziv, nikakav fizički napor ili rizik u koji su svakako upali oni koji su intervenisali u sarajevskom tramvaju.

Jedni su se obrukali, drugi su osvjetlali građanski obraz. Da je ovih drugih više, i život bi ovdje bio snošljiviji. Nije vlast kriva baš za sve, ponešto je i do nas.

22. 10. 2015.

PRAVOSUDNE ŠEPRTLJE

(Ljudi od zakona, u ovom primjeru iz tužilaštva, često ne poznaju ni osnovne procedure za određivanje pritvora, o čemu govore i dva najnovija slučaja)



Pravosuđe je jedna od rak-rana naše države. Ništa nije uspjelo da učvrsti ovaj bitni stub vlasti: ni izmještanje imenovanja pravosudnih čelnika izvan ruke politike, ni povećanje plata, ni fizička zaštita koja se pruža tužiocima i sudijama koji rade na teškim i opasnim slučajevima.

Korupcija se najčešće pominje kao limitirajući faktor u radu pravosudnih struktura. No, možda i veći problem u ovom sektoru je - neznanje, nesposobnost i nestručnost. Ljudi od zakona, u ovom primjeru iz tužilaštva, često ne poznaju ni osnovne procedure za određivanje pritvora, o čemu govore i dva najnovija slučaja.

Radi se o aferama GRAS i Bosnalijek, u kojim su uhapšeni i optuženi njihovi nekadašnji direktori Edin Arslanagić i Ibrahim Jusufranić. Oni su ubrzo pušteni na slobodu, a sarajevsko Kantonalno tužilaštvo po četiri puta je ulagalo žalbe na njihovo privremeno oslobođanje. No, žalbeni postupci su pokazali da u tom tužilaštvu nisu savladali ni pravnu abecedu.

U slučaju Arslanagića i njegovih saradnika, danas je objavljena odluka Vrhovnog suda Federacije BiH. On je potvrdio rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu kojim je četvrti put odbijen zahtjev Tužilaštva za produženje pritvora osumnjičenim osobama. Ocijenjeno je da je Tužilaštvo “od samog početka griješilo u primjeni prava kojim je tražilo produženje pritvora”.

Uskoro se očekuje da Vrhovni sud da svoje mišljenje i za Jusufranića i njegove saradnike. Gotovo je sigurno da će ono biti isto kao i u slučaju Arslanagića.

Za nabrajanje sličnih propusta tužilaca u BiH trebalo bi napisati deset puta duži tekst. A materijala će biti i dalje. Kako i ne bi, kad za svoje velike propuste (čiji ceh se plaća iz budžetskih sredstava) tužioci prolaze bez kazne. I kad je dobiju, ona je obično “teška” koliko i cijena jednog doručka. Stoga izgleda da oni, u mnogim slučajevima, upravo uz doručak i sastavljaju mnoge svoje optužne prijedloge, koje iole vješti advokati lako pobijaju.

Ko zna, možda sve to oni rade i namjerno? Mi mislimo da su oni šeprtlje, a oni neznalačkim postupcima mnogim krivcima omogućavaju da, nakraju, prođu bez kazne. Sve je u ovoj jadnoj državi moguće, pa i ovakav pravosudni rašomon.

21. 10. 2015.

ZDRAV BOLESNOM NE VJERUJE

(Kad bi i građani, skupa sa medicinskim osobljem, horski iskazali svoje nezadovoljstvo, bile bi veće i šanse da se nešto, bar malo, popravi u oboljelom zdravstvenom sistemu)


Na dugoj listi omraženih ličnosti, nakon političara, čini mi se da drugo mjesto pripada ljekarima. A ne tako davno, tokom rata, i jedni i drugi bili su u vrhu popularnosti. Političari - zbog vjere u njihovu istorijsku misiju “oslobađanja” naroda koji su “tamničili” u bivšoj Jugoslaviji. Ljekari - jer su samoprijegorno, i u najtežim uslovima, vidali teške rane civila i vojnika čiji su životi tokom pomenute misije bili neprestano ugroženi.

Danas su ljudi, s pravom, razočarani u političare. Iako se ni prije rata nije živjelo bajno, ovo danas više ne liči ni na Čistilište nego na pravi Pakao. Ljuti su i na ljekare, općenito na medicinsko osoblje, jer su zdravlje i liječenje spali na najniže moguće grane. Naše bolnice su postale, u većini slučajeva, čemerna ubožišta u kojim je teško razlučiti ko je nervozniji i ogorčeniji: pacijenti ili njihovi lječitelji.

