Gomila prljavština vlasti izbila bi na vidjelo kad bi nam Konaković povjerio sve što zna. Gdje bi bio kraj kad bi o mutnim poslovima SDA progovorili i njeni raniji odmetnici: Šepić, Kasumović, Kukić...
PIŠE: VLASTIMIR
MIJOVIĆ
Što god ružno kažete o vlasti, nećete pogriješiti, premda se mnogo rečenog ne može dokazati. A moglo bi kad bi iz stranačkog podzemlja u javnost izbilo sve ono što se u njemu kuha. No, tamo ne mogu da zavire nikakve inspekcije i istražni organi, pogotovo ne mediji: jedini način da istina izbije na vidjelo je da o tome progovori neko od aktera brižljivo skrivanih prljavština.
Puno toga poznato je upravo smijenjenom sarajevskom premijeru Elmedinu Dini Konakoviću, bivšoj uzdanici SDA. Samo je pitanje koliko od toga će on, u svom obračunu sa starim društvom, povjeriti javnosti.
Jedno, ali vrijedno, već je podijelio sa nama. Za govornicom Skupštine Kantona Sarajevo priznao je da je SDA od njega tražila da na poziciju policijskog komesara MUP-a KS ne bude imenovan Mevludin Halilović. „To su tražili zato što im Halilović nije javio da će neki članovi SDA biti uhapšeni“ - kazao je Konaković.
Ovo priznanje jako je neprijatno za pomenutu stranku. Koliko puta su se njeni funkcioneri zaklinjali u poštovanje principa političkog nemiješanja u pravosuđe i policiju, u kojim nezavisna tijela biraju ključne dužnosnike?
Jedno su, očito, javno govorili, drugo su – po Konakoviću – tajno radili. I šta bi se desilo da im je Halilović na vrijeme dojavio da se priprema hapšenje generalnog sekretara SDA Amira Zukića i još nekolicine značajnih stranačkih aktivista? Zna se – hapšenja ne bi ni bilo.
Stoga i pitanje: koliko je dosad bilo sličnih slučajeva u kojim su, u posljednji čas, nečija optužnica i nalog za uhićenje premješteni u ladicu? Koliko u policijskim i istražnim organima SDA ima svojih odanih ljudi, koji im, kad zatreba, dojavljuju o nečemu što bi za stranku i njene ljude moglo biti neprijatno?
Sve smo ovo, i bez Konakovića, davno naslućivali, pa i znali. No, jedno je kad o tome šuškaju javnost i mediji, a drugo je kad „propjeva“ neko ko je u to bio direktno umiješan, kao što je u ovom slučaju bio Konaković.
Parlamentarne strukture ovim povodom bi trebale otvoriti ozbiljnu istragu protiv SDA. Trebale bi se angažirati i strane ambasade, čije zemlje su uložile mnogo truda i novca u reformu naših policijskih struktura, a da, eto, ništa nije pomaknuto ni za pedalj. Stranke ne dižu ruke sa daljinskog upravljača kojim se usmjerava rad policije.
Nešto drugo takođe bi bilo dobro i poželjno. A to je da Dino Konaković, koji očito želi da olakša svojoj savjesti, ali i da napakosti stranci u kojoj je napravio političku karijeru, nastavi da „pjeva“. Zna on mnogo više „pjesmica“ od ove jedne, čak i mnogo značajnijih. Samo je pitanje hoće li (ili smije li) o tome da govori?
I ovako je Konaković, otkako je otkazao poslušnost stranci, već rekao puno toga što je SDA mislila vječito čuvati u svom sefu prepunom raznih prljavšina, kriminala i političkih zloupotreba. Time je Konaković na sebe navukao bijes dojučerašnjih kolega koje će svakako nastojati da mu se osvete. No, prvo što žele to je da ga spriječe da „pjeva“ dalje. Stoga se treba nadati brzom odgovoru SDA, u kojem će svog bivšeg „zlatnog dečka“ ocrniti kao da je rodom iz Afrike.
Konaković nije jedini bivši funkcioner SDA koji je puno znao o tajnim poslovima te stranke. No, zasad je jedini koji je bar nešto od toga povjerio javnosti. Drugi „mudro“ šute, od Šepića do Kasumovića, a bili su još bliže mutnim poslovima vrha SDA. Šta bi tek mogao da kaže Mirsad Kukić, sad već bivši član SDA, koji je u ime te stranke čitavu posljednju deceniju vedrio i oblačio u Tuzlanskom kantonu?
Zašto oni šute?
Odgovoru su najbliže dvije varijante: ili se plaše odmazde starog društva ili su u tome prljali i vlastite prste, pa bi optuživanjem stranke bacali ljagu i na sebe. Zbog toga će mnoge tajne visoke politike zauvijek ostati nevidljive očima javnosti.