O ovim problemima ljudi neprestano gunđaju, svako svakome ima nešto ružno da ispriča. No, nikad to nije dobilo razmjere organizovanog nezadovoljstva. Iako ogromnu većinu građana zbližava strah od zdravstvene nezaštićenosti, nikad se to nije prelilo u bilo kakav masovni protest.

Gunđaju, sa svoje strane, i ljekari i drugo medicinsko osoblje. I njima je puna čaša gorčine. Oni su s pravom ljuti što rade u neuslovnim prostorima, sa previše pacijenata, za plate koje nisu adekvatne njihovoj stručnosti i odgovornosti. Većina ljudi u bijelom na posao dolazi bez entuzijazma; vraća se još lošijeg raspoloženja.

Ljekari su, dabome, pametniji, sindikalno su organizovani, pa je njihov otpor urušenom zdravstvenom sistemu glasniji i bolje formulisan. A koliko je njihova čaša prelivena, pokazuje i najava štrajka koji će u Federaciji BiH biti proveden u ponedjeljak 26. oktobra.

Predsjedništvo Nezavisnog sindikata radnika zaposlenih u zdravstvu donijelo je odluku da to bude “štrajk upozorenja”. On treba da se održi u vrijeme pauze za doručak, polučasovnog trajanja, i to u svim javnim zdravstvenim ustanovama u Federaciji BiH. Tom prilikom će biti, nadležnim organima, upućena tri zahtjeva.

Prvi je da odmah otpočnu pregovori o usklađivanju kolektivnog ugovora za oblast zdravstva na teritoriji FBiH i da se završe u zakonskom roku od 45 dana. Drugi zahtjev je da se prihvati inicijativa federalnog premijera Fadila Novalića i drugih o dodatnom finansiranju zdravstvenog sektora kroz izdvajanje dijela akciza na duhan i alkohol, a treći je da u što kraćem roku otpočnu reforme javnog zdravstvenog sistema u skladu s usvojenim principima koji su zacrtani u tzv. reformskoj agendi, u dijelu koji se odnosi na zdravstvo.

Sindikat je iznio ono što njegove članove najviše muči. No, čini mi se da su učinili i jedan veliki, možda i ključni propust koji, ipak, mogu ispraviti na dan provođenja štrajka. Mislim da su trebali pozvati javnost, odnosno svoje sadašnje i potencijalne pacijente, da im u tim zahtjevima pruže glasnu podršku. Kad bi ljekari bili zadovoljniji, manje bi bilo i bolesničkih pritužbi. Kad bi i građani, skupa sa medicinskim osobljem, horski iskazali svoje nezadovoljstvo, bile bi veće i šanse da se nešto, bar malo, popravi u oboljelom zdravstvenom sistemu.

Ako budu razmišljali onako kako su to do sada činili, oni kojim su zahtjevi upućeni samo će slegnuti ramenima i navesti obeshrabrujuće cifre o prilivima novca u zdravstvene fondove. Sa toliko para, koliko stiže u tu kasu, muzika nikako ne može biti veselija.

No, obzirom da je zdravlje građana, u biti, pitanje života i smrti, općenito vitalnosti ove zemlje, krajnje je vrijeme da se i vlast na vanredan način pozabavi traženjem rješenja za ovu nemilu situaciju.

Da li je to rješenje u pomenutom prijedlogu sindikata “o dodatnom finansiranju zdravstvenog sektora kroz izdvajanje dijela akciza na duhan i alkohol”, ne znam. Uvid bi bio jasniji kad bismo znali na šta se sve trenutno troši nemali novac koji u budžete ubacuju pušači i ljubitelji dobre kapljice, ali i oni koji nemilice troše benzin i drugu visokotarifnu robu.

Možda je dodatno ulaganje u zdravstvo, kojem je to apsolutno potrebno, preče od mnogih od tih stavki. Možda je preče i od izgradnje boljih puteva, na koje ide lavovski iznos? Vjerujem, takođe, da bi građani rado pristali i na neke dodatne takse i akcize ako bi znali da se od njih priliv usmjerava u neki dobro osmišljen plan oporavka zdravstvenog sistema. Nadležni organi morali bi da ga osmisle, jer će ovako brzo podleći i bolesnici i njihovi lječitelji. Opstaće samo ljudi iz vlasti, koji - svjesni domaćeg medicinskog kolapsa - svoje boljke liječe u inostranstvu. Ima se, može se, a narod neka skapava... Uostalom, zdrav bolesnom nikad nije vjerovao!

Kud god okreneš glavu, u ovoj zemlji vidiš sve same probleme. Na izvoru gotovo svakog od njih je - novac! A njega nema, vrela iz dana u dan presušuju, mogućnosti se tanje.

U takvoj situaciji, sposobnost vlasti prije svega treba da se ogleda u umijeću određivanja prioriteta. Kad je mnogo opravdanih potreba i zahtjeva, a premalo novca da se svima udovolji, jedino što preostaje je prepoznavanje najprečih potreba.

Ako to nije zdravlje stanovništva, usko vezano i za status medicinskog osoblja, onda bih volio čuti šta je od toga važnije!

(fokus.ba)

20. 10. 2015.

KO SE SJEĆA FATE ORLOVIĆ?

(Preko ovog i još bezbroj sličnih slučajeva i afera, već smo se navikli da u ovoj zemlji nema ni pravde ni zakona, da i sudske presude padaju u zaborav)


Bosna i Hercegovina je nemoćna država. Svakodnevno se ukazuje na njene probleme, utvrđuju se nezakonitosti i elementarno kršenje ljudskih prava, donose se čak i pravosnažne sudske presude. No, sve to uglavnom ostaje mrtvo slovo na papiru. Konkretni epilog ne dobijaju čak ni najkrupniji događaji, oko kojih su se godinama podizali oblaci prašine.

Ko je, na primjer, posljednji put javno zatražio da se ispoštuju sudske odluke o izmještanju pravoslavne crkve koja je 1996. godine bespravno izgrađena na privatnoj zemlji, u dvorištu kuće Fate Orlović (Konjević Polje, opština Bratunac)? Zaćutala je i nana Fata, a s njom i oni koji su je podržavali u njenom istjerivanju pravice. Zamrle su i brojne grupe na Facebooku, koje su godinama dizale glas protiv ove bruke i nepravde.

Zašto se sa javne scene potpuno izgubilo i pitanje implementiranja presude Suda u Strazburu u slučaju Sejdić - Finci? Pa, u jednom momentu čak nam je Brisel jedino to postavljao kao uslov da nas primi bliže k sebi. Prijetilo se političarima i strankama, jer jedan Jevrej i jedan Rom, a s njima i pripadnici drugih nacionalnih manjina i vjerskih grupacija, nemaju osnovno ljudsko pravo da budu birani u organe vlasti. No, kako vidimo, vuk je opet pojeo magarca. Finci i Sejdić imaju sudsku, ali ne i praktičnu zadovoljštinu. Niko ih se više i ne sjeća! Na njih su zaboravili i javnost i političari.

No, američki Stejt department sjetio se ovih slučajeva u svom najnovijem izvještaju o vjerskim pravima i slobodama u svijetu. Opisujući stanje u našoj državi u 2014. godini, Amerikanci su nas ovih dana podsjetili i na pomenute primjere. Oni pokazuju da u BiH nije osnovno pitanje da li se krše vjerska prava i slobode (da, i to obilato), nego je još veći problem što se ta kršenja - ne kažnjavaju!

Dovoljno o tome govori već činjenica da je tokom 2014. godine zabilježeno 28 vandalskih napada na vjerske objekte, a da su u samo tri slučaja pronađeni počinioci. Pri tome je važan podatak da je većina tih objekata bila pod video-nadzorom! Stoga je logični zaključak da organi vlasti nisu željeli istragu da dovedu do kraja.

Najupečatljiviji su, ipak, slučajevi Fate Orlović, Jakoba Fincija i Derve Sejdića. U njima je sve dovedeno i do sudskog epiloga, ali ne i do izvršavanja tih presuda. No, građani se time više ne zamajavaju; preko ovih i još bezbroj sličnih afera, već smo se navikli da u ovoj zemlji nema ni pravde ni zakona. A to je najkraći put u totalnu nevjericu u moć onoga što nazivamo svojom državom, a time i u još intenzivnije i nekažnjeno bezakonje.


19. 10. 2015.

"SPASILAČKI" TANDEM SDA - SBB

(Krvničkom radu, koji najavljuje Radončić, prethodi još mnogo, mnogo politike, raznih natezanja i gnjavaže u kojoj curi puno dragocjenog vremena. A javnost je ionako iscrpila sve granice svoga strpljenja)


Ni da anđeli slete s neba i BiH preko noći pretvore u rajsku zemlju, građani bi to gledali sa nevjericom. Mislili bi da je u pitanju fatamorgana.

Poučeni dvodecenijskim iskustvom da vlast lijepo govori, ali da loše radi, građani Federacije bez oduševljenja su dočekali i potpisivanje koalicionog sporazuma između SDA i SBB. Ako je jučerašnji događaj na njih i ostavio neki dojam, onda to svakako nije ocjena Bakira Izetbegovića da je to “jedan pozitivan datum u postratnoj historiji Bosne i Hercegovine... koji garantuje da će dva veoma važna politička partnera SBB i SDA snažno sarađivati na stabilizaciji prilika u BiH”. Takvih pjesmica javnost se već previše naslušala, a potom gorko plakala.

Realnija i okolnostima prigodnija bila je poruka Fahrudina Radončića da građani “ne treba da očekuju spektakularne promjene”. Ali ono što treba očekivati je naš “krvnički” rad, dodao je predsjednik SBB.

Ako se tako zaista bude radilo, nešto će se i uraditi. No, to će mnogo više ovisiti o Stranci demokratske akcije. Ona je stub vlasti, ona mora da se mijenja. Ona je decenijama učestvovala u neplodnim i štetnim garniturama vlasti. Ko zna čime i kako ih Radončić misli privoljeti ili prinuditi da rade drugačije.

No, do trenutka kad juče pokrenuta “spasilačka misija” dođe do ključnih poslova, još će biti mnogo praznog hoda. Komšićeva Demokratska fronta pokazuje da joj ipak nije svejedno što je istisnuta u vlasti. Ona će ometati proces formiranja novih vlada, a potpredsjednik FBiH Dunović već je kategorično najavio da se neće povući sa te pozicije.

Ako tome dodamo skepsu s kojom je ove događaje pratio srpski Savez za promjene, vidljivo je da najavljenom “krvničkom radu” prethodi još mnogo, mnogo politike, raznih natezanja i gnjavaže u kojoj curi puno dragocjenog vremena. A javnost je ionako iscrpila sve granice svoga strpljenja.

Ako je uopšte važno šta građani o nečemu misle? 





18. 10. 2015.

BELJINA LEKCIJA DRAGANU ČOVIĆU


(Publika koja zviždi himni BiH na taj način samo konkretizuje poruke koje dobija kroz politiku Hrvatske demokratske zajednice)


Mislim da ne pretjerujem kad zaključujem da hiljade ljudi koji su u petak prisustvovali boks-meču u Širokom Brijegu nimalo ne vole Bosnu i Hercegovinu, da je vide kao svoj “nužni smještaj”, nacionalni “zatvor”, da tu državu čak i mrze i da priželjkuju njen raspad. Sebe, dakako, vide u susjedstvu - u Hrvatskoj.

Samo takvo raspoloženje moglo je da potakne talas zvižduka koji se dvoranom u Širokom Brijegu razlegao kada je započeto intoniranje himne BiH. No, u trenutku je to prestalo kada je bokser iz Mostara, Damir Beljo, glavni akter meča za prvaka Evrope, rukom pokazao publici da se smiri. Ogrnut zastavom zemlje u kojoj živi, on je šaku stavio na srce.

Na kraju je Beljo osvojio titulu. Publika je bila oduševljena, bez obzira što su u početku imali konflikt sa Beljom, a događaj je već sutradan dobio i druge dimenzije. Beljo je javno pohvaljivan za svoj kulturni gest, za lojalnost i ljubav koju je pokazao za državu pod čijom zastavom nastupa.

Beljo svakako zaslužuje veliko poštovanje. No, još nešto je potaknuto ovim događajem, a govori o drugim ljudima, političarima, koji na masu imaju čak i veći uticaj od popularnih ličnosti iz sfere sporta, umjetnosti, show-businessa...

Nekulturan i provokativan odnos prema himni svoje zemlje samo je dio načina na koji mnogi građani BiH pokazuju da joj nisu privrženi. U stvari, oni samo slijede ono što im svojim ponašanjem sugerišu političari iz njihove nacije. Najbolji primjer tome su javni istupi Milorada Dodika i antibosansko raspoloženje u Republici Srpskoj.

No, šta je sa političarima koji kontrolišu javno mnjenje u tzv. Herceg-Bosni? Publika koja zviždi himni BiH na taj način samo konkretizuje poruke koje dobija kroz politiku Hrvatske demokratske zajednice.

Kad bi Dragan Čović samo jednom postupio slično Damiru Belji, mislim da bi se mnogo toga promijenilo među Hrvatima u BiH. No, on to NIKAD nije učinio. Od njega se, u tom smislu, mogu čuti samo otrcane i u sto celofana umotane fraze koje njegovi politički sljedbenici tumače onako kako se od njih i očekuje - suprotno!

Nadam se da je Čović gledao meč u Širokom Brijegu i da je shvatio Beljinu boksersku lekciju. No, slabe su šanse da je on pretvori u obrazac vlastitog ponašanja. 

15. 10. 2015.

DVA REISA - DVA STILA

(Za javnu podršku savezu SDA - SBB, reis Kavazović nije doživio nikakve kritike, ismijavanja ili pogrde kakve su pratile političke ‘izlete’ njegovog prethodnika Cerića)


Religija je u modernom vremenu, u većini država, strogo odijeljena od vlasti. Međutim, time nije osujećeno i pravo njenih pripadnika na izražavanje političkih uvjerenja, pa i naklonosti. Vjerske zajednice i organizacije, sveštenstvo i ulema dijele pravo svakog građanina i svakog građanskog udruženja da imaju i da javno plasiraju svoja mišljenja, primjedbe, kritike, prijedloge...

Shodno tome, kad sa svojim stavovima ulaze u javnu sferu, vjerski ljudi podliježu istim načelima koja za tu vrstu angažmana važe i za laike. Niti se ulemi i sveštenstvu, Rijasetu, Nadbiskupiji i Patrijaršiji smije uskraćivati pravo na političko mišljenje, niti oni, kad ga izražavaju, smiju računati na neko svoje specijalno mjesto, nedodirljivost ili zaklanjanje iza ahmedije ili mantije. U javnom dijalogu oni mogu računati samo na snagu i uvjerljivost svojih procjena, objašnjenja, argumenata i drugih oblika političkog iskazivanja.

Povod ovome tekstu su stil i sadržaj javnih istupa reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića. Preciznije, radi se o podršci koju je on ovih dana javno pružio koalicionom zbližavanju Stranke demokratske akcije i Saveza za bolju budućnost BiH. Poglavar Islamske zajednice (IZ) u Bosni i Hercegovini suzdržao se od bilo kakve euforije ili pokroviteljskog odnosa prema jednom značajnom potezu na bošnjačkoj političkoj sceni. U maniru zrelog analitičara i odgovorne javne ličnosti, on je zbližavanje SBB i SDA ocijenio kao “veliki korak naprijed”. Izrazio je i nadu da će taj savez “dati i plodove”. No, nije zaboravio naglasiti da, osim što ta koalicija može doprinijeti bošnjačkom nacionalnom jedinstvu, našoj zemlji treba “i jedinstvo na nivou BiH”.

Za ovu podršku jednom političkom savezu, uvaženi reis nije doživio nikakve kritike, ismijavanja ili pogrde kakve su, u sličnim situacijama, često pratile političke “izlete” Kavazovićevog prethodnika na poziciji poglavara IZ, Mustafe ef. Cerića. Bivši reis izazivao je manje ili više burne, ali neizbježne reakcije i na bošnjačkoj javnoj sceni i u ostatku zemlje, naročito iz krugova oko Milorada Dodika.

Pažljivo vaganje stila i sadržaja Kavazovićevih i Cerićevih istupa odmah otkriva razloge zbog kojih je jedan politički doživljavan uglavnom negativno, dok je drugi konstruktivno doprinosio i zrelosti i kvalitetu i šarolikosti naše javne scene. Jednostavno, ef. Cerić nametao se javnosti i kad to nije imalo nikakvog pravog povoda; u njegovim iskazima bilo je previše isključivosti, čak i ratobornosti. On čak nije skrivao ni svoju želju da, osim vjerskog, bude štovan i kao vrhovni idejni, pa i politički autoritet među Bošnjacima. Uplitao se i u stranačke poslove, ljutio se kad ne bi bio u “prvom safu” nekih društvenih i političkih manifestacija, lobirao je za pojedine partije i ljude, miješao se i u odbir rukovodećih ljudi u organima vlasti.

Na kraju je sve te svoje ambicije, koje je često nadređivao odgovornosti koju ima jedan reis, ef. Cerić sam potvrdio kandidovanjem za mjesto u Predsjedništvu BiH. Izbornim porazom je mogao, unatrag, shvatiti da su Bošnjaci i muslimani mnogo više štovali njegov vjerski dignitet negoli politički angažman.

Za tri godine, koliko se nalazi na vrhu Islamske zajednice u BiH, ef. Kavazović je, prvo, istupao mnogo rjeđe. Drugo, nijednom se iz njegovih mišljenja, ocjena ili poruka nije mogla osjetiti nikakva želja za presuđivanjem, pogotovo za samoisticanjem ili opredjeljivanem za ovaj ili onaj klan u društvenom i političkom životu Bošnjaka. I njegova podrška savezu SDA i SBB nije iskazana na navijački, pokroviteljski ili nekritički način.

Kavazovićeve riječi pune su zrelog realizma i umjerene nade, podstreka za sve one (a ne samo Izetbegovića i Radončića) “koji moraju razumjeti da njihova osnovna funkcija jeste da međusobno komuniciraju, razgovaraju i da budu motor u društvu, da procese vode na ispravan način”. U suprotnom, “birači će to na nekim sljedećim izborima sankcionirati”, dodao je reis. Time je jasno istakao šta SDA i SBB očekuje ukoliko iznevjere nadu građana, a među njima i vjernika, pa i uleme kojoj reis pripada.

Sa realističnim i dobronamjernim izražavanjem političkih mišljenja i ocjena na našoj sceni su dobrodošli i velikodostojnici svih konfesija. Time će, osim korištenja svojih elementarnih građanskih prava, u javni život dostojanstveno i plodonosno unositi i političku pamet i opredjeljenja svojih vjerskih zajednica.

(fokus.ba, 15. 10. 2015.)

14. 10. 2015.

SBB ULAZI U VLAST

(Radončić je pristao na ponešto "veresije", to jest na Izetbegovićevo obećanje da će se izvršiti pritisak na srpski blok u državnoj vlasti da ne pravi probleme sa uvođenjem SDA-ovog novog partnera u krovnu vlast)


Predsjednici SDA i SBB danas su, nakon razgovora u zgradi Predsjedništva BiH, novinarima potvrdili da su postigli koalicioni dogovor između ove dvije stranke. Izetbegović i Radončić izrazili su uvjerenje da će ovim kriza vlasti biti sanirana i da će se vrlo brzo krenuti sa reformskim zakonima i ukupnim procesom poboljšanja društvene i ekonomske situacije u zemlji.

Konačna potvrda i potpisivanje koalicionog sporazuma najavljeni su za narednu sedmicu. Lideri obje stranke danas su novinarima potvrdili da je prioritet popunjavanje Vlade FBiH, u kojoj bi SBB dobio četiri ministarske pozicije, a da će potom saradnja biti proširena na kantone. No, i juče je ostalo upitno da li će koalicija između SDA i SBB dovesti i do promjene vladajuće strukture na državnom nivou. U tom pogledu Radončić i Izetbegović nisu bili podudarni u izjavama.

Fahrudin Radončić rekao je novinarima da će se "ići i na državni nivo". Međutim, Izetbegović je bio oprezniji. Rekao je "da tu imamo i previše jak otpor bloka Saveza za promjene", koji se, po njegovim riječima, plaši za svoje pozicije. Lider SDA ipak je ostavio prostor da se ova koalicija proširi i na državni nivo, što bi bila "neka treća faza".

Sudeći po ovome, Radončić i Izetbegović realno su sagledali probleme i mogućnosti. I jednom i drugom stalo je da što prije uzmu u ruke federalne dizgine, te da sa neupitnim saveznikom Čovićem učvrste prevagu u gotovo svim kantonima. U tom smislu, Radončić je pristao na ponešto "veresije", to jest na Izetbegovićevo obećanje da će se izvršiti pritisak na srpski blok u državnoj vlasti da ne pravi probleme sa uvođenjem SDA-ovog novog partnera u krovnu vlast.

Predsjednik SBB-a prihvatio je dogovor u kojem se zna početak (Federacija i kantoni), ali kraj (državni nivo) ostaje neizvjestan. No, ni tu vjerovatno neće biti problema, jer će SDA i SBB imati dodatni adut u vidu HDZ-a. Čovićevo zalaganje za Radončića trebalo bi, možda i odlučujuće, da utječe na Savez za promjene da u novu državnu vlast prime SBB.

Srpski blok sigurno će svoje DA usloviti nedodirljivošću kvote vlasti koju sada imaju kroz ministarske i druge pozicije. Tako bi SBB mogao računati samo na funkcije kojih bi se, u njihovu korist, odrekla Izetbegovićeva stranka. Moguće je da ponešto Radončiću podari i HDZ, premda je to teško očekivati. Čović prihvata sve dogovore pod uslovom da ne okrznu njegov ekskluzivitet u predstavljanju Hrvata i dobijanju rukovodećih pozicija koje, po poznatom ključu, pripadaju predstavnicima ovog naroda.

Ukoliko Savez za promjene ne pokaže dobru volju i odbije da ispoštuje novu bošnjačku većinu, na čelu sa SDA, tri federalne stranke mogle bi postati i agresivnije, sve do jakog zatezanja konopca na državnom nivou. Njima je na raspolaganju i jedan jak, premda ucjenjivački potez - da u državnu vlast pozovu Dodikov SNSD!

O ovoj varijanti govori se otkako su otopljeni odnosi na relaciji SDA - SBB. Na nešto tako smjera i Dodik, sa svojim pozivima Savezu za promjene, da se bošnjačkom jedinstvu (koje oni vide u dogovoru SDA - SBB) srpske stranke suprotstave zbijanjem svojih nacionalnih redova.

Dodikovi protivnici zasad kategorično odbijaju ovu mogućnost, iako tu knjigu još ne treba zatvoriti. Jer, zna Dodik da ne može očekivati udio u državnoj vlasti ako Savezu za promjene ne servira dio kolača u Republici Srpskoj. Ko zna, možda Bosić, Ivanić i Čavić sračunaju da bi za njih bilo dobro da, u zamjenu za primat na državnoj razini, dobiju mjesto predsjednika entitetske vlade, uz to i poneko ministarsko i direktorsko mjesto.

Politika i vlast očigledno se i dalje dominantno bave sami sobom. Na kraju će možda svi da trljaju ruke, svi osim građana koji su navikli da politika u formiranju vlasti potroši previše snage, pa potom krene na kolektivni odmor do kraja mandata. Dosad je bilo tako, pa ova vrsta straha nije nimalo suvišna ili bezrazložna.

08. 10. 2015.

POLITIKA TRAŽI ĐON-OBRAZE

(Na smjeni generacija u prvim poratnim godinama je hranjena nada da bi, sa drugim ljudima, sve trebalo da postane drugačije. Ta se nada očito izjalovila)


Što smo htjeli, to smo i dobili. Umjesto ratnih vođa, od kojih se teško moglo očekivati da u miru dobro sarađuju, na scenu se, malo pomalo, probila potpuno nova generacija političara. Podvučemo li crtu pod tu veliku kadrovsku promjenu, međutim, rezultat nije mnogo veći od nule.

Već u prvim godinama poslije Dejtona, uz velike međunarodne pritiske, iz politike su polako istiskivani glavni ljudi iz svih nacionalnih stranaka. Do 2005. u političku penziju otišli su i Izetbegović i Ganić i Čengić i Muratović i Mlaćo, potom i Branković i Silajdžić, uz još desetine SDA-ovih perjanica iz vremena formiranja te stranke.

Čistka je bila temeljita i među SDS-ovim prvoborcima: od Karadžića i Krajišnika, Koljevića i Ostojića, Plavšićke i Maksimovića, do Paravca i Kalinića. Iz HDZ-a su odavno nestali Boban i Šušak, Prlić i Tomić, Šoljić i Jelavić, Topić i Brajković, uz još niz imena sa ratnim “prezimenom”.

Na njihova mjesta stigli su novi, ratnom prošlošću neopterećeni političari, sa izuzetkom Bakira Izetbegovića i Milorada Dodika, koji u tom razdoblju, doduše, i nisu imali neku posebno važnu ulogu. Bakir je više tehnički nego suštinski pomagao ocu, dok se Dodik sa vlašću družio uglavnom na poslovnoj osnovi, otvarajući vrata svojim biznisima zbog kojih ga mnogi optužuju za ratno profiterstvo.

Uz nova imena u starim strankama, znatno podmlađenim, politička scena je obogaćena i novim partijama, sa programima koji nisu dominantno bazirani na nacionalnim principima. I SDP je konačno dočekao da se razblaži njegova socijalistička hipoteka, a u rukovodstvu - osim Zlatka Lagumdžije - nije ostao niko iz predratnih vremena, od prekaljenih komunističkih kadrova.

Na smjeni generacija u prvim poratnim godinama je hranjena nada da bi, sa drugim ljudima, sve trebalo da postane drugačije. Sa svih strana je ohrabrivano veće učešće građana u političkim aktivnostima, a mladima objašnjavano da je bolje da se oni pozabave politikom nego da se politika i dalje nesmetano i uskogrudo bavi njima.

Sve se to desilo, a kao da se nije dogodilo ništa. Tu smo gdje jesmo, ne mnogo dalje od dejtonske startne crte. U politiku se umiješalo mnogo više aktera, ali je to, nažalost, samo doprinijelo da borba za vlast bude žešća i neizvjesnija. Nova generacija nije donijela ništa bitno novo.

Jedan od razloga za to je, svakako, sadržan u odgoju stranačkog podmlatka, kojeg su stare vođe podizale po svojoj slici i prilici, iz svojih rodbinskih i klanovskih gnijezda. No, možda i ključnu ulogu u lošem kvalitetu novih rukovodećih garnitura odigrala je nepopularnost politike kao javne djelatnosti. Kao što su mnogi “pitomi”, pred prve višestranačke izbore, svojom pasivošću otvorili prostor “divljima”, sličnim sklanjanjem od politike i nakon rata su širom otvorena vrata raznim neznalicama i skorojevićima, beskruploznim karijeristima i nemoralnim tipovima.

Na pomen politike i njihovog uključivanja u stranačke tabore, mnogi sposobni, čestiti i nesebični ljudi samo odmahuju rukom. Ne pada im na pamet da postanu dio te osramoćene profesije. Uostalom, takvi ljudi, uglavnom angažovani u preduzetničkom, visokoškolskom i ekspertnom sektoru, ne spadaju u egzistencijalno ugrožene kategorije. Time je njihova motivacija za politički aktivizam dodatno umanjena.

Posljedice već vidimo. U političkom sektoru mijenjaju se imena i prezimena, ali nesposobnost, nestručnost, neodgovornost i karijerizam ostaju nepromijenjena odlika vladajućih struktura. U njih se uglavnom ubacuju mladi ljudi prevelikih ambicija i nevelikih sposobnosti, u startu svjesni da je tu konkurencija najslabija. Samim tim su veće i njihove šanse za lični uspjeh.

Tako smo i došli u situaciju da se, prateći politički život, najčešće zgražavamo upravo nad njegovim najmlađim akterima. Otkud li samo toliki izviru, često se pitamo? Kakvi li će tek biti njihovi nasljednici?

Politika je, ne samo kod nas, zabasala po stranputici. To je zanimanje i u svijetu sve manje popularno, iako je svima jasno da su politika i vlast odavno postali najunosniji biznis. No, pretpostavka za tu vrstu angažmana je da se obraz đonovski udeblja, da se savjest zgura u petu, da se usiljenim smješkom odgovara na opravdane kritike javnosti. Ko god u životu može da se dokaže u drugoj sferi, taj bježi od stranaka i javnih funkcija, od govornica i sjednica. 

I svijet i svaka zemlja onakvi su kakvim ih kroje vlast i politika. Stoga se, s obzirom na “negativnu selekciju”, koja sve više dominira ovom profesijom, ni mi ni drugi ne možemo nadati nikakvom boljitku. Znate, uostalom, staru priču o Kurti i Murti, toliko staru, a sve noviju i noviju...

(fokus.ba, 8. 10. 2015.)

DINO „PROPJEVAO“, HOĆE LI NASTAVITI?

Gomila prljavština vlasti izbila bi na vidjelo kad bi nam Konaković povjerio sve što zna. Gdje bi bio kraj kad bi o mutnim poslovima SDA...